Strah od samoće

Koliko god ljudi voljeli romantičarski maštati o nasumičnim odašiljanjima istraživača ili vojski u nepoznato, ništa se ne događa slučajno, ništa nije nasumično. Civilizacije se nisu sudarale slučajno, ponajmanje nasumično. Zavojevači su znali kamo i na koga idu. Prije svega su znali zašto. Najčešće zbog zlata koje je za sobom povlačilo sve ostalo. Strašni Kelti nisu slučajno naletjeli na Filipa II. Makedonskog. Krenuli su na njega i na kocku stavili sve. Računali su da će pobijediti. Nisu računali da su na njega krenuli u za njih zao čas: u zenitu njegove moći. Filip ih je razbucao. Neki, valjda oni srčaniji su časno izginuli. Drugi su časno pristali biti njegovim plaćenicima. Nakon odrađene vojne službe, krenuli su otkuda su i došli.

Romantičarski bismo sad pomislili da ih je pradomovina dozivala natrag u svoja njedra. To ne možemo znati. Možda im je na živce išlo pretjerano sunce, slani zrak, krš, a možda nisu mogli podnijeti da ostare na mjestu vlastita gorkog poniženja. Bilo kako bilo, vraćajući se, ti Kelti su u naše krajeve donijeli lončarsko kolo i novčiće za koje su se bili prodali. Gotovo heretički, to lončarsko kolo je za arheologe poput Krista koji vrijeme razdvaja na ono prije i poslije samoga sebe. Prije lončarskog kola imamo nezgrapne keramičke posude debelih stijenki, a nakon njega profinjene, krhke tvorevine koje si dopuštaju izlet u ljepotu i maštovitost. Ni Rimljani koji su ovamo nahrupili nakon Kelta nisu došli romantičarski slučajno. Dobro su znali za rudnike zlata kojima su Dačani preorali Daciju. Zlato im nije trebalo kako bi se kitili, nego kako bi ratovali, širili se, pod kapu svojega carstva ugurali cijeli tad poznati svijet. A rat košta. Točka. Rat je ulaganje u budućnost. Koliko god se to činilo monstruoznim. Čovjek kao jedinka je u tom mozaiku potpuno nevažan. Čak i ako mi danas pokušavamo zamišljati pompozne pogrebne ceremonije, ukope ratnika-junaka, oplakivanja. Ispod zemlje leže bezbrojne masovne grobnice bez ikakvih tragova oplakivanja. Ni to nije slučajno. To se ponavlja. I danas.

Ništa nije slučajno.

Slučajne, nasumične mogu biti samo aktivnosti potaknute hirom kratkotrajnog luđaštva kao što je moj prvi brak. Bilo je tu, doduše, i pritiska tradicije koja veli kako ona koja se do dvadesetpete nije udala ima neki ozbiljan, zabrinjavajući nedostatak. Osim toga, Domagoj me htio ženiti. Bilo je to laskavo, to, ta njegova želja da me okiti svojim prezimenom i kao svojim vlasništvom me učini potpunom, društveno neupitno poželjnom te mi tim činom podigne cijenu. Status bračne družice visoko je iznad statusa usjedjelice ili, ne daj Bože, raspuštenice.

»Nikad mi neće biti jasno zašto si se udala za tog... tog čovjeka«, uvijek, kad god Domagoj valjda slučajno prođe pokraj terase na kojoj ispijamo kavu, nehajno izjavljuje Jasna. Vjerojatno nije ni svjesna da je ta njezina nehajna izjava uvijek popraćena istom gestom. Polako poseže za šalicom, ispija gutljaj kave, drži zatim šalicu u zraku, na visini brade i zuri u daljinu koja nije daljina, nego je palača Slavonske generalkomande izgrađena na inicijativu Eugena Savojskog.

»Sad ni meni nije jasno«, uvijek isto kažem. I uvijek sliježem ramenima. Stid me je. Ne znam zašto, ali stidim se. Ne Domagoja, nego sebe.

