Povratak u »rodno mjesto Bauerove poetike«1: Kratka kronika porodice Weber

Iako je prošla skoro jedna trećina stoljeća otkad je roman Kratka kronika porodice Weber prvi put (1990. g.) bio objavljen u sarajevskoj izdavačkoj kući Svjetlost, valja se njemu opet posebno posvetiti. Ovakav »povratak« je opravdan, čini se, iz više razloga: Bauerova objavljena djela – izuzevši kraće forme – prije tog datuma2 obrađuju drugačiju građu te pripadaju dječjoj literaturi ili krimiću. S Kratkom kronikom autor je našao svoj put prema osobnim temama i svojoj poetici koje se provlače kroz njegovo daljnje stvaralaštvo i koje se mogu odrediti kao sljedeće:

– tematiziranje tabuiziranih Podunavskih Švaba i otklon od njihovog stereotipnog prikazivanja;

– revizija službene povijesti i zahtjev za osobnim vidom povijesti;

– upletanje autobiografskih elemenata i/ili sjećanja;

– prikazivanje nadnacionalnih identiteta kao »normalno« i kao preduvjet za kulturnu povezanost s Europom;

– koncept složenih i netipiziranih likova;

– načelna otvorenost prema novim oblicima te specifično usklađivanje književnog žanra prema građi i narativnoj perspektivi.

Ove osobine mogu se već naći u romanu Kratka kronika porodice Weber koji se s pravom može smatrati »simboličnim (rodnim) mjestom Bauerove poetike« (Dujić, 2014) i »rodonačelnik[om] ‘bauerova žanra’« (Dujić 2017). To nije prvi roman niti prvi književni uspjeh autora, ali za razliku od mnogih prethodnih upućuje u buduće književno stvaralaštvo pisca: tematski, poetski (u odnosu na narativne postupke) i »ideološki«, ako se to shvaća kao načelno antinacionalistički svjetonazor. Ovdje će Kratka kronika poslužiti kao izvorni tekst za analizu i provjeravanje hipoteza, kako bi se pokazalo da su u njemu već sadržane klice budućih književnih načela. Vraćanje ovom romanu motivirano je i time da su Bauerovi romani češće zapeli u političkoj, pa i izdavačkoj situaciji što vrijedi za ovaj roman čak višestruko: kao roman, »označen kao »antikomunistički«, koji se u tadašnjoj Hrvatskoj nije mogao objaviti (v. Dujić 2021, 13) i koji je postao svojevrsnom žrtvom rata u Bosni i jedne atmosfere mržnje i predrasuda kojoj se zapravo suprotstavlja.

Bauerova sumnja u dominantne narative i gotove predrasude sigurno je pridonijela njegovom marginaliziranju u Hrvatskoj. Društvenoj osjetljivosti o nedvoumljenoj krivnji Podunavskih Nijemaca – tipično za socijalističku Jugoslaviju – pridružila se neugodnost u postjugoslavenskoj Hrvatskoj izazvana sumnjom u nacionalističke svjetonazore. Činjenica da njegovi romani nisu politički u didaktičnom smislu3 niti zanemaruju estetske vrijednosti nije bitno mijenjala situaciju. Ako se to uzima u obzir, ovakvo »naknadno recipiranje« ovoga romana nije neobično, već potvrđuje tendenciju koja je uočena i kod mnogih drugih njegovih romana (usp. Pogačnik, 2011).

Tema

Bauer s Kratkom kronikom etablira novu temu koja je u Jugoslaviji dotada bila čak više tabuizirana nego tematika Informbiroa ili Golog otoka. O ulozi Nijemaca odnosno Podunavskih Švaba nije se pisalo u Jugoslaviji niti u suvremenoj hrvatskoj književnosti4. Bavljenje ovom dugo prešućenom temom zahtijevalo je veliku hrabrost i uključivalo rizik književnog neuspjeha jer je značilo otklon od povijesnog narativa koji je u Titovoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata igrao bitnu ulogu za stvaranje nadetničkog zajedničkog identiteta. Prema takvom društvenom viđenju zajedničke prošlosti, ta najveća etnička manjina bila je optužena za izdaju i kolaboraciju s njemačkim i ustaškim fašistima za što je bila kolektivno kažnjena protjerivanjem, eksproprijacijom te socijalnim izopćenjem i sankcijama. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, kada se to moglo tematizirati, porast nacionalizma iznio je druge teme u prvi plan. Teme koje se nisu mogle funkcionalizirati u tom kontekstu ostale su po strani, jer nisu pružale mogućnost integracije u nacionalističke narative.

