Povijest, tekst, kontekst...

1.

Književni su znalci suglasni da je Krešimir Nemec ponajistaknutije ime hrvatske kroatistike, njezine književne povijesti i književne znanosti, dugogodišnji profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predavač na katedrama po svijetu, antologičar i teoretičar književnosti, ugledni član nekoliko akademija te kulturnih i književnih institucija u zemlji i izvan. Uvaženi je sudionik brojnih domaćih i inozemnih skupova, predavač o brojnim književnim i kulturnim temama, po mnogima jedno od najpoticajnijih imena hrvatske književne znanosti i humanistike. Autor je relevantnog, priznanjima i nagradama višestruko honorirana znanstvenog opusa koji obuhvaća više desetaka autorskih i uredničkih knjiga, antologija i izbora, predgovora, pogovora i komentara, više od nekoliko stotina radova i intervenata, različita profila i karaktera, s nemjerljivim doprinosom u razumijevanju slojevite prakse hrvatske književnosti, osobito njezinih novijih razdoblja. Po snazi utjecaja taj je znanstveni prinos osobit, a neke od književnih interpretacija i čitanja s pravom se mogu okarakterizirati uzornima!

U više od četrdeset godina posvećenih književnosti Nemec je pisao, i višekratno, o brojnim temama, pitanjima i imenima hrvatske književnosti. Prilog su tome autorske knjige (14), uredničke knjige (oko 40), poglavlja u knjigama, predgovori i pogovori (više od stotinu). Iako je teško pronaći ime ili temu novije hrvatske književnosti o kojoj nije pisao i ostavio vrijedan književni trag ili poticaj, neke teme i imena u njegovom su znanstvenom i književnom radu imala povlašteni status (Povijest hrvatskoga romana I-III, Krležološka čitanja, Čitanja grada, Gospodar priče...). Među hrvatskim piscima to su Andrić, Krleža, Aralica, Desnica, Novak, Matoš i Marinković, Brešan ili Fabrio. Prilozi o Šenoi, Sudeti, Božiću, Viloviću, Leskovaru, Kumičiću, Gjalskom, Kovačiću i Kozarcu i drugima govore da je osim za kanonska imena podjednak interes pokazivao i za druge teme bogate i nedovoljno ili barem nedostatno/neadekvatno pročitane književne i povijesne arheologije, njezine prešućene ili zabranjene teme i stranice (Vilović, Lorković, Remeta...), podjednako za sve žanrove i književne oblike i fenomene (lirika, epika, dramska književnost, konfesionalna proza, diskurzivni oblici, žensko pismo...). Osobit interes Nemec je očitovao i za književne teoretičare i znanost o književnosti (Ježić, Lasić, Žmegač, Šicel, Frangeš, Lauer, Pavletić ...) čiji je rad ne samo nastavio, nego i bitno proširio i obogatio novim čitanjima i teorijskim utemeljenjima.

Od književnih i teorijskih pitanja Nemec je pisao o pripovijedanju i refleksiji, pitanjima poetike, teoriji novele i eseja, književnoj tradiciji i (post)modernizmu, fantastici, autoreferencijalnosti i citatnosti, kanonu i trivijalnoj literaturi, pitanjima versifikacije, sociologiji i ekonomiji književnosti i dr. Uz hrvatski, mnogi su prilozi napisani i na slovenskom, poljskom, njemačkom i engleskom jeziku, čime je bitno prošireno recepcijsko polje hrvatske književne znanosti i izvan nacionalnog prostora, a uspjelo mu je to zahvaljujući znanstvenom diskursu prepoznatljivu kako po lucidnim uvidima u književne tekstove i kontekste, tako i u zreloj i uvjerljivoj utemeljenosti u recentnim književnim teorijama i mišljenjima s uporištem u filologiji i kulturologiji, naratologiji, fenomenologiji i filozofiji, dramatologiji i rodnim teorijama te politologiji, epistemiologiji i drugim interpretacijskim/čitateljskim strategijama. U mnogim aspektima književnih razmatranja inovativan, Nemecov je znakovito utjecao na drukčije čitanje hrvatske književnosti, o čemu svjedoče brojna inozemna imena, poglavito iz slavističkih sredina koja su svoj znanstveni legitimitet u proučavanju hrvatske književnosti gradila i na njegovim znanstvenim poticajima.

2.