Projicirala sam, tješim se. U Domagoju sam vidjela moćnog mužjaka, polubožanstvo, božanstvo, Hefesta glavom i bradom. Alkemičarski (tako sam valjda mislila, ne mogu se više sjetiti), Domagoj je željezu mijenjao agregatno stanje, u ljevaonici je usijani metal pretakao u oblike, u kade, drljače, tanjurače, ralice. I vonjao je na znoj, trud, rad, muku, napor, stvaranje. Bila sam klinka. Tad nisam mislila tako. U trećem razredu gimnazije sam mislila da sam zrela i da sve znam. A ništa ne znam ni sad. Pojma nemam ni sad. Domagoj je već radio kad smo se upoznali. To je možda pridonijelo mojoj fascinaciji. Premda mu je bilo samo devetnaest. Meni sedamnaest. Opijeno sam slušala njegove priče o noćnim smjenama i udarništvu, o pivima koja se poslije moraju popiti s društvom. Zažarena od ljubomore, slušala sam i njegove priče o curama koje je »okrenuo« prije mene, sve gadljive detalje o stidnim dlačicama, celulitu i obješenim sisama. Nisam te nesretne cure tad doživljavala kao ponižena bića, stvari prebačene preko ruku, nego kao suparnice, bića kojima bi se mogao vratiti ako ga ne zadovoljim. Mislim da je Domagoj znao što radi. Nisam sigurna.

Domagoj je sasvim sigurno znao da ne želi da idem na fakultet.

Znao je da će me od Zagreba i fakulteta odvući ili ljubomorom ili djetetom koje će mi možda napraviti.

»Misliš da sam glup? Ti misliš da sam budala?« Sve češće je to ponavljao od mog prvog semestra, pa se kreveljio izgovarajući: »Gospođica ide na fakultet. Gospođica sve zna!«

Onda bih se ja pravdala, veličala njegovu pamet, govorila kako je pametniji od svih s kojima studiram, da ga volim. Uvijek bih spominjala onaj poznati par, bračni par o kojem su mi pričali starci: on radnik na benzinskoj pumpi, ona sutkinja. To može funkcionirati, ponavljala sam. Nisam uviđala kako taj krhki sklad društveno zapravo teško prihvatljivog odnosa s obrazovanjem i statusom moćnije žene i društvenim konsenzusom nemoćnijeg muškarca počiva na prosvijećenim plećima muškarca koji svojoj ženi priznaje, dapače dopušta jednakost.

Nisam htjela priznati nasilje koje je s verbalnog sasvim polako klizilo prema fizičkom.

Kao da je verbalno nasilje podnošljivije zato što ne ostavlja modrice.

Gledam Jasnu kako preko gornjeg ruba sunčanih naočala pogledom prati Domagoja koji pognut kao istrošeni starac u radnoj, žbukom umrljaj odjeći korača preko Trga Svetog Trojstva, samo nekoliko metara od nas. Ne gledam njega, nego Jasnu. Gotovo mi je jasno zašto ga ne mogu gledati. Stid me patetike koju je nekoć u meni budio.

Gotovo otvaram usta kako bih Jasni rekla da ni sama ne znam što me više boljelo: spoznaja da sam u vezi s nasilnikom ili njegovi šamari, njegovi prvi šamari nakon mog prvog kašnjenja na autobus. Zbog njega sam, naime, pobjegla s predavanja koje se odužilo, no svejedno zakasnila na autobus koji me je trebao odvesti na vikend s Domagojem. Za roditelje sam kući dolazila jednom mjesečno. Za Domagoja svaki vikend. »Jesi se kurvala, kurvo?« Urlao je dok me šamarao kad sam se sva sretna što sam ipak uspjela doći pojavila na njegovim vratima.

Htjela sam reći da nisam, no nisam se branila ni riječima, ni rukama. Kao tuka, samo sam stajala i pustila da me udara.

Lice mi se žarilo dok sam trčala natrag do kolodvora, dok sam na kolodvoru čekala noćni vlak, dok sam se tim vlakom šest sati vraćala otkuda sam i došla.

»Neka mi se ruka osuši ako te ikad više udarim!« Plakao je Domagoj sutradan u Zagrebu moleći me da ne prekidamo.

Nismo prekinuli.

Ponovno me udarao.

Ruka mu se nikad nije osušila.

»Ne znam zašto sam se udala za njega«, kažem Jasni. Konačno pogledavam prema Domagoju koji se dovukao do samog ruba trga. Jasna i ja šutimo. Kako bih prekinula tišinu, naposljetku Jasni objašnjavam da, koliko znam, Domagoj sad radi u nekakvoj firmi za izvođenje završnih radova. Ljevaonica je propala, ostao je bez posla, a u braniteljsku mirovinu nije htio.

Jasna koja kao da me nije čula kaže:

»Nemaš se zašto pravdati«, uzdiše, »sve smo se mi opekle. Kao da smo protuprirodne, prepametne za tradiciju koja promovira glupe i neobrazovane žene, a opet obučene da vjerujemo kako muškarac mora biti gazda da bi bio muškarac.« Nervozno se smije. Smijemo se zajedno.

»Kako Jakov?« Pita me kao da je promijenila temu. Kao.

