Manjak vrhunskih umjetničkih dometa

PROJEKTANTSKI PRISTUP – AMATERSKA IZVEDBA

VAN SEBE. Autorski projekt Nataše Rajković, Ivana Penovića i glumačkog ansambla Igara, u redateljstvu tih dvoje projektanata, Dubrovačke ljetne igre, Lazareti i Komarda, 13. srpnja 2021.

U Zagrebu postoji vrlo uočen, stanovito i uspio, jer je dospio na brojne pozornice, i one najznačajnije, jedan nov, avangardan pristup kazalištu: prenijeti na scenu život, onakav kakav jest. Budući da je to doslovno nemoguće, ipak se trajanje predstave mora ograničiti, taj avangardistički pristup nije napustio temeljni svoj naum: dramsku književnost, sve autore, od Shakespearea do Držića, Marinkovića ili Gavrana, naprosto izbaciti s pozornice. Postaviti tamo sama sebe. Tko je dorastao onomu koji sam sebe može i ima prigode postaviti na pozornicu!? Bez pokazane spisateljske nadarenosti.

Milenijima već postoji dramsko književno djelo i njegov uprizoritelj / uprizoriteljica, ali to se ovim postupkom ukida. Na pozornici će biti »doslovan život«, onako kako i onoliko koliko »redateljski teatar« odredi. Ovo je, zapravo, logičan slijed ili sljedeći korak »redateljskog teatra« koji je u početku uvažavao postojanje nekoga dramskog djela, ali samo da bi ga preuredio u »dramski predložak«, odnosno u ono što neki redatelj želi prikazati, krivotvoreći književnost ...

Van sebe, ima dakle dva dijela, a u prvom nema nikakva predloška. Projekt znamo što je: zamisao, namjera ili postupak da se nešto uradi. Taj naziv odnedavna je zagospodario hrvatskim kazalištima: čak je postalo prestižno »ostvariti projekt«.

»Dramaturšku okosnicu prvog dijela predstave kojeg je režirao Ivan Penović čini forma već u praksi potvrđenih radionica za migrante, omogućujući različite izvedbene iskaze koji u satiričkoj, pseudodokumentarnoj noti prokazuju sav besmisao nastojana da se drugog i drugačijeg kontekstualizira birokratskim rječnikom naspram iskustva migranata«.

To je kompletan tekst iz Programa predstave. Budući da zadana teksta nemaju, stvaraju ga na pozornici ad hoc, ako dobro zaključujem. Zato su i glumci navedeni kao »projektanti«. Na pozornici to izgleda ovako: najprije glumac uz pomoć projektora drži lekciju o migracijama, iznosi podatke o tomu. Pojavi se turistički iznajmljivač i njegove dvije gošće. Zatim je na pozornici video, glumci razgovaraju i na zaslonu i pred njim. Redatelj iznajmljivača prati dugim kadrovima »u hodu«, s leđa, dok on gošćama pokazuje neko selo. Na kraju ih poziva na izlet... Premještamo se pod obližnju Komardu, uz more.

U drugom dijelu predstave smo valjda na onomu izletu (?), protagonist iz prvog dijela je i tamo: »...u režiji Nataše Rajković Van sebe bavi se psihološkim i osobnim aspektima migracija, osjećajima ljudi koji se iseljavaju, sele i doseljavaju. Bavi se i onima koji tim kretanjima svjedoče. Potrebom da se sve informacije, podaci i komunikacije provuku kroz vlastite osjećaje kako bi se osjećajima dali razumni i činjenični temelji, a podacima i brojevima dodale priče i ljudi«. Piše tako u Programu.

