Povratak na početne koordinate

Nešto više od dvije godine nakon što je Miljenko Jergović u tekstu za Jutarnji list izrazio žaljenje što se zbirka Početne koordinate Monike Herceg »nigdje ne može kupiti, jer je otisnuta u samo tristo kopija« ovaj se autoričin pjesnički prvijenac zahvaljujući nakladničkoj kući Fraktura ponovno može pronaći na policama knjižara. Za njegov je rukopis Monika Herceg 2017. godine dobila nagradu Goran za mlade pjesnike, a nakon što je zbirka sljedeće godine objavljena u izdanju SKUD-a »Ivan Goran Kovačić« nastavila je nizati nagrade. Početne koordinate prometnule su tako Moniku Herceg među najistaknutije pjesnikinje mlađe generacije, što iznova dokazuje svakom sljedećom zbirkom, pa ne čudi da interes za njezinom poezijom ne jenjava. Odluka o novom izdanju prve zbirke najbolje svjedoči o tome.

Kritika se slaže da je provodna nit Početnih koordinata ideja o cikličnosti kao prirodnom zakonu. Neizostavni je dio te cikličnosti smrt koju Herceg uspijeva prikazati na ponekad začudno racionalizirajući način, progovarajući o njoj vrlo izravno i bez patetike. Smrt se javlja već u uvodnoj pjesmi, a sva četiri poglavlja zbirke nose je u naslovima pa redom čitamo zmijske, ptičje, mačje i zečje smrti dok kroz podnaslove pratimo osobnu i obiteljsku povijest ženskog lirskog subjekta. Od podrijetla preko bijega i izbjeglištva do povratka zatvara se krug omeđen šumom kao važnim motivom zbirke. I uopće se priroda stalno probija kroz stihove, i to ne tek kao idilični pozadinski pejzaž nego kao važan faktor u životima ljudi. Šuma pruža utočište, zemlja koju je potrebno tetošiti daje hranu (zimnica kao »ukiseljena esencija sunca / osvjetljava želudac«), a čitav biljni i životinjski svijet nudi neiscrpan materijal za dojmljive pjesničke slike.

Poneke pjesme upozoravaju da je priroda ćudljiva baš poput ljudi: u bilo kojem je trenutku spremna pokazati svoju razornu snagu kroz sijevanja gromovnikovih munja ili navale poplava i oštrih zima. Istovremeno izmjenama godišnjih doba stalno podsjeća na činjenicu da vrijeme polako nagriza postojanje svega živoga, kristaliziranu u riječima »analogija propadanja tijela / i jesenskog propadanja / potpuna je«. Ne čude stoga usporedbe ljudi s biljnim i životinjskim svijetom: »pod prstima kao pod mrazom pucaju oči / poput bobica grožđa pred zrenje«, »izgledali smo kao obitelj zečeva«, »svako malo nakašlje se / poput mačka koji izbacuje / klupko dlaka«.

Posebno je upečatljivo portretiranje majke: »iz ruku probijaju joj mladice kupusa i rotkvice / koje presađuje u grla gredica / iz koljena raste najzelenija blitva / majčin pokrov su klice umjesto dlačica«. No majka, vječno mlada i sjedinjena s prirodom, ona čija je briga »hrapava poput mačjeg jezika« i toliko snažna da prkosi tjelesnim ograničenjima (pjesma drvena ruka) ipak ne može potpuno rasvijetliti tmurnu atmosferu djetinjstva, kao što to ne mogu niti bakine priče, djedova zaštita ili bratovo svijetljenje u mraku. Djetinjstvo je to kakvo ne bi trebalo biti, obilježeno mišlju da »u našoj kući / gdje god ona bila / žive ljudi koji su umrli // proljeće nikada ne ulazi«.

Na samom početku zbirke lirsko ja najavljuje »put u obiteljsko stablo« koji ujedno predstavlja upoznavanje s nasljeđem prenošenim prvenstveno unutar kruga obitelji, kroz više generacija. Lirski subjekt progovara o biološkom nasljeđu, nasljednim bolestima, uređenim manama i ćelavosti koja »neprimjetno izrasta / na središtu tjemena / poput proplanka« pa »nerođeni potomci ostaju bez kose / i slabog su srca / u zatvaranju kruga / nasljednih osobina«. Tu su i dogodovštine iz obiteljske povijesti (»baka opet govori / o djedu kad je pijan išao konjima u grad / i vratio se bez njih«), kao i perpetuiranje narodnih vjerovanja o urocima i prokletstvima te strašne priče za neposlušnu djecu (»doći će po nas / sivodlaki oštrozubi kržljavi / izgladnjeli nakostriješeni / bijesni vukovi / krvavih gubica«). Konačno, riječ je i o specifičnim traumatičnim događajima, neprestanoj blizini smrti, stradanja i opasnosti koju lirski subjekt upoznaje preko priča svojih predaka, ali i na vlastitoj koži. Iako žalost jenjava, svaka nova smrt priziva sjećanja na prošle gubitke, budi »potkožni žamor predaka« i u stalnom kružnom kretanju upozorava nas da je tu.

U razgovoru za portal Ziher.hr Monika Herceg istaknula je da ne treba bježati od autobiografskog u poeziji, a s obzirom na to da je u medijskim nastupima progovarala o svom odrastanju, lako je u pjesmama prepoznati djeliće onoga što obilježilo njeno djetinjstvo. U pjesmi znakovitog naslova urobor kroz stihove »sadili smo priče u grmove gloga / da se potomci znaju vratiti« implicira se prenošenje nasljeđa, kakvo god ono bilo, na buduće naraštaje. Ponekad su to priče od kojih bi se željelo pobjeći, ali tek suočavanje s njima donosi olakšanje pa se čitajući pjesme stječe dojam pomirenosti i prihvaćanja. Samo je tako moguće iz traumatičnih iskustava izvući pouke i zaključiti: »trebalo nas je / podmazivati s više toplih riječi / uzgajanje čovjeka zahtjevan je posao«. Bilo bi ipak nepravedno i pogrešno zbirku promatrati samo u autobiografskom ključu i kroz optiku suočavanja s traumama, iako vjerujem da naklonost publike zbirka jednim dijelom duguje spoju kolektivnih i vrlo osobnih iskustva koji kod čitatelja izaziva osjećaj bliskosti.

Teško je objasniti kako je Monika Herceg uspjela grozomorne teme predočiti bez pretjeranog afektiranja i uz minimalno pjesničkih sredstava pri čemu izražena naracija ne dovodi u pitanje lirski ton. Njezine riječi teku bez interpunkcije i velikih početnih slova, a poneke sintaktičke nespretnosti koje je kritika primijetila tjeraju čitatelja da zadrži budnost. Antologijski status pjesme zaslužuju zbog iznimno dobro pogođenih slika i predočivih poredbi pa ću, da zatvorim krug, ponovno citirati Jergovića: »Mogla bi bojna ili cijela pukovnija antologijskih nacionalnih pjesnika hrvatskih, bosanskih i srpskih sijeliti na Parnasu s kažiprstom na čelu, a da im do kraja svijeta ne nadođe to da žene žvaču očenaše«.