»Dobro je«, sliježem ramenima. »Piše doktorat. Nešto o crnoj materiji, nemam pojma.«

Ponovno se smijemo.

»Neću te pitati zašto se još nisi udala za njega«, glas joj postaje piskutav kao da umire od želje da joj kažem.

Želim joj priznati da odluka o izvanbračnom statusu nije bila moja, nego Jakovljeva, da se on ne želi više ženiti, ni imati djecu, ni dijeliti grobno mjesto sa mnom. Ali prešućujem, glumim lukavicu. Premda se pitam kakve smo mi prijateljice ako jedna pred drugom prešućujemo najveće dvojbe. Jesu li i prijatelji samo bijeg od samoće? I to se pitam, pa krivim lice u odraz cinizma i velim:

»Ne vidim razlog za brak. Jedna budala mi je dovoljna«, sliježem ramenima. »Zapravo se sve češće pitam zašto se ljudi toliko boje samoće. Ionako umru sami. Čak i ako su u braku. Osobito ako su u braku koji se više ne sjeća vlastitih razloga.«

Umirem od straha od samoće.

Jedno vrijeme šutimo. Vruć vjetar na trenutke češe krošnju ginka koja šumi. Kao dijete sam za ovakva vjetra znala pomišljati da postoje lunaparkovi za vjetrove, lunaparkovi s vrtuljcima što ih vjetrovi zajašu, pa zadirkuju ljude, stabla, podižu poklopce kanti za otpad i raznose papire kao vrane koje u rana jutra iz kanti čupaju masne papire po kojima su polijepljeni ostali komadići bureka što su ih pred zoru pojeli pijani kako im želuce ne bi izjela kiselina. Vjetar do nas donosi miris rijeke u opadanju, miris vlage koja podmuklo gmiže uz barokna pročelja. Kako li smo samo uporni, pomišljam. Neprestano na istim mjestima gradimo gradove, taložimo se. Na istim mjestima obožavamo drukčije bogove. Želim Jasni reći kako sam na faksu imala kolegicu, lujku, totalno uvrnutu osobu koja je imala teoriju da postoje mjesta na kojim zemlja izbacuje osobitu energiju, mjesta koja su davno otkrili vračevi, šamani, svećenici religija koje su još ostale povezane s prirodom, da se na tim mjestima hramovi samo slažu jedan na drugog, da sve katedrale, sve crkve počivaju na mjestima gdje su se nekoć uzdizali hramovi drevnih kultova. Rekla sam joj da je to suludo, da ljudi samo idu linijom manjeg otpora: postojeći građevni materijal samo poput lego-kockica poslažu u neki drugi oblik. Vrtim u glavi njezine i moje riječi, želim nešto reći Jasni, no naposljetku samo velim:

»Mislim da ću upisati doktorski studij«, srčem posljednje kapi kave s dna šalice, olizujem gornju usnu.

»Aleluja!« Uzvikuje Jasna i poskakuje na stolcu, širi ruke. Ljudi nas pogledavaju, iščuđavaju se. Prestare smo za takvo ponašanje. »Otkad ti govorim da upišeš doktorski studij? Otkad?«

Šutim, sliježem ramenima. Nemam volje govoriti.

Velim joj kako ravnatelj muzeja sljedeći tjedan ide na godišnji, pa sam ga zamolila da me danas primi na razgovor. Gadi mi se što moram na taj razgovor, no i cijena doktorskog studija je gadljiva.

Pitam Jasnu koliko je sati. Previše je sati.

»Moram ići«, kažem, pridižem se sa stolca, ispijam vodu koja se u čaši već zagrijala do ambijentalne temperature. Vrapci između stolova skakuću kao gumene loptice kakvima smo se nekoć igrali zabijajući ih u pročelja i vrišteći dok bi se nekontrolirano odbijale, skakutale niz ulicu. Pomišljam kako nitko od prisutnih za ostalim stolovima nema pojma kakve su to loptice. Jasna i ja smo najstarije. Ja sam najzapuštenija. Nemam ni frizuru, ni ženstvenu odjeću. Potpuno sam se prilagodila prevrtanju zemlje.

Pomišljam kako me Jakov možda baš zbog toga poželi jednom u mjesec i pol dana, pa imamo snošaj u mraku i gotovo potpunoj tišini.

»Moraš raditi na sebi«, šapuće mi Jasna u uho dok se grlimo. Želja da je pitam na kojem dijelu sebe bih trebala poraditi je žestoka, no vremena je malo. Pretpostavljam da Jasna nije uvijek dotjerana i njegovana samo zbog učenika i nastavničkih vijeća. Šutim, smijem se.

