Naše društvo kao gorka drama apsurda

Zamislimo vinkovački željeznički kolodvor danas: vruće je ljeto, vladaju pustoš i čemer, tišina kao da prašinom prekriva oronuli ambijent s udaljenim peronima, zahrđalim skretnicama i rijetkim vlakovima. Andrija, šef kolodvora, odnosno štajge, pasivno iščekuje dolazak ne samo vlaka, nego i neke nade, no horizonti su statični i blijedi, a drugi radnici jednako su pogubljeni u sebi i oko sebe – i Mato i čistačica i drugi zaposlenici, čak i brico, pa i taksist. Poslije Domovinskog rata sve je osuđeno na ponižavajuću prazninu sa zamućenim uzrocima i posljedicama, a tu su prazninu »kreirali« novostvoreni tajkuni, opljačkavši vinkovačku željeznicu do kraja, negdašnju aktivnu prometnicu kojom je svake godine prolazilo po osamnaest milijuna putnika. Nitko ne može Ivani Šojat osporiti njezino »domoljublje«, koje neki zlurado ističu, ne samo stoga što je kao veoma mlada otišla u rat, nego i stoga što je itekako kritična prema poslijeratnom društvu u kojem se utapaju i njezini apatični junaci.

Vinkovački kolodvor glavnom liku Andriji postaje herbarij uspomena na negdašnje živopisne vlakove i kupee, pune navijača, izletnika i članova sindikalnih putovanja, pune piletine, špeka i luka, pune priča i drama – vozni redovi čestih vlakova davali su i vozne redove ljudskim životima. Sada je kolodvor groblje uspomena na poginule ili nestale kolege iz Domovinskog rata, mjesto mučne nekrofilije s utezima koji Andriju ukopavaju u prostor, zatečena i razočarana, kao da ga proganja i samo vrijeme bez kazaljki i otkucaja. U neizdržljivom muku, u kojem prošlost poput divljeg vjetra navire u psihe Andrije i šačice drugih zaposlenika, javljaju se i halucinacije – vlakovođe vide putnike koji su se bacali pod vlak (najviše čudnu ženu u bijelom), umišljaju i da čuju glasove mrtvih pod kolodvorom (koji su tu poginuli kada su Vinkovci bombardirani na kraju Drugog svjetskog rata).

Sve je to otrovni plin u boci koju nitko nema snage otvoriti – usukani ljudi poput uhoda jedva podnose sebe, uz mrtvački ples svijesti i savjesti (više ne mogu zaposliti mlade, a Vinkovci su odgajali mnoge obitelji željezničara). Sve to stvara mučnu dramu apsurda, nalik Beckettovoj. Ivana Šojat vješto stvara i produbljuje vrtlog samoće i beznađa, sa snažnom (spisateljskom) centrifugalnom silom. A ona centripetalna sila, koja djeluje iz psihe prema van, izostaje, jer su svi likovi gotovo magično zatvoreni u svojim unutarnjim paklenskim krugovima, iz koje ih više nikakva parola, nikakav lažni optimizam ne može izvući van.

Novi roman Ivane Šojat Štajga ili put u maglu izuzetno je dramatična priča o ljudima koje ždere prošlost, koji nemaju sadašnjost, a ni budućnost, imaju samo obrise sebe i uzalud se pokušavaju nanovo utjeloviti kao punokrvna bića. Jedina je bitna razlika između Becketta i Šojat u tome što se u drami apsurda jezik svodi na natucanja, mumljanja, zbog izostanka bilo kakve suvisle komunikacije, dok Ivana Šojat ispisuje dramu sjajnim rečenicama, turobnim, ali i mudrim, te nam tako daje barem književnu scenografiju prazne kolodvorske pozornice.

Premda je pisan kao roman, Štajga ili put u maglu može se doživjeti i kao opširan dramski tekst. Naime, u knjizi se stalno ulazi u psihograme ljudi izgubljenih u vremenskim i prostornim koordinatama, ulazi se u monologe (prožete melankoličnim dijalozima) koji sažimlju sve potisnute strahove, a ljude pretvaraju u svjesne lutke bez putanje, okružene zidovima, kao u kakvoj prokletoj avliji.

