Poezija kao život sam

Čak su dvije zbirke pjesama s imenom Damira Radića na naslovnicama objavljene 2021. godine: Kao život sam te Zarazna zona u suautorstvu s partnericom Andrijanom Kos-Lajtman, koja je pak u Radićevoj samostalnoj zbirci na naslovnici prisutna kao autorica fotografije. Neobična pojava zajedničkog pisanja pjesničke zbirke privukla je pažnju kritičara i javnosti pa će možda zbirka Kao život sam ostati u sjeni Zarazne zone, iako će zasigurno zajednička zbirka dio čitatelja potaknuti i na istraživanje pojedinačnih opusa ovih autora. Treba spomenuti da se Kos-Lajtman i Radić u Zaraznoj zoni kroz vrlo osobnu prizmu direktno osvrću na pandemijom i potresima obilježenu 2020. godinu, dok se Radić u zbirci Kao život sam te teme gotovo ne dotiče i tek na jednom mjestu spominje »vrijeme kataklizme« i »renesansu virusa«.

Sličnost Radićevih pjesama u najnovijim dvjema zbirkama zamjetna je na razini poetike koja se naslanja na polju emocionalnog ogoljenja na njegovu zbirku Ranije iz 2019. godine, pri čemu Kao život sam produbljuje temu ljubavnog odnosa koja je već ondje imala važnu ulogu. Ljubavni ton novoj zbirci udaraju tri pjesme iz prvog ciklusa (doba nevinosti) koje dočaravaju gotovo djetinju očaranost lirskog subjekta njom, svojom djevojkom, koristeći pritom različite strategije. U pjesmi sljedećeg proljeća poigrava se zvučnošću slova š i rimama te stavlja fokus na njene osobine pa ona postaje »topli stvor za šareni razgovor« dok u pjesmi moja djevojka krajnje pojednostavljenim izrazom naglašene narativnosti daje precizne informacije, o primjerice, njezinoj visini i težini. Završne riječi »puno me voli moja djevojka. i ja volim nju« odišu tolikom jednostavnošću, netipičnom za ljubavnu poeziju, da imaju učinak šoka.

Općenito, što se tiče rasporeda pjesama, iznenađenja nema te se i u ovoj Radićevoj zbirci niže 5 ciklusa s nejednakim brojem pjesama, od kojih je završni dao naziv zbirci dok su ostali nazivi indikativni za analizu. Tako životna i pjesnička logika nalaže da nakon doba nevinosti slijedi vrijeme spoznaje koje kroz 11 od ukupno 24 pjesme zbirke na trenutke razbija ljubavnu idilu. Ovim ciklusom ulazimo u gusto tkivo pjesama u koje se nastanjuju riječi kao što su stradanje, samoubojstvo, strah, pustoš, neplodnost, smrt, nepravda, masovni zločin, grobovi, krv ili bol, a česti su i motivi povezani sa Židovima i holokaustom. Problematiziranje vječne teme odnosa erosa i thanatosa posebno je uspjelo u pjesmi posljednji iz auschwitza (tako je dobro, tako treba biti) gdje, osim što jasno tu temu otvara stihovima »koncepcija tišine i krika / kad jezik istražuje smrt. / pričaš o tome. i svodiš me na eros / kao i drugi«, Radić daje doprinos raspravi o poeziji nakon Auschwitza. Poziva se naime na Adornovu opasku da je pisati poeziju nakon Auschwitza barbarizam (»adorno je rekao upravo ono što je rekao«) kojoj suprotstavlja izjavu Dragana Juraka: »briga ljubav za auschwitz« nakon čega nudi zaključne riječi »i tako je dobro, tako treba biti« uz pjesničku sliku suptilne ljubavne geste.