»Obećavaš?« Oči su joj razrogačene kao da me hipnozom želi uvjeriti da poduzmem nešto.

Olako obećavam premda nemam pojma na što misli, ni što mislim o vlastitoj snazi i odlučnosti. Nekako sam tupa.

* * *

Dok koračam preko trga koji je, usprkos promjenama imena, uvijek bio trg, na pamet mi pada nekoliko stvari. Prva je zemlja. Zbog mirisa prašine koju sporadični, histeričan i vruć vjetar povremeno u kovitlacu podiže s kaldrme. I zemlji mijenjamo ime kako bismo si bolje predočili njezina stanja, udjelni odnos s vodom. Prašina, blato, kal, kaljuža: sve je to zemlja. I sve zemlja prekrije ako je ne razgrćemo, ako pomremo ili odemo.

Iritantno, kao i uvijek dok ulazim u Arheološki muzej, kroz glavu mi se razliježe reski zvuk potplata vojničkih čizama, čujem korice sablji kako se taru o čoju odora stražara koji su se ispod lukova pročelja Glavne straže mogli sakriti od svih nepogoda. Samo ne od vjetra. On je sigurno oduvijek kuljao od Drave. »Svi su još tu«, šapućem si. »Sudaraju se povremeno svi stražari svih epoha.« Zaključujem, dakako ako je vjerovati Jakovljevoj teoriji da vrijeme ne postoji. To nepostojanje vremena, dakako ako sam dobro shvatila, moglo bi ići na ruku i pričama koje vele kako i general von Beckers povremeno otvara i zatvara vrata učionica u Klasičnoj gimnaziji koja se nadovezuje na grudobran što ga je dotični general u baroku gradio, pa onda poželio u njemu i biti pokopan. Možda se sve može objasniti, također pomišljam. Zapravo samu sebe uvjeravam da trebam biti odvažna pred ravnateljem.

Ravnatelj se osmjehuje. Njegove oči ne čine isto, nego me gledaju kao da sam drumski razbojnik koji ima namjeru orobiti ga i izbiti mu bubrege i zube i sve što se u prijetnjama izbija.

»Kojim dobrom, kolegice Pavković?« Pita me dok rukom zamahuje prema naslonjaču nasuprot njegovu radnu stolu. Ljepljiva sam od znoja i ježim se pri pomisli na susret mog tijela s umjetnom kožom njegova naslonjača. Ipak sjedam, nakašljavam se. Kratko pogledom prelazim preko površine njegova prostranog radnog stola. Među gomilama papira, knjiga i nalaza uredno popisanih i spremljenih u plastične vrećice, na poklopcu valjda kutije u kojoj su nekoć kupljene nečije čizme, vidim dijelove pogrebne urne koju smo prije nekoliko tjedana pronašli na nalazištu zapadne nekropole. Tanki rubovi trbušaste posude raspali su se u trodimenzionalni mozaik pod pritiskom zemlje.

»Htjela sam s vama razgovarati o mogućnosti da upišem doktorski studij«, velim naposljetku.

»Teška su vremena«, izjavljuje on kao iz topa. Na pamet mi pada ono topovsko tane zabijeno u istočno pročelje zgrade županije za koje više gotovo nitko ne zna da je tane.

»Sve je lako ako ima dobre volje«, odgovaram mu nevjerojatnom lakoćom.

Ravnatelj se ceri, pa nakašljava, pita me želim li nešto popiti.

»Ako nemate hladnog piva, onda neću ništa«, cerim se i ja. Vidno je šokiran, pa mu objašnjavam da se šalim. On duboko uzdiše, polaganim korakom prilazi prozoru, zuri u Kužni pil ili u daljinu te započinje izuzetno dosadan monolog o lošem financijskom stanju, o tome kako nitko ne cijeni istraživačke napore, kako broj posjetitelja u muzeju opada iz godine u godinu, kako mu je teško pred Ministarstvom opravdati svaki novi trošak.

»Ne tražim da mi platite cjelokupni iznos«, prekidam ga kako ne bismo baš sve vrijeme utrošili na njegovu jadikovku. Zaprepašten zastaje, okreće se prema meni. Na licu mu čitam olakšanje.

»To je već druga priča«, prilazi mi bliže i širi ruke kao da će me zagrliti. Obuzima me strah. Nemam želje grliti se s njim. »Možda bismo mogli pokriti polovicu troškova.«

»Možda«, kimam glavom, ali se nikako ne mogu nasmiješiti.

