Kroz finestrin malog mjesta

U doba u kojem živimo, nevezano uz činjenicu koliko se čita, svjedočimo hiperprodukciji knjiga. A kako je život kratak, a sve je manje vremena za dah i slobodnog vremena, postavlja se pitanje kod izlaska svake nove knjige – zašto bi baš ona bila ta kojoj bismo poklonili dio vremena svojeg života. Pokušat ću na nj odgovoriti kada je riječ knjizi Priče sa Prčanja Željka Brguljana, pokušati jednostavno kao što je i ona jednostavna i nepretenciozna, premda je ona uz to i pomalo nezaboravna. Pokušat ću odgovoriti iz iskustva susreta s tekstom, još dok je bila rukopis ponuđen mi na »lekturu s razumijevanjem«.

Bilo je to u godini na dan zagrebačkog potresa, ili dan kasnije; nedugo nakon što je uvedena karantena pa je uslijedio novi potres pa je je pao snijeg pa se javio Željko Brguljan s viješću da ima rukopis knjige kojoj bi sad bio pogodan trenutak da se na njemu radi. Kad je sve izgledalo pomalo poput kataklizme, tek je tada ta knjiga, tada u rukopisu, kao neka ancilla u odnosu na druge projekte i radove Željka Brguljana mogla dobiti vrijeme za sebe, izaći iz »malog mjesta« čekanja u ladici, i ta je činjenica njezina već u prvom susretu meni bila dirljiva.

Jednostavnost, autentičnost i dokumentarnost Priča sa Prčanja u službi vjernog zrcaljenja malog velikog svijeta na prvu su me osvojili šarmom. Žanrovski, ne povinuju se podjelama. Njihova dokumentarnost nije prepreka fabularnosti i dramskom potencijalu, kao što joj ni književno-umjetnička politura ne smeta zbiljnosti. Odredili ih mi kao kroniku naraštaja, memoarsko-anegdotalne publicističke male proze ili intimnu monografiju, nadilaze odrednice.

Vrhunski odnos teksta i slike – reproduciranih fotografija koje je čuvao ili pribavio autor, kao i nadahnutih grafičkih rješenja grafičkog dizajnera Maria Aničića – čini knjigu pristupačnom čak i najmanjima koji još ne znanju čitati. Natpisi u slikama, igra s citatima i segmentima slikana rukopisa, kao da pozivaju čitatelja ostavljajući mu fizički za to mjesta, da dopiše svoje: dojam, ili vlastitu misao, da ode u Boku i provjeri spominjane pojedinosti iz knjige te ih ovjeri svojim znakom.

Intimno meni, najveća je njezina dragocjenost prekrasan jezik. Jezik-amalgam u kojem u okrilju književnoga standarda ima mjesta za ne samo lokalizme, govor kraja, nego i govor vremena, to jest govor suvremenika-dionika jednog vremena koje je pomalo na isteku i time još dragocjenije, a koje je u ovoj knjizi sačuvano u jeziku. Što je ujedno čini i knjigom o vremenu. Avlija, finestrin, zaliv, podrugoni, pošpiconi, oriđinali, dram petrusina i selena, činiti amore...

I ne o bilo kakvom vremenu! Knjiga je to o vremenu koje prepoznajemo i koje će nam se odavati i govoriti i iz najmanjih segmenata jezične komunikacije i jezičnog izbora njezinih likova. Prepoznavat ćemo (u malom) veliku povijesno-političku pozadinu, kulturnu, etičku, odgojnu, vrijednosnu... i to s uživanjem. O vremenu koje postaje pomalo mitsko, jer se njegova prepoznatljivost možda gasi s nama. I jer je puno svjetlucave topline, živosti, slobode od informacijske tehnologije, koju u sadašnjosti više nemamo, i autohtonosti jedne mikrokulture Bokelja, oriđinala i unikata.  

A presjeku između dimenzije topline, koja je vezivno tkivo ove knjige, i njezine mitske dimenzije temeljene na važnosti međuljudskog utjecaja, utjecaja njezinih likova na oblikovanje svijeta kojeg su dio te ga istovremeno stižu uživati i svjesno stvarati, i njihova formativnog utjecaja na autorov razvoj, nalazimo topao humor, koji je u svojem dobrohotnom vidu sve rjeđi u knjigama što se objavljuju oko nas.

Na kraju valja reći i koliko Priče sa Prčanja Željka Brguljana svjedoče i sadrže osobnost i osebujnost svojeg autora, kojem je, kao jedinom liku izmještenom iz Boke, rasađenom u jednu zagrebačku školu, itekako mjesto (kontrapunkt) u njezinoj galeriji. Njegova pomnjivost, istraživačko pregaranje, spremnost da ide preko granica svojih i svake na-prvu-dostupnosti kako bi nekom slikom, dokumentom, citatom osobe, provjerom podatka, dokumentirao i potkrijepio svoj rad »vraćanja duga« svijetu koji ga je formativno odredio, očituju se u organiziranju građe knjige. Njezinoj dokumentarističkoj pripremi, taksativnosti pripovijedanja i priča, iako će se pojedini likovi – to jest život – prirodno oteti svrstavanju pod svoje naslove i prelaziti ponekad iz svoje priče u priču drugog lika, spomenom ili aktivnim udjelom.

Čini se da je toj građi pečat emotivnosti i neponovljivosti također dala osobnost autora Željka Brguljana. Slojevitost karaktera i istodobno imaginacijsko-kreativni njegov žar donijeli su pred čitatelje knjigu čija cjelokupnost izvodi iz medija pisane riječi u drugi medij, uvodi u doživljaj holograma, u uprizoriv kazališni, filmski medij serije, i na koncu u medij izravnog života. Verističkog, ali čarobno odabranog, povlaštenog, uokvirenog finestrinom prčanjskim.

Zahvalnost i vjernost – danas rijetka i sve rjeđe doživljavana iskustva – dva pojma koje je u predgovoru sažeo Tonko Maroević, pokretači su autorova »vraćanja duga« svijetu koji ga je odredio i izgradio i poslao dalje. Zahvalnost i vjernost ostat će i u nama čitateljima još dugo nakon našeg prolaska malim/velikim svijetom ove knjige.