Sadržaj zbornika podijeljen je u dva dijela. U prvom, Znanstveni tragovi Krešimira Nemeca, tematiziran je autorov doprinos hrvatskoj znanosti i književnosti na podlozi čitanja nekih od njegovih ključnih naslova. Tako poljska slavistica Magdalene Dyras ističe Nemecov utjecaj na poljsku kroatistiku koja posljednjih godina, brojnim radovima i imenima, svjedoči živost i znanstvenu aktualnost. S naglaskom na recepciji trosveščane Nemecove Povijesti hrvatskog romana, autorica naglašava ključnu ulogu knjige bez čijeg filološkog i interpretacijskog potencijala nije moguće razumijevati suvremenu kroatistiku, napose u slavističkim seminarima u svijetu. Pod naslovom Postideološka krležologija Krešimira Nemeca Dubravka Oraić Tolić razmatra inovativnost i aktualnost Nemecova dezideologizirana čitanja Krleže i njegova djela. Nemec je, o čemu sam bio pisao, itekako svjestan brojnih kontroverzi i prijepora koji su se tijekom života i književnog djelovanja isplele oko ovog pisca, njegova značenja, uloge i mjesta u književnoj svijesti i nacionalnoj kulturi. Stoga mu je namjera bila ponuditi odgovor na aktualno pitanje Krležina položaja u hrvatskoj književnosti i kulturi, tim više što se posljednjih godina u njegovoj recepciji zrcale brojna opterećenja našeg (pre)ideologiziranog vremena koja u pitanje dovode ne samo autora i njegovu književnost, nego i svekoliki književni i nacionalni identitet.

S pravom ističući da je i trideset i pet godina nakon smrti Krleža pisac koji »nastavlja i prekogrobno dijeliti hrvatsku intelektualnu javnost«, Nemec pokušava odgonetnuti razloge toga stanja i zagovarajući drukčije, postideološko i politikama neostrašćeno čitanje pokazati da je riječ o djelu čija je estetska snaga, umjetnička poticajnost i provokativna aktualnost otporna na svakovrsna časovita, poglavito nekritička i neargumentirana propitivanja i sumnje, a njih je nadasve znakovit broj. Oraić Tolić s pravom ističe da u svojoj interpretaciji Krleže Nemec ponajprije čita »estetski kapital za elitni književni i kulturni kanon«, bez kojega nije zamisliv ni kulturni kapital pojedinca ni nacije u cjelini. S razlogom inzistirajući da je Krleža nacionalni kapital i kapital nacionalne književnosti, Nemec u svojim razmatranjima interes s ideologije i politike usmjerava na pravoga Krležu, njegovu književnost i poetiku, pokazujući primjerom kako ga čitati, svjestan da će se s posljedicama neprimjerena ideološkog čitanja hrvatska književna znanost morati suočiti. Osim promjene svekolikog društvenog i književnog/kulturnog konteksta, trebat će, naglašava autorica, a što je Nemec i uradio, odbaciti ideološku vizuru da bi dekanonizirao ideološkim preljevima oblivenoga Krležu i oslobodio ga kao estetski kapital za elitni književni i kulturni kanon«. I ne samo kad je u pitanju Krleža, nego i druga imena hrvatske književnosti!

Pod naslovom Estetika sažimanja Helena Sablić Tomić piše o Gospodaru priče – monografskoj studiji o djelu Ive Andrića, prvoj na hrvatskom jeziku o ovom velikom književnom imenu. Nastajala tijekom višedesetljetnoga autorova bavljenja Andrićem i njegovim djelom, Nemecova studija, također sam pisao i ponavljam, pomiče granice dosadašnjih čitanja njegove slojevite književne morfologije i otvara prostore piščeva dubljeg situiranja i integriranja i u hrvatski kulturni i književni prostor. Ono o čemu je hrvatska historiografija šutjela, Nemecova knjiga osvjetljava i rječito argumentira, ne dovodeći u pitanje Andrićevu višedimenzionalnu književnu perspektivu, njegovu »interkulturalnu osjetljivost, interkulturni identitet i interkulturne komunikacije«. Odnosi se to prvenstveno na apostrofiranje lirske dionice Andrićevih ranih radova te kritičkih zapisa s Matošem kao stvaralačkim uzorom i književnim orijentirom. Štoviše, u lirskom strukturi ranih radova Nemec s pravom vidi dubinsku književnu strukturu integriranu u sve slojeve njegove književnosti, od eseja i impresija do zapisa, novela i romana, s ‘dodanom vrijednošću’ u meditativnim fragmentima/znakovima završne književne dionice. Svaku od dionica – koja slijedi žanrovsku sliku Andrićeva djela – Nemec interpretira strasno, uvjerljivo i argumentirano, autoritetom književnog teoretičara i iskustvom književnoga interpretatora s uporištem na vlastitim spoznajama i iskustvu čitanja, a ne na uzornom poznavanju Andrićeve obilne ‘historije čitanja’, ne zaboravljajući osnažiti ništa što bi umanjilo komplekse andrićologije i ljudskog i književnog svjetonazora. Iščitavajući stranice Nemecove monografije autorica apostrofira Nemecove misli da »Andrića treba čitati, zaslužiti da bi bio naš, da bi bio dio svakog od nas kao pojedinca i kao društva u cjelini«, baš na način kako je to sam autor monografije pokazao!

