Prema Trpimirovom vrtu

Ante fores sanctae Martae

Godina 2020. koja je bila brojkama tako usklađena u svojoj simetriji – od Isusova rođenja do danas – rasula se u nemoći znanosti i ljudskog razuma. Naši su koraci zemljom postali nesigurni, a virus koji se iznenada pojavio, zatekao nas je u kakofoniji različitih tumačenja i rješenja. Da je ljudska spoznaja ograničena, pokazao je Cartesiusu boležljivi sin kraljevskog namjesnika u Normandiji Blaise Pascal već davno. Kako geometrijski točno možemo utvrditi put od jednoga grada do drugoga grada, ali ne možemo zabilježiti sve tonove, načine kretanja, mirise stabala, navodi nas na pomisao kako samo srcem i intuicijom (ne zaobilazeći znanje koje se oprezno slaže, od jednostavnog do složenoga, razumom), možemo govoriti o svijetu u kojem beskraj nikad neće prestati biti beskrajnim, a naše spoznaje ograničenima. Zatočena u svom potkrovlju početkom 2019. zbog koronavirusa, radila sam nastavu na daljinu i putovala svojom sobom – i samom sobom. Dobivši prvu nagradu za esej Trpimirov vrt u Kaštelima, odlučila sam ju ostvariti što prije. Bila je putna i poticajna – i pozivala na nova istraživanja kaštelanskog kraja, zagonetne zemlje. I otputovala sam na blagdan Tijelova. Tko zna što će biti ujesen?

Već dugo sam posvećena istraživanju hrvatske predromaničke baštine i njezinim crkvicama koje razasute jadranskom obalom, po unutrašnjosti i otocima svjedoče o (ne)sačuvanoj ljepoti i dječjem doživljaju svijeta, umjetnosti i kršćanstva1. Sve je započelo snom u kojem mi se prikazala crkvica sv. Marte. Kad sam san ispričala mistiku, slikaru i književniku Miru Glavurtiću, nezačuđen je rekao: Tlocrte crkvi nosimo iz nekih davnih prenatalnih dana. I zaista, našavši se pred stvarnom crkvicom sv. Marte u Bijaćima, pomislila sam kako je njezin izvorni izgled zauvijek izgubljen, kao što ga ni ja nisam mogla rekonstruirati prema svome snu. Ipak, sačuvani namještaj pohranjen u Muzeju arheoloških spomenika u Splitu svjedočio je o njezinoj raskošnoj ljupkosti. Sada su i njezini ostaci napušteni, zagubljeni u prostoru u lijepom krajoliku na padini Kozjaka, bez označenih putokaza. Gledamo karte, pitamo seljake, lutamo puteljcima i prekrasnim poljima luka, pored staklenika, stabala badema i grmičaka kadulja oporog mirisa. Sasvim smo blizu – pa pravi putokaz tražimo u vertikali vitkih čempresa koji nas dovode do njezinih ostataka.

Asfaltirani put je arheološko nalazište presjekao napola. U vrtovima i maslinicima s jedne strane neistraženo je dokraja starohrvatsko groblje s jedinstvenim nalazom, perlicama od riblje kosti, a s druge strane njezin sačuvani tlocrt u kamenim ostacima visine osamdesetak centimetara, zarastao travama. Tko bi mogao vratiti cjelovitost pronađenih krhotina, natpisa, greda, kapitela, lukova, zabata? Pred rekonstruiranim baldahinom ostajemo zatečeni. U tropruću jednostavnih ornamenata njegovih zabata u krugovima i viticama dvije se ptice napajaju bobicama obilatog grozda. Na jednom od fragmenata sačuvano je ime crkve koje dokazuje i toponim Stombrate, pučka inačica riječi sv. Marta. Naša je sv. Marta izravno navedena i u ispravi kneza Muncimira iz 892. godine: actum est in Biaci ante fores ecclesiae sanctae Martae martyris kojom se potvrđuje Trpimirova darovnica. Muncimirovu izjavu sačinio je svećenik Serminus, a potvrdio knez i brojni župani. Nakon pregledavanja skrivenih zakutaka – nalazimo, uz razbacano kamenje i pokoji zarastao sarkofag posut lišajevima – samo tišinu. I dok sjedimo na lijepo oblikovanoj kamenoj ploči ispod čempresa, tišina nas tješi i nosimo ju kao popudbinu na nastavak putovanja. Sve je nekako odvojeno i nepovezano i opraštam se s crkvom koja je nestala u nacionalnom sjećanju kao i san o njoj u podmorju moje podsvijesti.

Sedam znamenitosti – samo u jednom od sedam Kaštela

Kasno popodne stigli smo u Kaštel Lukšić gdje ću održati predavanje o karpatskim Hrvatima i istraživanju ukrajinskog arheologa prof. Oresta Korčinskoga o Stiljskom gradu2 u povodu nagrade dodijeljene mi 2020. na Natječaju Gradske knjižnice Kaštela. Tema je korespondirala s nagrađenim esejom naizgled samo u posvećenosti kulturnoj baštini. U tada paralelnim svjetovima, ranosrednjovjekovne krštene Hrvatske na jugu i ranosrednjovjekovne nekrštene Hrvatske na sjeveru. Odmor je bio kratak jer je Lukšić mamio svojom ljepotom na novo hodočašće. Predahnuli smo u okrilju stabala u kafiću do prekrasnog renesansnog dvorca Vitturi na obali mora. Dvorac je prva, svojom renesansnom ljepotom, razvidna mjesna znamenitost. Nisam mogla odoljeti pa smo prije smještaja u hotel zavirili u impozantnu klasicističku crkvu u središtu mjesta koja se svakome znatiželjnom namjerniku predočuje kao znak mjesta. Treća znamenitost krije se u njezinoj prostranoj unutrašnjosti: mramorni reljef sv. Onofrija čuvenoga majstora Jurja Dalmatinca. Kako smo već kasnili na večeru, fotografirala sam reljef te smo odjurili u hotel da bismo se raspremili. No prije silaska iz hotelske sobe na večeru, primijetila sam da nema moga mobitela. Ništa novoga, primijetio je Antun. Kad sam nazvala, javila se ljubazna sestra u crkvi Uznesenja Marijina rekavši: Ostavili ste ga ispred sv. Onofrija, čeka vas u sakristiji! Nije daleko od našeg hotela do crkve pa pojurih kako bih ga podigla prije večere.

