Marko Marulić o sv. Jeronimu: Platon Crkve naše...

 Solo e pensoso i piú deserti campi           Sam i zamišljen, koracima teškim i polaganim,
 vo mesurando a passi tardi et lenti;         premjeram pustinjske krajolike.
                                                                                                         Petrarca, Canzoniere, 35

Jubilarna, tisućušestota godina od smrti sv. Jeronima (347.–420.), rođena u Stridonu na razmeđu rimskih provincija Dalmacije i Panonije, »našega pravoga Dalmatina«, kako ga je nazvao Marko Marulić (1450.–1524.), već je minula. Tim povodom, doduše s malim zakašnjenjem u publikaciji, poželio sam u nekoliko teza istaknuti metodičko i egzegetsko polazište znanstvenoga (filološkoga i teološkoga) rada sv. Jeronima, potom ga ukratko promatrati kroz prizmu književnih djela njegova devota Marka Marulića. Na koncu će biti riječi o »slavi pustinjstva«, Jeronimovu idealu življenja, kao meditativnoj (teorijskoj), književnoj i ikonologijskoj potki (subtekstu) u Marulovim djelima. On se naime izrijekom oslanja na pustinjačku tradiciju koja polazi od Ivana Krstitelja i Jeronima, njih dvojicu uvijek promatra zajedno (noscitur comparandus), a ta seže, da spomenem samo neka poznatija imena, sve do Bernarda iz Clairvauxa, Petrarke i najpoznatijega istraživača i izdavača Jeronimovih djela, Erazma Roterdamskoga (1466.–1536.), Marulova suvremenika.

Ideološka cenzura Marulova djela u »novom dobu«, od 1950. godine, kada je uništen dio Zbornika Marka Marulića, pa sve do naših dana, forsirala je, u široj javnosti malo poznato, osporavanje brojnih hrvatskih, u rukopisima sačuvanih Marulićevih djela. Ovdje se dotičem te problematike zbog obrane Marulova autorstva Života svetoga Hjerolima, našega pravoga Dalmatina, ali i zbog činjenice da je Marulovo viđenje sv. Jeronima u novijoj literaturi ili zatajeno ili tek rubno spomenuto. Tu činjenicu, kao i motive za hrvatsku književnu povjesnicu vrlo ozbiljnih posljedica selektiranja, cenzuriranja i(li) prešućivanja hrvatskih proznih i pjesničkih mu djelâ, ozbiljnija književna historiografija ne smije ignorirati.

Jeronim – »Platon Crkve naše«

Marulić je u svojoj Instituciji (I 9; 1506) formulirao ovu nevjerojatno uspjelu metaforu, koja pogađa samu srž znanstvene metode rada i zasluga sv. Jeronima kao naučitelja opće Crkve. Kao crkveni naučitelj službeno je priznat 1295., što jača širenje njegova kulta na Zapadu, tako i u Hrvatskoj. Uz Jeronima, crkveni oci i Marulovi najveći autoriteti su Augustin, Ambrozije i Grgur Veliki. Platon je opet dao temeljne tekstove zapadne filozofije, tj. metafizike, spoznajne teorije, estetike, etike i politike, pa je engleski filozof i matematičar Alfred N. Wheitehead (1861.–1947.) mogao zaključiti (u djelu Proces i stvarnost) kako »najpouzdanija opća karakterizacija filozofske tradicije u Europi glasi da se ona sastoji od niza fusnota (bilježaka) uz Platona«. Kako se svekolika zapadna filozofija do danas oslanja na Platona, trudi se naime promišljati pitanja čovjekova bitka i spoznaje na tragu koji je on ponudio, tako i kršćanska teologija u svojim temeljima na Zapadu duguje sv. Jeronimu ne samo biblijski tekst Vulgate u njegovoj verziji latinskoga prijevoda (tada još pučkoga jezika) s hebrejskoga, aramejskoga i grčkoga, nego i znanstvenu metodu kritike teksta uopće. Njegova metoda izdavanja znanstveno pouzdanoga (kritičkoga) teksta iz više dijelom različitih prijepisa, ostala je do danas maksima svake prave filologije. Uz to, Jeronim je zaslužan i za tumačenje (egzegezu) velikoga dijela biblijskih knjiga, često »brušeno« kroz polemike s Origenovim pristašama, arijevcima, pelagijevcima i inima, čime je njegovo iskristalizirano polazište postalo i refleksijsko utočište praktički svake biblijske egzegeze na Zapadu kroz cijeli srednji vijek, a dijelom i sve do danas. Utoliko je Marulić posve u pravu s usporedbom Platona i Jeronima, dva u prijelomnom smislu vodeća uma na polju filozofije, odnosno primijenjene filologije i biblijske teologije.

