Likovni zapisi u doba korone Dimitrija Popovića

Književni rad slikara i pisca Dimitrija Popovića (rođ. 1951. na Cetinju) zaokružuje njegov umjetnički senzibilitet, onaj likovni s književnim. Najnovija knjiga Likovni zapisi u doba korone1), nastala je kao odgovor na ubrzano širenje korona virusa i proglašenje pandemije, a kao njena posljedica dolazi do obveznog nošenja maski te prestaje druženje koje je ljudima, kao društvenim bićima važno, a ono što je najgore, od posljedica bolesti velik je broj umrlih. Tri pojma usko se tako povezuju uz pandemiju korona virusa: maska, izostanak druženja tj. usamljenost i smrt kao najgori mogući ishod bolesti.

Ono po čemu se ova Dimitrijeva knjiga razlikuje od sličnih je umjetnikovo putovanje kroz povijest umjetnosti i njegova analiza onih likovnih djela koja govore o svemu onome što nas je zadesilo u ovoj pandemiji; maska koja sakriva naš identitet, usamljenost kao rezultat lock downa i na kraju smrt.

Dimitrije analizira likovno djelo tako da je istodobno i promatrač i interpretator, što se ostvaruje usporedivošću slike i jezika. Taj je odnos temelj svakog sporazumijevanja na području interakcije vizualnog i verbalnog. Izvorište hermeneutike slike jest tamo gdje slikovno iskustvo oka prelazi u medij jezika. Svaki promatrač slike i svaki interpretator u smislu povijesti umjetnosti koji je uključen u taj odnos koristi se skrivenom usporedivošću slike i jezika, a ono što Dimitrije dobro zna, to su ne samo odgovori na pitanja – tko? što? gdje? kada? i kako? se stvaraju određena likovna djela, nego i o čemu? ona govore.

Svijet se ne susreće po prvi put sa strahotama epidemija bolesti; tako npr. u doba renesanse kuga je nemilice izbrisala stanovništvo s lica zemlje, ali je umjetnost cvala usprkos epidemiji. Vjeruje se da je kuga od 14. do 17. stoljeća usmrtila trećinu europskog stanovništva. Različite epidemije stoljećima su se vraćale u ciklusima i postale dio života ali i umjetnosti, a stari majstori poput Caravaggia, Michelangela i Rembrandta stvarali su u sjeni kuge, dok su Hans Holbein i Tizian od nje i umrli.

Problematiziranje s maskom u likovnoj umjetnosti Dimitrije objašnjava na primjerima svojih ranijih radova, dva iz studentskih dana 1972., u kojima vanjski izgled naslikanog lika skriva unutarnju metamorfozu bića te s radovima iz ciklusa Merilyn Monro, nastalih 1990. godine, u kojem pokazuje mračnu stranu holivudske ljepotice Norme Jean, iza čije se savršene ljepote krije tragična priroda. Sugestivan je Dimitrijev prikaz Merilyn Monroe na kojem ona svojim rukama, uz osmijeh, razvlači svoje lice »masku« oslobađajući se Merilyn kako bi bila Norma Jean. Deformacije njenog lica i tijela simbolički su prikazi njene krhke nutrine. Njeno savršeno lice kojem su se mnogi divili nije drugo negoli maska koja je postala simbolom njene tragične sudbine.

Puste ulice Lombardije, u vrijeme ove pandemije, kao posljedica zabrane kretanja izvan mjesta stanovanja, Dimitrija su asocirale na slike talijanskoga slikara Giorgia de Chirica s početka 20. stoljeća, a budući na njima dominira sablasna pustoš, slikar se opravdano pita nisu li ti sablasno prazni de Chiricovi trgovi zapravo njegova »vidovitost« poput one da je na portretu francuskoga pjesnika Apollinairea na sljepoočnici naslikao metu, prije ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Tu valja podsjetiti da je postojanje prekognicije još uvijek predmetom znanstvenog istraživanja, a mnogi fizičari ne isključuju njeno postojanje.

Posebno poglavlje u knjizi naslovljeno je Umijeće umiranja, u kojem Dimitrije Popović uspoređuje patnju i umiranje oboljelih od covida-19 sa kršćanskim vjerovanjem u Kristove muke i njegovim umiranjem na križu, koji je bio čest motiv u likovnoj umjetnosti. Dimitrije kao pravi poznavatelj povijesti umjetnosti izdvaja devet djela na ovu temu, pri čemu posebno naglašavamo njegov odabir kao i opis Velásquezove slike »Raspeti Krist«, čije raspeto tijelo na križu daje nadu u uskrsnuće umirućem čovjeku. Posebno je dojmljiva i njegova analiza Velásquezovea slikanja, od glave Krista, odnosno njegova mirnog izraza lica prekrivenog do polovine kosom, a zatim Kristova tijela kojeg opisuje u detalje.