Povijest

Povijesnu temu Bauer shvaća kao nešto u čemu se spajaju kolektivno i individualno, tuđe i osobno. U tobože poznatom, u povijesti koja se nudi kao općeprihvaćeno tumačena prošlost, on otkriva nepoznato: individualno koje može pružati sasvim druge perspektive od one dominantne i koje čak mogu voditi promjeni povijesnog narativa. On pokazuje da multiperspektivnost predstavlja nužan preduvjet u traženju tzv. povijesnih »istina«, ali ne zastupajući pri tome krajnji relativizam.

‚Novi povijesni’ ili ‘novopovijesni roman’ kako Dujić i sam Bauer zovu ovaj specifični žanr koji je on razvio počevši od Kratke kronike porodice Weber ostvaruje taj cilj jer »rekomponira službenu povijest razvlašćenim pričama onih Drugih«. Prema tome on slijedi i sasvim druge ciljeve od tradicionalnog povijesnog romana koji želi predočiti »izvore ili bijela mjesta velikih povijesnih fabula« (Dujić, 2014). Bauer se također bavi nepoznatim mjestima povijesti, s tom razlikom što ne želi upotpuniti oficijelni narativ, već ga dovodi u pitanje i revidira ga pomoću prikazanih sudbina ljudi koji nisu bili na strani pobjednika.

Kronika kao povijesni žanr

Kako već sam naslov romana pokazuje, Bauer ga temelji na povijesnom izvoru sui generis koji koristi za svoju fikcionalnu naraciju. Jer u kronici se kratko, u najbitnijim crtama, bilježe važni događaji jednog stabilnog središta – npr. grada, samostana, vladavine, čak i cijelog svijeta – u kronološkom, dakle vremenskom redoslijedu. Kronika se sastavlja s ciljem svjedočenja o kontinuitetu, kako bi omogućila kasnijem čitatelju uvid i pružila pregled o razvitku i sudbini toga središta koji predstavlja okosnicu i ostaje konstantan – ne u smislu nepromjenljivosti kroz vrijeme, već toga da se radi o istom središtu. Od te okosnice povijesnog izvora koji zapiše obično anonimni kroničar-suvremenik događaja ili češće više kroničara (kada se radi o dužem vremenskom rasponu), treba razlikovati istoimeni žanr koji pripovijeda i nudi čitatelju tekst koji tumači sirovu građu naglašavajući povezanost povijesti. Kratka kronika porodice Weber spaja i jedno i drugo, s nekim promjenama. Kako pripovjedač u prvom odlomku (»Štovani čitaoče«, str. 7) objašnjava, materijal se sastojao od »ostavštine porodice Weber«, i precizira: »Radi se o povelikoj gomili papira, dokumenata, pisama, fotografija, bilješki, nekoliko dnevnika, književnih radova i fragmenata i [...] o nesređenoj i nepotpunoj, iako nadasve opširnoj porodičnoj kronici«.

Jedno su, dakle, sirovi dokumenti u velikom prekooceanskom kovčegu, a drugo Gizelina kronika »u tri bilježnice tvrdih korica«, njezin pokušaj da taj materijal dovede u vremenski red. Time se njezina kronika razlikuje od povijesnog, uglavnom anonimnog žanra. Kao polazište joj je služio dolazak Vilmosa Webera, pradjeda, u fiktivni Gradec, dok je kraj njezine kronike otvoren i prekinut njezinim odlaskom 1968. godine. Sam pripovjedač preuzima na sebe zadatak ispuniti faktički skelet živom pričom, povezivajući podatke u jednu cjelinu. Kronika se u svojem izboru događaja orijentira na perspektivu kroničara i prikazanog središta. Budući da se ovdje radi o porodičnoj kronici, akcent povijesnog razmatranja automatski se premješta u privatno, čime se može provjeriti uvjerljivost službene povijesti u životu običnih ljudi. Kako sam naziv kronike sadrži temeljni pojam vrijeme (χρόνoς), kompozicija romana slijedi taj osnovni princip vremenskog rasporeda. Međutim, od toga se odmiče nekoliko puta: u predgovoru (»Štovani čitaoče«) i u prvom poglavlju (I.) s fokusiranjem na politički stav Podunavskih Nijemaca u Drugom svjetskom ratu.