Jeronimov filološki i teološki uspjeh zasniva se na četiri temelja njegova rada. Roditelji su mu omogućili obrazovanje u Rimu kod vodećega gramatičara Elija Donata, bila je to pretpostavka njegova elegantnoga latinskoga izraza koji je uvježbao na svim važnijim klasičnim autorima. Drugi je temelj bila velika biblioteka, knjige koje je počeo skupljati još kao student. Kao eremit odrekao se svega osim knjiga. Važne su bile i veze s utjecajnim muževima i ženama u Rimu koji su podupirali njegova putovanja, kao i s brojnim prijateljima od Galije (Trier) do Jeruzalema. Konačno, za prvoga boravka na Istoku (372–382), usavršio je znanje grčkoga jezika, a potom se posvetio učenju hebrejskoga, aramejskoga i sirijskoga. Aktivno znanje tih jezika, uz književni latinski kao materinski, učinilo ga je jedinstvenom znanstvenom pojavom toga doba na Zapadu, a kasniji život u Jeruzalemu i Betlehemu omogućio mu je stalnu kontrolu napisanoga i prevedenoga od sposobnih domaćih govornika hebrejskoga, aramejskoga i grčkoga.

Slavnim ga je učinio prijevod Staroga zavjeta s tih jezika na latinski, ali on nije, kako se to moglo čitati i slušati u hrvatskim medijima, zgotovio prvi prijevod Biblije na latinski jezik; takvih je, iako nesustavnih, što je upućenima poznato, bilo i prije njega (najpoznatija je Vetus Latina). Jeronim je, rekoh, primijenio do danas priznatu i prakticiranu inovativnu znanstvenu metodu kritike teksta, što mu je osiguralo zaglavno mjesto u povijesti filološke znanosti. Origen (185.–254.) je naime uz pomoć heksaple (šest paralelnih stupaca biblijskoga teksta, uključujući i hebrejski) polazio od Septuaginte (prijevoda sedamdesetorice), bila mu je božanski inspirirani tekst i to na grčkom jeziku, hebrejski i ine prijevode je koristio samo da bi razriješio nejasnoće, te optimirao ili tumačio tekst grčke Septuaginte (bilo je i latinskih prijevoda Septuaginte).

Jeronim je postupio drukčije. Uspoređujući sve dostupne prijevode, tako i Septuagintu, zbog brojnih tekstualno nepremostivih razlika i nemogućnosti etabliranja jednoga pouzdanoga teksta, izveo je zaključak, da se svako bavljenje Starim i Novim zavjetom mora oslanjati na najstariji, hebrejski i grčki tekst (hebraica veritas, graeca veritas). Njegovu metodu prvih izvorâ prihvatili su humanisti (origo, ad fontes), navlastito Erazmo Roterdamski tiskajući prvi put uopće Novi zavjet na grčkom (Basel 1516.), iste godine kada tu kod Frobena u devet folio-svezaka objavljuje i Opera omnia samoga Jeronima. Svescima toga izdanja, na dar ih je dobio od prijatelja Tome Nigera (o. 1450.–o. 1532.), humanista, papinskoga diplomata i biskupa skradinskoga (»prah mu kostiju« počiva na Poljudu), Marulić je bio oduševljen. I sam je svojeručno ispisivao razne repertitorije, kompendije i konkordancije, kako evanđeljâ i starozavjetnih knjiga, tako i brojnih klasičnih autora. O tome svjedoči popis njegovih knjiga i rukopisa iz oporuke koju je sastavio 1521. Jeronimova Vulgata i njegova znanstvena metoda kompiliranja, uspoređivanja i tumačenja biblijskih tekstova, bile su mu osnovna pomagala pri pisanju skoro svih književnih djela.

