Igra, jezik i ljubav – tri središta poetskoga svijeta

Vizualno vrlo lijepa knjiga pjesama Tuge Tarle, sa stranicama kvadratnog oblika, tvrdim koricama i zanimljivom »maskiranom« ilustracijom same autorice svakako privlači pozornost, a kad se uzme u ruke, već pri prvom čitanju u oči odmah upada posvemašnja razigranost pjesničkog subjekta, bogatstvo i raznolikost pjesničkog jezika te raznovrsnost pjesničkih postupaka. No, prije nego što se usmjerimo na tri bitna raz-loga: raz-igranost, raz-nolikost i raz-novrsnost, zbog čega ova knjiga naše poznate publicistkinje i diplomatkinje predstavlja vrijedan doprinos hrvatskoj književnosti, reći ćemo nešto o pjesničkoj udruzi kojoj autorica odnedavno pripada – o Hrvatskoj iseljeničkoj lirici New York.

Priča o ovoj jedinstvenoj pjesničkoj udruzi započinje 2000. godine u New Yorku, s tri ključna lika: don Robertom Zubovićem, voditeljem Hrvatske katoličke misije Astoria, književnikom i prevoditeljem Matom Marasom, tada hrvatskim diplomatom u SAD-u i gđom Nadom Pupačić, učiteljicom u subotnjoj školi hrvatskoga jezika, osnivačicom i predsjednicom udruge. Prvi susret organiziraju 2000. u HKM Astoria u New Yorku i nakon toga objavljuju zbirku Šestero putnika, u kojoj se, obogaćeno fotografijama ulja na platnu Nade Pupačić, nalaze pjesme prvih šestero njujorških hrvatskih pjesnika – Šestero putnika ranjena srca, kako ih u svojoj recenziji naziva Maras: Neala Borovina, Jadranka Boljunčić, Viviana Knapić, Ivan Dobra, Radoslav Koštan i Mario Višković. Pjesnička udruga koja se desetak godina zvala Hrvatska iseljenička lirika, a desetak Hrvatska izvandomovinska lirika (HIL), u svih je dvadeset godina svoga djelovanja s jednakim žarom i uspjehom okupljala ljubitelje i štovatelje hrvatske riječi – iz-govorene i na-pisane.

U svoja dva desetljeća udruga je okupila više od stotinu hrvatskih pjesnika koji žive diljem svijeta te stoga možemo reći da susreti HIL-e predstavljaju najznačajniji skup hrvatskih pjesnika izvan domovine. Obljetnica je proslavljena održavanjem 20. susreta HIL-e NY na Sveučilištu u Zadru u srpnju 2021. godine, gdje je i predstavljena monografija o 20 godina udruge Tisuće milja opletenih stihovima. Spiritus movens i predsjednica udruge cijelo je vrijeme Nada Pupačić, a članovi udruge, među kojima je i Tuga Tarle, predstavljaju pravi spektar autorȃ koji žive i stvaraju u iseljeništvu: iz različitih država i kontinenata, različitih osobnih profila i poetika, različitih životnih putova i stilova, ujedinjeni svojom ljubavlju prema pjesništvu i hrvatskome jeziku.

Valja istaknuti kako je jezik medij književnosti i polje književnosti te ključni identitetski biljeg. Jezik je »temeljni način bitka-u-svijetu« i »kuća bitka«, kaže Heidegger, dok Wittgenstein kaže kako »granice moga jezika znače granice moga svijeta«. I još: »Jezik je prava domovina«, smatra Humboldt, a Nazor pjeva: »U tebi sam vijek svoj proživio / Drevni i lijepi jeziče Hrvata«. U poeziji Tuge Tarle prisutni su svi ovi aspekti i svijest o svim aspektima. Temeljeni fokus je na jeziku, jezik je ishodišna točka i središte poetskoga svijeta Tuge Tarle.

Ponajprije, budući da je riječ o poeziji naglašene umjetničke vrijednosti, treba reći nešto o pjesničkom jeziku. Vrlo je bogat, pun pjesničkih slika, figura misli i figura riječi: metafora, metonimija, usporedbi, prebacivanja, polisindetona, asonanci, aliteracija, onomatopeja, alegorija... U poeziji je naglašen ritam koji pojačava doživljaj unutarnjih stanja lirskog subjekta i dinamiku svijeta koji ga okružuje, česte su izmjene ritma i... Pjesme su pisane visokim stilom, u motivski bogatom i semantički širokom polju. Pjesnikinja se služi stilski vrlo dotjeranim standardnim hrvatskim jezikom, ali nailazimo i na kontekstualizirane anglizme, hispanizme, germanizme, regionalizme i, nerijetko, vulgarizme, kao i na pokoji neologizam i pokoji arhaizam. Valja istaknuti kako autorica uspijeva izreći i donijeti ono što je moguće samo u poeziji i kroz poeziju – riječ je o istinskoj poeziji. Lijep primjer za izrečeno je pjesma Zagrljaj.