»Ali, i to moramo opravdati«, započinje on čamotnim tonom, pa pridodaje kako bih trebala podastrti svoju bibliografiju, popis svih članaka koje sam ikad objavila u znanstvenim časopisima.

Uzdišem. Nemam pojma što sam sve i kad objavila u kojim znanstvenim časopisima. On vergla dalje, spominje suautorstva izložbi, nalazišta, kataloge.

»Tragično je koliko si kaotična«, često mi spominje Jakov čija me pedantnost izbezumljuje. Tragično je koliko je u pravu. Osobito u ovom kobnom času.

Dlanovi mi se znoje dok kimam glavom i ravnatelju govorim:

»Nema problema, sakupit ću sve to«, jer znam da ima problema i da će mi trebati vremena da na artikuliranu gomilu sakupim sve što sam ikad radila.

»Uz vas sam, kolegice Pavković«, hvata me ravnatelj objema rukama za ruku kao da nas razdvajaju u nekom sabirnom centru. Smiješan je, vidno mu je laknulo što nisam zahtjevna, što ne lupam šakom po stolu s grnčarijom u lomu, što nisam na vagu pravde stavila svoje istraživačke podvige i zatražila velikodušnost institucije u kojoj radim. Svejedno mi je gorko. Uvijek zbog sitnica. Jako veli da se uvijek uzjogunim zbog sitnica, dok preko krupnih stvari prelazim, da krupne stvari zapravo obilazim kao komade pokućstva koje je netko postavio na pogrešna mjesta.

Osjećam duboku potrebu gospodinu ravnatelju reći da je doista ogroman lingvistički i civilizacijski problem kako se obratiti raspuštenici koja izvanbračno živi s novim muškarcem, reći mu da ga razumijem, da je nama, ženama, daleko lakše obraćati se muškarcu u svim njegovim stanjima. Muškarac je uvijek gospodin. Sa ženama se nikad ne zna.

No, nemam vremena, nemam živaca za jezična natezanja oko tituliranja, oko činjenice da su sve druge kolegice gospođe ili gospođice, samo ja »kolegica«. Želudac mi se grči pri samoj pomisli na potragu za samom sobom, za građom u vidu znanstvenih djela koju sam posipala po znanstvenim časopisima. Istodobno, zahvaljujem nebesima za činjenicu da je tehnologija u posljednjih pedesetak godina učinila kvantni skok, pa sad mogu kao gospodarica svemira sjesti za računalo umjesto da sate, dane i tjedne provedem prekapajući po lavinama časopisa koje smo Jakov i ja ugurali u opskurni plakar u predsoblju, u ono nešto sklepano kako bi sakrilo električno i plinsko brojilo, a istodobno pojelo trećinu korisnog prostora u predsoblju i ponudilo se kao spasonosno rješenje za knjige s kojima ne znamo što bismo.

»Hvaljen budi Bože za sve tražilice koje nam daješ!« gotovo uzvikujem na hodniku koji ugodno vonja na pečenu opeku i papir, širim ruke u ushićenju, pa ih brže-bolje spuštam i dlanove polažem na usta.

»Volim tu tvoju prpošnost«, ponekad izjavljuje Jakov kao da mi izjavljuje ljubav, »no najčešće mi ide na živce. Imaš previše godina za to.« A ja ga onda pitam: »Za što?« A on koluta očima kao prastar i umoran stvor.

»Za te dječje gluposti!« Uvijek odgovara on. I znam da i jest i nije u pravu. U pravu je po pitanju nekakvih službenih dijelova moga života, po pitanju moje urednosti i pedanterije, no griješi, o koliko li samo griješi kad želi da se uozbiljim u odnosu na sve ostalo.

»Ja sam takva, nakazno vesela«, odgovaram mu i uvijek je gorčine u mome glasu premda se i dalje smijem. »S tim se ili pomiri, ili odlazi.«

Dok to izgovaram umirem od želje barem jednom ga čuti kako mi govori da mu ne pada napamet otići od mene, da sam baš ja sjajna točka njegova svemira, svjetionik u prostoru bez vremena.

Tek dok izlazim iz muzeja koji je poput u surduku u zemlju ukopanog vinskog podruma, pa ispod lukova kao kroz nos ispuhuje prohladni dah sjene na trg koji jarko blješti od prve mladoljetne žege – na pamet mi pada da sam ravnatelja zaboravila pitati do kad moramo istražiti cijelo nalazište uz silos i do kad ga moramo ponovno zatrpati.

Nemam volje vraćati se gore, a vjerujem da ni on nema volje vidjeti me ponovno. Dvaput u istom danu.