Od Ludwiga do Ljudevita i natrag

U prvi čas činilo se da bi svakako trebalo obratiti pažnju na kriminalističke romane Ljudevita Bauera, jer su njegovi Trag u travi (1984.) i Trik (1985.) odigrali relativno važnu ulogu u pripitomljavanju ovoga žanra u nas.1 Tradicija hrvatskoga krimića tih osamdesetih godina još se uspostavljala prešavši dotad kratak i po mnogo čemu delikatan put. Ne računamo li, naime, predpovijest ovoga žanra koja u nas datira od jedne kriminalističke vijesti u Obćem zagrebačkom koledaru za godinu 1851. do Kneginje iz Petrinjske ulice 1912. Marije Jurić Zagorke, hrvatski krimić svoj kontinuitet uspostavlja tek od 1955. Jednostavnim umorstvom Antuna Šoljana, odnosno romanima prvoga profesionalnog pisca ovoga žanra, »Virovitičkog Siemenona« Milana Nikolića, te romanima Ivana Raosa, Branka Belana i Nenada Brixyja kao predstavnika prvoga naraštaja. Sedamdesetih i osamdesetih počeo je stasati i drugi naraštaj s Pavlom Pavličićem, Goranom Tribusonom i Ludwigom Bauerom, koji taj žanr i afirmiraju. Pred kraj stoljeća u punoj afirmaciji žanrovske literature, pa tako i krimića, ranijim autorima pridružili su se i novi, poput Irene Vrkljan, Ive Brešana, Jurice Pavičića, Roberta Naprte, Branke Primorac i dr. koji formiraju treću, sada već relativno stabilnu fazu tradicije hrvatskog krimića.2

Na kraju sam ipak odlučio iskoristiti pomalo privilegiranu poziciju osobe koja se između ostaloga bavi istraživanjima autobiografije i koja upravo radi na objavljivanju nastavka svoje knjige Autobiografije hrvatskih pisaca (Zagreb, 1997.). U tome nastavku i Ludwig Bauer jedan je od nekoliko desetina autora koji se odazvao mojem pozivu te mi poslao svoju rukopisnu autobiografiju. Upravo o njoj želim reći nekoliko riječi.3

Riječ je o prilogu koji pod naslovom Autobiografija obasiže oko trideset kartica teksta, tj. upravo onaj poželjni maksimum koji sam bio »zadao« svojim potencijalnim suradnicima. U oba ova elementa, tj. u naslovu i dužini, pokazalo se Bauerovo respektiranje jedne konvencije, odnosno dogovorenoga okvira. U tome smjeru činilo se da su mogla ići i očekivanja u pogledu ostalih obilježja Bauerova »svoježivotopisa« (termin P. A. Kazalija iz 1845. – očito prema njemačkome Selbstbiographie!), a koja bi se u najkraćem mogla svesti na kronološki prikaz, odnosno priču o jednoj – u prvome redu – književničkoj karijeri, dakako, u prvome licu i s impliciranom svijesti o žanru, njegovim aporijama i funkciji.

Da se radi o autoru koji ima upravo osviješten odnos prema ovakvome tipu tekstova, vidi se već po inicijalnoj rečenici: »Listajući vlastitu biografiju – čovjek valjda pokušava razumjeti kako je postao ono što jest, a onda se, možda neizbježno, suočava i s pitanjem što zapravo jest«. Pitanje identiteta postavljeno je ne samo kao enigma i cilj, već i kao proces samospoznavanja i zadobivanja jastva, dakle, ne kao gotova datost. A da to neće biti bilo koji, već identitet pisca čiji je status društveno ovjeren, ne samo preko poziva da sudjeluje u projektu koji se zove Autobiografije hrvatskih pisaca, već i preko vlastitoga iskustva voditelja Majstorske radionice za prozu. Naime, toga iskustva tiče se pitanje koliko su talent i kreativnost važni i kako se oni prepoznaju, a potom koliku ulogu u formiranju pisca imaju dojmovi, naročito oni najraniji, i »što je od toga doista relevantno za biografiju ili autobiografiju pisca«.

Pitanje o relevantnosti, dakako, implicira kriterij izbora, tj. vlastitu ideju o hijerarhiji životnoga sadržaja. To posredno upućuje i na ideju potencijalno mnogostrukih identiteta, jer samo nešto od toga sadržaja može biti više ili manje relevantno za oblikovanje pisca. Međutim, tu stoji još jedna dilema, a to je pitanje ne krije li se u auto/biografiji opravdanje ili izgovor za život i njegove pogreške? Otuda i moguća nelagoda što auto/biografiju uopće pišemo. Sve ovo sadržano je u preambuli Bauerove autobiografije kao priprema za ono što slijedi.

