Na pragu smrti kršćanske bijele Europe

Navodim kada je ova drama gledana, jer ne postoje dvije posve iste predstave, ma koliko se tomu težilo. Europski i domaći jugonostalgičari, koji su i danas na oba ta mjesta vlast, kazalištima koja ne mogu opstati od vlastitih prihoda dolijevanju novac isključivo ako postoji suradnja među kazalištima Regije: tako se danas zove bivša Jugoslavija. To, prije svega za one inozemne, znak je da tu nema rata, ako surađuju! U tom grmu treba tražiti zašto je praizvedba upriličena u bivšoj »prestolnici«. Uostalom, načelno, svaka umjetnička i kulturna suradnja je poželjna...

O temi drame »64«

Zagonetno paradoksalan naslov »64« je broj injekcija kojima Eva »mora ubosti samu sebe u samo jednoj rundi terapije«, i to »u procesu potpomognute oplodnje«, znači ako želi imati dijete. Još nerođeno, novo čeljade je očito problem i prije rođenja, iako bi se »sve ovo moglo zaboraviti«, ako se dijete rodi, time spasi brak, trenutno u krizi (susjed, slučajni ljubavnik) kao i poboljšaju odnosi s njihovim roditeljima. Buduća majka je već društveno priznata, završila je fakultet, bavi se intelektualnim poslom, sve je već obavila pa Eva (simbolično biblijska prva žena/žena uopće!) sada želi još i dijete.

Njezina prijateljica Bela (lijepa), također intelektualka ima drugačiji pristup životu: ona uopće ne želi rađati, premda u konačnici posumnja u vlastiti izbor: »Ti i ja i naše prijateljice (...) sve smo željele slobodu, nezavisnost, užitke, zanimljive poslove, sve smo osjećale otpor prema konzervativnim normama. Onda sam se jednoga dana probudila i shvatila da su se sve poudavale, rodile djecu, da se ponašaju kao da je taj zaokret uvijek bio u planu. Što dulje traje taj moj singl život (...) što idem na ajahuasku, što imam više seksualnih partnera (...) jednostavno više nećeš imati energije ni volje za mene. Na kraju smo svi sami«.

Tako je: s plus osamnaest svi te žele, s plus četrdeset nema više mogućnosti imanja djeteta, dok te s plus pedeset ne želi više nitko, a i nemaš više nikoga, ako ga nisi ranije pribavila. Bitno je s kime i kako u starosti! Tema drame i to obuhvaća: njezina mama već je udovica, još puši travu, a njegov otac udovac, bolestan, s amputiranom nogom... ali imaju njih, već odraslu svoju djecu, brinu o njima, iako bez unuka. U obje obiteljske loze možda bude tek jedno unuče, koje i otac mu (Danijel) i majka joj (Helena) žele, možda!?

Ta, ne više samo urbana i ne više samo intelektualna tema sve je prisutnija u svim slojevima hrvatskog, ali i europskog, a i američkog suvremenog društva. I suvremenog društva uopće. Posebno u recentnim okolnostima golema i nezaustavljiva vala imigranata u Europu, iz Azije i iz Afrike. A suvremene Europljanke, osobito intelektualke, ali i sve zaposlene, u rađanju se nikako ne mogu mjeriti s imigrantkinjama.

O odumiranju bijele rase

Još je 1920. godine R. N. E. von Coudenhove Kalergi (Tokio, 1894. – Schruns, 1972.), austrijski filozof i diplomat, prvi dvadesetostoljetni vizionar ujedinjene Europe, predvidio tzv. »europsku negroidnu rasu«, danas već ostvarenu u zapadnoj Europi (Francuska, Engleska). Tu već postoji ta predviđena europska negroidna rasa, a to znači da smo, doslovno već, na pragu nestanka bijele i kršćanske Europe, kojoj se sada kolonijalistima vraća kao bumerang pokrštavanja Afrike i Azije. Sukob vjera i rasa u Europi čini se neizbježnim, a svako malo se pokaže, sad ovim sad onim incidentom. »Činjenica je da već danas u Francuskoj postoji 800 no-go zona, tj. šerijatskih geta...« (D. Dijanović, Strahovi od masovnih migracija, Hrvatski tjetnik, 11/11/21).

Dakle, protagonistica ove drame, Eva, ako i dobije golemim naporom (sa 64 uboda injekcije!) stečenu bebu, to joj je prvo, a najčešće i jedino dijete. A redateljica Arija Rizvić razmišlja ovako: »Iz svoje pozicije mlade žene koja je TEK na pragu tridesetih i koju će uskoro, ZA KOJU GODINU (naglasio smk) zaskočiti ista pitanja koja muče glavnu junakinju komada Evu«. Dakle, manje-više svaka emancipirana žena prvo dijete rađa tek u tridesetima ili već blizu četrdesetih, što znači da u jednom stoljeću tri bračna para, njih šestoro, mogu proizvesti najviše troje djece. Za sto godina dakle upola ih je manje, a za pet stoljeća, neminovnom negativnom geometrijskom progresijom praktično nestaju. I to je činjenica.