Andrija, glavni šef, ispisuje priču u prvom licu, zapravo krhotine priče, jer ni sam poslije ratnih trauma nije ostao cjelovito biće – opstaje u kaotičnim mrvicama koje rasipa u svom dosadnom braku, a i na kolodvoru na kojem uzaludno pokušava zapodjenuti živ razgovor s kolegama. No njegov je život zgusnut i rasut u nepovezanim sjećanjima. I roditelji njegove supruge umrli su na strašan način, a djeca su mu otišla »trbuhom za kruhom«, kao što će otići i sin njegova kolege Mate i mnogi drugi... Cijeli Andrijin život bježi u bezbojnu anonimnost, a prošlost ga poput utvare ne ostavlja na miru, jer ne vraća se čovjek prošlosti, ona se uvijek vraća k njemu i podsjeća ga na mnoga mjesta na kojima je bio, a na kojima je možda promašio putokaze i staze. Ili su na cestama bili postavljeni neki pogrešni putokazi, namjerno izmiješani?

U romanu se spominje podatak kako je 29. 10. 1886. puštena u promet pruga Vinkovci – Otok – Vrbanja – Brčko... Još su Mađari tada nevažnu stanicu pretvorili u glavno čvorište. Godine 1911. kroz vinkovački kolodvor prošlo je milijun putnika. Tako prošlost u svijesti razočaranih ljudi pokazuje i svoje svijetle strane, da bi opet misao na Domovinski rat i pljačku strovalila sve misli u crnu rupu – nostalgija je najveći otrov kada čovjek shvati da se dobre stvari više ponoviti neće. Žive slike umiru na mrtvom kolodvoru, pokradenom, napuštenom, neslikovitom, bezvučnom. A željeznice su uvijek bile pune zvukova i boja, kupei su bili ne samo klupska druženja, nego i svojevrsne ispovjedaonice. Pričalo se u njima o brakovima, preljubima i moru drugih tajni iz obiteljskih škrinja – kupei su bili mali arhivski spomenari, a priče su, i kada bi putnici izlazili, nastavile čamiti u kupeima, grijati atmosferu za buduće pripovjedače. No siva sadašnjost bacila je paučinu na svijetle boje prošlosti, vrijeme se više ne opire, a najstrašnije je kada se strahote prihvate kao nužne, kada psiha počne sklapati vjeđe pred nečim što je tobože moralo biti.

I tada preostaje jedini kratkotrajni lijek – alkohol, u kojem se svi zaposlenici utapaju, a taj lijek skupo plaćaju mamurlukom što trga one zadnje niti između mikroćelija razrovane psihe, uz još veći jauk i bol. Piće, triježnjenje, piće, pa opet triježnjenje – to je jedina preostala mijena u kojoj životare, u kojoj im se brkaju stvarne jeze i snoviđenja, da stvar bude još mučnija, bezizlaznija. A Ivana Šojat svojim spisateljskim umijećem uspijeva te ljude prikazati kao istodobno žive i mrtve, kao konture i osobe te čitavo vrijeme radnju uspješno drži između krute stvarnosti i sudbinskog misterija, između sive zemlje i proročanski bezizražajne daljine. Ima u toj oporoj prozi i nešto poetično, kao da se u daljini čuju neke tihe izgubljene note, proklete, bez izvođača, instrumenta i dirigenta.

Ivana Šojat roman razvija kao dramsko gnijezdo s profinjenim spletom tjeskobnih i lucidnih misli i emocija, sa sve većim sudbinskim zapletima, a bez raspleta. Jer ovakvom društvu bez novog početka ne nazire se kraj.