Popevši se lijepim širokim stubištem na prostor pred crkvom, zapazila sam skupine ljudi u miru i tišini, svečano obučene, žene i djecu u divnoj odjeći, poneke i u tradicijskoj, muškarce također u svečanoj tradicijskoj odjeći s crvenim pasovima i crnim tokama. I tako zagledana, nisam primijetila da više ne mogu ući u sakristiju po svoj mobitel jer je odjednom cijela crkva i prostor ispred nje bio ispunjen ovom divnom nestvarnom scenografijom i kostimografijom. Ipak uspjela sam ući u sakristiju i tada sam mogla promatrati pripremu za nešto lijepo, nesvakidašnje i još uvijek zagonetno. Tek tada sam shvatila kako započinje tijelovska procesija i kako sam se umjesto ispred scene na kojoj započinje, zatekla iza. Sestra me prepoznala i spretno mi uručila mobitel, a ja sam nastavila u procesiji koja se mirno s mnoštvom vjernika i baldahinom koje su nosili muškarci antičkih profila i dostojanstvenih kretnji pomicala glavnom ulicom Lukšića. Iza natkrivenog baldahina hodočastili su svećenici pjevajući, a ispred djeca s košarama iz kojih su prosipali latice ruža. Nekada su, u ovom kraju, djeca brala cvijeće dan ranije i ukrašavala svoje košarice za blagdan Božjega dana, kako se ovdje naziva Tijelovo. Ni tu četvrtu znamenitost nisam planirala vidjeti niti me itko upozorio na nju pa ću zbog procesije, s razlogom, zakasniti na večeru.

Tada sam posve ne planirajući na putu prema hotelu iznad stare crkve sv. Ivana Krstitelja prošla pored arboretuma koji je, odnjegovan u središtu mjestu, povučen u sjenu, ostao zagonetan u nekoj mojoj misli koja se opirala obvezi da moram stići na vrijeme na večeru. Tek sam na povratku, zadivljeno govoreći o dojmovima sa svoga putovanja od književnika iz Prudnica Josipa Palade saznala: U arboretumu je trn iz Jeruzalema, grm od kojeg je izrađena Isusova kruna! Trn iz Jeruzalema, peta je znamenitost u dodiru s mjestom u koji se još nisam ni fizički smjestila. Dojmovi i spoznaje letjeli su izvan zadanih početaka i krajeva putovanja pa je brojenje lukšićkih znamenitosti bilo izvan bilo kakvih zadanih točaka. Poslije večere spuštam se na kupanje na plažu na kojoj nema kupača, ali ima šetača. Ponovno prolazim pored renesansne crkvice sv. Ivana Krstitelja s lijepom rozetom i zvonikom na preslicu. Prema legendi ovdje su pokopani tragični kaštelanski ljubavnici Miljenko Rosani i Dobrila Vitturi. Grobna ploča s natpisom Pokoj ljubavnikom postavljena je 1690.

Sedmi znak koji pronalazim u Lukšiću, renesansna crkvica Uznesenja Marijina u središtu, u nizu je starih stambenih zgrada ograđena kovanom ogradom. Njezini jednostavni zidovi razvedeni su spontano ugrađenim spolijama koje svjedoče o kontinuitetu sakralne gradnje na njezinu tlu. Na začelju je fragment s buketom palminoga lista i s dva cvijeta u kružnom okviru, a na pročelju ispod rozete slijepi je gotički luk. Zanimljivo je da su renesansne crkvice – moj šesti i sedmi znak – na vrlo maloj udaljenosti jedna od druge od središta mjesta do našeg hotela.

Povijest kao interpretacija stvarnoga

Most koji je povezivao kaštel u Lukšiću i kopno zasut je pa ga je moguće zamisliti gledajući u čudesni dvorac u Kaštel Gomilici koji je još uvijek povezan starim kamenim mostom s kopnom. Njegovu vedutu, patinastu i nestvarnu s kamenom ogrlicom na kuli u lučici ruzinavog ozračja budimo iz sna, kao Trnuljčicu nakon putovanja preko sedam mora i sedam gora. Ušavši pak u njezinu unutrašnjost, suočeni smo sa stvarnošću u kojoj su znakovi prošlosti razdvojeni i nenamješteni. Zatekli smo rumpl, svojevrsne izloške koji svjedoče in situ o raznoličju povijesnih zbivanja ovoga kraja: zapuštena ulazna vrata u stanove s teglama cvijeća ispred, ogromno zahrđalo željezno postrojenje iz doba socijalizma, spomen-ploču antifašističkom vođi Đuri Pucaru Starom koji je ovdje boravio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Unutrašnjost se čini kao suvremeni izložbeni prostor koji će jednog dana nestati u planiranoj obnovi i koja će nekom od znakova prošlosti dati prednost ili ih posve izbrisati.