Tu postoji tekst, nešto slično proširenoj skici za sinopsis. Skraćeno ću ga navesti (u zagradama je moj tekst!): »1. BARKA, a) živa slika, mirno i lijepo po mogućnosti u okviru, b) komešanje na barci, c) dreka i odluka o istovaru i iskrcavanju; 2. Silazak fine žene; 3. Overdress sramota, BILJANA (nakon »Dobra večer«, govori o sebi, kako se odjenula, kako nije time zadovoljna, o šetnji gradom, o svojim izlascima, o osjećaju nelagode jer se tako odjenula...); 4. Potapanje nade i rađanje nove, Ivo donosi šlapice, (dijalog) »misliš li da bi to bilo to« (i slično); 5. Kapetanica SANDRA (...) »Sad mogu što god hoću, mogu vikati, upravljati...« (navode se stihovi na engleskom, njih dvadesetak); 6. »Should I stay or should I go« (Pavle i Sandra u dijalogu): »ne ide mi se ovako«, »ja moram«, »onda idemo«, »pa moram« (i slično), »GRRRR«; 7. a) Makedonka (razgovor) »Ovo je Biljana iz Bitole, odakle si ti« (i tsl., Ivo kraće lamentira o domovini, a slično i Makedonka voli svoju domovinu); 8. Rat svjetova MIRNA (...) »Jesi li ti mojoj mami stvarno doveo makedonku? (...) Mi smo različiti ljudi...« (Na tomu mjestu se uočava navodna netrpeljivost prema onima koji nisu mi. Razgovor Pavla, Mirne, Sandre i Suzane): »Ti si zla. Ti imaš zmijski jezik«, »Ona nije zla...« (itd., slično tomu. Imenicu »makedonka«, dvaput zaredom, kao i »stradun«, novopečena docentica na Akademiji u Zagrebu piše malim slovom; valjda nije provjerila tekst prije objave!?); 9. Odlazak; 10. Zamor empatije: »Ja znam da ću se uskoro zaljubiti i onda će mi taj osjećaj biti najbitniji. (...) Ja sada suosjećam s ljudima. S mokrim ljudima koji u pretrpanim i malim čamcima pokušavaju prijeći velike vode. (...) Na toj slici je 19 ljudi.« (»Slici«? Onoj s početka, valjda?!). »Nitko nema opušteno lice«. (Iako ne piše »svršetak«, on je tu.)

U izvedbi, pred Komardom je jedan leut (piše i čiji je, sa zahvalom) i ljudi (glumci) u njemu, doista galame i kostavaju. Budući da je te večeri bilo marete, to nije išlo glatko, bilo je više komičnih detalja i močenja noga, izgovaraju ovo što ste skraćeno upravo pročitali, ne doslovno. Pojavi se ne 19, nego pet-šest momaka s pojasevima za spašavanje, odguravaju leut s glumcima od obale, zatim ga, plivajući uza nj, vraćaju, glumci se još jednom iskrcavaju ili ih iznose na obalu. Tada im se pridružuju i ostali sudionici uprizorenja. projektanti. Pri poklonu malobrojnim gledateljima (u Lazarete, odakle smo se ovdje premjestili, ne stane ni pedesetak ljudi, zbog pandemijskih »mjera i utega« još i manje!), svi su nasmijani, iza mene netko vikne »bravo!« Oni koji poznaju redateljsko-glumačke kuloare, tvrde mi da je taj bravo »režiran unaprijed« (!?).

Ja sam izvan sebe od muke. Nezadovoljan sobom jer gubim vrijeme na nešto što prema (ne samo) mojemu uvjerenju nije kazališna umjetnost nego jasni i nedvosmisleni samodopadni amaterski paceraj, ma koliko da ga izvode profesionalci. (Tko je amater ili nenadaren u svojoj naravi, ostat će takav i nakon deset završenih fakulteta.)

Na svršetku, i ja imam potrebu izreći veliku pohvalu projektantima. Predstava je: »U sklopu projekta Port of Dreamers, sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa«. Znači, »izvukli su sredstva«: Ma, bravo!