Osobitu pozornost Dimitrije u knjizi posvećuje odnosu Isusa Krista i Magdalene, kao i praznom Kristovu grobu. Magdalena je bila toliko zaprepaštena prazninom groba i nestankom Kristova tijela da nije vidjela odbačen pokrov kojim je Kristovo tijelo bilo zamotano. Dimitrije je u svojim likovnim radovima bio zaokupljen Marijom Magdalenom i njenom unutarnjom preobrazbom od bludnice do svetice, kao i pokrovom na kojemu se ocrtavalo lice Isusa Krista.

Poglavlje naslovljeno Ljubav u doba korone prema naslovu romana Ljubav u doba kolere Gabriela Garcie Marqueza, s čijim se književnim djelom povezuje nadrealističko slikarsko djelo Ljubavnici belgijskog umjetnika René Magrittea; na toj je slici dvoje ljubavnika prikazano u strastvenom poljupcu kojeg ostvaruju preko marame, budući da im je njome zamotana cijela glava. I kako Dimitrije zaključuje – Magritteovi Ljubavnici su sjedinjeni, ali umiru u nemogućnosti da svoju ljubav ostvare u svojoj punini.

Izolacija kao metoda borbe protiv kuge i tada je, kao i danas, protiv koronavirusa, bila karantena, a među umjetnicima koji su izolaciju znali najbolje iskoristiti u svoju prednost bio je Shakespeare. Rođen u Engleskoj u doba haranja »crne smrti« koja je ubila i dvoje njegove starije braće, u 42. godini života uvjeren je da je dao najbolje od sebe, zbog nove epidemije kuge koja je zatvorila vrata svih kazališta, te je tako u izolaciji napisao svoja remek-djela »Kralja Leara«, »Antonija i Kleopatru« i »Macbetha«.

Prije no što je preminuo, Tizian je 1575. godine naslikao glasovitu sliku »Pietà«. To je slikareva svojevrsna ispovijed na kojoj je naslikao samog sebe kako moli Mariju i mrtvog Isusa Krista za svog sina Orazija i sebe da prežive kugu, a nastala je tijekom epidemije koja je razorila Veneciju. Da naglasi poruku, naslikao je i sliku unutar slike – ploču sa zavjetnom molitvom njega i sina. Usprkos tom apelu za pomoć, i Tizian i Orazio preminuli su od kuge 1576. godine.

Rembrandtov pak poznati »Portret Hendrickje Stoffels« iz 1654. godine posveta je njegovoj životnoj družici koja je također preminula od kuge. Njezina smrt uzrok je goleme tuge vidljive na svim njegovim kasnijim autoportretima.

Posebno je poglavlje u knjizi Dimitrije Popović, s razlogom, posvetio Albrechtu Düreru i njegovu poznatom grafičkom ciklusu Apokalipsa iz 1498. godine. U tom je ciklusu najpoznatija grafika naslovljena Četiri jahača Apokalipse, kojoj je Dimitrije svojim opisom dočarao smrtonosni konjanički pohod Dürerovih jahača – četiri mitske biblijske figure od kojih svaka predstavlja jedno zlo.

Svoju knjigu Dimitrije završava poglavljem o Leonardu da Vinciju, ne slučajno. Naime, upravo 2019. godine, kada se smrtonosni virus Covid-19 pojavio, navršilo se 500 godina od smrti velikog renesansnog umjetnika, koji je svojim životom i djelom izazivao oprečnu percepciju od božanskog, po načinu slikanja, do demonskog zbog optužbi za sodomiju i seciranja leševa. A to Dimitrije pokazuje analizirajući dva Leonardova najpoznatija djela, Mona Lisu i Posljednju večeru, koja postaju i njegovim predmetom slikanja.

I da zaključimo: Knjigom Likovni zapisi u doba korone Dimitrije Popović nas, na primjerima najpoznatijih djela iz povijesti likovnih umjetnosti, kao i svojih, upoznaje s onim stanjima ljudskoga duha koja su posljedica pandemije, a to su: strah, samoća, otuđenost i smrt. Sve to on čini znajući da umjetnost nije niti imitacija niti je tek određena estetskim zadovoljstvom, naprotiv umjetnost je ideja i nije definirana samo svojim izgledom, već onim što nosi kao poruku. A Dimitrije to zna iskazati, i slikom i riječju.

__________________
1) Riječ je o istoimenoj knjizi Dimitrija Popovića (Likovni zapisi u doba korone), objavljenoj u nakladi Nacionalne zajednice Crnogoraca u Hrvatskoj, Skaner studio, Zagreb, 2021.