I uistinu, Ljudevit Bauer (tj. autor = kazivač = autobiografski subjekt, čim je ispunjen uvjet prvoga pripovjednog trokuta G. Genetta!), odmah potom mijenja perspektivu te odlazi u vlastitu prošlost s onim za žanr tipičnim početkom: »Rođen sam 13. kolovoza 1941. godine u Sisku«. Međutim, samo na čas, jer se odmah potom vraća u vrijeme pripovijedanja da bi iznio anegdotu s Milanom Kunderom, kojega ćemo inače u priči susresti na mjestu gdje mu to kronologija bude dopustila, a sada mu služi za nešto drugo. Naime, Kundera mu je jednom napravio horoskop i napomenuo kako datum i mjesto rođenja utječu na sudbinu čovjeka na što autor hipotetički iznosi: »Da sam se rodio nešto kasnije, bilo bi to u Vukovaru kamo su roditelji morali preseliti«.

Slijede fragmenti iz djetinjstva sa središnjim figurama oca, djedova, majke i baka. Otac je vjerojatno imao književnog talenta, majka s ocem dijelila smisao za humor, očev otac Nijemac, uvjerenjem veliki Hrvat, također duhovit i pragmatičan, drugi djed Hrvat, uvjerenjem Slaven, također sa smislom za humor, ali i za knjigu, utjecao na kazivačevu čitateljsku naviku, baka Bauerica, inteligentna, mudra, prednost davala srcu pred razumom, druga baka samozatajna i marljiva, ljudsku vrijednost mjerila radom i djelom, čemu će i sam biti sklon. Djetinjstvo u znaku dramatičnih događaja rata poput onoga s majkom koju od sovjetskih vojnika spašava susjed Živković, »pravoslavac« (djelić sjećanja na Vukovar u noveli Motiv sa stare slike), potom selidba stočnim vagonom od Vukovara do Popovače i odatle seljačkim kolima do Siska, progovorio vjerojatno na njemačkome, prva slova sriče iz lista Lustige Blätter, u gostionici razgovara s njemačkim vojnicima dok mu majka ne zabrani, jer su »Nijemci su za nju bili krivci za smrt moga oca«. Ova trauma trajno će ga kočiti da govori njemački za koji mu se činilo da ga zna. Ni s kajkavskim nije lako išlo, a kad ga je svladao, seli u Makarsku, i kad se kao trinaestogodišnjak vratio u Sisak, književni mu jezik postaje najbliži.

Priča se ovdje prekida digresijom o tipičnim pitanjima na književnim susretima o tome kad je počeo pisati, na što autor odgovara da je to bilo i prije nego je naučio pisati i to sa sklonošću da izmišlja a svoje pripovijedanje prikažem kao stvarnost, kao istinu – »iako je riječ o literarnoj istini«, što mu je ostalo »do danas pa se o mnogim mojim romanima tvrdilo kako su autobiografskog karaktera«.

Vraćajući se osnovnoj priči, tj. rekonstrukciji vlastite prošlosti, na redu je školovanje, potajna srednja pomorska u Bakru (utjecaj Jacka Londona), fizički napredniji od vršnjaka, sportaš i odličan strijelac što će mu dobro doći u vojsci, zarazio se motoristikom (»U vrijeme dok ovo pišem imam još uvijek svoju drugu Vespu i poveliku Apriliju...«); onda tuberkuloza pluća, sanatorij Brestovac, vrijeme za čitanje, počeo slati novinama svoje kozerije. Nakon izgubljene godine povratak u gimnaziju, izgubio vršnjake, izbjegava školu, omiljeni i poticajni profesor Juraj Bedenicki, studij slavistike, druženje s Veselkom Tenžerom i Zdenkom Rusom, štošta piše za džeparac, kupio prvi pisaći stroj, prepisuje pjesme Josipu Severu, Diktator posvećen »Ljutovidu i Anni Mariji«.

Pri kraju studija u Bratislavi objavljuje preglede suvremene hrvatske književnosti i makedonske književnosti, upoznaje Urbana, »slovačkog Remarquea«, Pavela Bunčáka, Dominika Tatarku i konkretista Jána Stacha, prevodio ih na hrvatski i o njima piše, prijateljstvo i s Jánom Jankovičem, atmosferu slovačke književnosti šezdesetih pokušao prikazati antologijom u časopisu Riječi.