O Jeronimovoj metodi i hermeneutici izlaganja Biblije samo nekoliko riječi. On nastoji Stari zavjet tumačiti kristološki, to čini i Marulić, što se posebno dobro vidi preko vlastoručnih rubnih komentara na Bibliji (cum commento) u četiri sveska iz 1489., koju je oporučio franjevcima na Poljudu. Jeronim pak veli: »Što god čitamo u Starom zavjetu to nalazimo i u Evanđelju, a sve što se može čitati u Evanđelju izvodi se iz autoriteta Staroga zavjeta; među njima nema disonancije, nikakve diferencije« (Ep. 18A,7; CSEL 54, 83). Logično je zato bilo da je tumačenje Staroga zavjeta započeo od prorokâ, pa tako o Izaiji piše: »Ova knjiga sadrži sve tajne Gospodinove« (CCh.SL 73, 1). Dok u komentaru na tekst proroka Zaharije svoju metodu sažimlje ovako: »U pripovijesti (historia) Hebreja miješao sam preneseno značenje (tropologia) kršćana« (CChr.SL 76A, 748). Ovdje je spomena vrijedno Marulićevo tropologijsko tumačenje vlastite Davidijade, kao i činjenica da su Jeronimove hebrejske historije pouzdan putokaz za prepoznati izbor naslovâ brojnih Marulovih hrvatskih djela, tako Istoriju od Judite, Estere, Suzane, Panuncija, Efrema Sirijca i drugih.

Jeronim je »kruna harvackoga jazika«

U rukopisnom Firentinskom zborniku s početka 16. st., jezično nesumljivo splitskoga podrijetla, koji je 1953. otkrio talijanski slavist Carlo Verdiani (1905–1975), a 1957. ga opisao i pripisao Marku Maruliću, te ga 1973. tiskao u Splitu, čitamo apoteozu sv. Jeronima i njegova podrijetla iz hrvatske zemlje u tu objavljenom Životu svetoga Hjerolima, našega pravoga Dalmatina (str. 151–175), formuliranu biranim riječima:

»Pokle Hjerolim čini čudnu pokoru četire lita u pustinji, dili se iz pustinje i pojde u grad Bethelema i učini mostir ondi gdi se Isus porodi. Tu mnogi učenici prijdoše k njemu s kimi, svet život čineći, od jutra do noći posteći, trudi se pedeset lit i šest miseci tumačeći Stari testament iz kaldejskoga i iz židovskoga jazika u latinski, a Novi testament iz garčkoga li u latinski. To je vsa Biblija. Hieronimus Dalmata est. Hjerolim je naš Dalmatin, on je dika i poštenje, slava i svitlost, kruna harvackoga jazika. Nigdar u viri karstjanskoj do današnjega dne ne najde se človik ki bi lipše i gizdavije govoril od Hjerolima. Velika rika slaja od meda izajde iz ust ovoga svetoga starca. Oh, čestita mati ka ga rodi, da vele veće čestitiji jazik harvacki, iz koga tolika slatkost i svitlost u veru karstjansku pride!«

Dvije knjige, objavljene u Splitu 2020., su mi pri ruci, obje se osvrću na »krunu harvackoga jezika«. Slobodan P. Novak u knjizi Sveti Jeronim Dalmatinac, zaštitnik Dalmacije, pohvalnu pjesmu u čast sv. Jeronima iz Životu svetoga Hjerolima pripisuje Maruliću (str. 114) kao i Verdiani. Da je talijanski filolog bio u pravu dokazao sam 2009. u knjizi Nepoznata proza Marka Marulića, te u studiji »Magnificat anima mea Dominum. Hrvatski prepjev i egzegeza Marka Marulića«, objavljena je u časopisu Anafora (2019.). Knjigu pod naslovom Kruna harvackoga jazika. Renesansni pisci o svetom Jeronimu, uredili su Bratislav Lučin i Luka Špoljarić. To je zapravo zbirka od devet tekstova renesansnih pisaca o Maruliću, jedan je bio stranac, a svi drugi hrvatskoga podrijetla. Osvrćem se samo na Marulove životopise i stihovane pohvale sv. Jeronima.

