Tri mini priče

INICIJACIJA

Uvijek sam se bojao visine, ne bolesno, ali bojao sam se. Dok sam, još kao trinaestogodišnjak, prelazio preko željezničkog mosta po uskoj, čavlima pribijenoj dasci između tračnica, sljepoočnice su mi se lagano rosile. Nisam izravno gledao rijeku koja se valjala ispod, nego nekako postrance. Kada bih stigao na drugu stranu, sjeo bih, odahnuo i prvi put pogledao vodu u svoj njezinoj snazi.

Toga ljeta, na zadnjoj četvrtini mosta, susretoše me Sabahudin i Stipo.

– Stipo je skočio – reče Sabahudin, kao da je to najobičnija stvar na svijetu.

Pogledah svoga prijatelja u mnogim nevoljama, zračio je nekim dostojanstvenim mirom koji kao da je govorio: Evo, konačno sam odrastao, sada je red na tebi...

– Stvarno – upitah Sabahudina – kada?

– Maloprije – odgovori – pitaj Miću i Sireta.

– Lažete – rekoh, neprirodno se smijući.

– Mića! – viknu Sabahudin prema šljunčanoj plaži dole uz obalu. – Je li Stipo danas skočio s mosta?

– Koji Stipo? – upita bakreni atlet.

– Ovaj iz Radničke – odvrati Stipin odvjetnik, gestikulirajući.

– Aha – dometnu Mića, kao da se prisjeća – pa jest, skočio je.

– Triput? – pridoda Sabahudin. – Je li Sire?

– Pa jest – nekako dvojeći, odgovori ovaj drugi.

– Triput? – očajno upitah Stipu.

– Ma, šta ću odugovlačiti – nemarno rasteže – drugi i treći put je puno teže. Bolje je to obaviti odmah, ako već odlučiš.

Zavrtjelo mi se u glavi. Došao je i taj trenutak, morat ću skočiti. Mislio sam se provući, ali Stipo je bio tu da pripazi na poredak stvari. Vjerujem da je skočio samo zato što je mislio da ja neću smjeti. Imat će me, konačno, u šaci.

– Dobro – rekoh bez boje u glasu. – Onda ću i ja.

– Nemoj – reče Sabahudin – jedan iz Pridjela nabio se na kolac. Zadnja poplava svašta je navukla pod most...

– Jesi li se možda i ti nabio? – upitah Stipu.

– Pa i nisam – reče – ali znaš mene, uvijek se provučem kroz iglene uši.

– Dobro – odvratih – gdje si skočio?

– U vrtlog! – odgovori, gledajući me u oči.

Bez riječi, uputih se prema mjestu koje su svi držali najdubljim, zakoračih s daske preko tračnica do željeznih stupova nad provalijom. Kupači na plaži pridigli su se na laktove promatrajući prizor. Shvatio sam da više nema natrag. Ustuknem li, smijeh poruge pratit će me dok sam živ. Nijema vodurina vukla se ispod, bešćutna kao grob. Stajao sam gore poput goluždravca koji ne zna letjeti.

Kada sam se otisnuo, užas je trajao cijelu vječnost. Putovao sam, čini mi se, stotinu godina i još stotinu puta toliko. Napokon, kada su mi noge dodirnule vodu, osjetih blaženstvo. Proletjeh kroz žitku tvar poput projektila, dodirnuh dno i otisnuh se prema površini. Vani me dočeka pljesak, ali i gromoglasan smijeh. Kada sam isplivao, svi su mi čestitali, osim Miće.

– Zašto ste se smijali? – upitah ga.

– Trebao si vidjeti svoju facu – reče.

Stipo i Sabahudin pojaviše se s pitanjem:

– Kada ćeš drugi i treći put?

Jedan skok nije značio ništa. Trebalo ga je ponoviti najmanje triput da bi se stekao status skakača.

– Odmah! – odgovorih i uputih se prema mostu.

Drugi put bilo je još strašnije jer sam znao u što idem. Smijeh se opet prolomio plažom. Treći put, imali su pravo skakači, nisam osjetio nikakav strah. Položio sam ispit zrelosti. Dok sam izlazio iz vode pristupi mi Sabahudin i pokornim tonom reče:

– Stipo nije skočio.

To predvečerje, nalakćen na plaži, promatrao sam s ostalima kako Stipo, visoko gore, studira vrtlog ispod mosta.

POVRATAK F. L.

Prevrnula je pola svijeta tražeći svoju četrnaestogodišnjakinju. Nestala je bez ikakvog traga. Nacionalni dnevnici i lokalni tjednici u svojim crnim kronikama objavili su vijest o nestanku malodobne F. L. Nema tih europskih novina ni jezika na kojem ju nije tražila: »Jeste li negdje vidjeli ovo dijete? Ako jeste javite na broj 0038540... Za bilo kakvu informaciju dajem sve što imam.« Pokucala je na vrata svih socijalnih službi i ubožnica, župa u dijaspori, iseljeničkih klubova. Nema tog kolodvora na kojem nije zalijepila svoj tužni plakatić s fotografijom. Nitko se, međutim, nije javio, čak ni pacijenti koji ucviljene redovito opskrbljuju dozom »utjehe«. Pogled kratkovidnih očiju s plakata i beznadnost onoga »sve što imam« odbijali su i najokorjelije psihopate.