Andrija se često sjeća svoga djeda Joze koji mu je govorio kako čovjek uvijek mora biti spreman čitav svoj život staviti u jedan kofer. No, ni taj slikoviti kofer više nema smisla, jer ga Andrija nema kamo ponijeti. Kofere danas nose djeca. A ovi stariji, usađeni u svoj prostor, nalaze se ured ničega, dok se svjetske metropole šire futurističkom brzinom, a moderni vlakovi levitiraju iznad željeznica, odvodeći putnike odmah od točke A do točke B. Na vinkovačkoj štajgi nema više ni osjećaja za putove, a Andrija čeka nove generacije koje se više neće pokoravati političarima i uvjeravati sebe kako može biti još gore no što jest.

Život i smrt dodiruju se na kolodvoru u otegnutom vremenu i prostoru, toliko je stvari neizrečeno, pa stalno bukte novi umišljaji i zebnje.

Andriju užasava sva ta anonimnost u kojoj nestaju žrtve rata. Zato pokušava saznati sve o onoj ženi u bijelom koja se davno bacila pod vlak s buketom u ruci, kako bi barem jednu sudbinu izvukao iz praznine i zaborava. Saznaje kako je njezin dragi bio žrtva bivšeg režima, kako su se i u njoj isprepleli strašni osobni i politički duhovi. Andrija pokušava i svojim poginulim i nestalim braniteljima u mislima dati auru ljudskosti, jer ljudi žive onoliko koliko ih pamtimo, a ukoliko ih zaboravimo, sahranjujemo i svoje životne godine provedene s njima, opuštamo karike s vlastita životnog lanca koji labavi sve više i više. Unatoč tome što se Andrija sili »dresirati« prošlost i ovladati njome, ona ga baca sve dublje u svoje labirinte i košmare, pa on više ne razaznaje što to sve utječe na život i mijenja ga, koje su to ćudljive sile što nam, mimo naše volje, utvrđuju destinacije života i mijenjaju skretnice i čvorišta.

Roman Ivane Šojat Štajga ili put u maglu duboko je nijansiran psihološki roman o vinkovačkom kolodvoru kao metafori našeg društva koje nas stalno baca unatrag, koje nas sebično zatvara u kavez prošlosti sa svim duhovima, kako bi nas odvratio od budućnosti. U romanu je mnoštvo izvrsnih, dojmljivih poredbi, poput one kako je život poput vjetra – naglo nam pred oči podiže lišće za koje smo mislili da smo ga odavna zgazili i prekoračili. Na žalost, kako nam dočarava Ivana Šojat, društvo i svijet nisu poput ljudskog tijela u kojem umiru bolesne stanice. Život i dalje živi sa svojim tumorima i lošom krvnom slikom, brzo se regenerira, dok čovjek koji je razrovan bolima ograničeno živi samo u svojim dijelovima.

Ovu knjigu doista po ozračju možemo usporediti s Beckettovom dramom, recimo sa Svršetkom igre. U toj drami na nedefiniranom tmurnom mjestu borave dva glavna lika – invalid Hamm i njegov sluga koji svakog časa izlazi van i ne vidi nikoga i ništa osim besprizorne beskonačnosti. Stalno javlja iste vijesti – kako je sve pusto, i more i kopno. Ostaju začarani u krugu svojih replika koje ne znače ništa, ali im stvaraju privid zajedništva u napuštenu svijetu. No, kao što rekosmo, dok je kod Becketta »ispražnjen« i jezik, Ivana Šojat nam lijepim tkanjem teksta itekako pojašnjava paklenski krug apsurda. Znamo zašto smo se u njemu našli, što je možda još gore, jer svijest je još donekle britka, dok je podsvijest potpuno nemoćna i zatrovana te usporava čak i tijelo, kao da ga netko »odozgor« drži na koncu i određuje mu cikličku, uzaludnu vrtnju.

Novi roman izvrsne spisateljice Ivane Šojat zaslužuje biti uprizoren na kazališnim daskama, kao hrvatska drama apsurda, jedna od najsnažnijih koju smo pročitali u suvremenoj domaćoj prozi.