Prvi je Životopis sv. Jeronima prezbitera (str. 25–81), prijevod je to Darka Novakovića latinskoga djela Marulova, gdje brani i dalmatinsko podrijetlo Jeronimovo. Drugi je Počinje život svetoga Hjerolima, našega pravoga Dalmatina (str. 83–112), koji je Lučin nazvao »Jeronim za žensku publiku«. Firentinski zbornik je po staroj signaturi (Nº 1) jedan od nekoliko rukopisa na hrvatskom koje je Marko Marulić pisao za svoju sestru Biru i njezine sestre u samostanu (lectio divina). Radi se o prijepisu Marulova pisara (Verdiani), ne o autografu. Život svetoga Hjerolima Carlo je Verdiani (1973.) objavio kao Marulićevo djelo, usporedno on objavljuje i inačicu toga Života podrijetlom iz Trogira (N. Vitturi). Oba su prijepisa iz istoga splitskoga prototipa, a cijeli je rukopis (Nº 1) kao i jedan drugi (Nº 21), Splićanin Julije Bajamonti (1744.–1800.) vidio i bez zadrške tvrdio da su to Marulova djela. Nakon što je dakazano da je i Život svetoga Ivana Krstitelja iz Firentinskoga zbornika s egzegezom Magnificata Marulova autorstva, a hrvatski Život svetoga Hjerolima, pisan je istom rukom, počinje stihovima iz malo prije (oko 1501.) napisane Marulove Suzane, završava s njegovom pjesmom u čast sv. Jeronima, sadržajno se u mnogim važnim detaljima poklapa s njegovim latinskim Životopisom svetoga Jeronima prezbitera, po svim standardnim metrima i parametrima kritike i atribucije teksta, i to je sigurno Marulovo djelo.

Usprkos tomu, Lučin je pokušao osporiti ili barem relativizirati Marulovo autorstvo Života svetoga Hjerolima, donoseći i tri argumenta koji bi to trebali potvrditi. Međutim, ovaj put će sâm Jeronim svojom znanstvenom metodom priteći u pomoć svojemu devotu Marku Maruliću. Lučin naime, ne slijedeći očito Jeronimovu filološku metodu koju je Erazmo Rotedarmski postavio kao normu humanističke filologije na Zapadu, tvrdi (str. 83–84) kako se »može pretpostaviti da je [rukopis] nastao u Zadru (ili barem da ga je pisao Zadranin).« U svakom slučaju autor ne bi mogao biti Splićanin Marulić, što bi, po Lučinu, dokazivao i Životopis sv. Šimuna u istom zborniku, koji uvodnim stihovima širi »slavu Šimunovu/, koji sad počiva v čestitomu Zadru«.

Kao prvi korak u usporednoj egzegezi i pri kritičkom etabliranju biblijskih tekstova, Jeronim ispituje etimologiju riječî, hebrejskih, aramejskih (kaldejskih), grčkih, latinskih i sirijskih. Istina, splitski i zadarski čakavski govori nisu međusobno tako udaljeni kao navedeni jezici, ali ipak dovoljno različiti da im neke osobine možemo dobro razlučivati. Splitski govor prema povijesnim rukopisima iz Marulova vremena, brojne sam već usporedio, fonematski po tendenciji, za razliku od zadarskoga, ima u to doba često pune i otvorene samoglasnike, bilo u postpalatalnom položaju (jazik umjesto jezik), bilo u realizaciji slogotvornoga ṛ (harvacki umjesto hervacki), bilo inače. Realizacije staroga jata u Splitu su u nekoliko tipičnih osnova bile ekavske, npr. vera, grešnik, telesni, delovanje i sl. U gore citiranom tekstu imamo sve navedene splitske jezične osobine, npr. vera a ne vira, pa zato i u čitavom Firentinskom zborniku nalazimo primjere splitske a ne zadarske vokalizacije, uključujući i određeni broj tipičnih romanskih spalatizama. Osim toga, grafija kodeksa je praktički identična s onom iz inih splitskih novopronađenih kodeksa toga doba (oko 1500.), što sam pokazao u studiji »Magnificat anima mea Dominum« (2019, str. 62; https://hrcak.srce.hr/221420). Skoro identičan, iako mlađi prijepis, iz istoga prototipa, Ivan Kukuljević-Sakcinski je pronašao u samostanu benediktinki sv. Nikole u Trogiru, gdje su i inače bili sačuvani rukopisi Marka Marulića, uključujući i Vartal Petra Lucića. Jezik je bez sumnje splitski, ne zadarski, zaključio bi Jeronim. Njegov Život napisao je, zaključujem, Splićanin Marulić, nipošto anonimni Zadranin.