Migracije su velika i danas presudna euro-tema. Prisjetimo se: svi europski jezici, osim mađarskog i finskog, koji su azijatski, zapravo su indo-europski s korijenima u sanskrtu, zajedničkom prajeziku. To otkriva da su postojale davne goleme migracije. »Indo« su sve tri skupine eu-jezika: germanskih, romanskih i slavenskih, s izuzetkom albanskog (ilirskog) i grčkog, bliskih tim skupinama. Samo eu-jezik je jedino baskijski, ali moguće i jezici nekih odumirućih etničkih skupina u Andama i Alpama... Migracije su doista golema tema koju već 1922. godine najavljuje R. C. Kalegri, austrijski filozof i diplomat, spominjući »europsku negroidnu rasu«, danas već vidljivu osobito u Britaniji i Francuskoj. Novom golemom migracijskom valu upravo svjedočimo u ovomu našemu 21. stoljeću. Ta zbivanja zaslužuju i čekaju svoje dramske pisce ili scenariste...

Ovo što smo vidjeli na prvoj ovogodišnjoj premijeri DLJI, s kraćim školničkim predavanjem, s dvije makedonske turistice i nekolike usputne rečenice o nekim »mokrim ljudima« znače samo promašenu temu. Ovi i ovakvi projektanti nisu toj temi dorasli.

Temom migranata bavile su se i dvije gostujuće predstave na Igrama, također financirane novcem iz Bruxellesa.

Mariborsko Slovensko narodno gledališče prikazalo je Proslavu, hrvatskog autora Ivora Martinića. U satiričnom tekstu Slovenci se pokajnički »posipaju pepelom« jer se neka njihova politička djelatnica usudila zucnuti nešto protiv prihvata imigranata.

Vojvođani, Udruga kulturnova i Novosadsdkom kazalište Ujvideki Szinhaz, prikazuju kako dvoje mladih Nijemaca primaju u svoj dom mladog Sirijca, odvajajući za njega jednu sobu. Sporazumijevaju se gestama i grimasama. Pod istim krovom, kako se zove jednočinka anonimnih autora (očito naručena za ovu prigodu otkriva mnoge vjerske (kršćanstvo/islam), kulturološke, obrazovne, običajne, civilizacijske i ine razlike; no sprijatelje se, da bi nakon svega šest mjeseci učenja njemačkog jezika mladi Sirijac bio – primljen na Univerzitet. Idilično! (U lokalnom tisku tu sam idilu naslovio »omča oko vrata«.)

ZAČUDNO I NADAHNUTO

VENERA I ADON. Marin Držić: Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena; redateljstvo Mira Muhoberac i Vesna Muhoberac, Ragusini i Tetar M&M, Terasa Umjetničke galerije u Dubrovniku, 14. srpnja 2021.

Skraćeni naslov manje poznate Držićeve »komediole«, kako pišu sestre Muhoberac, Dubrovkinje, a podrijetlom Konavoke, u vrlo obavijestnom popratnom Programu predstave, pravoj maloj književno-povijesnoj studiji vrijednoj znanstveničke, teatrološke pažnje – jest VENERE I ADON.

Dramaturgice i redateljice tu navode pretpostavku da su »ovu jednočinku 1551. godine izveli članovi Držićeve Pomet-družine te da je prikazba bila o pokladama na piru Marinova bogata rođaka Vlaha Nikolina Držića, i nevjeste Marije Sinčičević Alergetti, kćeri Stjepana Alegrettija«. U svemu, blizanke Muhoberac, obje profesorice književnosti, Vesna na V. zagrebačkoj gimnaziji, a Mira na Filozofskom fakultetu, znaju o Držiću više negoli itko drugi i brinu o njegovu djelu. Već dvadeset godina »proučavaju spoj hrvatske baštine i moderniteta u našemu Gradu«, što je vrijedno, prema mojemu skromnom mišljenju, i općinske i gradske nagrade, a i državne. »Prizore Venere i Adona gledamo, pišu one, iz spoja institucionalnoga, alternativnoga i baštinskoga na naš rodni Dubrovnik, svoj Grad.«

Čak 470 godina nakon nastanka ova Držićeva pirna predstava je nadahnuto oživljena. (Usporedite kulturu življenja Držićeva i našega doba: onda su se na svadbama imućnih prikazivale kazališne predstave, a danas bogatim udavačama njaču pevaljke...)

