Otočke pjesme

NIČIJE, VIŠTICE

Usred nevere,
s leđa bure spuštene,
sve što su imale
usred otoka su posadile:
pet zdravih srca
i deset jakih dlanova
Tako je prepričavao sam vjetar,
kad ih je iz oluje otpuhao
Još je dugo osluškivao
kako gospinom travom
rastjeruju tuđe
i svoje duhove

Tri su četiri su pet
iza sebe ostavile svijet
i iz grla bure
izmigoljile
bile su tri pa četiri pa pet
ničije
ljudi rekoše vištice

Sve što su imale
pustile su da urasta
u tvrda tla otoka:
slomljenu kuću,
bol stalnog bježanja

Svoje su tuge ponijele
i pažljivo ih okopavale,
potom sjele u uvalu pa prizivale
dobru narav vode
Od tri su zida
kuću izmislile,
riječ po riječ
Krov je izrastao
na žilavim rukama
upornih vištica,
prepričavalo je more
Kad ih je nasukalo iz
svoje utrobe
još je dugo osluškivalo
kako umorne sanjaju
pitoma polja
usred kamena
i puštaju
da veliki mrak mora
govori
njihovim mrakovima

Tri su četiri su pet tako sadile
nejake mladice
usred suhe crnice
Tri su četiri su pet postavile
usred otoka
kamenu kuću
drugog postanka

Leđa dugo do zemlje savinuta
Djeca zorom timarena
Ljubav iz upornosti niknula

Na kotačima malog automobila
do suhog srca otoka,
prenosile su jedna drugu
pa čak i slomljena kopita
Sve to prepričao je starac
koji ih je na svojoj makiji
prvi puta udomio
Još dugo poslije
gledao je kako žene
iz zemlje rastu kao smreke
i rekao nikad se nije dogodilo
da je more tako najednom
izbacilo pet vištica
Nikad se nije dogodilo
da je sa šije opake bure
u kamen otoka
posađeno pet srca
niti je tko vidio
da je pet žena spasilo
čovjeka, dijete i konja

Tri su četiri su pet
sadile gospin cvijet
spasile svijet
i nikad se nije dogodilo
prepričavala je svaka maslina
da je pet žena,
pet vištica
okrenulo zemlju
na svoju stranu
i postalo njihovim sestrama

UZEMLJENJE

Jedna se savija kao maslina do tla
dok rukama prebire grumene zemlje
Čas joj govore sjemenke,
čas podzemne vode,
čas kamen prosikće,
čas borik prošapće
Žena razgovara
pa umiješa u veliki kotao kamenja
mrvu soli i nekoliko života
deset maslina i prvo što naiđe,
pitomu zmiju mirniju od kamena
i pjev desetak zrikavaca

NEBO

Druga miješa nebo
ispucalim prstima
i izgovara molitvu duž horizonta
Niknut će bilje i u svakom izdanku
svemir će se napuhati
opet do čovjeka

VODA

Treća pridržava na leđima
vodu dugogodišnjih kiša i prelijeva
vodu u zemlju,
vodu u tijela

Mir, vodo, mir
pridržava mokre riječi
i posipa
tišinom vode
slana popodneva

VATRA

Četvrta drži dlanove nad
vrućim jezicima
i previja
toplinom
radost tvrdih žuljeva

U plamenu naramak smijeha,
kraj plamena zbor vištica
tijela prizvanih drevnim vatrama
Raspliću svoje putove,
raspliću sve nepogode,
i taj oblak koji je zapeo
za grede neizgrađenog krova
i taj strah od života
koji se ne mora
ni kad se mora

MASLINA

Peta ruke prinosi u masline
i moli ih:
moje djevojčice
siđite u moje prste,
naučite nas
kako vrijeme postaviti
u stablo tako čvrsto
da se godine zaborave,
naučite nas kako razgovarati
s kamenom
tako da se nitko
ne ozljeđuje,
naučite nas zatvarati
krugove
i do sunca, do sunca
naučite nas
uznositi
usne poljubljene