U drugom koraku Jeronim bi propitivao okolnosti nastanka i druge realije ispitivanoga teksta. Stihovi Marulove Suzane stoje kao epigram na početku Života svetoga Hjerolima, a njegova pohvalna pjesma u slavu Jeronimovu na koncu. Tko je drugi mogao poznavati to njegovo djelo u rukopisu, malo iza 1501. godine kada je nastalo, a prvi put je bilo tiskano, ako sam to dobro ispitao, tek 1856.? Onaj tko je sjedio uz Marulića ili on sam, što je daleko vjerojatnije. U svakom slučaju bez Splita (splitskoga idioma) i Marulove Suzane u rukopisu ne bi bilo ni Života svetoga Hjerolima iz Firentinskoga zbornika. Što se pak tiče Života svetoga Šimuna (gdje bi drugdje počivao nego u Zadru?), Marulić u skoro svim svojim djelima više puta navodi riječi svetoga starca izgovorene kada su Josip i Marija prikazali dijete Isusa u hramu, a sam je imao i rano izgubio brata Šimuna, njemu je posvetio i jedan epigram na latinskom. Šimun je u Marulovoj teologiji svakako jedan od glavnih svetačkih likova. Nadalje tvrdi Lučin (str. 89) da Marulić nikada nije povezivao Jeronima s hrvatskim jezikom, »dok se u hrvatskom životopisu (u firentinskoj i trogirskoj inačici) slave upravo Jeronimove zasluge za hrvatski jezik«.

Gore citirano mjesto iz firentinske inačice izrijekom tvrdi, što je i inače Marulovo mišljenje, da je Jeronim preveo »Stari testament iz kaldejskoga i iz židovskoga jazika u latinski, a Novi testament iz garčkoga li u latinski«. U trogirskom pak rukopisu prepisivač, očito zabunom, tvrdi da je Jeronim Novi zavjet preveo »iz hrvaskoga u latinski (!)«, što čak ni glagoljaši nisu tvrdili. Za Stari zavjet, međutim, posve ispravno kaže: »iz kaldejskoga (aramejskoga) i židovskoga u latinski.« Nema dakle nikakve osnove za tezu da bi pisac firentinske ili trogirske inačice bio glagoljaš ili stajao u toj tradiciji, kako to želi vidjeti Lučin. Kada Marulić piše svoju prelijepu sentencu »Hjerolim je naš Dalmatin, on je dika i poštenje, slava i svitlost, kruna harvackoga jazika«, ista se nalazi i u trogirskom primjerku koji je objavio Vatroslav Jagić, on logički ne može protusloviti svojim izričajima u prethodnim rečenicama, nego zapravo reflektira tada uobičajenu praksu da se zamlja zove po njemačkom običaju Zunge (jezik), dakle: Jeronim je naš Dalmatin, on je dika i poštenje, slava i svitlost, kruna hrvatske zemlje. Tomu se nema što dodati.