Izmjenjuju se tako kroz Radićeve pjesme potreba da se piše o Auschwitzu, o traumama i smrti jer, kao što pita Andrijana Kos-Lajtman u zbirci Teleidoskop, »kako je moguće, nakon Auschwitza, ne pisati poeziju?«, ali i želja za trijumfom života i neodustajanjem od »ljubavne ljubavi«. Ta želja osobito do izražaja dolazi u ciklusu radosni dani s pjesmama nešto naglašenijeg erotskog prizvuka i fokusom na tjelesnost, kao što pokazuju stihovi: »jer tebe ljubim ljubavi, / jezikom, zubima, usnama, / noktima, trepavicama, / jagodicama prstiju i jagodicama očiju, / tabanima, spužvom, bjelančevinama, / crvenim klijetkama i zemljom oko jetre« iz pjesme svaku noć i svaki dan. U sve se tri pjesme ovoga ciklusa javlja motiv jezika koji zadržava višestrukost svog značenja (»glatkim jezikom proizvodiš naborane riječi«) i tako dovodi do poticajnih asocijacija.

Između vremena spoznaje i radosnih dana kako po redoslijedu tako i po ugođaju nalaze se prostori mira, prostori tuge, pomalo melankolični, usklađeni s prirodnim mijenama i prožeti filmskim asocijacijama (»nedostaje samo privatni bazen / da budemo u provincijskom gradiću / iz američkih nezavisnih filmova«). Upravo je interakcija s drugim tekstovima i medijima koju Radić zadržava kao konstantu u opusu ono što, uz asocijativno nizanje pjesničkih slika, igre riječima (Lajtman kao »čovjek svjetla«), zvučnošću ili vizualnim dojmom (isticanje motiva reza crticama u pjesmi sjećanje na otoke), najviše provocira čitateljsku svijest. Na poleđini knjige u, pretpostavit ću, uredničkoj opasci, stoga možemo čitati da su u tekstu »rasuti filmski, književni i muzički citati i reference, čineći ga višestruko intertekstualno i intermedijalno kodiranim«. I zaista bi ova zbirka mogla poslužiti studentima kao materijal za vježbu potrage i klasifikacije različitih tipova manje ili više očitih referenci.

Uz pozivanje na, primjerice, knjigu Strah od letenja Erice Jong, knjigu i/ili film Histoire d’O, filmove Bilo jednom u Americi i Bilo jednom u Anadoliji, Maljeviča, Bergmana ili Šalamuna, zanimljivo je da Radić kao naslov jedne pjesme preuzima naslov svog filma Posljednji dani ljeta, a stih »smrt koja nikad neće biti nešto sasvim ljudsko«, osim što aludira na Antuna Branka Šimića, javlja se i u pjesmi Smrt u Zaraznoj zoni. Jasno je iz navedenoga da Radićeve pjesme zahtijevaju čitatelja koji će barem dio referenca uspješno prepoznati, a onda i pokušati odgonetnuti njihovu svrhu, no utjehu u slučajevima kada ostanemo zatečeni nekim stihovima daje autoironični završetak poprilično začudne pjesme palimpsest: »i što radi netko poput snjeguljice izvan jasenovca? / i koja je veza cigle, kožare i patuljaka? / i što s limunom? // velik dio poezije ne shvaćam, a noću putujem na zapad«.

Pitanje »što postoji iza slova?« jedno je od ključnih u ovoj zbirci, a važnost riječi u odnosu lirskog subjekta i njegove djevojke naslućuje se već u prvim pjesmama zbirke u kojima on često citira nju: »jer imaš krhke oči, kaže, koje se odraze na neka krhka / mjesta u meni«. Ne čudi stoga da vrijeme spoznaje počinje kada lirski subjekt pomisli da »te riječi nisu tvoje. / te riječi nisu naše. / mislio sam da jesu«. Ipak, između njih i dalje kolaju »šifrirani stihovi« i »sistem tajnih poruka«. Ona je ta koja nepogrešivo prepoznaje scenu iz filma Agnieszke Holland, a on zna »da nema nikoga boljega / da nas povede na stratište i nježno pripremi / za sva naša umiranja, za sve što nas boli«. Ona je adresat i idealna čitateljica njegovih pjesama, a njezina opipljiva prisutnost u njima doprinosi dojmu ostvarenog dijaloga među pjesnicima koji su izgradili vlastiti svijet u koji su ostali pripušteni kroz njihove riječi.