Biografsko i autobiografsko

Kako je u Kratkoj kronici jedna obitelj u srži interesa, biografsko stupa u prvi plan. Roman vrlo kasno i decentno razotkriva nešto o pripovjedaču koji je zapravo Gizelin bivši učenik: »Između nekadašnjeg učenika i njegove nekadašnje profesorice klavira, u koju je taj učenik bio neizmjerno zaljubljen, kao što su svi dječaci koji uče svirati klavir zaljubljeni u svoje učiteljice klavira – objašnjenja nisu potrebna: – Ovo neka bude kod tebe. Poljubila me u obraz i otišla.« (Bauer 2007, str. 222.)

Bauerova autobiografija Toranj kiselih jabuka, međutim, upućuje na autobiografske elemente koji su očigledno fikcionalizirani. Tamo je zabilježio ne samo da je upotrijebio riječi upućene ocu5, nego i cijelo poglavlje »Put na kraj svijeta – grad Pizdahin« pokazuje kako su sudbina pradjeda i djeda istovjetni s likovima Kratke kronike. Naknadno otkrivanje fikcionaliziranog autobiografskog karaktera u ovom romanu pokazuje jednu opću osobinu Bauerovih romana: često u fikcionalni siže uplete autobiografske elemente koji sami po sebi nisu prepoznatljivi kao takvi jer ih fikcionalizacijom otuđuje. Taj postupak, međutim, ne smanjuje njihovu autentičnost, već je naglašava. Bauer se ograđuje od koncepta opisa stvarnosti i precizira: »Toranj kiselih jabuka unekoliko jest odgovor ili pokušaj odgovora na to koliko su autobiografski elementi postajali građa mojih književnih djela. Očito je da jesu, ali znatno manje nego što se to činilo. Rekao bih da uvjerljivosti svoje proze dugujem to da mnogi ono što sam napisao smatraju opisom realnosti. Dakle, to jednostavno nije tako. Romani su fikcija i gotovo sve što je u njima napisano zapravo je izmaštano.« (Dujić 2021, str. 10.)

Prema ovakvom konceptu odnos faktičnog i fiktivnog u ispričanim događajima i likovima nije oprečan. Izmišljeno može biti istinito iako nije dokumentarno potvrđeno, ono se može temeljiti na doživljenom odnosno faktičnom i čak predstaviti moguću stvarnost odnosno povijest. Osnove toga je autor postavio u Kratkoj kronici i dalje razvio u romanu Zavičaj, zaborav koji sam naziva ‚alternativna autobiografija’ (Dujić 2021, 10).

Pripovjedači

Pripovjedač je u ovom romanu vrlo zanimljiva instanca koja u sebi sjedinjuje različite perspektive; i u kasnijim romanima Bauer virtuozno varira ovu ključnu instancu o kojoj u punoj mjeri zavisi kako je zamišljen idealni čitatelj. Zapravo nailazimo na tri pripovjedača: u trećem licu, u prvom licu i skriveni, Gizelu, autoricu bilježnica. Gotovo se u cijelom romanu javlja ekstradijegetski pripovjedač koji pripovijeda u 3. licu jednine. To je i logično jer odgovara prezentiranoj polaznoj situaciji kako nije mogao biti sudionik događaja. Međutim, rijetko bljesne njegovo »pravo« lice u ja-formi: kada se radi o kontaktu s Gizelom i predaji njezine kronike. Iako izbjegava nastupiti u prvom licu, npr. kada na početku formulira »autor ne može da ne kaže«, umjesto »ja ne mogu da ne kažem«, on vrlo škrto pokazuje svoje prvo lice (npr. »Tu moram odmah opovrći tipičnu asocijaciju...«; »Taj događaj bio je neposredan povod da počnem proučavati ostavštinu...«, Bauer 2007, str. 7). Dok je ovakav stav u predgovoru čitateljima metanarativne naravi jer se odnosi na pripovjedačev akt, pripovjedač posjeduje i osobinu lika kada čitatelje uvjerava u istinitost njegova poznanstva s Gizelom kao svojom bivšom profesoricom klavira (»Poslije te večeri Gizelu nisam više vidio.«, str. 7 i na samom kraju, Bauer 2007, str. 222). Između njega i Gizele postoji blizak odnos, o čemu govori ne samo njezin poljubac u obraz i njegova prijašnja zaljubljenosti u nju, već sam čin predaje cijele dokumentacije, dokaz njezinog povjerenja u njega.

