Borba za bolji svijet

U obrazloženju književne nagrade »Slavić« za najbolji prvijenac u 2014. godini između ostalog, napisala sam da je mladi Goran Gatalica, koji je tada dobio tu nagradu za knjigu Krucijalni tekst, izvrsno objedinio znanost i umjetnost. Jer, osim što je pjesnik, Gatalica je kemičar i fizičar.

U međuvremenu, nastavio je svoj put pjesničkim stazama i objavio još tri zbirke poezije: Kozmolom (2016.), Odsečeni od svetla (2018.) i najnoviju, naslovljenu Jezero zmešaneh noči. Dobio je i niz nagrada i priznanja, a posebno se istaknuo u pisanju haiku poezije za koju je nagrađen nagradom Basho u Japanu. Po toj je formi poznat i u svijetu. Razvidno je da mu, kako ističe u intervjuu u »Vijencu« br. 687, leže »jezgrovitost jezika i konkretnost pjesničkih slika«. U njemu sam zapazila i pjesnikovu misao da »poezija i umjetnost nikada neće umrijeti zato što će uvijek postojati posebne duše koje će svojim darom i mogućnostima jezika raditi i boriti se za novi, bolji i ljepši svijet, što i jest važna misija poezije i umjetnosti uopće«.

U svome pjesničkom stvaralaštvu Goran Gatalica i dalje na izniman način spaja znanstvenu znatiželju i umjetničku dušu, a razvidno je da ga sve više zanimaju i pitanja vezana uz hrvatski jezik, osobito uz kajkavsko narječje.

Najnovija pjesnička zbirka Jezero zmešaneh noči pisana je upravo tim narječjem, a recenzijama su je popratili akademik Zvonimir Mrkonjić i dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek. Imajući na umu činjenicu da mu je zbirka poezije Odsečeni od svetla 2019. nagrađena nagradom »Katarina Patačić« za najbolju kajkavsku knjigu objavljenu u 2018. godini, razvidno je da je Gatalica dobro upoznao govor na kojemu se, kako kaže akademik Mrkonjić u predgovoru te knjige, »pod utjecajem Nikole Šopa uputio u kozmičku avanturu«.

Ta se avantura nastavlja i u pjesničkoj zbirci Jezero zmešaneh noči koja se sastoji od tri cjeline, naslovljene: Nore, nefkrotlive ceste, nore, Prošecija svetla v požiraku i Dišeći bombeki verzušekov i obuhvaća pedeset i sedam pjesama pisanih slobodnim stihom. U njoj se posebno ističe melodičan jezik, kojega krasi puno smionih kajkavskih neologizama.

Na prvi pogled, ovo je hermetična, teško pristupačna poezija. Ali, proniknuvši u pjesnikov svijet, susrećemo se s njegovim već poznatim temama: prije svega, zanimaju ga prostranstvo svemira i čovjekovo mjesto u njemu. Ali, i njegova duša. Zaokuplja ga ljudska prolaznost i brzi tijek vremena koje gotovo mahnito prolazi. Čini se da nemilosrdno odnosi sve ispred sebe.

U prvome dijelu ove zbirke Goran Gatalica se uglavnom bavi socijalnim i egzistencijalističkim temama. Piše o nedaćama koje su u posljednje vrijeme zadesile čovječanstvo. Ne zaobilazi ni koronu ni zagrebački potres. U tim se pjesmama isprepliću samoća i smrt, tjeskoba i tuga. Pjesnik razmišlja o smislu čovjekova postojanja, govori o apokalipsi izazvanoj poremećenim vrijednostima, ali i o iscjeliteljskoj ulozi pjesnika i umjetnika u suvremenom svijetu. U pjesmi »Amorozna večer na tramvajske štacije«, izražava i kritiku zbog sve većih razlika između bogatih i siromašnih u našoj zemlji.

Autorova pak senzibilnost posebno dolazi do izražaja u pjesmi »Bis vivit qui bene vivit« u kojoj je osobito dirljiv stih: Za voleti svet treba doteknuti/ mater vu staračkom domu/ i vsaku njenu sozu živu i goreču./ Za voleti svet treba vdehnuti/i zdehnuti dobrotu (str. 15). Njime se daje do znanja da i u ovome, sve više otuđenom svijetu, još uvijek vlada ljubav prema bližnjima te da je ljudska dobrota osobina koja ne poznaje vremenska ograničenja. Onaj tko dobro živi, dvaput živi, poručuje nam Gatalica. A dobrotom i ljubavlju uspijevamo nadvladati sve životne Scile i Haribde, apokaliptičke prijetnje, ljudsku zlobu i bolesti te pronaći spokoj duše i mir u srcu.

U drugoj cjelini ove zbirke koja okuplja duhovne i refleksivne pjesme prevladavaju religioznost, emotivnost, simbolizam i snažna metaforika. Pjesnika zaokupljaju ljudski grijesi i obraća se Bogu, Isusu, majci Božjoj... Iz tih pjesama iščitavamo da u njegovom životu značajnu ulogu ima obitelj koja je simbol ljubavi, mira i radosti, uz vjeru, utočište u koje se sklanjamo u ovu zloslutno doba. Jer, u svojoj tuzi i nevolji suvremeni se čovjek kao i naš pjesnik utječe vjeri i postaje sluga Njegova svjetla. Na taj način uspijeva lakše nastaviti svoje životno poslanje. Nije se lako boriti protiv raznih zala koja su ga snašla; o tome pjesnik na osebujan način govori u pjesmi »Svedoki«: Svedoki sme človečje grenkobe./ Svedoki sme raskolene duše./ Svedoki sme nemira./ Svedoki sme premudne samine./ Zgubili sme mir i zbavlenje./ Svedoki sme betežnoga fatuma./ Svedoki sme sprevoda./ Zgubili sme ufanje v lastovite senje (str. 43).

Treća cjelina ove zanimljive zbirke posvećena je ljubavi i riječi odnosno pjesnicima i umjetnicima kao vizionarima koji bude nadu u bolje sutra i izazivaju radost stvaranja. Parnasovci, Baudelaire, Leopardi, Domjanić, Fiamengo pjesnici su koje spominje naš pjesnik u ovoj knjizi. U pjesmi »Parnasovske meštrije« primjerice kaže: Verzuši su zdene helebarde/ hičene v kmicu/ poklem vsakom harca./ Metafizične dišeči Cveteki hudobe lepi su i grenki bez ufanja/ kak i vmiranje./ Za svetem ne treba/ narekuvati (str. 71).

Dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek u pogovoru posebno ističe interpolirane stihove André Bretona. U svakom slučaju, razvidno je da Goran Gatalica pisanje smatra uzvišenom vještinom koja nema rok trajanja: za razliku od čovjeka koji je prolazan, umjetnost je vječna. Vječna koliko i svemir prema kojemu često usmjeruje svoje pjesničke korake i stihove kako bi oni trajali, trajali, trajali...