Ipak, najviše začuđuje da je Lučin »Hvale Hjerolima«, pjesmu kojom konča Život svetoga Jerolima, našega pravoga Dalmatina, iz čista mira jednostavno amputirao iz toga djela, iako je ona u kodeksu i u Verdianijevu izdanju (str. 170–173) sastavni dio Života, te ju objavio (str. 121–126) kao posebnu pjesmu, koja je inače imala nekoliko prijepisa po inim kodeksima. Umjesto da objasni zašto tu pjesmu izuzima iz Života svetoga Hjerolima, Lučin zaključuje (str. 115) da »marulićevsku atribuciju ne podržava činjenica da se u pjesmi ne spominje svečevo dalmatinsko podrijetlo«. Apsurdna je to i nelogična argumentacija, jer sâm naslov Počinje život svetoga Hjerolima, našega pravoga Dalmatina, ova pjesma je tu integralni dio, kazuje o svečevu podrijetlu sasvim dovoljno. Nedvojbeno Marulove uvodna i zaglavna pjesma, kao i brojne paralele s latinskim Životopisom sv. Jeronima prezbitera iz njegova pera, nepobitno dokazuju da je Marulić autor i Života svetoga Hjerolima, kao i čitavoga Firentinskoga zbornika (osim kasnijih nadopisivanjâ). U svakom slučaju Lučin je morao, da bi uopće mogao pokušati osporiti Marulićevo autorstvo Života svetoga Hjerolima, imenovati barem jednu drugu osobu koja je oko 1500., kada je Marulić sastavio ovaj hrvatski ali i latinski Životopis sv. Jeronima prezbitera, koja bi uopće bila napisala vitae sv. Jeronima (na latinskom i/li hrvatskom) i u njoj/njima branila njegovo dalmatinsko podrijetlo, što je Maruliću značilo ›iz hrvatske zemlje‹. Meni taj neki autor i njegovo djelo nisu poznati, to je doista u to doba bila ekskluzivno Marulova argumentacija (druga je priča autorstvo glagoljice). Već zbog te činjenice, dakle i bez prethodne argumentacije, za svakoga istraživača postoji vrlo velika vjerojatnost da je on autor i hrvatskoga Života svetoga Hjerolima iz Firence. Niti jedan argument diskutiranoga osporavanja Marulićeva autorstva ne prolazi dakle kritičku filološku i hermeneutičku provjeru metodom koju je utemeljio sveti Jeronim, a preko Erazma je postala i do danas ostala neprijeporno polazište kritičke filologije. Autor Života svetoga Hjerolima, našega pravoga Dalmatina, ostaje Marko Marulić Splićanin. Za osporiti postojeće, vrlo čvrste dokaze za autorstvo Marka Marulića, Lučin je ipak morao iznijeti malo konzistentnije i logičnije dokaze, umjesto mijenjati (amputirati) izvorni tekst Marulova Života svetoga Hjerolima, našega pravoga Dalmatina.

»Biti sa sobom – esse secum«: Od sirijske pustinje do Marjana

Jeronim je stoljećima slavljen ne samo kao prevoditelj Biblije prema izvornim jezicima, egzeget i filolog, nego i zbog samotnjačkoga života u sirijskoj pustinji. I u askezi Marulić ga nastoji slijediti. Prema pouzdanim svjedočanstvima sâm je znao ponekad ići u osamu, najvjerojatnije u eremitaž na Marjanu uz crkvicu sv. Nikole. Oporučno je odredio da obred njegova pokopa vodi pustinjak s Marjana Rogerio Capogrosso, dočim je svećeniku Luki, također s Marjana, oporučio svoju malu Bibliju (sine commento), koju je držao u ruci kada je stvarao svoju nenadmašnu Juditu (usp. https://www.matica.hr/vijenac/665%20-%20666/platon-judita-i-druga-biblija-marka-marulica-29414/). Identificirao sam i jednu kompilaciju pustinjakâ s Marjana s različitim Marulu poznatim tekstovima i, po svoj prilici, s njegovim crtežima.