Nakon studija godina u Parizu, prvi put vidio izložbu kinetičke skulpture, upoznao stare ruske emigrante, upala pluća vratila ga u Zagreb, prevodi prvu hrvatsku kibernetiku, vojska, pa posao profesora ruskoga. Sovjetsku okupaciju Čehoslovačke doživio kao intimnu traumu. U jesen 1969. stipendist u Pragu, upoznaje strukturalizam i antropologiju, druži se s piscima i drugim umjetnicima, s Anom-Marijom (ataše u jugoslavenskoj ambasadi) vjenčao se, u Zagrebu stekao status slobodnog umjetnika. U Pragu napisao dvije disertacije: o slovačkoj književnosti šezdesetih nije mogao braniti u socijalističkim zemljama, od druge u međuvremenu odustao odustavši i od sveučilišne karijere. S trojicom čeških pisaca družio se početkom sedamdesetih: Ladislav Fuks, Bohumil Hrabal, Milan Kundera: »Onih popodneva kada smo uz whisky, tête-à-tête, razgovarali o poetici proze kao tehnologiji iluzije bio mi je izuzetno blizak«. U to praško vrijeme 1973. dobio Politikinu nagradu za kratku priču, na Balogov poziv urednik Modre laste, počinje pisati za djecu, dobio nagradu Grigor Vitez, a kod Globusa mjesto glavnog urednika te počinje izdavati kriminalističke romane u tvrdom uvezu te pokrenuo Plavu biblioteku.4

U ljeto 1976. operacije bubrega, pa automobilom u London, predavao na jugoslavenskoj dopunskoj školi, za sina smišlja priče, jedna će postati obavezna lektira, napokon pročita sve Andersenove proze, sastavlja izbor za Sarajevo 1980. godine.

Iz stana u Novom Zagrebu odlazi u kuću na obroncima Plešivice, zaposlio se u Socijalističkom savezu, naučio ponešto o ispitivanju javnog mnijenja i funkcioniranju medija, sve se svodilo na novac, pa je tako bila ugrožena i Vjesnikova redakcija Romani i stripovi, predložio da se angažira hrvatske pisce, a na odgovor urednika da malo tko u nas može napisati dobar kriminalistički roman, okladio se i za dvadeset dana napisao Trag u travi, najprodavaniji po cijeloj Jugoslaviji, pohvalne kritike, no i tvrdnje da mu je ime pseudonim jednog od najuglednijih hrvatskih pisaca. Zbog jedne recenzije sljedeće godine napisao i drugi krimić – Trik. Zagrebačka Borba 1985. za nevolje Jugoslavije okrivljavala republike, javno istupa, bez učinka, ali je cijela ta konfuzna situacija dala klicu ideje o romanu Biserje za Karolinu.

Odlazak u Ameriku, koja nije bez hipokrizije, ali sloboda pojedinca je svetinja, preveo Trag u travi, snimljen TV film s novim imenom i lokacijom, pokraden, ali ne i ogorčen, sličnost s Colonellom Mirka Božića. Poznanstvo s Jamesom McGregorom koji će mu u ratu ponuditi gostoprimstvo i sinu omogućiti studij u Americi. Posvetio mu roman Partitura za čarobnu frulu. Predaje na dopunskoj školi, napisao prvi novopovijesni roman Kratka kronika porodice Weber koristeći građu Kongresne biblioteke, iako ima sjajan električni pisaći stroj, postaje ovisnik o kompjutoru. Bujanje srpskog nacionalizma i slutnja rasapa Jugoslavije potaknulo ga na pisanje Biserje za Karolinu, ondje je i dovršio najveći dio.

Povratak u Zagreb kći i sin mu duboko proživljavaju, oboje će se kasnije vratiti u Ameriku, 1989. za potporu romana Kratka kronika porodice Weber odbijen, glasine da je roman antikomunistički, objavljuje ga sarajevska Svjetlost i dobiva »posljednju jugoslavensku nagradu za knjigu godine – 9. svibnja 1991.«

U međuvremenu Socijalistički savez Hrvatske namjerava se pretvoriti u Socijalističku stranku, po uzoru na europske socijaldemokratske partije, Bauer piše statut, ali ga ne prihvaćaju, otpušten je kao tehnološki višak. S TV Sarajevo sklapa ugovor o snimanju filma i televizijske serije po Kratkoj kronici porodice Weber, režiser je trebao biti Rajko Grlić, ali rat sve prekida.