Istovremeno, američke rasno već pomiješane proleterke iz kamperskih naselja ili montažnih prizemnica te mlade Sirijke i Afganistanke, primjerice, često troje djece rode još kao maloljetne samohrane majke, a još moguće toliko kada se nakon toga udaju! (Slično našim Romkinjama!) Stvar je jasna: intelektualna bijela i kršćanska Europa izumire, negroidna rasa je neminovnost. Osim kasnog ili nikakvog rađanja novih naraštaja, to je posljedica i današnjih migracija.

Migracije imaju jasan cilj: osvojiti Europu. Ne tvrdim to napamet, nego iz osobnog iskustva. Iznijet ću, što kraće, istinitu anegdotu. Sudionik sam svjetskog avangardnog pjesništva u Parizu 1981. godine. U Zagrebu su mi uvalili dvadeset možda (punu torbu!) primjeraka časopisa Most (The Bridge, Le pont) koji i danas izlazi, a tada je u Jugi velika kampanja za tzv. nesvrstane, a protiv »eurocentričnosti« pa je jedan tekst u primjercima koje teglim u posebnoj torbi otisnut na arapskom! Da to uručim Jugoslavenskom kulturnom centru u Parizu, preko puta golemog kulturno-umjetničkog zdanja Georges Pompidou, gdje recitiramo, ali oni to ne prihvaćaju, neka razdijelim pjesnicima, kažu mi. Tešku torbu vučem natrag do svojega hotelčića. Ne znam što ću s tim, glupo mi je to nekomu dijeliti, nisam tu došao promicati nesvrstanost, a nelojalno je prema svom strukovnom udruženju naprosto pobacati ih! Možda ih ipak oteglim bukinistima do Seine? Tu sam još tri tjedna, vidjet ću!

Više od avangardnog pjesništva u Parizu me zanimaju kazališta, ima ih mnogo, malih privatnih i po periferijama i u središtu te neke večeri pogledam i po dvije predstave zaredom pa se u hotel vraćam često nakon ponoći.

Prolazim redovito pored jedne papirnice koja je stalno otvorena. Nudi i neke publikacije, knjige, ali ni jednoga kupca nikada nema. Stupam u kontakt s mršavim momkom koji je stalno tamo. Marokanac je, kaže, a ja mu ponudim Le pont/Most, imam ih dvadesetak, sve mu ih darujem pa neka ih proda, ali ne zanima ga, odbio me. Ja mu tada otvorim primjerak Mosta na stranici s arapskim.

Zanijemio je, začudio se; neka sutra ponovno navratim. Sutra u noći tamo ih je bilo desetak. Gledaju me kao vanzemaljca ili neko božanstvo, dive mi se, nude me slatkišima... Ja tada shvaćam da to nije ni knjižara ni papirnica, osim za javnost, nego neko sastajalište. Povjerili su mi se: »Kad mi osvojimo Europu, znat ćemo cijeniti tko su naši prijatelji!«

Uostalom, sjetimo se da su sve tri najveće europske skupine jezika, i germanska i romanska i slavenska – indoeuropski jezici. Svi korijene imaju u sanskrtu, u praindijskom. Jesu li i Praeuropejke rađale prvo i jedino dijete tek na granici menopauze!? Ako i nisu, jesu li ovo posljedice: današnja jezična Indo-Europa?

No, dakle, drama 64 svojom je temom pobudila kojekoja razmišljanja, »piše... buduće scenarije«; sve to joj ide u prilog! Osim prikaza intimne drame majčinstva, pokreće neka bitna društvena pitanja. Upitan je prije svega naš opstanak.

O drami i dramskoj spisateljici te o izvedbi

U jednoj davnoj ćakuli na žalost pokojni Ivo Štivičić, znani scenarist, reče mi kako ima jako pametnu kćer koja sjajno piše. Svrstao sam to u uobičajene pohvale očeva pametnim kćerima, međutim Tena Štivičić (prema čuvenom književnom liku, Teni Josipa Kozarca!) danas je, vidim, jedna od najuglednijih i, poslije Mira Gavrana, u svijetu najizvođenijih hrvatskih dramskih autora. (Štivičić je rođen u Rešetarima, Gavran u pet-šest kilometara bliskoj Trnavi, oboje pokraj Nove Gradiške.) Osobit joj je dar prikazivanje važnih društvenih, a ujedno i osobnih tema, pretežno kao tzv. »ženskog rukopisa« kojega, žalibože, u ranijim komadima nisam imao prigodu vidjeti. Ova drama napisana je vrlo znalački. Točna je opaska da je bliže predlošku za film nego za kazalište, međutim česte i brze izmjene mjesta radnje i teatru ubrzavaju ritam i životnost izvedbe. Bitna je ipak tema drame: opstanak Europe kakvu znamo i imamo, a ujedno i čest slučaj mnogih obitelji te muka i jad gotovo svih emancipiranih žena. Koliko im je emancipiranje i zapošljavanje ravno muškarcima pomoglo, koliko odmoglo i naštetilo, i njima i svima nama, može biti neka nova tema?!