Sirija je Maruliću bila pojam ne samo zbog sv. Jeronima. Sveti Duje je konačno bio podrijetlom iz Sirije, njegov životopis, kao i Jeronimov, napisao je i na hrvatskom (rk. 589 Male braće u Dubrovniku), i na latinskom (Farlati 1751.). Opjevao je (Nº 21) istoriju sirijskoga pustinjaka sv. Efrema (4. st.), a na hrvatski je preveo i preuredio (1514.) za svoju sestru Biru pouke o životu u osami (»hrvatska Institucija«) monaha Izaka Sirijca (7. st.) De vita solitaria. U kolofonu rukopisa Add. 10394 (Nº 6) oslikao je svoj monogram (gotičko .M. u obliku lađe) i slikom interpretirao (»oslikana egzegeza«: Hugo Rahner) u kasnoj antici nastali ikonologijski simbol Crkve (ploveća lađa s jarbolom i jedrom na »anteni križa«, antenna crucis), koji je postao i simbol pustinjaka. Oni odolijevaju zovu sirena i svjetovnim izazovima, plove »punim jedrima« kroz život. I tu Marulić slijedi Jeronima »kormilara«.

Jeronim u svom, književno možda najuspjelijem pismu (Ep. 14,6) prijatelju Heliodoru, Marul sadržaj prepričava u latinskom Životopisu sv. Jeronima prezbitera, koji je jedno vrijeme bio kod njega u pustinji i spremao se na povratak u Italiju, poziva da ostane, iako zapravo zna da Heliodor odlazi zbog zadaće »u svijetu« (biskupske službe). Jeronim hvali život u osami kao idealno sredstvo borbe protiv osrednjosti i rutine: »... kod kuće (intus) je opasnost, doma je neprijatelj. Pripremite vesla, podignite jedra! Antena križa neka vam je na čelima, bonaca je zapravo olujna pogibelj!« Antenu križa Marul je ugradio u svoj monogram (usp. i Instituciju, I 9), na čelu svojega imena (lađe), ona već plovi, jedro je puno vjetra. Slične opise antene križa donose također Ambrozije, Augustin, Grgur Veliki i Venantius Fortunatus, oci i autori koje Marul često citira, prepričava, prevodi ili prepjevava u svojim djelima.

Ideal življenja u osami opisao je i Petrarka, rado je on čitao i Ispovijesti sv. Augustina, u djelima De vita solitaria (O životu u osami) i De otio religioso (O redovničkoj dokolici). Poznat je njegov izričaj iz Života u osami da se »ne boji biti sam onaj tko je sa sobom« (nec metuit solus esse dum secum est), dakle onaj koji je u stanju sam sebe spoznati. Ideal je to »delfijskoga imperativa« koji su slijedili ne samo stoici i (novo)platoničari, nego i brojni kršćanski autori, oci latinski i grčki, koje vrlo dobro poznaju i Marulić i Petrarka. Nije uopće neko čudo da Marulić prevodi, citira i oponaša Petrarkina djela, nazvao bih ga čak i najvećim hrvatskim petrarkistom. Ovdje dajem jedan manje poznat primjer. Za sestru Biru napisao je molitvenik Oficij Blažene Dive Marije, gdje nalazimo prijevode himana i sedam pokorničkih psalama uz litanije i molitve. Prelijepo je to djelo rane hrvatske pučkojezične poezije i proze, sačuvano pod njegovim imenom, do danas nije integralno objavljeno. Možda bi ga urednici uvrstili u program izdanjâ Sabranih djela Marka Marulića da su znali da je sedam pokorničkih psalama prepjevao i Francesco Petrarca, pa da zbog toga djela ne bi bio »okrnjen ugled« našega začinjavca. Usput, prvo djelo koje je napisao Erazmo Roterdamski bilo je De contemptu mundi (O napuštanju/preziranju svijeta), nije umanjilo ugled autora, dapače.