Svaka noć započinjala bi joj s crnim pretpostavkama. Zamišljala je kako malenu negdje, zatvorenu, divljački siluju. U polusnu ju je vidjela kako drhti od gladi i hladnoće. Najčešće je zamišljala kako ju neki mišićavi sredovječni muškarci uvlače u kombi i odvode u nepoznato. Koji put, ipak, pomislila bi da je samovoljno otišla s nekim, bježeći od života u mansardi, od svoje razbijene obitelji, kriveći za sve majku. Nikada se one, međutim, nisu svađale. Bilo je, doduše, nepodnošljivih šutnji koje su trajale po mjesec dana, ali svađa nije bilo. Jedna situacija ju je, ipak, trajno progonila. Bez ikakvog povoda, iznenada, mala ju jedanput upita:

– A zašto se nas dvije ne bismo odselile u Ameriku?

Na trenutak joj se pitanje učini simpatičnim, a zatim, pomislivši da je ozbiljno, u njoj sve uzavre. Zar nije dosta nevolja? Treba li nam još?

– Mislila sam da si pametnija – odgovori, i zašutješe mjesec dana. Nakon toga je nestala.

Zvono na vratima, koje je vremenom, kao i sve oko nje, otupjelo, oglasi se svojim depresivnim tonom. Vukući papuče po pločicama hodnika, umornim korakom, dođe do vrata i, ni ne pogledavši kroz špijunku, polako ih otvori. Na pragu je stajala tridesetogodišnjakinja kratkovidnog pogleda, malo već upalih obraza, ali lijepoga, skladnog stasa. Nekoliko trenutaka gledale su se u tišini, a onda došljakinja izusti:

– Mama!

Žena ju je gledala ne progovorivši ni riječi. Bez osmijeha ili grča na licu, bez tuge, ali i radosti, s izrazom žrtve nasilja u kojoj je pregažena i najmanja nijansa emocije, gledala ju je. Svakih par minuta promijenila bi težište s noge na nogu, malo se oslonivši na dovratak i gledala ju je netremično, u oči. Došljakinja, nakon nekog vremena, opet prozbori:

– Mama!

Prilika na vratima se ne pomače, ne odgovori ništa, samo malo spusti pogled niz kćerino tijelo i opet ga zabode u oči, u mozak, čini se. Kći ju je puštala da zuri, ne okrećući glavu, osjećajući da je ta nijemost neka vrsta satisfakcije. Mogla bi potrajati, čini se.

– Nisam došla radi sebe – ponovno se oglasi došljakinja – nego radi tvoje unuke, ima četrnaest godina...

Vremešnoj ženi kao da preleti neki titraj preko lica, kao da nešto promrmlja beskrvnim usnama. Na trenutak kao da skrenu pogled ustranu, a onda, polagano, zatvori vrata i gotovo bešumno ih zaključa.

ŠRI AŠOK

Profesorica indijske filozofije nije došla na predavanje. Natiskani u trećoj dvorani, ne znajući njezine navike, brucoši su ju čekali.

– Idemo im – reče jedan s treće godine – održati predavanje.

– Kako to misliš? – zapitasmo.

– Tako što ćete vi biti podrška, a ja ću glumiti profesoričinog asistenta.

Od jedne kolegice uze indijsku tuniku, od druge šal za turban, a od kolege dugi, šareni cigaršpic s Baš-čaršije. Sjeli smo u zadnje klupe, a on, prišavši katedri, sklopi ruke iznad čela, zaklopi oči i otpoče pred stotinu studenata meditirati. Gledali su ga u čudu. Nakon što je spustio ruke pozdravi:

– Namaste.

– Namaste – otpozdravismo mi otraga.

– Ap kese he? – upita.

– Me aćha hu – odgovorismo.

– Ap ćiha, ja sam Ašok Bharat – reče – danas mijenjam profesoricu.

Izvadi vrećicu duhana, zamota cigaretu, gurnu smotuljak u cigaršpic i izbacivši dva koluta dima reče:

– Možete pušiti.

Začas smo bili u oblaku dima. Netko pripali joint. Predavanje je bilo kombinacija nadrealizma i teatra apsurda. Imitirao je vodeće profesore Zagrebačke filozofske škole. Od suspregnutog smijeha osjećali smo prigušenu bol u želucima. Predavanje je trajalo dobrih sat i pol vremena. Nakon svega, podijelio je brucošima teme za seminarske radnje: Bitak i nebitak u sukobu na Črnomercu; Ono samo sebe misleće kao egzistencija sebeštosajućeg jastva; Stvar po sebi i Bhagavad gita itd. Kada je dodijelio i posljednju temu, uozbilji se, skide turban, odloži cigaršpic i ispričavajućim tonom reče:

– Drage kolegice i kolege, ovo je bila samo šala, ja sam student kao i vi, a profesorica će, valjda, doći za tjedan-dva.

U dvorani nastade muk. Uozbiljismo se, val nelagode iz ljubavi prema filozofiji ožeže nas starije, a šala, odjedanput, postade ruglo. Dobar dio mlađih kolega, još ne shvaćajući što se događa, nahrupi za katedru obasipajući Šri Ašoka dodatnim pitanjima o literaturi za zadane teme.

Na Znanstvenome nastavnom vijeću, nakon svega, tijekom rasprave o izbacivanju »asistenta« s fakulteta, za riječ se javi mladi profesor:

– Obzirom da je sat i pol držao studente u napetosti, umjesto izbacivanja, predlažem da mu odmah uručimo diplomu.

Točka je, na glasovanju, poslije ovog istupa, skinuta s Dnevnoga reda, a čast filozofije, u jednome od njezinih hramova, obranjena.