Filozof, književnik, kulturni djelatnik Edo Pivčević (1931.-2021.)

1.

Neki su značajni hrvatski ljudi iz raznih područja ljudske djelatnosti, posebno kulture, umjetnosti, znanosti, filozofije i dr. prilično zanemareni, prešućeni, zaboravljeni. Osobito je to slučaj sa suvremenicima, živućim ili preminulim. Edo Pivčević, britansko-hrvatski filozof i kulturni djelatnik nije u tome nikakva iznimka. Čini se da je sudbina takvih ljudi da ih se spomene kad su već umrli ili pred sam kraj života. Ako imaju sreće. Količina spomena ovisna je, nažalost, i o tzv. podobnosti koje se hrvatsko društvo još nije uspjelo osloboditi. Pitanje je i kada će se osloboditi.

Nekoliko dana nakon što je navršio 91. godinu života preminuo je od pada i potresa mozga u Bristolu u Engleskoj gdje je proveo oko šezdeset godina svoga života. U utorak, 10. kolovoza 2021. u popodnevnim satima pao je i odvezen u bolnicu gdje je bez svijesti proveo sljedećih četiri i pol dana. Umro je rano ujutro 15. kolovoza 2021. godine. Pokopan je u Tugarima u Poličkoj republici, kraj Omiša, u obiteljskoj grobnici gdje počivaju kosti njegovih predaka. Na samom kraju svoje autobiografske knjige Slike iz pamćenja (1998, 2019.) Pivčević je donio svoju oporuku o mjestu svoga pokopa, tj. »uz oca i djeda u kršu iz kojega sam nikao«.

Rođen je 11. kolovoza 1931. u Omišu od otca Pave / Pavla iz poljičkog sela Naklice i majke Anke Dragošević, također Poljičanke iz Preka s desne strane rijeke Cetine koje sada pripada gradu Omišu, a nekoć je to bilo granično područje između Omiša i Poljičke republike. U rodnom gradu pošao je u pučku školu, a nakon toga, u jesen 1941. godine, odlazi u klasičnu gimnaziju u Široki Brijeg kod hercegovačkih franjevaca. Iako je Split bio na dohvat ruke, Pivčevićev otac nije želio da mu sin bude odgajan pod talijanskom prismotrom na talijanskome jeziku kako je tada bilo u Splitu. Zato ga je poslao na Široki Brijeg. Neke ratne godine opet je proveo u Omišu.

Pivčeviću se posebno usjekao u pamćenje tragični događaj iz rujna 1942. godine iz sela Gata odakle su Pivčevići podrijetlom. Četnici su zapalili selo i pobili osamdeset i tri osobe. Iste godine, u prosincu, Edo Pivčević je doživio i osobnu tragediju kada je od partizanske mine poginuo njegov otac Pavao vozeći se u automobilu iz Omiša prema Makarskoj. Treći događaj kojega se Pivčević prisjeća je partizanska opsada Omiša (jesen 1943.) kada se nije pucalo samo na ustaše nego na sve živo što se micalo. Pred kraj rata u Omišu je pohađao treći i četvrti razred niže gimnazije, tj. sedmi i osmi razred osnovne škole.

Komunistički »osloboditelji« su 1945. godine Pivčevićevu majku Anku proglasili »buržujkom« da bi je mogli maltretirati. Strpali su je u zatvor, oduzeli joj imovinu, maltretirali te je više puta završavala u zatvorskoj bolnici. Zasluge za njezino zatvaranje pripadaju tadašnjem šefu lokalne OZN-e Ivi Družiću. I sam maloljetni Edo Pivčević proveo je neko vrijeme u komunističkom zatvoru. Ankina ujaka don Antu Dragoševića komunisti su osudili na smrt i strijeljali, i to bez ikakvih dokaza krivnje. Po završetku rata Edo školovanje nastavlja u Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Inteligentan i neukrotiv stvarao je probleme partijskim nastavnicima prije svega svojim »nepodobnim« pitanjima o dijalektičkom materijalizmu. Čak i »ironičan smiješak« na satu filozofije bio je dovoljan da ga se proglasi »neprijateljskim elementom«. Tome u prilog govorilo je i druženje s Ivanom Katušićem, novinarom glavnog dnevnika vlade NDH, Hrvatski narod. Na samom kraju školske godine, u svibnju 1949. godine, izbačen je iz škole bez prava nastavka obrazovanja. Da bi preživio, Pivčević se zaposlio u hotelskome poduzeću »Marjan« kao mlađi knjigovođa.