U radu s tonovima zahvalnosti prof. Nemecu i njegovu čitanju žanra romana u hrvatskoj književnosti, a na podlozi autorova čitanja Marinkovićeva kanonskog djela, L. Molvarac pokušava odgovoriti na pitanje zašto čitati velika djela i što nam to čitanje, u vremenu krize svekolike humanističke znanosti, pruža. A odgovor je jednostavan i sadržan u činjenici da književnost svojom univerzalnošću i aktualnošću čitatelju omogućuje »zamišljanje kako je živjeti tuđi život koji bi u nekim situacijama mogao biti i naš«, a ne samo »radi registriranja, poznavanja, poštovanja književne tradicije i da bi se demonstriralo znanje i umješnost i autora i čitatelja i književnog znanstvenika i/ili kritičara«.

U radu Nit kapitalizma i urbani (kon)tekst: Poetika i politika Nemecova ‘Čitanja grada’ M. Kolanović apostrofira ključne naglaske studije koja u književnim djelima hrvatskih pisaca otkriva znakove urbanizacije kao posljedice ekonomskih mijena i njihova utjecaja na društvo i pojedinca, ali i na njihov svekoliki privatni i društveni život. Premda studija nije obuhvatila sve tragove što ih je urbanizacija upisala u hrvatsku književnost, u svojoj studiji Nemec problematizira način(e) na koji je književnost odgovorila na pitanja koje je razvoj hrvatskoga društva postavio na dnevni red. Može se reći da je dijalog ‘urbanizacijskog kapitala’ i ‘književnog kapitala’ otvorio vrijednu dionicu i iskustvo hrvatske književnosti o kojoj se malo govorilo, a još manje kritički i interpretacijski problematiziralo.

3.

Drugo poglavlje zbornika sastavljeno je od većeg broja priloga i donosi radove autora koji su na različite način bili vezani uz Nemeca ili na koje je on svojim radom poticajno djelovao. Može se reći da je na djelu znakovit repertoar čitanja hrvatske književnosti zacijelo dijelom potaknut i Nemecovim razmatranjima i interpretacijskim uvidima u različite prakse hrvatske literature. Neka od Nemecovih poticajnih čitanja u njima dobivaju širu kontekstualizaciju i otvaraju drukčija semantička polja hrvatskog književnog iskustva, poglavito kad je riječ o statusu romanesknog žanra i pitanja vezanih uz to.

Pred nekoliko godina objavljen Nemecov članak Prve rečenice i strategije otvaranja u romanu bio je povod Žmegačevu interventu Pripovjedni finale; vrsni znalac hrvatske književne morfologije, a na temelju Andrićevih, Čehovljevih, Gideovih, Gogoljevih, Kafkinih, Krležinih i Fabriovih tekstova podastire svojevrsnu tipologiju završetaka književnih djela. Premda navodi da ne postoji interpretacijski oslonac, vidljivi strukturni ustroj tekstova sugerira svojevrsni paradoks: »Prve rečenice predočuju situaciju, a posljednje iskazuju da je u početku sadržano nerješivo protuslovlje. Zagonetkama ljudske egzistencije«, pozivajući se na Kafkine riječi, »ne može se pristupiti opisima predvidljive uzročnosti i spoznajama psihologije. Rastočene ili razbijene alegorije možda su jedini približni oblici shvaćanja života«. A s uporištem u baštinskoj kulturi, a na tragu Nemecovih teorijskih razmatranja o priči i pripovijedanju, Stipe Botica navodi kako životno iskustvo sadržano u usmenoknjiževnim oblicima ima osobito značenje u životu i pojedinca i narodne zajednice po svojim antropološkim i civilizacijskim vrijednostima.

