Duhovni mozaik Josipa Sanka Rabara

Najnovija knjiga Josipa Sanka Rabara Duševni križ i obraćenje donosi pedeset i osam meditacija objavljivanih redovito mjesečno tijekom proteklih nekoliko godina u kršćanskoj obiteljskoj reviji »Kana«. To su, zapravo, kratki ogledi u kojima se stapa esejistička proza, kršćanska meditacija i filozofsko promišljanje, tvoreći svojevrsnu teološku poetiku koja ih prožima i povezuje. Tematski vrlo raznoliki, ali dominantno autobiografski, ovi kratki meditativni ogledi sačinjavaju zajedno jedan mozaik duhovnosti na kojemu se nazire autorov autoportret; i sam se više puta u njima referira na svoj autobiografski roman Ludilo i obraćenje (2014.).

Književnik, filozof i publicist Josip Sanko Rabar objavio je do sada dvadeset i pet autorskih naslova od kojih su gotovo polovina knjige ogleda i meditacija, dok su ostalo romani, zbirke pjesama i knjige za djecu. Kao da je neiscrpan izvor tema koje izviru iz njegove svijesti, a kada se već usmjeri na pojedinu od njih, nesaglediv je put kojim će im prići i iz njih izaći. Uvijek je to neponovljiv pristup stvarima o kojima progovara mudro, iskustveno provjereno, neposredno i neopterećeno, osvjetljavajući ih s neke druge strane, ljudski iskreno i kršćanskim duhom proniknuto u spoznaji one zasjenjene i predugo nezapažane stvarnosti, sakrivene u gustoj sjeni predrasuda i plitkoće pomodarskoga površnog promatranja. Nakon što nam, slijedeći trag »Božje vidovitosti za unutarnju skrivenu ljepotu stvari« i njihov »raskošni sklad« (Ljepota svijeta) otkrije onaj nevidljivi dio stvarnosti, postaje nam puno jasniji i ovaj vidljivi ostatak što ga »živeći u plohi« svakodnevno susrećemo i gledamo, ali ne shvaćamo cjelovito.

Pa čak i onda kada se autor ponavlja, ponajčešće fragmentarno u pojedinim esejima s reminiscencijama na iskustvo preboljene psihoze u svojoj kasnoj adolescenciji, to ponavljanje djeluje funkcionalno jer ukazuje na intenzitet proživljenoga te podcrtava značenje »križišta« bolesti i metanoje u njegovu životu. Jer, »jedina prava čuda su obraćenje grešnika«, kako sam kaže u meditaciji Kako su moguća čuda?

Ovdje sabrani tekstovi pitki su i zanimljivi, ali nerijetko i zahtjevni – traže zauzeto i pažljivo oko. Teološka i filozofska razmišljanja Rabar često isprepliće s memoarskim, medijskim i kroničarskim digresijama, umećući razne primjere iz života i znanstvene zanimljivosti, čime osvježava svoj rukopis i čini ga prozračnim, s dahom naracije i lakše receptivnosti. Pojedine meditacije čak podsjećaju i na kratke priče (Izvadak iz Dnevnika). Tome doprinose i kratke, jezgrovite i jasne rečenice, izrečene sa sigurnošću i uvjerenjem. I o najvećim istinama autor govori jednostavno i spoznajno osvjedočeno, na originalan, osoban i uvijek poetski način.