Nakon što se morao »popraviti«, dvaput je »dragovoljno« odradio omladinske radne akcije te je dobio dopuštenje da može pristupiti maturalnom ispitu. Nakon mature upisao je studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija bio je kritičan prema marksističkim filozofima, a najviše je držao do Vanje Sutlića kojega je smatrao superiornim drugim kolegama. Za Milana Kangrgu je napisao da je bio »jedan posebno tup čovjek«. Tadašnja mrksistička i materijalistička filozofija Pivčevića nije zadovoljavala a teme koje su tada bile aktualne u europskoj filozofiji nisu se predavale na tadašnjim jugoslavenskim fakultetima. Diplomirao je 1954. godine, odslužio vojsku i zaposlio se honorarno u »Vjesniku u srijedu«. Svoj prvi ozbiljniji filozofski rad objavio je u sarajevskom časopisu Pregled pod naslovom »Na granici egzistencije« (1955.). Bez ikakvih šansi da se zaposli u struci, odlazi 1956. u Njemačku gdje, da bi preživio, radi kao tvornički radnik u Nürnbergu te nastavlja studij u Erlangenu, a zatim u Münsteru. Tu postiže doktorat tezom o S. Kierkegaardu (1958.). Zbog interesa za logičku problematiku i filozofiju jezika odlučio je otići u Englesku.

U London je stigao ujesen 1958. i počeo je raditi na drugoj doktorskoj disertaciji te je doktorirao tezom o teoriji brojeva (Numbers and Individuals, 1962.). Nakon toga radio je neko vrijeme na BBC, a u jesen 1964. dobiva mjesto docenta na Sveučilištu u Bristolu, gdje je kao redoviti profesor ostao do umirovljenja (1997.). Na tom je sveučilištu osnovao filozofsko društvo Cogito (1986.) i bio prvi predsjednik toga društva te je utemeljio međunarodni filozofski časopis, također Cogito (1986.-2000.) i bio mu prvi urednik. U časopisu Cogito intervjue su dali najpoznatiji filozofi našega doba, njih dvadeset: Michael Dummett, Mary Warnock, Willard Van Orman Quine, Roger Scruton, Peter Strawson, Hilary Putnam, Stephan Körner, Alasdair MacIntyre, Dan Dennett, Hugh Mellor, Richard Sorabji, David Gauthier, Bernard Williams, Adam Morton, Derek Parfit, Nancy Cartwright, John Cottingham, Jean Hampton i Martha Nussbaum. Ti su intervjui skupljeni i objavljeni u posebnoj knjizi koju je uredio Pivčevićev mlađi kolega sa Sveučilišta u Bristolu, Andrew Pyle, pod naslovom Key Philosophers in Conversation (1999.).

2.

Da bi svijet upoznao s hrvatskom kulturnom baštinom i hrvatskom posebnošću Pivčević je pokrenuo 1974. British-Croatian Society (Britansko-hrvatsko društvo) i časopis British-Croatian Review (Britansko-hrvatska revija) kojemu je bio glavni urednik do kraja izlaženja (1980.). On je osnovao Britansko-hrvatsko društvo i britansko-hrvatsku Reviju (BC Review) zato što je britanskoj akademskoj zajednici i svijetu htio prikazati hrvatsku povijest i kulturu u pravom svjetlu. To se dogodilo u vrijeme nakon Hrvatskog proljeća 1971. kada je postojala neviđena anti-hrvatska kampanja Beograda protiv Hrvatske. Prije toga Pivčević nije bio politički aktivan u hrvatskoj dijaspori, ali je poslije tog političkog udara u Hrvatskoj osjetio moralnu dužnost da nešto učini na polju kulture jer se u politici moglo malo ili gotovo ništa napraviti. Najvažnije stvari koje je BC Review objavila su po prvi put tiskani prijevodi iz hrvatske književnosti, kako klasične tako i moderne, te prijevodi nekih važnih povijesnih dokumenata kao što su Vinodolski zakonik i Poljički statut.

Kao sveučilišni profesor Pivčević je gostovao na sveučilištima u Njemačkoj, SAD-u, Kini i Hrvatskoj. Kao jedini Hrvat uvršten je u The Dictionary of Twentieth-Century British Philosophers. Uz filozofska djela napisao je nekoliko drama. Pisao je i o hrvatskoj povijesti posebno putopiscima u Hrvatsku u srednjem i novom vijeku. Posebno se bavio Antunom Markom de Dominisom i njegovim boravkom i djelovanjem u Engleskoj.