Na žalost, u Hrvatskoj već nekoliko godina ne može se vidjeti neki, osobito domaći komad, bez prostačenja. Je li to postalo pitanje prestiža među dramskim pisaocima!? Naime, intelektualke se redovito predstavljaju kao vulgarne prostakuše, a moguće je da pretežno i jesu takve; svakidanje sve je primitivnije i prljavije u svakom pogledu. No, kako god da jest, u ovdašnjemu kontekstu percipirao sam to jedino kao suvišnu vulgarnost.

Napomenuta mlada redateljica (prvo redateljstvo na pozornici HNK) svu je svoju pažnju usmjerila na redateljski posao, na često korištenje rondo pomične pozornice, na mizanscenu i na mizanscensku atraktivnost (bacane jabuke, npr.), pritom zanemarivši sustavni i temeljitiji rad s glumcima, sve to u mojemu viđenju, dakako. Izostalo je dublje posvećivanje temeljnim dramskim izričajnim i izazovima preko kojih se prelazi olako i bez usredotočenosti na njih.

Već sam početak koji je trebao biti iznenađujući i zanimljiv izveden je mlitavo, nezainteresirano; uostalom, seksaju se u svojemu kućnom prostoru, a ona je u teškim čizmama do koljena i kućnom ogrtaču do poda, tijekom cijele izvedbe. Onaj susjed s kojim se upušta u odnos stalno briše ruke, a to ponavljano djeluje površno; ima nas koji zapažano važnost svakoga detalja...

Redateljica je i scenografa loše odabrala: tobožnji pogled na šumu s prozora bolnice pretvara se u prevlast crnogorične šumetine nad cijelim prostorom intimne drame, kao da tražimo šumskog medvjeda, a ne psihološke nijanse u sudbinama protagonista. Međutim, dobitak je takvog redateljičina postupka brz i ujednačen ritam izvedbe te prilagođenost recipijentskoj uobičajenosti; samo sat i pol trajanja!

Još nešto valja istaći jer je vrlo pohvalno i značajno, ako HNK Zagreb na tomu ustraje: program predstave nudi i integralni tekst drame pa su tako gledatelji ujedno i čitatelji, što je odlično, višestruko pozitivno.

O glumcima i o scenskom govoru

Već dvadesetak i više godina kao papiga ponavljam da na hrvatskim pozornicama nema dobra scenskoga govora, da ga gotovo pa nema nikakva, a tako je zapravo i ovdje. Jedva zamijećena, što se nikada do sada na ovoj pozornici nije dogodilo, Alma Prica znam da zna govoriti na sceni, a i Dragan Despot, premda, u okolišu u kojemu su, podliježu jezičnom i izgovornom nemaru. Glumi se »filmski«, govori se kao u kafiću ili na tržnici. Spontanitet i uvjerljivost nisu prosipanje riječi niz bradu i nepoštivanje samoglasničkih dužina u izgovoru, itd., itd. Čini se da svaki novi naraštaj ove naše Akademije, koliko mogu zamijetiti »izvana«, sve je neobrazovaniji, sve nedorasliji dobroj glumi jer nemaju dobru školu glume.

Nije ovdje moje da ocjenjujem glumce pojedinačno, osobito ne jer se ovo može čitati tek dva-tri mjeseca nakon premijere. No, neka barem ostane zapisano tko je sve sudjelovao u izvedbi ove zanimljive drame.

To su: Arija Rizvić (redateljica), Mirna Rustemović (dramaturgica), NUMEN/For use (!?, scenograf), Ana Fucijaš (kostimografica), Ivan Pešut (skladatelj), Ivan Lušičić Lik, Ivan Štrok (svjetlo i projekcija), Larisa Lipovac Navojec (suradnica za pokret) te asistenti: Ivan Vlatković (redateljičin), Vanja Magdić (scenografov), Ana Tišljar i Tina Spahija (kostimografičini), te Suzana Bogdanović – Pavek (inspicijentica i šaptačica).

Glumili su: Olga Pakalović (Eva), Igor Kovač (Danijel), Alma Prica (Helena, Evina mama), Dragan Despot (Oliver, Danijelov otac), Lana Barić (Bela, Evina prijateljica), Luka Dragić (Aleks, susjed), Livio Badurina (Doktor), Tesa Litvan (Luna, avatar).

Tematiziranje kasnog ili nikakva rađanja u Europi, ne samo u nas, bitno je pitanje današnjice, nestanka svijeta kakav znamo i života koji živimo. Ova drama, iako nenamjernim upućivanjem na to, nadrasta pojedinačni slučaj jedne umjetne oplodnje u kasnim godinama i obiteljskih odnosa time potaknutih.