Najava renesanse obično se povezuje s Petrarkinim književnim Usponom na Mont Ventoux (»Vjetrovito brdo« kod Avignona) koji se dogodio na Veliki petak 1336. (i Lauru je upoznao jednoga Velikoga petka), dok Marulić svoju Juditu piše »sih dana svetih korizmenih«. »Utihu nesriće« i brojne druge dijaloške tekstove pjeva po uzoru Petrarkina utjecajnoga djela Lijek protiv fortune u oba lika. Marulić prevodi i njegove sonete (99, 365) na hrvatski, prijevod soneta 365 integrirao je u Firentinski zbornik (Život sv. Ivana Krstitelja), prijepis je sačuvan i u Splitskoj pjesmarici, dok je prelijepu marijansku i završnu pjesmu Canzoniera (366) »Vergine bella« (Djevice lijepa) prepjevao latinskim heksametrima. U svom pjesništvu prepoznao je i slijedio Petrarku i po izboru »horizontalnih motiva«, tj. prirode, vode, lađe, jedra, kormila, mora, oluje i bonace, voća i cvijeća, itd., naravno i sv. Franju Asiškoga, kojega je također rado spominjao, Cvjetiće mu je na hrvatski i preveo. »Iskusi sama sebe u stvari svakoj«, savjetuje Marul svojoj dragoj sestri prepravljajući De vita solitaria Izaka Sirijca.

Slijedeći svoga učitelja Jeronima, kao i Petrarku, Marulić je skupljao, studirao i na marginama komentirao važne knjige, pisao i oslikavao rukopise, sve u nastojanju da dobivene spoznaje iz knjiga i primjera najvažnijih kršćanskih, ali i klasičnih autora, vlastitoga iskustva i vlastitih djela, pjesničkih i proznih, latinskih i hrvatskih, proslijedi na čitanje i slušanje onima koji su Boga i sve lijepo tražili u prirodi i samoći, u vlastitom srcu, u samospoznaji (nosce te ipsum), molitvi i poeziji, u lektiri i kršćanskom življenju bez zavisti i mržnje. Svojoj sestri, redovnici Biri, posvetio je najviše hrvatskih prijevoda i prerada, pjesama i molitava. Veliki broj tih djela još nije objavljen zbog ideološki osakaćenoga shvaćanja Marulova djela (od 1950. do danas), njegova doba i, navlastito, karaktera renesanse općenito. Ipak, ako se Petrarca smatra sveeuropskim »genijem početaka« (Karlheinz Stierle) u praskozorje novoga vijeka, Marulić je, bez sumnje, i preko svojih neobjavljenih rukopisa, genij hrvatskih novovjekovnih književnih početaka, »naš začinjavac« (Tin Ujević) u pravom smislu te riječi.

Napisao je Marko Marulić, između ostaloga, prvi hrvatski ep Juditu na narodnom jeziku inovativnim stihomjerom, dvostruko rimovanim dvanaestercem. Brojne ine njegove pjesme su prvi (i pravi!) vrhunci hrvatske poezije. Četiri su mu drame (prerađena firentinska skazanja) prve hrvatskoga jezika, uz brojne dijaloške i dramske pjesmotvore, prepjevane psalme i himne. Autor je prve egzegeze na hrvatskom narodnom jeziku o hvalospjevu Marijinu iz Lukina evanđelja Veliča duša m[oj]a hvalom Gospodina, sačuvana je u Firentinskom zborniku, tj. u Životu svetoga Ivana Krstitelja. Slijedeći Vergilija, Dantea (volgare illustre) i Pertrarku, bio je najzaslužniji da je od svih slavenskih praktički samo hrvatska književnost u to doba bila i renesansna u punom smislu te riječi. Autor je i prve hrvatske zbirke, zapravo prave biblioteke književne proze, uključujući tu i brojne novootkrivene prijevode i prerade. Pisac je latinskoga epa Davidias, kao i mnoštva inih latinskih pjesama, proznih sastavaka i dijaloga. Prvi je hrvatski laički teolog koji je napisao brojna latinska i hrvatska djela teološkoga sadržaja, slijedeći, uz već spomenutu ideju jeronimovskoga »pustinjstva«, i tradiciju »nove pobožnosti« (devotio moderna). Djela su mu bla čitana i tiskana puna dva stoljeća u brojnim prijevodima i latinskom originalu, postala su bestselleri u cijeloj Europi (Institucija i Evanđelistar prije svih). Od njega polazi i k nama u neprekinutom kontinuitetu dolazi hrvatski novovjekovni jezični i uopće kulturni identitet kroz pisanu i tumačenu hrvatsku i latinsku riječ. Velika pomoć bijahu njemu, ali posredno i nama, djela svetoga Jerolima, našega pravoga Dalmatina.