Pivčevićeva autobiografska knjiga Slike iz pamćenja pokriva razdoblje djetinjstva i mladenaštva do odlaska u inozemstvo nakon završenog studija. Kasnije razdoblje djelomično je obrađeno u knjizi intervjua pod naslovom Filozof i zavičaj. Razgovori s Edom Pivčevićem (2004.) koje je vodio Marinko Šišak. Jedan dan uoči svoga 90. rođendana Pivčeviću je iz Zagreba stigla knjiga pod naslovom Domovima, zavičaj, svijet; Zbornik radova povodom 90 godina života Ede Pivčevića (2021.). Naslov zbornika nastoji povezati ono što Pivčevića obilježava kao čovjeka i filozofa koji se doslovno uputio u svijet, ali i u svijet abstraktnih misli filozofije. Pri tome su mu uvijek na umu i u srcu bili i domovina i uži zavičaj. Ova knjiga, kako stoji u predgovoru, »izraz je zahvalnosti profesoru Edi Pivčeviću za sve što je učinio za hrvatsku filozofiju ali i posebno za hrvatsku kulturu i njezino promicanje u svijetu kada to nimalo nije bilo zgodno činiti«. U knjizi se nalaze prilozi autora s kojima je Pivčević surađivao ili su mu bili bliskiji.

Ne ulazeći podrobnije u njegovu filozofiju dovoljno je navesti najvažnije momente. Najpoznatija su mu filozofska djela su: Ironie als Daseinform bei Sören Kierkegaard (1960.); Husserl and Phenomenology (1970.); Von Husserl zu Sartre: auf den Spuren der Phänomenologie, 1972. (prošireno i prerađeno izdanje djela Husserl and Phenomenology; hrvatski prijevod: Na tragu fenomenologije, 1997.); The Concept of Reality (1986, 19932); Change and Selves, 1990. (hrvatski prijevod pod naslovom Mijena i jastvo, 1993.); What is Truth? (1997, 2018.2) (prijevod na njemački Was ist Wahrheit?, 2001. i na hrvatski Što je istina?, 2002.); The Reason Why? (2007.); Man the Rational Animal (2016.); Filozofski eseji (2016.); Istina, analitički razum i ideja sebstva – Truth, Analytical Reason and th Idea of Self (2021.). Neka od tih djela prevedena su na njemački, hrvatski, kineski i korejski.

Još u doba svoga studija filozofije Pivčević je tražio alternativu ideološki usmjerenom marksizmu pa se počeo zanimati za egzistencijalističku filozofiju S. Kierkegaarda te za Hegela; marksistička interpretacija Hegela nije ga zanimala. U to je doba u kontinentalnoj Europi bila dominantna egzistencijalistička filozofija. Nastojeći biti u trendu tadašnjih filozofskih strujanja u Europi Pivčević nužno je morao posegnuti za Kierkegaardom kao jednim od preteča i stupova egzistencijalizma. Ali Kierkegaard nije bio Pivčevićev filozofski uzor. Kritički je gledao na njegov pristup istini koji je polazio od subjektiviteta ljudske osobe. Pivčević je već tada zacrtao neke osnovne ideje svoje filozofijske orijentacije i krenuo sasvim drugim putem. Teško je prihvaćao stajalište da se smisao zbilje traži u analizi doživljaja gledanih kroz prizmu egzistencijalnog subjekta. Bio je uvjeren da se zbilja može objektivno opisati pojmovima koji čine jednu samostalnu logičku strukturu te je egzistencijalistički pristup smatrao pogrešnim. Ipak je zbog svojih knjiga Husserl and Phenomenology, koja je prevedena na nekoliko jezika i doživjela je zavidnu recepciju, i uredničkog zbornika Phenomenology and Philosophical Understanding (1975.), u kojemu su svojim prilozima sudjelovali i kontinentalni fenomenolozi i analitički filozofi, bez razloga i mimo svoje volje »etiketiran« kao fenomenološki filozof iako fenomenologija nije, prema njegovu vlastitom svjedočenju, njegova filozofijska orijentacija. On nije ni fenomenolog ni egzistencijalist jer je krajnje kritičan prema jednom i drugom filozofijskom pristupu. On je svoju filozofsku poziciju izgradio upravo na kritici fenomenologije.

