Motivi svakodnevice

Željka Horvat Čeč prokušana je VBZ-ova autorica: Strogo mirovanje njena je treća knjiga u izdanju spomenutog nakladnika. Svoju poziciju na aktualnoj književnoj sceni definirala je sudjelovanjem u međunarodnim projektima (članica je europske pjesničke platforme Versopolis od 2016.), nastupima na festivalima i nagradama, uvrštavanjem u antologiju mladih pjesnika regije Meko tkivo (2015.) te u panoramu hrvatskih autora na francuskom jeziku Le fantôme de la liberté – Fantom slobode (2016.).

Strogo mirovanje nevelika je zbirka koja sadrži 48 pjesama raspoređenih u tri kompozicijske cjeline. Temeljne točke autoričina interesa istaknute su samim naslovljavanjem ciklusa (trostruko variranje motiva ljubavi, otoka, bolesti), a invarijantnim ponavljanjem ključnih riječi u naslovljavanju (Ljubav, otok, bolest; Otok, bolest, ljubav; Bolest, otok, ljubav) postignuto je njihovo svjetonazorno valoriziranje. U tom sintaktičkom razigravanju naslovnih pojmova na suptilan je način sugerirana poruka (koliko god govorili o neslužnosti poezije, negdje, na nekom mjestu i nekim načinom, pjesma, koja je komunikacijski doživljaj i čin, ostvaruje taj, ponekad temeljni, ponekad kolateralni zadatak). Dakle, redistribucija pojmova odabranih za naslovljavanje cikusa sugerira krugolikost životnih tijekova, koji se varijantno ponavljaju, s naglaskom na ljubav kao temeljnu vrijednost. Statistika, frekventnost riječi, dala bi drugih rezultata, no stilistika svojim mogućnostima, u konkretnom slučaju proizvođenjem konotacija pozicijski, vodi prema naznačenoj valorizaciji: dva dominantna mjesta teksta, ulazak u nj i izlazak iz njega, zaposjednuta su motivom ljubavi.

Oblikovno, pjesme su kraće, štoviše, nerijetko izričaj tendira krajnjoj reduciranosti tvoreći minijature, u tradicionalnom žanrovskom kodu – leksički minimalističke i vrlo sugestivne (Ljubav, Metar, Đir, Nula).

Premda je na razini idejnosti naglašena ljubav kao interesno središte, diskursom dominira motiv bolesti, bola, bolnosti (Odlazak, Crveno, Zadnja vrata, Rupice na srcu, Glava): niz pjesama nije izravno označen bolešću, no sugestija je u nekoj naznaci utkana u tkivo pjesme pa se knjiga rastavara u raskošnoj invarijantnosti razotkrivanja boli i bolesti. Čak je i ljubav, uvedena u taj okvir, realizirana kao jedan specifičan tip bolesti (od svih bolesti ljubav će me najprije ubiti). U provedbi teme nema objašnjavanja, opisivanja: pjesma je konceptualni niz informacija koje izvan datog konteksta međusobno ne konvergiraju te upravo takva komponiranost individualizira konkretni doživljaj situacije/svijeta.

Motivi svakodnevice i privatnosti doma, koji čine egzistencijalni stožer svijeta lirskog subjekta, zapisani su lapidarno: autorica pušta stih da traje do granice daha i ležerno ih niže gotovo kao »slučajne« zamjedbe, sasvim uronjene u svoju običnost (Pelati); iza toga se naslućuje jedna sasvim obična svakodnevica, ali ne rečena doslovno, tako da pjesma ne vodi u autobiografičnost i ne gubi ono što pjesmu distingvira od dnevničkih zapisa – univerzalnost.

Na razini jezika aktualizira se velik raspon materijala od kolokvijalizama i povremenih vulgarizama, što prati tematsku okrenutost svakodnevici (svijet obilježen Lidlom, Šparom, Domestosom, Konzumom, aktualnim temama društva), do sofisticirane poetske slike u njenoj asocijativnosti i višeznačnosti (u mome tijelu trči tisuće crnih mrava/ s bijelim trakama na glavi). Uz postupke bliske stvarnosnicima – već spomenuto povremeno hvatanje razgovorne rečenice – zamjetne su i stilizacije na tragu tradicionalne estetike (recimo graduiranje u pjesmi Zatvorenih očiju, koje u kombinaciji s anadiplozom proizvodi dramatičnu ritmizaciju, ili discipliniranu i stilistički također vrlo funkcionalnu anaforičnost u Primjercima, Rupicama na srcu).

Upisivanje realnih, prepoznatljivih lokaliteta u tekst podcrtava autobiografičnu utemeljenost imaginativnog prostora: autorica je Međimurka i ta je – dobrodošla i simpatična – zavičajna odrednica označena vrlo prepoznatljivim, štoviše stereotipnim eksplicitnim naznakama (spominjanje čakovečke zime, dviju rijeka ili u nacionalnim razmjerima poznatog krumpira), s napomenom da stereotip ne mislim kao negativno nego komunikacijski sigurno mjesto diskursa. S druge je strane upisana i druga prostorna autorici važna koordinata – svijet Rijeke, mora, otoka, turizma... Takvim povezivanjem životnih sredina stvorena je osobna intimna geografija srca, koju na okupu drže bol i ljubav.

Cijela je knjiga snažno emotivno profilirana, što je posebno naglašeno posvetom (obitelj kao izvorište i adresat emocije, uz dodatak prijatelja), no u pojedinačnim realizacijama pjesme izlaze izvan zatvorenosti u osobni intimizam, nisu adresirane, te postaju transparentnije i univerzalnije. U velikom spektru naznačenih ideja/emocija, osobno mi je vrlo zanimljivo, premda rijetko, upisivanje natruha domoljublja, u vrlo osebujnom ironičnom tonu (u Kvadratiću slobode sloboda je svedena na kockicu čokolade, ali crveno-bijele).

Željka Horvat Čeč u zbirci Stanje mirovanja nudi obilje tema, emocija, poruka, postupaka... te držim da će recipijenti vrlo različitih senzibiliteta naći ponešto za svoj gušt.