Kao intradijegetski pripovjedač-lik on svjedoči o izvoru informacija, ali je istodobno i nesiguran što se tiče onoga čemu ne može prisustvovati jer to ‘ne zna’: »Vjerovao sam da kuću na osami nije zapalila Gizela.« (Bauer 2007, str. 222 – kurziv: RHK). Dok ovaj ja-pripovjedač kod čitatelja gaji iluziju autentičnog susreta i poznanstva s kroničarkom, ekstradijegetski pripovjedač, prisutan u gotovo cijelom romanu, stvara distancu birajući perspektivu izvana. Njih razlikuje i odnos prema onom što se ne zna: pripovjedač u 1. licu jasno pokazuje svoju ograničenu perspektivu i sumnje, npr. kada se radi o sudbini nestale osobe, a on-pripovjedač jednostavno preskoči ono za što nema dokumenata ili zapisa. Pitanje je, dakle, kako su obje perspektive povezane i kako se mijenjaju. Homodijegetska naracija (o izvoru znanja i pripovijedanju) uokviruje heterodijegetsku naraciju i osigurava joj povjerljivost. Ovaj prijelaz između oba pripovjedača možemo smatrati i rođenjem pripovjedača kao pisca jer iz povjerenog sirovog materijala proizlazi kreativan akt pisanja bivšeg učenika.6

Iako heterodijegetski pripovjedač nije prisustvovao pripovijedanim događajima, on ih prezentira u varijabilnoj fokalizaciji – prvo izvana, onda češće i iznutra; u zavisnosti od položaja i značenja lika mijenjaju se opisi, izvještaji, opažanja i scenski dijalozi. Na takav način, varirajući fokalizaciju, ritam i napetost, on pruža svoju verziju »cjelovite« priče kako ju je zamislio na temelju njemu povjerene građe; on građi udahnuje život. Ta verzija donekle čuva osobine tog materijala (opisi fotografija, citati ili sadržaji pisama i službenih dokumenata, Gizelina sjećanja), ali i perspektivu prvotne autorice i pripovjedačice kronike: pripovjedač slijedi ne samo kronološki redoslijed, nego i njezine akcente u kronici koji leže u prošlosti, ne u ratnoj sadašnjosti: »Najviše je pisala o Vilmosu, svom pradjedu, a najmanje o vremenu koje je proživljavala. [...] Gizela nije pisala o sebi« (str. 178). Njezini osjećaji se tu i tamo mogu naslutiti u pripovijedanju, osobito u neugodnostima i rastućem otporu u ratu i nakon rata; taj »skriveni« sloj koji je našao svoj izraz u priči pripovjedača u trećem licu može služiti kao dodatni dokaz o njihovoj bliskosti, čak i biografskoj, i potaknuti sumnju u autobiografske elemente.

Koncept likova

Koncept likova u Kratkoj kronici počiva na narativnoj ulančanosti pripovjedača i priče: od različitih autora dokumenata preko Gizele kao autorice bilježnica, njezinog učenika (ja-pripovjedača) do glavnog pripovjedača u trećem licu. Kako su likovi i njihova doživljavanja potvrđeni pripovjedačevom legendom romana, oni su na toj fiktivno »biografskoj« osnovi autentični. Princip autentičnosti temelji se na individualiziranom liku s heterogenim osobinama koje mogu biti kompleksne, mnogostrane, čak i proturječne. Koliko od toga nalazimo u pripovijedanom liku ovisi, s jedne strane, o njegovoj funkciji u sižeu jer glavni je lik puno detaljnije prikazan od sporednog lika; a s druge strane, o modusu pripovijedanja (npr. realističnom, fantastičnom i sl.) i žanru (parabola zahtijeva npr. drugi tip od realistične priče). Individualizirani lik ne isključuje idealiziranje ili stereotipiziranje jer to odražava zapravo pripovjedačev odnos prema liku; takvi postupci, međutim, obično vode tipiziranju.

