Civilizacija sjećanja jača od zločina

Poslije »105 godina samoće« već je i 107 godina, i bit će ih još. Dok je svijeta odbrojavanja, nažalost, bit će i novih ratova, stradanja, grobnica. Ova knjiga Denisa Peričića, ovjenčana prvom nagradom na Pasionskoj baštini 2019. godine, posveta je svim stratištima hrvatskoga i drugih europskih i svjetskih naroda u 20. stoljeću. Ona je napisana kao Grassovo »Moje stoljeće«, kronološki slijed gotovo godinu po godinu, ali kao još krvavija opomena čovječanstvu koje ništa ne uči, osim da se sve ponavlja, i to je ono istinsko upamćeno iz povijesti. Ponavlja se. Od Odese do Odese i strijeljanoga Babela u 56 Peričićevih stihovanih lekcija, protkanih citatima i sjećanjima suvremenika.

Iako nije naveden imenom, ali sve u stoljeću i pet godina samoće podsjeća na vukovarskoga branitelja Jeana-Michela Nicoliera i »klaonica, klaonica, klaonica«. Iako mu se i ne zna za tijelo, za posljednje počivalište, kao što se ne zna barem za 1858 poginulih hrvatskih branitelja i civila u Domovinskom ratu, a iz Drugoga svjetskoga rata aritmično u Sloveniji i Hrvatskoj otkrivaju se nove grobnice – neminovno je zapitati se – a što je s eshatonom, što s uskrsnućem? Jer, poezija u prozi nije samo smrt, nije samo kraj, protkanost kršćanskim nadahnućem ne vjeruje da je ovozemaljska smrt završetak, ma kako okrutna bila kao na svim pogubilištima Denisove knjige. Vjerovati da je kraj bilo bi istovjetno vjerovanju da je baš sve bilo uzalud u sotonskom tangu, uz »Kalinku«, »Marš na Drinu«, krikom ptica pomračenoga podneva, smrti koja ima oči susjeda i u nebu nad Dresdenom, nad Vukovarom, nad Srebrenicom... Zbirka je satkana i od tišine, jer nakon svake pjesme nemoguće je nastaviti dalje bez promišljanja, bez šutnje. U njoj se rađa snaga za novu stranicu, novu muku.

Povijest velikih vođa, diktatora u stvarnoj i trajnoj utrci za nadmašivanjem, zapravo je zlokobno sanjarenje da poniženja prošlosti postanu i oholost budućnosti. I ma kako strašno zvučalo i preneseno ono Dedićevo »ničeg nema« ili posuđeno Marinkovićevo never more, opet se čovjek nada i vjeruje, jer bez tog uzdanja svijet bi svake večeri mogao počiniti kolektivno samoubojstvo. Jest da je »Pekel na zemli« i da boljega svijeta nemamo ili ne poznajemo, ali baš zato od »Galicije 1914.« do »Ja bit ću tu, v suncu i senci«, od Izaka do Izaka abrahamovska je oporuka pjesnika da ništa i nitko nije zaboravljen, jer civilizacija sjećanja jača je od autodestrukcije živih mrtvaca, uvjerenih da su zločinom osigurali veliko, najveće pobjedničko mjesto u povijesti. Denisova knjiga je i martirologij, i molitvenik, ona je i dokument i svjedok, ali i umjetnost koja želi biti otkrivena, čitana.

Neobično se svijet uslijed krunskoga virusa promijenio od dodjele nagrade za »105 godina samoće« do ukoričenosti na izmaku kolovoza Ljeta Gospodnjega 2021. Stavljen u epidemiološku pauzu svijet nije prestao pokazivati svoje ratničko lice, svjedoci smo dnevnih geopolitičkih igrica oko prevlasti nad teritorijem, nad privremenim, nad prolaznim. I što tu može pjesnik već zdvajati nad nečovječnim postupcima, kada se učini da je doista čovjek samo pripitomljena životinja i ništa više, još ako je dresura krenula pogrješno (ili željeno pogrješno) baštinimo iskopane rovove i nebeske orače zemljanih brazda. »105 godina samoće« brižno je osmišljen mozaik, katkad mu je, kao kod Jasenovca i Vukovara, dovoljna jedna rečenica za kontrapunkt Male Floramye i sijedoga dječaka u podrumu; prednost promatrača-autora (ili njegova mudrost) jest i što on, kada i komentira, ne docira, on primjećuje s mjerom i razlogom, ali ni jednoj godini ne dopušta vidjeti strahotu one sljedeće.