Staru pak priču o tome kako pobjednici pišu povijest namjestivši ju prema svojim istinama i potrebama zatičemo u jednom od sedam prekrasnih Kaštela: u Kaštel Sućurcu u kojem se nalazi najstarija obrambena kula u Kaštelima izgrađena 1392. kako bi se zaštitili seljani naselja Putalj na obroncima Kozjaka oko crkvice sv. Jurja. Od stare župne crkve sv. Jurja izgrađene u 16. stoljeću ostao je samo zvonik. Vertikala koja svjedoči različitim interpretacijama nacionalne povijesti. U bombardiranju 5. prosinca 1943. u petnaest sati i pet minuta u crkvi je za vrijeme mise stradalo 65 vjernika i svećenik Ante Rubignoni. Razoreno je 38 kuća, a oštećeno 50 te poginulo još tridesetak osoba. Do 1993. zid zvonika »krasila« je spomen-ploča koja navodi kako su poginuli mještani žrtve fašističkog napada. Zastavši pred novom spomen-bilješkom koja je postavljena nakon uvida u američke arhive, ostajemo rezignirani. Zašto je Kaštel Sućurac postao meta savezničkog napada? I kako je moguće žrtvama mijenjati besmisao smrti u korisnu smrt za nečiju ideologiju?

Kako je boravak u Kaštelima bio ograničen, a moja je namjera da istražim predromaničke crkvice na Kozjaku imala prednost, istraživanje njihove bogate baštine ostavila sam za novo putovanje. Ipak sam posljednji dan, nekako usput, uspjela posjetiti Kaštel Stari. Smislene podudarnosti ili Providnost? Kako ne bismo razočarali svoje domaćine, zaputili smo se u Biblijski vrt kojim se jako ponose. Središte ovoga svetišta je crkvica Gospa od Stomorije oko koje je nastao vrt u povodu dolaska pape Ivana Pavla Drugog i ozračja, vegetacije i krajolika koji harmoniziraju sa svetom zemljom. Ponovno gledamo karte, pitamo seljane tražeći Biblijski vrt. Kažu nam: Livo, pa pravo. I tako nekoliko puta, a mi učestalo krivo. I odjednom, eto nas na kraju puta pred vrtovima, voćnjacima i maslinicima.

U jednoj od kuća čovjek sjedi u dvorištu u društvu svoga psa i zapitam ga kako do Biblijskog vrta. Silno se potrudio da nam objasni kako se trebamo vratiti tamo odakle smo stigli pa onda krenuti pravim putem, no vidjevši naša lica, dodao je: Idemo preko polja, ima put, ja ću vas voditi! Sjeo je na motor, a mi krenuli za njim poljskim putem uz suhozidove i stabla trešanja još nekako nemirna od nedavne berbe. Kad smo stigli pred svetište, nismo mu se dospjeli zahvaliti. Okrenuo je motor i nestao. Slijedeći svoju obiteljsku tradiciju da zahvalimo svakome kome se nađemo na putu da nam pomogne i pokaže put, ostala sam uznemirena jer čovjeku koji nas je vodio ne znam ni ime koje bih zapisala, a onda mu se iz Zagreba javila kartolinom, zahvalom i malim darom. Predložiti Antunu da se, iz mira koji nas čeka u Biblijskom vrtu, vraćamo tražeći ga ponovno, bio je nemoguć zadatak pa sam se skutrila do prvog stabla Biblijskog vrta, maslini, krhkoj i mladoj, blagoslovljenoj od pape Wojtile, posađenoj u ovom u vrtu i zavjetovala se kako nikada više neću otići da ne zapišem ime i adresu onoga tko mi je pokazao put.

Taj me zavjet oslobodio strepnje pa sam zajedno s Antunom pregledala vrt i umirila se razgledavajući biblijska stabla, masline, trsove vinove loze i suvremene skulpture jabuka, raspela i Noinu arku. Ovdje do crkvice izvire voda i čuje se njezino grgoljenje pa pomislih na neobičnog kamenog grguja ili vodoriga kojega sam zapazila u Muzeju grada Kaštela, a koji je pronađen upravo ovdje. I zamislim ga kako prikuplja vodu i propušta ju u zdenac. Glava mu je simpatično nezgrapna na romanički način, zinuo je poput začuđenog emotikona kome je romanički kovač dodao klempava uha. Tada se prenem, iznenada se u mislima pojavila ideja – idemo vidjeti Kaštel Stari, usput nam je!

Spustivši se u grad u sunčano i toplo poslijepodne i našavši parkiralište na gradskoj rivi, otišli smo u sjenu, u stari kaštel na čijoj smo terasi odahnuli, uz kavu i pivo, gledajući u prelijepi opustjeli gradski trg, razmišljajući o nastavku putovanja. Vraćajući se na parkiralište na ulici uz gradsku plažu, moj je pogled zastao. Među, sunčanim danom obasjanim kupačima, pojavilo se poznato lice, lice s motora čiji je lik nestao iza Biblijskoga vrta. Tek kada je progovorio: Zagrepčani jeste li opet zalutali, tu sam, samo da djecu odvedem kući, pa možemo na Kozjak!, znala sam da se svijet zaustavio na početku Biblijskog vrta i da našem vodiču na motoru mogu zapisati ime i adresu i iz Zagreba mu poslati zahvalu, kartolinu i nažalost razočarati ga u namjeri da nas odvede na vrhove Kozjaka sljedeći dan – jer ujutro se vraćamo u Zagreb. I biti sigurna u svome zavjetu jer riječ je o Siniši Poliću s Puta smokvica 114 u Kaštel Starom. U tome je tonu bio naš povratak u Zagreb.