Bauer izgrađuje likove u ovom romanu kao fiktivno biografske od kojih neki mogu biti čak i poznati pripovjedaču. Njihov se status u romanu (kao glavni ili sporedni lik) temelji na važnosti koju im je Gizela dodijelila kao i na motivu njezinog svjedočenja. Ona, naime, želi prikazati rodoslov svoje obitelji s korijenima Podunavskih Švaba i njihovu angažiranost u Hrvatskoj, razbiti pogrešan kolektivni sud o njihovoj fašističkoj kolaboraciji i pokazati fatalne posljedice svega toga. Koncept prezentacije likova, međutim, pripada apstraktnom autoru, dakle, autorovoj ideji o Kratkoj kronici dok njihovo narativno oživljavanje pripada pripovjedaču. Likovi su poredani prema rodoslovnom stablu zbog čega pradjed Vilmos zauzima ključno mjesto. Njegov život traje čak više od jednog stoljeća i na ovom liku se očituju sve bitne društvene i političke tendencije vremena. Njegova burna mladost, raznorazni pokušaji osiguravanja egzistencije, ljubavi te upletenost u makinacije, određuju njegov početak u nepoznatom mjestu Gradec; dok ne postaje mirniji i zasniva obitelj s bivšom časnom sestrom Veronikom.

Već ovaj praotac Weberovih nosi u sebi klice hibridnog identiteta koji označava i mnoge potomke, iako svakoga na poseban i specifičan način. Nijemac iz Mađarske, koji je kao sudionik Kossuthova ustanka 1848. godine morao pobjeći, u Hrvatskoj pušta svoje korijene. Različite kulture puno ga više određuju nego »čisto« podrijetlo – bilo u biološkom, bilo u etničkom smislu. To se pokazuje i faktično i u simboličnom smislu: on govori više jezika i ima više zanimanja, a kao muzičar ne svira neki određeni repertoar, nego samo ono što mu se svira i što mu se sviđa. Kao i njegovi potomci, on donosi elemente drugih kultura i europskih kulturnih centara7 – jezik, glazbu, sport, ekonomsko i tehničko znanje – u sredinu u čije se životne okolnosti i jezik uklapa. On i obitelj s vremenom se sve više osjećaju kao Nijemci i istodobno kao Hrvati, kasnije kao Jugoslaveni, uvijek i lijevo orijentirani. Višepripadnost doživljavaju kao bogatstvo, a ne manjkavost.

U odnosu na izbor i karakterizaciju likova mogu se izvesti dva zaključka: kao prvo, Bauer je u Kratkoj kronici prikazao složen položaj Podunavskih Švaba od sredine 19. stoljeća do kraja 1970-ih godina 20. stoljeća u mnogim vrlo različitim sudbinama i životnim putovima. Prikazujući ih uglavnom izvana, on im se kasnije često vraća, varirajući pri tome njihove priče, fokalizaciju i pripovjedačevu perspektivu. U romanu Zavičaj, zaborav prelazi na pripovjedača u prvom licu i doživljenim govorom daje uvide u unutarnji svijet lika/pripovjedača od prvog sjećanja djeteta do posljednjeg daha (usp. Hansen-Kokoruš 2018, 2020). Kao drugo, uočljiva je tendencija prikazivanja složenih, individualiziranih likova s vrlinama i manama, bez obzira na to što mu je cilj prikazati i nepravde koje su se dogodile njemačkoj manjini i opasnosti idealiziranja ili korištenja lika kao svoj alter ego. To vrijedi i inače za Bauerove romane. Što se tiče negativnih likova, oni kao sporedni likovi imaju vrlo malo osobina i simboliziraju određene društvene tendencije. Drukčije se ne može objasniti »genetska« deformacija potomaka iz Vilmosove kratke veze s čudnom Ljubicom koja je zatvarala oči od stvarnosti i bježala u neku vrstu vjerske i nacionalne mitologije. Oni su kroz generacije predstavljeni kao potpuno negativni likovi: zli, kriminalci (»Palikuća«), nacionalisti i oportunisti.

