Posvete

SKELA NA SAVI

                    Josipu Severu, pjesniku

Izašli smo iz vrbika
pred tek odvezanu skelu
Za tebe su mislili da si vrba
a ja namjernik kojeg treba pričekati
Ali ti si zakoračio i ušao na plovilo
odgurnuvši se zauvijek od tla
Skela je trebala prevesti
na drugu obalu, malo nizvodno
nekoliko putnika, kola sa sijenom
vreće krumpira i paprika boje Save
No skela je počela ploviti uzvodno
sve dalje i dalje od mog vidokruga
Dugo sam gledao za vama
lađa je bivala sve manja a
kola sa sijenom se uvećavala
dok se nisu odvojila od vode
i ljuljala u zraku kao
zipka u kojoj leži
dijete s brkovima
i grleno pjeva žeđ

TRUBAČ SA SAVE

                  Vjekoslavu Majeru, pjesniku

Ogroman tromi Agramer
pisao je male okretne pjesme
o malim sporednim predmetima
Kad bi se stihovi sudarali
zveckali su kao staklene perle
ritmično i muzikalno

Elegantan u elegantnom Beču
osluškivao je zov Griča i Save
u zapuštenom Zagrebu zapuštena odijela

Ugašeni Gornji grad
osvjetljavao je plinskom laternom
Donji spleenom velegrada

Zabrinuti europski trubač
s urbanistima iskoračio preko Save
iz knjižnice s njegovim imenom
čuje se poetska moderna trublja

KUTIJICA ZA NAOČALE

Kutijica za dugine naočale
kupljena na starinskom trgu
s puno klupa i golubova
Preko trga davno prije mene
prolazili su
tromi Vjekoslav Majer
lelujavi Dobriša Cesarić
žustri Gustav Krklec
svatko s drugačijim lukom za naočale
odabranim na raznim morima stihovlja
Tek sam ja na znanome trgu
nabavio tok za svoje hrapave pjesme
koje napipavam po pročeljima ugaonih kuća
i jagodicama pozdravljam štovane pjesnike
Kada god otvorim kutijicu
izlete jedan za drugim tri goluba
gore prema Griču
gdje moje srce ide u školu

U KAVANI

U kavanu ulazi Tin, AB
i sva slova
do kraja hrvatske abecede
razigrano poskakuju
kao u bubnju lota
u bubnjićima gostiju
odzvanja mnogi stih

Rukavi košulja prekratki
zapešća gola i smrznuta
grla i pluća stisnuta
iz kojih viče Bog noći
zazivi u notturnima

Brač, Imotski
Drinovci, Vinkovci
najveće raskrižje vlakova
potresi u kupeima poezije

OTIĆI NA OTOK ŠIPAN

                  Z. Mrkonjiću i Ž. Čorak, književnicima

Što ponijeti na otok Šipan
zapitani u trgovini komisione robe:
tu gordu mornarsku kapu
mjedenu tabakeru Renéa Anžuvinskog
nacrte za gradnju brodova
ornamentirani vrč za pranje ruku
staklenu šarenu stvarcu
fino brušenu a nepoznate namjene
maketu crkve Sv. Marije u Pakljeni
kutiju dalekozora iz 16. stoljeća
vlasništvo Lodovica Beccadellija
ili ne ponijeti ništa
otići bez darova i pripreme
onako kao kad kreneš u perivoj
ne misleći da je na kraju bolnica

ŽIŽULE

                  Anđelku Novakoviću, pjesniku

Kupuje na tržnici žižule
uzme ih u šaku
propušta kroz prste
kao kuglice krunice

Još nisu sasvim zrele
živahne su poput svježih ribica
ulovljenih u omiškom zaljevu

S visokoga drveta
bere ih nostalgični Anđelko
hodajući ulicama Sjevera

Mati mu s Juga
šalje zrele, smeđe
slatke kao datulje
kao materino ča

On se okusom vraća
stablu u zavičajnom dvoru
pored crkvice iz desetog stoljeća
iz vremena pridošlih žižula

U rujnu kada su najbrojnije
njegove su šake potpune
jezik najslađi u molitvi

IZLET NA UČKU

                  Dragi Gervaisu, čakavskom pjesniku

Kamion pun glagoljaških slova
uključi dizalicu te iskrca
pred sakon kućicon belon
gomilicu ukusnih jezičnih marona
Stroj stenje uzbrdo
vozač dobra sluha
s naglaskom na zadnjem slogu
Kada dođe na vrh
može zijati kroz sve šupljine
zrele trstike zaika
Munje s Učke gađaju
povijesni vokal zemlje crljenice
da je oplodi za novi naraštaj
pjesnika, pješaka, berača
To i nije bio izlet
nego ulazak u utrobu