Drugi aspekt jezika koji je važan je jezik hrvatskih iseljenika. Riječ je o vrlo upečatljivoj i vrlo autentičnoj kombinaciji lokalnih govora, ovdje južnohrvatskih i engleskoga jezika, često iskrivljenoga. »Ringamo mi / ofen kući u Rvatsku«, »Ovdi je najs«. Ako tako smijem reći, ovaj me »novojužnovelški dijalekt hrvatskoga jezika« podsjeća na onaj »badenwürtemberški« koji sam imao priliku slušati dok sam živio u toj njemačkoj saveznoj zemlji: »Bili smo u Einkaufen« ili »Ajnkaufovali smo«. Uvođenjem tipičnoga živoga govora hrvatskih iseljenika u Australiji, uz specifični tematsko-motivski sloj, pjesnikinja je postala glasnogovornica mnogih, jasno je artikulirala ono što oni osjećaju, ono što i kako žive – ne samo jezik, sjajno je prenijela misli i slike, ambijent i atmosferu. Primjer ovih vrlo uspjelih pjesama je pjesma Krhotine.

Možda najvažnija odrednica ove poezije je igra: igrajezik, jezikigra, jezik – igra, kreativan pristup tvorbi riječi i stihova, što uključuje i propitivanje granica jezika. Naglašen je ludički princip – vrlo razigrana poezija u svakom smislu. U njoj se nalazi mnogo proturječja i permutacija te pokoji pastiš, što je Lodge prepoznao kao postmoderne postupke, doduše u prozi, a treba reći da Tuga Tarle u jednom dijelu svoje poezije ne bježi ni od narativnosti. U svakom slučaju, pjesnički univerzum Tuge Tarle obilježavaju proturječja, odnosno opreke, što istovremeno znači prenošenje cijeloga spektra misli, osjećaja, značenja: rima – slobodan stih; kratko – dugo; neposredno, izravno – cinično, s odmakom; konkretno – apstraktno; fizički – metafizički, duhovno... Svi su ovi suprotstavljani parovi najčešće povezani i isprepleteni u pjesničkoj igri Tuge Tarle. Svakako treba spomenuti i igru grafičkim oblicima, dadaističke elemente i postupke off-poezije, no važno je uočiti kako uvijek ostaje u polju smisla, pa i kad se opire zdravorazumskoj paradigmi. Drugačije govoreći, forma nikad ne pobjeđuje sadržaj, smisao je uvijek u prvom planu, pa i kad je naizgled besmislen. Ovo na izvrstan način ilustrira pjesma Mit o meni.

Igra je povezana i s plesom, a ples je čest motiv u poeziji Tuge Tarle; u naslovu dviju pjesama nalazi se riječ ples (Ples, Samrtni ples), a u tri tango (Tango amargo, Tango amoroso, Tango apasionado); štoviše, uvodna pjesma, kao uvod i nagovor na čitanje je upravo pjesma Ples. Zanimljivo, poznata je i pjesma Tango našega književnika Ivana Rogića Nehajeva, urednika ove knjige. U svome pogovoru Akrobat na žici noći: jedno čitanje pjesama Tuge Tarle on uočava možda i ključnu opreku koja obilježava poeziju Tuge Tarle, u kojoj se na jednome polu nalazi autoričino ime – Tuga, koje pisano malim početnim slovom označuje jedan osjećaj, a na drugome uvijek vedri glas lirskoga subjekta te kaže: »U pjesmi ‘Ples’ tim se glasom (uvijek vedrim M. B.) omeđuje nulta rečenica spomenutog lirskog ja: ‘a tijelo mi lebdi u transu svetom / i nisam ista koja sam bila / niti ću biti / nikad / nikad.’ I da se ne bi ostalo u toj negativnoj neodređenosti, u dodatku se gotovo izravno upisuje trag te oscilirajuće vedrine: ‘umrem li / postat ću / cvijetom’ ».

Ples, a posebice tango, znači strast, strast znači ljubav – strast i brojni drugi atributi ljubavi, ljubav u svojoj punini, kao i u svojoj praznini, predstavlja još jedno središte poezije Tuge Tarle, uz jezik i igru. Ljubav, ljubav žene i muškarca, ljubav prema domovini, ljubav prema Bogu. No, u ovome osvrtu o tome središtu nećemo detaljnije govoriti, nego ćemo potaknuti sve potencijalne čitatelje da u ruke uzmu ovu lijepu knjigu i obogate se slojevitom i snažnom poezijom. U ovome autentičnom jeziku ljubavi ima nešto osvježavajuće, nešto očaravajuće i nešto, ako tako smijem reći, nešto oslobađajuće za jezik sam, pjesnikinju i čitatelja. Sve ovo i još više, nalazi se u pjesmi Triniti: »Kakva je to snaga moći ljubiti? / Kako tu bȋt u bitku produbiti? / TI biti i JA / I Ja i TI // I ne bȉti ni / Jedno samo / Ni samo dvoje // Ni TI ni JA / Ni moje, ni tvoje // U bíti bȉti troje! / Tri bȋti kriti u jednoj bíti. // U bíti ljubavi Bog i Dvoje / U jedinstvu stoje.«