Za razliku od mnogih filozofa koji su u prvi plan stavljali teoriju spoznaje (spoznajnu teoriju, epistemologiju), Pivčević je smatrao da ona nije središnja filozofijska disciplina. Umjesto pitanja: ‘Što mogu znati?’ on u središte svoje filozofije stavlja pitanje: ‘Što je moguće racionalno vjerovati?’; ‘Što je racionalno objašnjenje i na kojoj osnovi počiva?’ On se dakle radikalno odvaja od Kanta i njegovih sljedbenika. Ako u filozofiji treba nešto staviti u prvi plan onda je to, kaže Pivčević, teorija racionalnog objašnjenja. Središnji zadatak je istražiti bit objašnjenja, njegovu logiku, dati valjane razloge za objašnjenje i prikladno ih formulirati. Teorija filozofijskog objašnjenja nije zapravo ništa drugo doli teorija zbilje, i to zbilje koja u krajnjoj liniji mora imati objašnjenje iz sebe same. U tom je smislu Pivčević racionalist na tragu najboljih predstavnika filozofije racionalizma.

Zadatak je filozofije kao teorijske discipline za Pivčevića da zbilju razumije, a ne da je mijenja kako su to mislili marksistički ideolozi. Odgovor na pitanje zbilje tražio je u strukturalističkom pristupu problemima filozofije. U sustavnoj strukturalističkoj teoriji zbilje nastojao sjediniti elemente fenomenološke i analitičke metode. To je razradio u svojim djelima Concept of Reality, a posebno u Change and Selves i What is Truth?, da bi konačno u svojoj knjizi The Reason Why dao detaljnu zaokruženu sliku svoje strukturalističke ontologije. Njegov je strukturalizam holistički i donekle podsjeća na G. W. F. Hegela, premda se u bitnim crtama razlikuje od Hegelova ‘holizma’. Pivčević odbacuje Hegelovu ideju samorazvojnog ‘apsolutnog duha’ i Hegelovu ‘dijalektiku’ te istražuje analitičke temelje jedne strukturalističke logike. Ta logika nije ‘dijalektička’ kao Hegelova, ali je ona ontološki usmjerena, utoliko što pruža uvid u strukturu zbilje. Ta je struktura izražena u nizu temeljnih pojmova i principa koji su usko povezani i međuovisni, te zajedno tvore analitičku cjelinu. Istražujući pretpostavke racionalnog objašnjenja i njegovu analitičku osnovu, Pivčević istodobno postavlja temelje nove teorije zbilje, koja se po svom karakteru uklapa u dugu tradiciju europskog racionalizma te je on time dosljedni racionalist.

3.

Pivčević se također bavio pitanjima praktične filozofije kao što su: pitanja pravde, jednakosti, morala, demokracije, prikladnog uređenja države, smrti kao moralnog problema, globalizma, kapitalizma, nacionalizma i sl. O pitanju pravednog društvenog uređenja Pivčević raspravlja polazeći od stare rasprave poznate kao Trasimahova pravda, tj. od stajališta koje u Platonovoj političkoj filozofiji zastupa Trasimah, koji tvrdi da je pravda korist jačega. To pitanje i danas je vrijedno pozornosti i Pivčević razmatra u kojoj mjeri Trasimahova teza vrijedi za suvremenu kapitalističku liberalnu demokraciju. Zaključuje da ni Platonov model ‘razumske’ države ni liberalna kapitalistička ni tzv. ‘socijalistička’ demokracija ne ostvaruju ideal jednakosti i društvene pravde. Načelno smatra da ne mora biti ništa lošega ili iracionalnoga u tome da su prava u nekom društvenom sustavu nejednako raspoređena. Pravi ‘egalitarizam’ nije samo nedostižan i neostvariv nego je represivan za ljudska prava. Društvena nejednakost kao posljedica prirodne nejednakosti nije uopće stvar moralnih prava nego prihvaćanja ili neprihvaćanja izvjesnih nejednakosti u datom društvenom kontekstu.