Metafora mosta

Izbjeglicu Vilmosa, kojega lokalno stanovništvo još decenijama kasnije smatra strancem (»naš svakako niste!«, 64), kao i njegove potomke, prati osjećaj zapostavljenosti iz ksenofobičnih razloga u Gradecu, bez obzira na to kojoj državi mjesto pripada. U kolektivnom sjećanju dugotrajno se čuva svijest o ne/pripadnosti i gaje iracionalni povijesni mitovi o tome što dijeli Hrvate od Drugoga, čemu se Vilmos, autorov alter ego, protivi (usp. str. 64-65). Ipak ili čak kao otpor takvoj isključenosti, njemu uspijeva uzorna ekonomska integracija, uz padove i uspone: on osniva poduzeće i polaže bitne temelje lokalne infrastrukture, uz otpore ali i uz pomoć drugih zajednica. On, sin i unuk Wilhelm Junior pokazuju više interesa i dalekovidnosti u gospodarski i tehnički razvoj od lokalne sredine u kojoj žive. Zato transgeneracijski projekt mosta koji zauzima centralno mjesto u romanu predočava ulogu porodice Weber kao graditelja društva koje premošćuju lokalne, socijalne i druge razlike. Most u romanu ima kulturno-civilizacijski i metaforički značaj koji se predočava u različitim vremenima i okolnostima.8

Tehničkom napretku i znanju (stečenom u Beču, Pragu i dr.) i dobro promišljenom planiranju infrastrukture dugo se suprotstavljaju nacionalističke lokalne vlasti – iracionalnim argumentima. Kada Vilmos koji se uporno zalagao za izgradnju mosta preko rijeke napokon, u »euforičnoj« 1899. godini dobije dozvolu, unatoč tom dugogodišnjem otporu, to predstavlja pobjedu za tog »tuđinca«, znak veće prihvaćenosti i napredak za mjesto. U Drugom svjetskom ratu, međutim, kada je most od strateškog značaja za njemačku vojsku, njegov sin i unuk (tajni komunist Rudolf) unište ga kao patrioti da bi zaustavili njemačku ofenzivu. Osumnjičeni zbog nacionalnosti (»1941. Weberi u postali Švabe.«, 11), Weberovi zapravo podržavaju partizane i komuniste, Rudolf im se priključi ili organiziraju sabotažu. Poslije rata ta ih činjenica spašava od kolektivne osude koja je pogodila njemačku manjinu. Koliko su takve kolektivne osude djelotvorne, pokazuje treća epizoda s mostom. Kada Vlado, praunuk starog Vilmosa i građevinski inženjer, otkrije krađu materijala i greške u planovima za obnovu mosta, jedni ga izoliraju, a drugi ga žele dobiti za antidržavnu diverziju. Projekt mosta kao futuristički projekt društvenog razvitka u korist zajedništva i srastanja propao je i završio kao neostvarena utopija. Zato i ne čudi što mlađi članovi obitelji, deziluzionirani neuspjelim eksperimentom integracije, napuštaju zemlju.

Zaključak

Kratka kronika porodice Weber roman je u kojem je Bauer razvio poetiku svojih »novopovijesnih« romana, kojom će se i kasnije služiti. U njemu je našao i svoju temu koju će »proslijediti« – najviše u višestruko nagrađenom romanu Zavičaj, zaborav – manje-više i u drugim svojim romanima. Autora zanima povijest ne kao pripovijetka o velikim događajima i ljudima, nego kao način na koji je odredila i promijenila život malog čovjeka. Kako povijest pišu pobjednici, Bauer se svojim romanima suprotstavlja oficijelnom narativu, provjerava ga na podlozi dokumenata, osobnih predaja i sl. Autor ga korigira preko svojih likova u kojima se spajaju biografsko, ponekad i autobiografsko, s izmišljenim, ali mogućim tokovima. Služi se različitim povijesnim žanrovima i uklapa ih u svoju tematsku koncepciju. Kompoziciju svojih romana temeljito varira.