Skrenuli smo s puta, prvo u Brinju, i prolazeći mjestom, Antun me upozorio. Evo, još jedne tvoje crkvice! I zaista učinilo mi se kako mi se pričinila Sneguljčica u toplom lipanjskom danu, (ne)stvarna kao i moje putovanje. I vratismo se do nje. Lijepa je svježe i snježno, i vjerno obnovljena u izvornome kasnoromaničkom stilu na samom ulasku u Brinje. Preko puta nje skromna je kuća i lijepo dvorište u koje zavirujem. Izlazi domaćin i poziva nas na kavu. Moj je putni zavjet na kušnji pa sa zadovoljstvom prihvaćam druženje u njihovu vrtu, ponuđenu kavu, razgovor o obnovi stare gotičke crkvice sv. Fabijana i Sebastijana i salatu koju s domaćicom beremo u vrtu preko magistralne ceste. I obećajem da ću se javiti iz Zagreba. Vraćajući se, osjećala sam kako je još jedno skretanje s glavnoga puta neminovno. Švičansko jezero! Tko bi tome odolio? I skrećemo u zelenilo, u selo na čijim livadama pasu prelijepe koze, do mjesne crkve, odakle bismo trebali vidjeti jezero pa se prema uputama parkiramo u dvorištu crkve. Jezeru ni traga. Spuštajući se u dolinu, nastavljamo tražeći ga. Iz tišine zabruji kombi i izađe prekrasan mlađi čovjek nudeći pomoć. Slijedimo ga do jezera koje se u ljetnim danima povuklo u sebe sama. Naš vodič Jakov Kostelac iz Švice 9 b, lijep je čovjek, osmijeha u kojem se bijele zdravi zubi i čuju prelijepi arhaični zvukovi starog čakavskoga narječja iz gackoga kraja. I zahvaljujemo mu i tražimo adresu kako bi njemu i njegovim djevojčicama poslali darove iz Zagreba.

Na jezeru koje se povuklo nasukao se čamac, a sedam je lijepih joha na njegovim obalama svjedočilo o snazi i tuzi vode koja je bujala ili ponirala nevidljiva ljudskim očima. A sedam neobičnih susreta na mome putovanju svjedočilo je o raznoličju svijeta u njegovu iskonskom jedinstvu. Susret s Renatom Dobrić, našom domaćicom i organizatoricom natječaja Kaštelanske štorije, Ivanom Šutom, ravnateljem Muzeja u Kaštel Lukšiću koji nam je pribavio precizne karte za putovanje na Kozjak, časnom u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije koja mi je čuvala mobitel, Sinišom koji nas je doveo do Biblijskog vrta, Jakovom koji nas je vodio do Švičanskog jezera, obitelji Rupčić, Marijom i njezinim sinom Zdravkom koji su nas počastili kavom u svome vrtu nasuprot kapelice sv. Fabijana i Sebastijana u Brinju i novinarkom Ivanom Radić čiji se kratki intervju, u povodu moga predavanja, pretvorio u emisiju o putovanjima.

Sveti Juraj – podno Peruna i ponad Kaštelanskog polja

I ne znajući kolika je snaga i veličina planine Kozjak, uputili smo se prema crkvi sv. Jurja na Putalju opremljeni kartom na kojoj je naznačen put. Kroz naselja i asfaltirane ceste do crkve Gospe na Hladi i tišine mediteranskog groblja na kojem sunce slavi neprekinuti niz spokoja i života nad mramornim spomenicima i vitkim čempresima. Pognuti čovjek s vjedrom vode hodao je grobljem, nespreman za razgovor. Iz jednog od tekstova knjižnice Gospe na Hladi Renata Dobrić, Dobra Duhica kaštelanskog kraja, prenijela je zapis o procesiji za kišu iz 1909. godine: Dan vedar kao riblje oko, sunce peklo za oblakom, nebo kao od željeza, u čas oblak zastro obzorje, zablieska nekoliko puta, kiša kao mana Božja, dar Božji koji spasi ljetinu. Nastavljamo se uspinjati uskim planinskim putovima, povremeno zalutavši – jer nema putokaza. Kaštelansko polje duboko je ispod nas, a naziru se i obrisi Splita. Crkvica sv. Jurja na istaknutom je brijegu podno Monte Boruna (latinska inačica za slavenski naziv Perunova gora) i koliko god napredovali, čini nam se jednako udaljena. Zrak je opojno namirisan. Cvjeta kadulja, kamilica i različito smilje. Sada je krajolik grmovit i nenaseljen.

U doba predromaničke crkvice, uz izvore i guste šume, seljani su slavili Zelenog Jurja i Perunova sina Jarila koji je pobijedio sile podzemlja. O povezanosti Peruna, Jarila i Jurja svjedoči i crkvica sv. Jure na Perunskom na obroncima Mosora. Kontinuitet civilizacija na ovom prostoru trajao je do suvremenosti. Starohrvatska crkva izgrađena je na antičkom hramu. U svod predromaničke crkvice ugrađena je patera, antička obredna posuda. Stočari, autohtoni stanovnici, uklesali su Silvanov lik na jednoj od obližnjih kozjačkih litica. Do nedavna su neki seljani u vrijeme Jurjeva kitili svoje štale i blagoslivljali stoku, a starohrvatsko groblje svjedoči kako su pokojnicima za popudbinu poslije smrti pripremljeni lonci, životinje i nakit. Zanimljivo je kako najnovija istraživanja predromaničkog sloja i krhotina nađenih na nalazištu i ugrađenih kao spolije u kasnije izgrađenu crkvu svjedoče, po pleternim ukrasima, na povezanost s talijanskim klesarima. Sklona sam vjerovanju kako je srednjovjekovna Europa povezanija, no što joj to predodređuje obilježje mračni srednji vijek. Naziv sela Kovači na padinama Kozjaka svjedoči pak o hrvatskim klesarskim radionicama.

Ljepotu predromaničke crkvice teško je rekonstruirati prema skromnim ulomcima koji su sačuvani. Don Ante Alfirević, učenik našeg poznatog arheologa don Frane Bulića, temeljito ih je popisao i zabilježio njihov izgled. Pri čitanju njegova popisa Ostanci starohrvatske crkve sv. Jurja u Putalju u Kaštel Sućurcu ostajem zadivljena, ne samo silnom brigom za hrvatsku baštinu, već i opisima popisanih predromaničkih odsječaka u komparativnom pristupu i jezičnom iskazu. Latinski križ raširenih krajeva zapaža i na zidu crkvice sv. Kuzme i Damjana u Kaštel Gomilici (za koju navodi da je građena oko 852. i da ju je gradio Trpimir kako proističe iz njegove listine) i na još nekim starohrvatskim crkvama. Tumačeći troprutastu pletenicu tvrdi kako je zajednička svim kulturnim narodima karlovinške dobe te ju ne možemo odrediti kao dio posebnog kakvog hrvatskoga sloga. Neke od tih krhotina, nažalost su izgubljene, kako tvrdi suvremeni hrvatski arheolog Tonči Burić koji je i otkrio Alfirevićev rukopis.