Ugledni poljski slavist i vrsni poznavatelj hrvatske književnosti i kulture, Maciej Czerwinski, bavi se temom holokausta u hrvatskim književnim tekstovima. Problematizirajući Nepojmljivost zločina i nesposobnost teksta, autor preispituje načine prikazivanja žrtve i zločina te zla uopće, a kao podloga su mu tekstovi Ive Andrića, Ante Kesića, Miljenka Jergovića, Daše Drndić, Igora Štiksa i Slobodana Šnajdera. Misao da sjećanja imaju snagu dokumenata na mjestima gdje su zapisi izostali, u tekstu M. Bobinca govori o tomu da književni tekst može biti podjednako relevantan izvor znanja o pojedinom društvenom vremenu i događajima kao i historiografski tekst. Na podlozi Krležina teksta Pijana novembarska noć 1918. Bobinac naime pokazuje kakav je autorov odnos prema događajima u vrijeme raspada Monarhije, prvoga svjetskog rata i stvaranja jugoslavenske države, što se zrcali i u nizu drugih Krležnih djela. Može se govoriti da je riječ o jednoj od opsesivnih Krležinih tema, pri čemu se Krležine naracije nude kao vrijedne političke dijagnoze i svojevrsni odgovori na pitanja što su ih navedeni događaji aktualizirali.

U svojemu prilogu Luka Šeput bavi se statusom popularne kulture u Ujevićevim feljtonima, na što je sam Nemec, pišući o »mitemima svakodnevice«, među prvima ozbiljno upozorio. Polazeći od postavke da su Ujevićevi feljtoni »nepravedno zanemareni žanr« – a i sam je Ujević o njima višekratno govorio kao o »nužnom zlu« – Šeput u njima evidentira distanciran stav istinskog umjetnika, pravog artista i elitista spram fenomena popularnog i trivijalnog s kojima je inače, osobno, bio fasciniran. U tome je svakako prepoznavati izraz Ujevićeva kompleksnog identiteta, ali i paradoks njegove kreativnosti koja je baš u mediju novina i u formi feljtona nalazila primjeren okvir za očitovanje. Analizom odabranih primjera Šeput zaključuje da Ujević, poput učitelja Matoša, u »ne-herojskom žanru« (feljtonu), pokazuje da masovni mediji »istinskog umjetnika riječi ne ostavljaju bespomoćnim u novoj društvenoj situaciji«. Nije li, dodajmo, Ujević, baš kao i prije njega Matoš, problematizirao sve izraženije i sve češće artikuliran stav o novinstvu kao sudbini (i hrvatske) književnosti!? Držim da neću pogriješiti ako istaknem da aktualna proizvodnja, kako s imenima koja ju čine, tako još više spisateljskom kulturom i diskursom, tomu može podastrijeti ozbiljniju argumentaciju!

Ujevićevim feljtonima, na temu kulturnih krajolika Pariza i Sarajeva u njima, bavi se i poljska slavistica/kroatistica Krystyna Pieniažek-Marković. Analizirajući Ujevićev doživljaj navedenih gradova i pripadnih krajolika ‘kao utjelovljenih društvenih odnosa’, navodi kako Ujevića ponajprije zanimaju noćni ugođaji i doživljaji prostora, dok ga vanjsko lice i životna svakodnevica gotovo i ne zanimaju. Iz toga izvodi zaključak o Ujevićevoj izmještenosti, autsajderskoj poziciji i osjećaju nepripadanja te »vječno nesmještenoj figuri«. »Različitost pariškog i sarajevskog krajolika« autorici je pri tome »samorazumljiva, ali su portreti tih dvaju gradova snažno uvjetovani osobnim autorovim pristupom gradovima«, ponajprije u »usporenoj šetnji i kavanskom polusvijetu«.

Prijepori oko recepcije i mjesta Jurić Zagorke u hrvatskoj književnosti tema je članka Julijane Matanović. Pod naslovom Povijest bolesti jednog čitanja ona progovara o svojem odnosu prema istinskoj književnici kojoj je atribucija trivijalnog i popularnog godinama odgađala primjerenu valorizaciju, apostrofirajući u intimističkom zapisu kako i njezine osobne mijene u doživljaju autorice samo pokazuju da ‘objektivizirano’ čitanje nije nužno, nego da je vlastita, intimna i posve osobna perspektiva u čitanju, štoviše, i poželjna.