Kao što je u Kratkoj kronici koristio sve osobine ovoga povijesnog izvora za sižejnu izgradnju teksta, u drugim romanima nalazi kompozicijska rješenja koja odgovaraju tematici, narativnoj perspektivi i koncepciji likova. Kompozicija je direktno povezana s temom, s izabranim materijalom i pripovjedačkom perspektivom, a obratno se može utvrditi da svaki siže traži svoj specifični žanr, svojega specifičnog pripovjedača i ritam pripovijedanja. Bauer je usvojio takvo načelo jer koncipira svaki roman na drugačijoj žanrovskoj podlozi ili, kako kaže u jednom intervjuu: »Svaki novi roman ujedno je i novi stilski eksperiment« (Ožegović, 2011).

Kako je autor izabrao složene i kompleksne likove, tako ih je i prikazivao u mnogim, različitim djelatnostima, a često se u njihovim životima odražavaju i društveni događaji, utjecaji i sudbine. Na takav način na njih utječu – namjerno ili nenamjerno – i politika i ideologije. Kao jasan autorov stav može se uočiti da likovi imaju često identitet koji se ne može svesti na pojednostavljeno poistovjećivanje s etničkim podrijetlom te da su skeptični prema nacionalizmu, ponekad i otvoreni protivnici. Oni zastupaju interkulturalnu otvorenost, žive u uskom dijalogu sa srednjom Europom (gdje su stekli visoko obrazovanje) i cijene europska kulturna, znanstvena i duhovna dostignuća. To objašnjava zašto su likovi porodice Weber prikazani kao graditelji – u doslovnom i prenesenom smislu – i kroz metaforu mosta koji tome odgovara te naglašava spoj kao i razmjenu između različitih strana.

Ovisno o sadržaju, Bauer u drugim romanima upotrebljava metafore koje slikovito izražavaju svjetonazor likova i/ili sadržaj romana. Autor u romanu Kratka kronika porodice Weber bira nacionalnu skupinu ne samo zato da bi prikazivao povijesnu nepravdu, nego i da bi demistificirao navodnu povezanost između nacionalne pripadnosti i ideologije; zbog toga u događajima i biografijama likova uvjerljivo i argumentirano pokazuje antiracionalističku i ideološki sumnjivu podlogu nacionalizma. Prema tome, identitet fikcionalnih likova nije monolitna kategorija na bazi isključivog etničkog podrijetla, već je hibridna kategorija; sastoji se od više pripadnosti i vrijednosnih sustava koje znače obogaćenje, a ne manjkavost. Polazeći od ovih načela poetike koju je razvio u svom prvom poliperspektivnom romanu, Bauer ju je oplemenio i varirao u svojim sljedećim romanima.

Literatura:

1. Bauer, Ludwig (2013): Toranj kiselih jabuka. Zagreb: Fraktura.

2. Bauer, Ludwig (2007): Kratka kronika porodice Weber. Zagreb: Fraktura.

3. Dujić, Lidija (2021): »Pišem i kada spavam«. Intervju s L. Bauerom. Republika 4-5, 3-21.

4. Dujić, Lidija (2015): »Die slawisch-germanischen Beziehungen in den neohistorischen Romanen Ludwig Bauers«. Germanoslavica 2, 41-54.

5. Dujić, Lidija (2014): »Čekati bombone grickajući kisele jabuke«. Kolo 2. https://www.matica.hr/kolo/424/%C4%8Cekati%20bombone%20grickaju%C4%87i%
20kisele%20jabuke/ (23.08.2021.5.)

6. Dujić, Lidija (2012): »Kako smo čitali Bauera: o romanima naknadne recepcije i vječno iznenađenim čitateljima«. Književna republika 4-6, 176-190.

7. Franković, S. (2013): »Obitelj i povijest u suvremenome hrvatskom romanu«. Zadarski filološki dani 4, 557-582.

8. Gwioździk, Jagoda (2017): »‘He does not seem alien, but he is not ours either...’ : Ludwig Bauer : a Central European homo nostalgicus?« Pannoniana 2, 63-75.