JAKOV

                  Jakši Fiamengu, pjesniku

Izašao si iz modre špilje
ljestvama na nebeski svod
odakle si sipao stihove
po svima nama
najviše oko Zdenkovih dvora

Mnogi smo bili s tobom
ti si bio jedan i osamljen

Bio si stol bez kantuna i bridova
svatko je na nj mogao položiti žlicu
ne i škare koje sijeku
telefonske žice i kablove
drugačijih gramofona

Vraćaš se u svoju tvrđavu-crkvu
čiji se zvonici čuju
kao odzvoni stiha o stih

Otišao si iz kuće
hodnika možda i sobe
odakle i moja mati
toliko si nam bio blizak

ŽVAKAĆE ZVIJEZDE

                  K.O. Knausgardu, književniku

Rekao je
žvakaće su gume na pločniku
kao zvijezde na nebu
i vrhom cipele
jednu je htio odlijepiti
od neba
Poslao sam mu
dalmatinski nebeski svod

Zabrinut da će
južnjačka toplina
rastopiti žvakaće gume
na njegovom pisaćem stolu
da će se u juhi pogubiti
zvjezdice od tijesta
otvorio je prozor
napisao na staklu:
čekam zimu da skrutne
žvake na asfaltu
da otputujem cestom
među sjeverno zviježđe

SJENILO ZA POEZIJU

                  Emanuelu Vidoviću, slikaru

Sjenilo noćne lampice na burnome stolu
obasjava ali i pravi sjenu mnogim stvarčicama:
gumici za brisanje godina
nožu za rezanje papira i kolovoza
figurici blizanaca za šiljenje olovaka i spolova
medalji s Kolosom s Rodosa za jačanje metafore
okviru fotografije svemirskih kućica
stolnome kalendaru za datume nestanka
hrbatu knjige o pitanjima što je sve boja
i listovima bilježnica na kojima
tek nastaju stihovi od tih i bivših sjena

SVJETILJKA MARCELA DUCHAMPA

U sobi bez ikakva namještaja
za jedinim šahovskim stolom
ispod stropne svjetiljke bez žarulje
sjedi Marcel preko puta gole žene
Prekidač je neispravan, okolni stanovi
u konceptualnom mraku
on je odjeven u svjetlo
koje sija iz neupaljene svjetiljke
Kad je žena ustala
svjetlo je tada nju odjenulo
vidjelo se dobro da ima hlače
i brkove kao što je imao
umjetnik kad mu je bilo
trideset

GOLUB I POLLOCK

Ruševni dvorac pun lepeta
slikara, ptica, grundiranih platana
U njega ulaze leteći
da ostave nešto od sebe
golub golubovo Pollock Pollockovo
Ispunjeno platno obojeno do
prozorskih okvira koji su izbijeni
Horror vacui jednak je u goluba
kao u Pollocka ali je gama drugačija
dripping i impasto ptica radi prirodno
slikar kad osmisli treba mu tuba
Platno s tavana ima sužen spektar
od crne preko sivih do prljavo-bijele boje
i ponešto perja
Slikar gradi komplementarnost inspirativno
žudeći za ptičijom hranom
za ptičijom probavom i
slobodnom gredom
u ruševnom dvorcu punom lepeta

SAVSKI VRBICI

                  Mihovilu Krušlinu, slikaru

Povodanj je prošao
izduženi listovi mlade vrbe
sporo se podižu

Grmovi odrastaju na vlazi
ipak očekuju sunce
koje kasno izlazi
ovdje su savski vrbici
na zalaznoj putanji

U vrbik ulazi čovjek
traži vrbov prut
kako bi njime nekoga išibao:
trebao bi vodu koja se izlila
sunce koje ne dolazi
blato koje se miješa s lišćem
kao boje na slikarovoj paleti

Napušta vrbolik svijet
ne želi ikoga kazniti
na čizmama mu tek ostaje opomena
da ne mora nikoga boljeti

SKLADATELJ

                  Igoru Kuljeriću, skladatelju

Nagnut nad notnim crtovljem
ne zna što ga jače boli
križa ili note
Ribica se po stolu upleće
uhvaćena glazba se trza
guta pauze kao škarpina zrak
Razlijeva se tuš po papiru
crnilo sipe doseže najviše tonove
kako osušiti napisano
učvrstiti melodiju koja izlazi iz hrane
Želja mu je napiti se vina iz vrča
koji sliči otoku odakle je loza
ali termini se neumoljivo približavaju
uzima sprej protiv grča skladanja
prska vinograd u ritmu motora
barke na putu prema otvorenome moru
Raskrilio prozor i zagledan u jednu notu
koja se pomiče po glazbenoj ljestvici
svjestan vjetra koji grupice ptičica
po crtovlju mimo njega upisuje