Uz ovu crkvicu i njezinu tajnovitu povijest vezuju se imena hrvatskih knezova, Mislava, Trpimira i Muncimira. Crkvu je gradio did Mislav, a otac Trpimir darovao ju je splitskom nadbiskupu kako svjedoči sin Muncimir. Neki su tvrdili, bez točno navedenoga povijesnog izvora, kako su unutrašnjost crkve resili portreti triju Trpimirovića. Kako je put postajao sve uži, a mi smo nastavljali tako da nam je crkvica izmicala i mogli smo ju gledati sa strane kako se visoko uzdiže nad Kaštelanskim poljem i zaljevom, vratili smo se ne došavši na cilj. Utješno, iako je Antun bio nezadovoljan – jer mi se učinilo kako je svrha u putovanju, a ne kraju puta. U putovanju u kojem je ona bila stalno vidljiva između stijena Perunove planine i kaštelanskog polja i mora.

U cijelosti sačuvana predromanička crkva sv. Jurja nalazi se u Radunu iznad željezničke stanice u Kaštel Starom u gaju maslinika ograđenog suhozidom. Samim ulaskom u njezino dvorište osjeti se jasna granica između svetoga i svjetovnoga. Ta se granica pojačava utonućem u mir maslinika i svjetlost koja dopire iz davnoga vremena njezine gradnje, njezine ljupkosti i harmoniziranjem s krajolikom te pogledom na sasvim neprimjerene i nezgrapne novogradnje koja su je okružile. Jedan od grobnih nalaza, sedam brončanih pločica s motivom ljiljana, svjedoči o nekoj davnoj lijepo opremljenoj župljanki. Okolnosti nalaza potvrđuju da njezine pločice nisu dio ogrlice, već dio oglavice, prekrasnoga niza ukrasa koji je krasio žensko čelo. Pred vratima crkvice u sjeni čempresa zagledana u njezine hrapave zidove razvedene duguljastim lezenama, umirena od lutanja i učestalog traženja, pozdravljam ju: Zdravo, ljupka starice! I opraštam se od nje, ne zauvijek – jer me njezina ljepota nadahnula na pisanje stihova posvećenih hrvatskim predromaničkim crkvama. Tako je moja pjesma Saga o starosti i jednoj
crkvici3 započela stihovima: U masliniku / mladih starica / i ona je stablo / s krovom od šindre / umjesto krošnje / i neotkrivenim grobovima / umjesto korijenja / Oporo i ljubičasto diše / poput grmičaka kadulje / s čijih cvjetova / pada rosa od znoja / srednjovjekovnih sebara.

Prva hrvatska škola – podno odrona, zarasla travama

Kada su mi kolege Srećko i Silvana ponudili da nam budu vodičima do Rižinica, prihvatila sam sa zanimanjem, posebice zaintrigirana Srećkovim tonom pri isticanju lokaliteta Rižinice. Dan je prekratak kako bismo se posvetili mnoštvu značajnih nalazišta i znamenitosti iz antičke i starohrvatske povijesti pa samo usput zastanemo kod impozantnih ostataka crkve sv. Petra i Mojsija uz rijeku Jadro, zavirimo, lutajući puteljcima uz glavnu cestu u ostatke antičkog kazališta...

Rižinice su ispod Klisa, ponad Solina u blizini Splita, upravo na mjestu na kojem je Trpimir mogao započeti graditi benediktinske samostane na poticaj svoga gosta i kroničara, gramatičara i teologa Gottschalka. Kada je nepoznati seljak s ovoga zemljišta donio don Frani Buliću odsječak oltarne ograde s Trpimirovim imenom, započela su u prvoj polovici 20. st. istraživanja i pronađeni su ostaci samostanske crkve i zgrada okruženih obrambenim zidom. U vrijeme prvih istraživanja zidovi su bili sačuvani, visoki čak tri metra. Danski arheolog Ejnar Dyggre tada je načinio crtež samostanskog sklopa i naveo kako su u njegovu okviru bili i terasasti vrtovi koji su se spuštali prema potoku sv. Ilije u podnožju. Parkirali smo auto uz cestu koja se uspinje prema Klisu i s nestrpljenjem sam se počela spuštati kroz visoku travu terasastom padinom bez puta.

Razgrnuvši šiblje na prvoj terasi ispod ceste čiji su se temelji urušili, ukazali su nam se prekrasni starokršćanski sarkofazi s poprsjima žene, bogato ukrašeni girandama od ruža i grozdova te anđela spuštenih krila i uzdignute ruke. Cornelia, jasno je ispisano ime pokojnice. Ime sačuvano toliko vjekova iza gomile svježe zemlje ispale ispod moderne asfaltirane ceste! Nastavljamo razgrćući visoku travu i prtimo put, uz šiblje i šipražje, spuštajući se do jedva vidljivih ostataka prvog hrvatskog samostana u kojem se radilo i molilo, učilo i liječilo. Njegovi ostaci ostataka tiho i neprimjetno nestaju u zemlji obrasloj grmljem i travama. Srećko je rezignirano, autoironično, dodao: Eto, htio sam ti pokazati prvu hrvatsku školu!

Trpimirov vrt

Ovdje je počinak umornim, zdravlje bolesnim, Ovdje se čiste zločini, krivice i bezakonje... (iz latinskoga predromaničkog natpisa Ljubomira tepčije na nadvratniku jedne od samostanskih crkvi s Kaštelanskog polja).