Pokreće 1990. u Narodnom sveučilištu Moša Pijade u Zagrebu Majstorsku radionicu za prozu, koju je »spomenuo negdje na početku«. Jedna od prvih polaznica je i Lidija Dujić, kasnije – bauerologinja, kojoj duguje najveći dio svoje popularnosti. Iz više generacija polaznika Radionice izdvaja se Svjetlana Gjoni koja je dobila 2007. VBZ-ovu nagradu za roman. Na početku devedesetih urednik je časopisa Naše knjige.

Čim su tenkovi krenuli na Vukovar, supruga mu je dala otkaz u beogradskom ministarstvu, živjelo se teško, iz vlastitog vrta, Bauer ionako znači seljak. Kad se pokušao zaposliti kao profesor hrvatskog, »pokazalo se da postoji uredba prema kojoj hrvatski smije predavati samo Hrvat hrvatskoga porijekla, a meni je negdje kao nacionalnost bilo upisano: Nijemac«.

Kako mu je Kratka kronika porodice Weber već bio označen kultnim romanom Podunavskih Švaba, pridružio se Vladimiru Geigeru, koji ga predstavio u Njemačkoj, i Goranu Beusu Richemberghu, začetniku simpozija Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu.

Zaposlio se kao šofer kod UNPROFOR-a, vozio jednom nekog češkog oficira koji ga je prepoznao, posao u UNPROFOR-u pruža mu zaštitu od terora jezika mržnje i više uvida u konkretne zločine i druge tragične pojedinosti, odjeci u romanima Partitura za čarobnu frulu i Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat.

Supruga imenovana veleposlanicom pri UN-u u Beču, frustrirala ga je njezina posvećenost poslu i spoznaja o ispraznosti diplomacije, ondje se tri godine loše osjećao, ali napisao Partituru za čarobnu frulu, u međuvremenu objavljeno Biserje za Karolinu 1997., opet u Sarajevu, hrvatski izdavači nisu mu objavili nijedan naslov.

Povratkom iz Beča opet je šofer pri katoličkoj humanitarnoj organizaciji, koji su ga otpustili 1999. kada je nenadano morao na operaciju.

Poslije 2000. sve su mu se knjige »vratile kući«. Partitura za čarobnu frulu postaje prvi suvremeni hrvatski roman objavljen na internetu. Nekoliko godina živi u Galgovu, uzgaja lozu, pravi vino i piše... Postupno seli Zagreb, dovršio roman Zapisi i vremena Nikice Slavića i napisao Patnje Antonije Brabec, piše novi roman... čak i više od jednoga, jer to kompjutor omogućuje.

Sve u svemu, iako je oduvijek osjećao da mora pisati, to je počeo prilično kasno, jer je htio naučiti što više i jer mu je obitelj uvijek bila važnija od pisanja.

Dvojeći koliko je ovim što je iznio pomogao razumjeti samoga sebe kao pisca, a drugome i manje, siguran je da bi autobiografija ostala nedorečena bez bibliografije beletrističkih knjiga, pa navodi njih 20 od 1979. do 2007. kada i datira ovaj svoj životopis.

* * *

Svođenjem vlastitoga opusa na beletristički, Bauer pokazuje na koji tip pisca misli dok konstruira autobiografiju. Tome tipu pisca podređuje i izbor onih uspomena koje su po njegovu mišljenju utjecale na formiranje literarnoga mu jastva. Ovime zapravo kao da pristaje na onu vrstu prešutnoga ugovora s javnosti koja je bila spremna ovjeriti upravo taj njegov identitet, i obrnuto, i on sam bio je spreman taj identitet prihvatiti kao dominantan, u neku ruku i sebi najvažnijim – bez obzira što on intimno mislio.5