Kada se radi o pitanjima tzv. globalističkog kapitalizma i nacionalizma, što je tema koja u posljednje vrijeme postaje sve prisutnijom i aktualnijom u svijetu, Pivčević navodi da se u globaliziranom svijetu ideja nacionalne države i neovisnosti smatra konzervativnom idejom. Na ideološkoj i političkoj razini potkopava se ideja nacionalne države i veliča se internacionalizam i globalizam. Bez obzira na sudbinu države u budućnosti, Pivčević misli da nacionalna država u izvjesnom smislu štiti neke tradicionalne vrjednote, kroz koje se čovjek prepoznaje kao član neke zajednice jezika i običaja. Treba razlikovati nacionalizam, šovinizam i rasizam. Šovinizam i rasizam su doktrine za koje nema nikakvog moralnog opravdanja, a nacionalizam je oblik rodoljublja i izraz želje za očuvanjem nacionalnog identiteta koji se manifestira u jezičnim, kulturnim, povijesno-političkim i drugim stečevinama. U mnogim narodima (npr. Škoti, Irci, Katalonci), koji teže za nezavisnošću svojih država, ljudi se ne ustručavaju reći da su ‘nacionalisti’. U slučaju Hrvatske je stvar drugačija.

U odnosu prema Europsku uniju ona je, čini se, izgubila kompas, navodi Edo Pivčević u intervjuu od 5. prosinca 2016. za portal Hrvatskog kulturnog vijeća. Hrvatska je postala komesarijat EU i EU »komesar ima pravo veta na sve fiskalne i druge zakonske mjere Hrvatske vlade, i njegove ovlasti se stalno proširuju. Briselska ‘euro-vlada’ inzistira na sve većoj integraciji europskih zemalja članica, i to u svim sferama zivota. Ako ne dođe do nekog većeg revolta unutar Unije, sve će glavne odluke biti donosene u Briselu i ovlasti ‘hrvatske vlade’ će se u tom slučaju svesti na razinu pokrajinskog poglavarstva. Imat ćemo ‘bansku Hrvatsku’ koju smo imali pod Austro-Ugarskom«.

Iako se bavio vrlo apstraktnim mislima filozofije Pivčević je smatrao da ni jedan čovjek nije izolirani pojedinac nego je biće zajednice koje živi i djeluje u nekom konkretnom društvenom i historijskom kontekstu iz kojega i u kojemu donosi odluke koje može doživljavati kao moralne obveze. S obzirom na to shvatljiva je Pivčevićeva povezanost s domovinom i moralna obveza da iskaže svoju nacionalnu i identitetsku pripadnost. Ona se u njegovu slučaju očituje, između ostalog, u njegovu angažmanu oko istraživanja hrvatske povijesti (što je njegova »usputna« djelatnost), u čemu je otkrio neke nepoznate povijesne dokumente važne za našu povijest. Posebno je pozornost povetio srednjovjekovnim hodočasničkim putopisima njemačkih, francuskih i engleskih autora. Oni su donijeli važne i dragocjene podatke o našim krajevima i primorskim gradovima. Tu se navode gradovi Poreč, Pula, Zadar, Vis, Hvar, Dubrovnik, Budva i dr. Putopisac Guylford dobiva informacije o našim krajevima od domaćih ljudi pa ih se može s velikom vjerojatnošću smatrati vjerodostojnima. Tako taj putopisac ističe da se Dubrovnik nalazi u jednoj od pokrajina hrvatskog kraljevstva.

Svoje domoljublje Pivčević je pokazao i tako da je vrlo rijetke i vrijedne knjige poklonio hrvatskim kulturnim institucijama, kao što su Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i Sveučilišna knjižnica u Splitu. Tako je Splitu poklonio pretisak Guylfordovog tiskanog putopisa iz 1511., djelo talijanskog autora Francesca Sansovina Del gouerno et amministratione di diuersi regni et republiche, cosi antiche come moderne... izdano u Veneciji 1578. U jednom od poglavlja govori se o životu i upravi u renesansnom Dubrovniku, posebno o zdravstvenim prilikama u gradu. Sveučilišnoj knjižnici u Splitu darovao je i pretisak knjige (1977.) prve gramatike hrvatskog jezika jezikoslovca i isusovca Bartula Kašića objavljene u Rimu 1604. pod naslovom Institutiones linguae illyricae. Tu je i djelo engleskog filozofa, pravnika i državnika Francisa Bacona The Historie of the Raigne of King Henry the Seventh te korespondencija Gottfrieda Wilhelma von Leibniza i engleskog znanstvenika Samuel Clarka. Nakon Pivčevićeve smrti, po njegovoj oporuci, još se poklanja oko 50 rijetkih i vrijednih knjiga Sveučilišnoj knjižnici u Splitu.

Uz filozofska djela Pivčević je napisao Dvije drame (2009.), Tko je ubio Benu? i Krapinski čovjek. Satirično skazanje za naše vrijeme) te dramu Herr Speer comes calling (2013.). O književnom radu Ede Pivčevića tek treba progovoriti.