Kaštela, područje od Solina do Trogira, poput velikog je vrta, prirodno ograđenog, u kojem beremo raznolike plodove kultura koje su na njezinu tlu uspijevale i nestajale. Sunčana uvala u zaljevu Jadranskoga mora, okružena vijencima Mosora i Kozjaka, zaštićena od hladnog sjevera. Privlačna svima od neandertalca do homo sapiensa. Nastanjena od prapovijesti, ilirskih gradina, helenističkog Siculija i njegovih keramičara, rustičkih vila, starokršćanskih bazilika do predromaničkih starohrvatskih nastambi, crkvi i bazilika. Vrt u kojem rad ne bi smio prestati, jer upornim obrađivanjem ubiru se novi plodovi. Mnoge njegove krhotine upućuju i na smještaj hrvatske kneževske rezidencije u okrilju sunca, vode i mora u kojoj se piše i čuva prijepis prve hrvatske kneževske darovnice – a mnoge neotkrivene krhotine i dalje čekaju da ih se ubere.

Dolaskom novih civilizacija i kultura život ne nestaje, nastavlja se promijenjen, naslanjajući se na život prije. Razrušeno postaje temelj za novu gradnju. U ovoj je zagonetnoj zemlji moguće pronaći i ilirske ručne žrvnjeve, rimsku staklenu suznicu, reljef s bogom Silvanom, starokršćanski sarkofag s križem i dvama dupinima, gustu starohrvatsku predromaničku ornamentiku s pticama, paunovima i grožđem.

I zaista patria arcana upravo privlači svojom bogatom predromaničkom baštinom čije trajanje počinje i završava s trajanjem hrvatske srednjovjekovne države. Iz ovoga mističnog područja započinje i priča o hrvatskom knezu Trpimiru čiji će nasljednici vladati Hrvatskom upravo u začinjanju čudesne, a jednostavne predromanike koja nas intrigira svojim krhotinama crkvenog namještaja, ostatcima zidova i cvjetolikih tlocrta, svjedočeći o svojoj ljupkoj monumentalnosti.

Tada je zaista razlika između svjetla i tame, grijeha i kajanja bila sasvim jasna, kao što je bila različito oblikovana unutrašnjost i vanjski zid predromaničkog hrama. I bila sam sigurna. Moj izbor je upravo ona, simpatično razroka (u razgovornom jeziku rekli bismo gleda u križ!), skrovita, pomaknuta predromanika – zaigrana djevojčica između, kasne antike i zrele romanike u kojoj će njezino djetinjstvo nepovratno nestati.

Krenuvši u istraživanje, uvjerila sam se da je upravo crkva sv. Marte bila jedna od mnoštva stvarnih koje razasute po hrvatskom prostoru, na otocima, u nepoznatim selima, unutar gradova i u njihovim predgrađima – zarasle i zaboravljene – čekaju putnika dobronamjernika da ih pogleda, prepozna i obrati im se deminutivom – zatečen istodobno i nevinošću i bujnošću sakralne ženske tjelesnosti. Infanktinje, pretpovijesne Venere ili šininice – ptičice okamenjene u svome gnijezdu?

Prvi hrvatski samostan podignut je u Rižinicama ponad Solina za pro duce Trepim(ero)...O tome svjedoči ulomak oltarne pregrade. Natpis je urešen prekrasnom ornamentikom u nekoliko slojeva s motivima luka, stiliziranog lišća i vitica i dijelom paunovog repa. Jedan od najvrjednijih i najuspješnijih odgonetača hrvatskoga ranog srednjovjekovlja don Frano Bulić, prema nađenim krhotinama, proširio je natpis: Za kneza Trpimira prikažite Kristu molitvu u strahopoštovanju prignuvši glavu...

Kako osvijetliti lik hrvatskog vladara Trpimira, kneza i gospodina, prvoga od slavnih Trpimirovića, koja se čak prema nekim tumačenjima razdvojila u dvije grane boreći se za prevlast. Vidjeti ga u mraku srednjeg vijeka kao vladara i čovjeka, spasiti ga od pretjerane slave ili ga zamisliti kao srednjovjekovnog čovjeka čiji je strah od Boga i strah od grijeha iznad svih kneževskih dužnosti i odgovornosti. Je li podržavao svoga gosta, kroničara i prijatelja Saksonca Gottscalka von Orbaisa u njegovim heretičkim idejama? Koliko je znao o djelima obrazovanoga benediktinca iz ugledne plemićke obitelji, o njegovoj poeziji, gramatičkim i filozofskim raspravama te o učenju sv. Augustina čije je učenje Gottscalk odlično poznavao tumačeći ga na vrlo radikalan način. Iz sačuvane kronike izvjesno je kako mu se obrazovani benediktinac Gottscalk divi i kako se odlično osjeća na njegovu dvoru nakon što je prognan iz Franačke zbog svoje svetogrdne teorije o predestinaciji. Zanimljivo je da Gottscalka ne progone, da nije spaljen i osuđen, već se ugodno sklonio u lijepoj zemlji kod stranog vladara koji uspijeva sačuvati svoju zemlju između dvaju carstava, između Franaka i Bizanta. No, njegov povratak u Franačku bio je tragičan jer, nakon što je svojim naukom gotovo izazvao crkveni raskol, na kraju je osuđen na doživotno uzništvo i šutnju. Bio je prisiljen spaliti svoja djela i kažnjen je stalnim bičevanjem do smrti. Kršćanske sakramente nije htio primiti prije smrti.