No, valja reći i to da se ne radi o bilo kojoj javnosti, već o javnosti nekoliko kulturnih prostora koji su se pokazali itekako nesigurnim i nestabilnima. Ta nesigurnost u korelaciji je s ostalim njegovim identitetima, štoviše, kao da je uzajamno iskušavaju. Tako u situaciji krize krimića koji je tadašnjim ideološkim okvirima mogao opstati tek kao uvozna roba, njegovo je ime za hrvatsku, pa i tadašnju jugoslavensku kulturnu scenu, figuriralo kao pseudonim, tj. relativno poželjno ime: Ludwig Bauer.6 Upravo onoliko koliko npr. ime Milana Nikolića kao tobožnjeg Srbina nije odgovaralo zagrebačkoj sredini, pa će i on naći utočište u Sarajevu, baš kao i Bauer. S promjenama matične, hrvatske kulturne sredine (»Poslije 2000. godine sve su mu se moje knjige vratile kući!«) kojoj je zapravo uvijek pripadao (»Očev otac Nijemac, uvjerenjem veliki Hrvat« – »drugi djed Hrvat, uvjerenjem Slaven«!) i koja ga je duboko oblikovala, nesvodivost hrvatskog Nijemca Ludwiga Bauera na jedno, npr. tipično iliti stereotipno hrvatstvo (»pokazalo se da postoji uredba prema kojoj hrvatski smije predavati samo Hrvat hrvatskoga porijekla, a meni je negdje kao nacionalnost bilo upisano: Nijemac«), pokazat će se kao društveno napokon prihvatljiv, tj. hibridni oblik identiteta.

U tome smislu čini se da jedna osobna priča, jedna autobiografija, može funkcionirati kao ilustracija gotovo cijele jedne društvene paradigme od nekoliko desetljeća tijekom kojih je Ljudevit, Ludwig Lujo Bauer djelovao na našoj kulturnoj i književnoj sceni.

____________________
1 Usp. V. Brešić, Hrvatski krimić, u: V. Brešić, Novija hrvatska književnost, NZ MH, Zagreb, 1994.

2 Usp. V. Brešić, Der kroatische Kriminalroman, u: Lexikon der Kriminalliteratur. Autoren, Werke, Themen/Aspekte. Herausgegeben von Klaus-Peter Walter, Corian-Verlag, Meitingen 2004. Teil 3:s. 1-17.

3 Dakle, ovaj je tekst prvotno nastao kao izlaganje na tribini Hrvatskoga društva pisaca 23. studenoga 2011. u povodu 70. rođendana Ludwiga Bauera, a objavljen je u mojoj knjizi Eseji o autobiografiji (DHK, Zagreb, 2018.) u kojoj sam Bauerovu suradnju i prilog mojem spomenutom projektu (Iz pr(a)ve ruke – Nove autobiografije hrvatskih pisaca, 3/2015.). ovako komentirao:

– Na žalost, izgubio sam ranu korespondenciju i s g. Bauerom, što također znači da se relativno brzo i ovaj pisac odazvao mojem pozivu. Prateći desetljećima Baureovu prozu (prezaslužan za pripitomljavanje krimića u nas!), koja je pomalo s nepravom još uvijek u sjeni Kratke kronike porodice Weber i Biserja za Karolinu, nisam mogao a da ne primijetim kako su ga – uza sve laskave ocjene kritike – nagrade uglavnom zaobilazile. Gotovo da se to dogodilo i u slučaju njegova zadnjega romana Zavičaj, zaborav... za koji je na kraju ipak dobio nagradu, i to nagradu »Meša Selimović« za najbolji roman objavljen u 2010. godini na govornom području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije.

P. S. A onda je došlo, čini se, i Bauerovih »pet minuta«... U međuvremenu HDP proslavilo je njegov 70. rođendan prigodnim kolokvijem u koji sam se uključio pomalo privilegirano: da referiram upravo o ovoj autobiografiji. Autor mi na kraju pomalo iznenađen reče: »Tko bi rekao da sve to tamo stoji...«. –

4 »Kao urednik prvi sam počeo izdavati kriminalističke romane u tvrdom uvezu, bila su to djela Agathe Christie. Prema naslijeđenoj srednjoeuropskoj građanskoj hipokriziji, koju je socijalistička hipokrizija još pojačala – čitanje kriminalističkih romana nije bilo društveno prihvatljivo; takva literatura izdavala se samo na roto-papiru i prodavala na novinskim kioscima« (citat prema rukopisu kao i svi ostali u ovome članku).

5 Iz teksta se razbire posvećenost obitelji kao najsnažnija »alternativa« bavljenju pisanjem. Međutim, ta priča zapravo izostaje, kao što izostaju – bolje rečeno: tek su naznačene – i ostale autoidentifikacije koje je javnost također na svoj način bila spremna ovjeriti (npr. prevoditelj, scenarist ili urednik).

6 Nakon kolokvija g. Bauer mi je potvrdio moju pretpostavku da se iza tobožnjega njegova pseudonima za javnost krio – Antun Šoljan.