Poema Sunčana Jure Franičevića Pločara predmetom je interpretacije Pavla Pavličića. Franičevićevo manje poznato djelo, barem kada ga se usporedi s autorovim romanima, po svojim osobinama Pavličiću je znakovitije no što se to dade čitati u autorovoj književnoj recepciji, a u sebi sjedinjuje »posve nespojive osobine«: »izrazitu političku tendenciju s naglašenom težnjom prema visokim poetskim rezultatima« te »oslonjenost na tada postojeću književnu vrstu poeme«, od čijih konvencija svjesno odstupa. Budući da bi se na temu (a riječ je o događaju iz partizanskog rata na otoku) i navedene premise moglo očekivati da će Franičevićeva poema, s obzirom na vrijeme nastajanja, biti svojevrsni »propagandistički pamflet«, svojom temom i stilskim kvalitetama ona je »vrijedno književno djelo«. Pavličić pokazuje da se Franičević odmakao i od normativno zadanih društvenih i književnih zadaća te u sedam stavaka uvjerljive interpretacije argumentira znakovit simbolički kapital knjige, za koji se »društvena svrha« nije mogla odlučiti što će s njome, na što po Pavličiću sugerira i ilustracija knjige, bitno drukčija od opreme tadašnjih, od društva preporučenih izdanja.

U poetici same Sunčane Pavličić otkriva ‘balansiranje između dvije poetike’, za koje se država nije »mogla odlučiti hoće li ih podržati ili tek tolerirati«; nadalje, u njoj se ogledaju velike promjene i prijelaz s kolektivnoga na pojedinačno i političkoga na umjetničko, pa poema ne »svjedoči samo o njegovu tadašnjem autorskom ugledu, nego (...) i o društvenom mjestu onoga poetičkoga smjera što ga je Franičević zastupao«. Pa iako se u društvenoj zbilji vjerovalo da književnost može još spojiti »političku poruku s visokim umjetnički dosezima«, odmak od strogih zadatosti poeme po Pavličiću je dokaz da ona više nije »prikladan instrument za to«, tim više jer naracija u stihu, kao odlika same poeme, nije više imala snagu privlačnosti kakvu je imala u prvim poratnim godinama. Stoga Pavličić s pravom navodi da je Sunčana možda »posljednji relevantan tekst koji stoji u izravnom odnosu prema žanru poeme« i u čijoj se književnoj teksturi povijesni procesi zrcale na književno uvjerljiv način.

Marina Protrka Štimec bavi se Desničinim romanom Zimsko ljetovanje i postrance dosadašnjih načina čitanja, s primjesama dominirajućih ideoloških i teorijskih paradigmi, nudi analizu pripovjednih strategija koje nose njegovu dominantnu narativnu liniju. Njihovom analizom pokazuje načine na koji roman odstupa od normativa poslijeratne književne dogme i argumentira zašto ga treba čitati izvan stereotipa kojima je u fokusu seoski svijet zadarskoga zaleđa. Autorica se zalaže za »reaktualizaciju romana u današnjem vremenu obilježenom borbom s više ili manje materijaliziranim ‘kineskim zidovima’ – bilo da su sastavljeni od stereotipa, kulturnih i socijalnih praksi ili službenih politika koje na koncu stvaraju nove, žicom opasane granice«.

Na primjeru Prosjaka Luke T. Vuković propituje odnos između ustroja romana i ustroja građanske kulture, dok se S. Coha bavi povijesnim romanima K. Š. Gjalskog Osvit i Za materinsku riječ. Prizivajući u razmatranje Matoševu kritiku navedenih romana, koji je Osvit ocijenio pozitivno i »spomena vrijedno djelo«, dok je Za materinsku riječ otpisao, doživljavajući ga kao »politički roman i propagandu jugoslavenske misli«, autorica navodi da se u njima ogledaju i (dvije) različite vizije »imaginiranja i konstrukcije nacije koje su prisutne u hrvatskom društvenom i kulturnom polju«. Autoričinim riječima, »svi ključni akcenti preporodne poetike i politike našli su svoj odraz, artikulaciju i interpretaciju u Gjalskijevim romanima koji ih tematiziraju, poglavito ako ih se gleda u cjelini. Preko tih akcenata Gjalski prikazuje postepeno profiliranje preporodnih ideja u postjozefinskome razdoblju, specifičnu formulaciju i zamah koje su one dobile s pokretanjem Gajeve periodike te svu ambivalentnost 1848, koja predstavlja vrhunac i ostvarenje, ali i negaciju i slom stožernih preporodnih htijenja. U okviru toga Gjalski prikazuje i kompleksnost odnosa između tradicionalne staleške politike hrvatstva (čijim je nositeljem bila tzv. natio croatica) te nove preporodne politike koja se temeljila na principima modela Kulturnation postavivši temelje modernoga građanskog društva i moderne nacije«.