Je li tako uspješan vladar bio pismen, je li poznavao latinski kako bi mogao pročitati svoj natpis na prekrasnoj oltarnoj pregradi samostana koji je podigao za spas svoje duše u Rižinicama čiji je kameni namještaj oslikan žarkim bojama poput rajskog vrta. Kako se sporazumijevao u Cividaleu gdje je kao ugledni vladar i uvjereni kršćanin hodočastio sa svojim sinom Petrom čije, pak, ime svjedoči o duhovnoj i državnoj odanosti papi. Vjerojatno je riječ o jednom od dvojice njegovih sinova Muncimiru ili Zdeslavu koji je kao prvi provjereni kršćanin dobio i latinsko ime. Kako je razgovarao sa svojim župljanima, s dostojanstvenicima, kako s obitelji, a kako sa Saksoncem Gottschalkom koji ga naziva moćnim, čak ga imenujući, ne samo kraljem, već kraljevstvom, riječju koja ga poistovjećuje sa snažnom zemljom kojom vlada. Kako je opravdao boravak stranog heretika na svome dvoru – ili je imao potporu nekih crkvenih krugova koji su podržavali teoriju o predodređenosti?

Baveći se istodobno istraživanjima svoga prijatelja ukrajinskog arheologa Oresta Korčinskoga sklona sam vjerovanju kako je razgovorni jezik tadašnjih krštenih Hrvata vrlo blizak jeziku nekrštenih Hrvata koji su ostali na karpatskim obroncima i koji bi više sličio istočnim i srednjoeuropskim slavenskim jezicima poput ukrajinskog, ruskog i poljskog, a ne novoštokavskim govorima kako je predstavljeno u jednoj od dobrih dokumentarnih serija o hrvatskim kraljevima.

Benediktinac Gottschalk stekao je Trpimirovo povjerenje pa bi ga pratio i na bojno polje. O tome svjedoči i Gottschalkov opis njegovih konjanika uoči bitke s Grcima (riječ je o nekom narodu koji dolazi iz Bizantskog carstva). Nešto je lijepo i naivno u opisu Trpimirove konjice i ratnika koji su odjeveni po franačkom običaju i koji su napustili barbarski izgled i način ratovanja. Neobični i hrabri benediktinac, ne samo da je jezikoslovac, filozof i kroničar, već je i pjesnik. Izostaje zastrašivanje i urlikanje, konji radosno topoću i ržu prije samog početka bitke – i to je znak da će Trpimir pobijediti. Trpimir kao pobjednik zaista uživa u miru, a njegovu kneževskom egu godi Gottschalkova kronika prepuna hvale na njegov račun, također i poklonstvo drugih vladara i dostojanstvenika koji dolaze na njegov dvor noseći mu darove. U njegovoj su zemlji benediktinci dobrodošli i kao vješti graditelji i kao širitelji nove vjere i pismenosti pa će tako na tlu ove zagonetne zemlje niknuti mnoštvo crkvica i samostana i razviti se jedinstvena klesarska i graditeljska predromanička radionica biljnih i geometrijskih ornamenata s čudesnim bestijarijem.

Kako se u svemu tome snašao Gottschalk – jer ako je sve unaprijed određeno, nadasve čovjekovo mjesto u raju ili paklu – čemu onda posredništvo između neba i zemlje tako naglašeno u nastojanjima njegova prijatelja kneza Trpimira?

No, srednjovjekovni je čovjek vrlo praktičan – i danas je u vrijeme dostupnosti svega i svačega – teško zamisliti pokretljivost i razmjenu ideja u srednjem vijeku. Na putovanje za spas svoje duše usudili su se pokrenuti i siromašniji ljudi, uz potporu svojih mještana hodočastili su i za spas njihovih duša. Cilj je dostupan zahvaljujući sačuvanim rimskim cestama, a hodočašćenjem bi zaslužili i neke privilegije, primjerice, bili bi oslobođeni od poreza. Zar nisu bili pobožni i praktični?

Tako je Gottschalkova teorija predestinacije ostajala nedostupna za puk, zanimljiva tek dvorskoj eliti za retoričke dosjetke dok nije ugrozila Crkvu kao instituciju i dok Gottschalk, kao prvi europski heretik, njome nije stekao sljedbenike. Spretni i poduzetni Trpimir koji je zaustavio napade snažnog bugarskog vladara i dalje je sklapao mudra prijateljstva pa je poznata njegova veza sa splitskim nadbiskupom u vrlo bliskim odnosima – bili su kumovi. Pognut pred Bogom i pred vladarom (kako nam sugerira i Bulićeva rekonstrukcija Trpimirova natpisa), strahom od pakla, običan je čovjek pronalazio rješenja između strogo podijeljenog društva na oratores, belatores i lavoratores. Indoeuropski tripartizam u 9. je stoljeću, u dodiru s antičkim nasljeđem, poznaje i provodi trgovinu ljudima pa se tako na crkvenim imanjima na Mosoru spominju i robovi.

Iznad Kaštel Sućurca na lokalitetu Putalj nalazi se crkvica na brežuljku do koje se dolazi uskom i strmom stazom. U pročelje današnje betonske crkve ugrađeni su, kao spolije, ulomci predromaničkog namještaja koji nas podsjećaju na slavno Trpimirovo vrijeme. O tome svjedoče prijepisi najstarijih hrvatskih darovnica kojima knez Trpimir i njegov sin Muncimir daruju splitskoj crkvi upravo ove posjede. Zanimljivo je kako je na darovnicama naznačen točan datum 4. ožujka 852. (Trpimir) i 29. rujna 892. (Muncimir) i mjesto učinjenja koje se zove Bijaći. Dakle, knezovi su Trpimir i njegov nasljednik Muncimir upravo ovdje u ovoj zagonetnoj, plodnoj i privlačnoj zemlji pred vratima crkve sv. Marte, gdje se vjerojatno nalazila i kneževska rezidencija, pisali svoje darovnice.