9. Haib, Lisa (2020): Identität in Bruchstücken – Donauschwaben in Kroatien. Erinnerung und Gedächtnis in ausgewählten Werken von Ludwig Bauer, Slobodan Šnajder und Miljenko Jergović. Hamburg: Dr. Kovač. (Grazer Studien zur Slawistik, 12)

10. Hansen-Kokoruš, Renate (2020): »Verheimlichte Identität. Familiengeheimnis und Trauma bei Bulat Okudžava und Ludwig Bauer«. In: Y. Drosihn, I. Jandl, E. Kowollik (Hg.), Trauma – Generationen – Erzählen. Transnationale Narrative in der Gegenwartsliteratur zum ost-, ostmittel- und südosteuropäischen Raum. Berlin: Frank & Timme, 389-402.

11. Hansen-Kokoruš (2018): »Der Fremde in der Heimat. Die Darstellung der Deutschen in der neueren kroatischen Literatur«. Wiener Slawistischer Almanach 81, 183-197.

12. Ožegović, Nina (2011): »Nisam ljubio Titovu sliku, ali tvrdnje da je kapitalizam humaniji od socijalizma su laž«. Intervju s L. Bauerom. Nacional br. 826, 13.09.2011. http://arhiva.nacional.hr/clanak/116143/nisam-ljubio-titovu-sliku-ali-tvrdnje-da-je-kapitalizam-humaniji-od-socijalizma-su-laz (23.08.2021)

13. Pogačnik, Jagna (2011): »Ljudevit Bauer: Zavičaj, zaborav«. http://www.mvinfo.hr/clanak/ljudevit-bauer-zavicaj-zaborav (28.09.2021)

14. Stjepandić, Dražen (2014): »Književnost kao suprotnost kaosu«. Intervju s. L. Bauerom. Tjedno.hr, 08.06.2014. http://www.tjedno.hr/knjizevnost-kao-suprotnostkaosu/ (23.08.2021)

15. Vujić, Antun (2012): »Ludwig Bauer i pitanje moralnog identiteta«. Književna republika 4-6, 171-175.

____________________
1 Citat »simbolično je (rodno) mjesto Bauerove poetike« preuzet je iz Dujić, 2014.

2 Izuzetak predstavlja roman Biserje za Karolinu koji je bio publiciran tek 1997. iako je bio napisan još 1989. g., dakle prije Kratke kronike porodice Weber (usp. Ožegović, 2011).

3 Ovdje se misli na tendencioznost književnosti kada ona služi kao sredstvo za posredovanje političkih ili ideoloških sadržaja. Od toga treba razlikovati činjenicu da svaki ljudski čin ima političke dimenzije jer time čovjek stupa u odnos s drugim članovima (društvene) zajednice.

4 Kasnije će obrađivati temu i Slobodan Šnajder (Doba mjedi) i Ivana Šojat Kuči (Unterstadt i dr.), ali i Miljenko Jergović (Rod), (usp. Hansen-Kokoruš 2018, Haibl 2020).

5 »U svom romanu Kratka kronika porodice Weber zapisao sam riječi koje je navodno mome ocu izgovorio njegov dobar prijatelj...« (str. 31).

6 Je li mu građa bila povjerena s ciljem književnog obrađivanja i je li taj fiktivni učenik već prije pokazivao talent ne samo za klavir, već i za pisanje, roman čuva kao tajnu jer pripovjedač u 1. licu nam osim tih nekoliko škrtih informacija o sebi ništa drugo ne otkriva.

7 Likovi romana su izraziti zastupnici Europe koju shvaćaju kao suprotnost nacionalizmu. Za značaj Europe u Bauerovim romanima usp. Gwioździk (2017).

8 I suprotan se svjetonazor označava također metaforom jer predsjedniku »Gradečkoga kulturno-prosvjetnoga društva« nasip služi kao metaforična granica za sprečavanje dolaska »tuđinaca«: »Od bitke kod Siska [...] mi smo onaj nasip koji – već tri stotine godina – štiti europsku prosvijećenost od islamskog mraka!« (64-65). Mistificiranost i neistinitost takve predodžbe, međutim, autor raskrinkava kroz Vilmosove riječi.