Osobito dojmljivi su meditativni ogledi: Vječnost, Religija i znanost, Bog, Zašto ima toliko religija?, Transcendencija, Kako su moguća čuda?, Smrt, Novovjekovna znanost, Napredak, Dramatična simfonija, Ljepota svijeta, iako je uopće teško izdvajati neke, jer je svaki od ovih ovdje ukoričenih na svoj način cjelovit i zaigran, često i uspješno strukturirane forme s malim uvodom na početku i zaključkom na kraju. Harmonija osjećaja, misli i izraza u njima kao da dotječe iz velike dubine molitvenog suživota s Bogom, a ponekad se i sam ogled prelijeva u molitvu (Sveti Gral, Sablazan, Spasitelju moj). Rabar o tome i sam progovara: »Molitva Očenaš pridonosi našoj samospoznaji« (Molitva Očenaš). »Poznavati Boga znači iskusiti njegovu Ljubav« (Raskrižje), s time »da je ljubav napor i to stvaralački napor najvišega reda« (Michelangelo). Uvijek se nanovo vraća na proživljeno mistično iskustvo iz svoje mladosti, koje je ujedno i povratak u djetinjstvo: »mistično iskustvo kao novo djetinjstvo« (Sjećanje).

U Rabarovu stavu izdvojila bih tri naglašenija momenta.

Kršćanski antropocentrizam: »Naša volja nije proizvod svemira, iako su naša tijela dio svemira (kao miš na ekranu). (...) Iza privida slučajnosti svemira krije se Božja volja – tako Bog prilagođava svemir nama. (...) Ipak pojedinac Bogu je važniji od svega prostora i vremena« (Transcendencija), »Jedino će smrt umrijeti, mi smo bića vječnosti« (Dramatična simfonija), »Čovjekovo je jastvo poput utjelovljenja Božjega duha« (Sablazan)...

Zatim, iskustvo velike boli i njezine otkupiteljske moći ili nerazdvojivosti ljubavi i boli: »Kršćanstvo je privezano za križ velike duhovne Ljubavi (...) Užitak i bol mogu podjednako biti i nagrada i kazna« (Povezanost ugode i neugode); »Ako je ijedan napredak istinski, onda je to napredak u Ljubavi« (Napredak). Sve to uvjerljivo se iščitava i u ostalim meditacijama – ova tema gotovo je sveprisutna i dominantna: Tamna noć, Tamna noć 2, Strah, Raskrižje, Neizdrživa bol...

Tu je i naglasak na potrebu društvenog angažiranja vjernika oko pravednijeg svijeta koji pokušava izmaći opasnostima od recidiva totalitarizama i ratova: »Nitko nema moralno pravo nazvati se antifašist ako istodobno nije i antikomunist. Napisala je to Hannah Arendt...« (Dan pobjede). A sve to sagledava najčešće kroz prizmu naše domovinske situacije u kojoj je »većina običnih ljudi bila u opoziciji komunističkoj vlasti«. Ove teme obrađuje u meditacijama: Goli otok, Dva totalitarizma, Zajedničko vlasništvo, Crkva u Hrvatskoj, Komunistički socijalizam, itd.

Knjiga Duševni križ i obraćenje pruža nam jedinstvenu priliku pročitati velik broj autorovih kolumni »Meditacija« sada dostupnih na okupu i odjednom, te tako zakoračiti u njegov svijet začaranog djetinjstva Božjeg djeteta. U njima nam donosi svoje životno iskustvo neposredne komunikacije s osobnim Bogom, odbacujući iz tog odnosa sve nebitno, otuđujuće i lažno, što čitatelj može doživjeti i u ostalim njegovim proznim i poetskim djelima: Ludilo i obraćenje, Nacrt vrta (romani); Razgovor s Bogom, Molitve s ruba, Samo Tebi predam sve (pjesme). Dojam nakon pročitanog duhovno je veoma koristan i poticajan, donosi nam osjećaj dodirnutosti njegovim dodirom Transcendentnim. Usto, tekstovi sabrani u ovoj knjizi mogu obogatiti čitatelja obiljem znanja, proširuju društvene vidike i dopunjuju opću kulturu. Kroz njih se nazire izvjesna perspektiva ljudske stvorenosti, jer s Onim koji je »savršen izvor vrlo nesavršenog svijeta« promjene na bolje uvijek su moguće. Jedini uvjet je »napredak u Ljubavi«. No, »što se ljubavi tiče, kao da se uvijek nalazimo na početku...«