O ljepoti Bijaća, predromaničkog sakralnog i vladarskog kompleksa, danas svjedoče samo ulomci crkvenog namještaja: pluteji, pilastri, grede, kapiteli, zabati i prekrasni dijelovi četverostranog baldahina, ali i nadvratnici stambenih zgrada, ukrašeni troprutim pletenicama, križevima, palmetama i rozetama. Zanimljivo je da se na ulomku oltarne ograde pojavljuje i ornament križa s dvjema ptičicama koji je, kasnije, vrlo proširen rekvizit predromaničke ornamentike. Kada se sastavi, na temelju pronađenih ulomaka, baldahin koji je nadvisivao krsni zdenac, ponovno zastanemo pred ljepotom unutrašnjosti predromaničkog hrama i pred jednostavnom, a tajnovitom ornamentikom u čijoj se geometričnosti pojavio prizor iz lova i dva pauna s grožđem u kljunovima. Zagonetni Sućurački luk kao dio oltarne ograde nepoznate predromaničke crkvice bez prepoznatljivog pletera pronađen je 1935. Neki ga autori smatraju najstarijim dijelom neke hrvatske crkvice iz početaka primanja kršćanstva u drugoj polovici 7. stoljeća. Sam natpis na luku dio je stereotipnog, ali i stvarnog doživljaja srednjovjekovnog umjetnika u kojem je obraćanje antiapostrofa jer se nepoznati autor najčešće obraća živom biću, prolazniku opominjući ga: Pogledaj ovo djelo koje je čudesno izvedeno po zapovijedi gospodinu...

No, to ne znači da su novi naseljenici posve napustili svoje gajeve, svoja vrela i klanjanje dubu u zemlji koja ih je upravo vabila svojom ljepotom i tajanstvenošću da ne zaborave svoja stara božanstva – i koja je svojim šumama i vodama sličila na staru karpatsku pradomovinu. Na svojim sam se putovanjima uvjerila kako groblja govore više o živima, no o mrtvima. U starohrvatskom kompleksu na Bijaćima od nekoliko otkrivenih grobova tri su dječja, nekoliko je glinenih lonaca uz pokojnike što svjedoči o staroj vezanosti za ognjište, ptičjih kostura što svjedoči o povezanosti sa životinjskim svijetom, nekoliko naušnica svjedoči, pak, o novom običaju. Družeći se s prof. Korčinskim, dok je bio gost u našoj kući, učila sam o arheologiji i bila začarana njegovim istraživanjima grada Stiljsko u zapadnoj Ukrajini koji je službeno označen kao grad Bijelih Hrvata od 8. do 10. stoljeća, a koji sam posjetila 2017. Arheološki nalazi koje nam je predočio prof. Korčinski svjedoče o jednom od najvećih europskih srednjovjekovnih gradova (200.000 ha) u središtu kopnenih i plovnih putova, gradu vještih ratnika, obrtnika i graditelja. U svome slavnom djelu De administrando imperio bizantinski car ih naziva nekrštenim Hrvatima. O njihovoj staroj vjeri u okolici Stiljskoga mnoštvo je dokaza, ostatci grada-svetišta, kompleks špilja-hramova, monolitnih žrtvenika.

U naivnosti i neproporcionalnosti izraza predromaničkog čovjeka koji gradi hram i kuću od priklesanog i samoniklog kamena i različito oblikovanih i raspoređenih prozora u uskim udubljenim nišama na vanjskim zidovima crkvica – stvarajući iluziju uzdignutosti – mnogobožac je koji se svojim skromnim, nimalo preuzetnim mogućnostima i prihvaćanjem nove vjere – u tome je čar i privlačnost njegove umjetnosti – sramežljivo uspravlja nebu. A na egzistencijalnoj razini vještog težaka – građanina koji je jednu od prizemnih dvorana Dioklecijanove palače pretvorio u turnjačnicu.

Predromanička je ornamentika trovrsna, ona izvire iz stare domovine, zatečene antike i nove vjere, u tropruću, viticama, čvorovima, recikliranju antičkih patera, amfora i sarkofaga i u sveprisutnom simbolu križa koga dodiruju čas dupini, čas ptice. I služi se latinskim jezikom, jezikom europskoga kulturnoga kruga. Natpis Ljubomira tepčije ili tepčice (dostojanstvenika s dvora hrvatskog vladara) za koji se smatra da potječe iz crkve sv. Petra od Klobučca koja je bila u predromaničko doba na mjestu današnje župne crkve sv. Petra u Kaštel Starom u cijelosti glasi, preveden na hrvatski jezik: Ovo je dvor, ovo su vrata nebeska. Ovdje je počinak umornim, zdravlje bolesnim. Ovdje se čiste zločini, krivice i bezakonja. Ovu zgradu utemeljio sam ja Ljubomir tepčija na čast nepobjedivih svetih poglavara Petra, Nikole ispovjednika i Jurja mučenika.

A Kaštelansko polje, prirodno ograđeno, zaštićen je vrt s ukorijenjenim kršćanstvom, ukrašen svojstvenim predromaničkim graditeljstvom i klesarstvom nad kojim bdije Trpimir, pobjednik i mirotvorac. Kada će se patria arcana proširiti i početi izlaziti iz svoga lijepog vrta, počet će jedna nova priča, ne manje zagonetna, priča o romanici, stasaloj djevojci koja zna što su zadane proporcije i kanoni – i koja će, stroga prema svojoj mašti, napustiti izravnost, spontanost i naivnost.

___________________
1 Goleš Glasnović, Biserka (2014.): Croatia praeromanica. U: časopis Riječi, Matica hrvatska Sisak, br. 1-4, str. 35-38.

2 Goleš Glasnović, Biserka (2020.): Stiljski grad (8. – 10. st.) u surječju povijesti, kulture i vjere karpatskih Hrvata. U: Hrvatska revija, Matica hrvatska, Zagreb, br. 1, godište XX / 2020., str. 34-40.

3 Goleš Glasnović Biserka (2020.): Saga o starosti i jednoj crkvici. U: Biseri u zvijezdama, Križevci. Udruga za promicanje znamenitih Križevčana Dr. Stjepan Kranjčić. 12. susret hrvatskog duhovnog stvaralaštva Stjepan Kranjčić, str. 23.-24.