Da književni tekst nije samo estetska činjenica nego i roba namijenjena tržištu i kao takva podliježe njegovim zakonitostima, u svom radu nastoje pokazati i problematizirati Ivana Buljubašić, Jasna Horvat i Josipa Mijoč u članku Ekonomsko određenje književnosti. Njihov je zaključak da uslijed društvenih promjena 60-ih godina knjiga prestaje biti »proučavana isključivo kroz parametre estetskog valoriziranja, te nastupa doba postmodernoga relativiziranja i revaloriziranja koje mijenja funkcije čitanja te navike čitatelja« te da se »tržište (književnih) knjiga ponaša srodno drugim tržištima (umjetničke) robe namijenjene razmjeni na tržištu i određeno je ekonomskom određenosti književne knjige upravo onako kako su određene i druge (umjetničke) robe«. O temi smrti i samoubojstva u lirici Marine Cvetajeve piše J. Užarević i navodi da »čak i radikalna negacija života, ako je utjelovljena u poeziji (umjetnosti), pronalazi u toj poeziji svoje iskupljenje (opravdanje, smisao), jer je poezija ona »razina postojanja koja transcendira ne samo banalnost, ograničenost i muku ljudskoga fizičkoga (tjelesnoga) života nego i prostorno-vremenske granice unutar kojih se taj tjelesni život odvija«.

4.

Dva posljednja članka u zborniku tematiziraju dva pitanja vezana uz Nemecov interes za Andrićevo književno djelo; prvi, Sanje Franković, koja istražuje prostorne figure i jezik dječje percepcije svijeta u novelističkoj zbirci Deca, i drugi, Sabine Kirfel, pisan na njemačkom jeziku, a bavi se recepcijom Andrićeve Kronike na njemačkom govornom području, a zahvaća i u pitanja prevođenja. Zbornik na kraju donosi Nacrt bibliografije akademika Nemeca koji je sastavila i uredila Dubravka Luić-Vudrag.

Ni bibliografski opis, ni ova škrta prijateljska i kolegijalna bilješka, nisu apostrofirali ni obuhvatili sve sadržaje i aspekte Nemecova književnog i znanstvenog rada. Ostavljajući ih novim čitanjima i teorijskim i interpretacijskim izazovima, kažimo da zbornik – i u ovakvom (ograničenom) obliku – pokazuje zašto je Krešimir Nemec veliko ime hrvatske kroatistike i znanosti o književnosti. Zašto je njegovo naslijeđe poticajno. A ono je, držim, i veće i značajnije no što su navedeni prilozi tematizirali, i obvezuje generacije književnih znanstvenika da (i) na zaslugama Nemecova rada propituju i grade svoj znanstveni legitimitet.

Na kraju ove bilješke ne mogu ne spomenuti da je Nemecov odlazak s Filozofskog fakulteta, koji je svojim radom zadužio, o čemu je mnogo pisano, pokazao svu bijedu hrvatske kulture i njezinih nedoraslih moćnika. Umjesto da mu iskažu zahvalnost i zamole ga, po ugledu na velike i značajnije sredine no što je to provincijalna, hrvatska, da i dalje nastavi svoj znanstveni rad, moćni fakultetski patuljci – skrivajući se iza tobože zakonskih okvira – jedva su dočekali da ode! Štoviše, i dok su jedni likovali nad Nemecovim odlaskom, a drugi pognute glave ponizno šutjeli, hrvatska akademska kultura još je jednom pala na ispitu. Oporuku književnih učitelja, a Krešimir Nemec to svakako jest, opet je prekrila poznata hrvatska šutnja. Takvu nepravdu, da ne kažem koju težu riječ, neće moći oprati ni ovaj, inače dobar i značajan, zbornik radova, što su ga uredile nasljednice na katedri kojoj je godinama bio jedna od čelnih osoba – a svojim prilogom obogatila značajna imena domaće i inozemne kroatistike. Pri tome svakako valja istaknuti da mnoga značajna kroatistička imena nisu imala mogućnost, niti su bili pozvana, svojim prilozima, makar i prigodno, uzvratiti kolegi, prijatelju i profesoru. Ali to je već jedna druga priča!