Zastrašujuća je spoznaja da noćas (ili bilo kojega dana) pješčanik povijesnih događaja započinje iznova zatirati sve ono dobro, kako i noćas »ubiti glasnika-proroka« kada razum govori za sljedećih 105 godina – klaonica, klaonica, klaonica. I nema tog Maconda, nema tog Varaždina koji može paklenu mašineriju zaustaviti, samo pjesnik u gluhom dobu, izluđen sljepilom s predumišljajem, osluškuje 1269 novih bombardera koji će spaliti još nerođenoga (ako već ne abortiranoga) naivnoga dječaka koji nikada neće izrasti u muškarca sposobnoga voljeti ili mrziti, kako mu je već namrijeto.

Kao što je u pogovoru ove potresne knjige istaknuo urednik Darko Pernjak – »komfor ravnodušnosti nije opcija«. Ako se pomirimo ili kimnemo glavom na sve, ili postanemo dio sveopće licitacije bilo kojim brojem većim od jednoga ubijenoga čovjeka, stavljamo vlastitu savjest na pladanj onih koji bi nas najradije uvjerili – zlo ne postoji. I nema odgovora, ni umjetničkoga, o podrijetlu zla, jer istraga ili »zaključenje slučaja« ne pripadaju nama, već Stvoritelju. Zašto su civilizacije, kamoli pojedinci, pali na ispitu, zadaća je umjetnikove znatiželje, proučavanja i iščekivanja nadahnuća proniknuti u samu srž zla; a to Peričić radi nadasve umješno, kirurški. I kolike su riječi pročišćene, izmaknute da se dobije završna verzija objelodanjenih pjesama u prozi – a mogla se zvati »Lubanjsko«, »Golgota«, »Šimun i njegovi križevi«...

Roman »Idoli« neobično je naslonjen, gotovo bratski povezan s temom nepodnošljive usamljenosti, kakvu, svaki u svojemu kutku, opisuju urednik Pernjak u svom posljednjem romanu »Nije sve tako crno« i slavljenik Peričić u »Idolima«. Leon ili Rajko Krivošija, svejedno je, ne moraju biti dvije litre mlijeka i profesionalna ubojstva, može biti i bosanska rakija s trulim zadahom Agencije za europsku učinkovitost, kulisa licemjernoga, profesionalnoga svijeta koji se, nakon završetka radnoga vremena, odaje kumirima ovisnosti svih vrsta, katkad i s dobrim namjerama, ali duboko u sebi, svjesnosti da se za sva počinjena (sitnija nedjela u usporedbi s ratnim zločinima) jednom, negdje, mora podnijeti račun, makar i u noćnim morama.

»Idoli« su kao dokumentarac »Kako se kalio vođa« ili kao pjesma »Bolnica u Pasewalku, 1918.«, edipovski kompleks samoprozvanoga, kasnije i izabranoga Vođe, boga kancelara koji će svoj narod povesti u naizgled svijetlu, atomsku budućnost, u rat do istrebljenja kada više neće biti važno ni kada je sve započelo, ili, jednostavno, riskirat će se ostvarenje teze »povijest pišu pobjednici« kako bi se slomio otpor ijednoga mrava drugačijega mišljenja, pametnoga, ali nesposobnoga doći u političku poziciju lukavijih šah-matista i njihovih vražjih shematizama. Usamljenost je vrsno prepoznata i tematizirana kao pandemija (prije) pandemije, maska kojoj i ne trebaju maske, ako se priseban čovjek dovoljno pozorno zagleda u strančeve oči.

Zaključno, ako se svaka pjesma ili stranica Peričićeva romana promatraju zasebno, one mogu djelovati kao komadić izgubljenoga raja, kao pojedene mrvice bestraga. Međutim, gledajući u cjelini (ovdje je naglasak na »105 godina samoće« jer je konceptualno i žanrovski promišljenija) nije Peričić želio ostaviti napučeno, napaćeno mjesto bez vjere, ufanja i ljubavi. Ma kako nas povijest svijeta uvjeravala ili uvjerila u suprotno. U godini čitanja (neka se iznova vraća) imamo dragocjene darove književnoga stvaralaštva dokazanoga autora, potvrđenoga s mnoštvom književnih nagrada; neka na tom putu ostane vjeran svojim »idolima«, ali, iznad svega, Stvoritelju bez kojega ništa u ovom svijetu »razdrtih psalama« nije prodisalo, živjelo i izdahnulo. Kako i zašto, još ne znamo, svjedočimo Istinu, a Istina će nam se, uvjeren sam, pokazati u sjajnoj toplini, većoj od svega umu dostupnoga.