Prikazuje se zaljubljivanje mitoloških protagonista Venere i Adona te u usporednoj radnji mladoga seljaka praćena svojtom koji je došao u Grad da bi se oženio. Mitološki svijet, nepostojeći, osim u mašti i pjesmama (Venere, sin joj Kupido, Adon te vile i satiri) ne zamjećuje seljake, ruralce, ali oni (Vukodlak, Kojak, sinovac mu Grubiša i Vlade, mati mu) »vide mitološki svijet«. Dramaturgice nam u popratnom ogledu pomažu razumjeti djelo pisano u stihovima, uglavnom dvostruko rimovanim dvanaestercima, a i predstavu, kao spoj, ali i sukob zbilje i iluzije o vilama i sličnom.

Izvođači su studenti glume, budući profesionalci ili već glumci: Petra Tunjić (Venere), Luke Saltarić – »glumica djevojčica«, rođena umjetnica, dijete nadnaravne ljepote lica (Kupido), Filip Lugarić (Adon), Lea Barba i Beata Šublin (satiri), Filip Vlašić (Vukodlak), Luka Šaldo (Kojak), Filip Majnarić (Grubiša), Dora Marojević (Vlade). Doris Kristić, čuvena kostimografica, odjenula ih je, a plesne pokrete oblikovala Petra Tunjić, skupa s ostalima.

Svi oni i glume i plešu i sviraju, s jedne strane naivno i nestvarno dopadljivo, a s druge profesionalno čvrsto osmišljeno. Iznimno ugodna večer na terasi Umjetničke galerije s pogledom na Grad uklapa se u prizore prikazanoga davnog svijeta, ali na istomu mjestu. Nakon izvedbe, gledatelji su ustajali i dugo pljeskali.

Imao sam prigodu vidjeti, na mjestu nastanka, čuvenu Pekinšku operu, punu dinamike i akrobatike, kao i Šangajsku operu, lirsku i suptilnu: ovo te večeri viđeno čini mi spontano ostvarenim koreografskim spojem ta dva pristupa, iako nema vokalne sastavnice. Premda nije u službenom programu DLJI, ova predstava Igre stvaralački nadopunjuje te ljetni Dubrovnik čini umjetnički bogatijim.

PONOVLJENE PREDSTAVE I NOVA ZBIVANJA

HAMLET

Vjerojatno zbog pandemije i Dramski program 72. Igara osjetio je moguće stanovita ograničenja. Premda se baš i ne čini da je tako! Međutim, dobre predstave od lani i ranije su se ponavljale. Štoviše, one najbolje bi igrale i nekoliko godina. Ove godine je ponovljen lanjski HAMLET.

Paolo Magelli, talijanski tzv. salonski komunist u svojoj domovini se i nije baš najbolje snalazio pa je u komunističkoj Jugoslaviji, najviše u Hrvatskoj, ostvario većinu svoga redateljskog opusa. Još i danas je tražen i razvikan. Osobito kod tzv. »jugo-nostalgičara!«

Ono što sam vidio i znam to je da je neosporni majstor detalja, ali ne i cjeline. I, naravno, propagator komunističkih svjetonazora, što per se ne držim ni dobrim ni lošim. Međutim, toliko unakaziti i toliko izopačiti genijalno Shakespearevo djelo kao što je to uradio Magelli na Lovrijencu, teško da bi ijednomu zdravu razumu uspjelo. Upriličio je antiratnu parolu s križevima, s golom Ofelijom (otrcanom »dosjetkom«!), s pištoljima... ukratko – jedva sam izdržao lanjsku premijeru, a da bih to išao još jednom gledati, možda samo pod dijagnozom gubljenja napomenuta zdrava razuma.

Objektivna kritika ne postoji, svaki je ljudski subjekt nužno subjektivan, ali ovdje i sada ne i osoban; osim na slici, toga sam redatelja vidio uživo jednom iz daljega na ulici. (I najgora kritika bolja je od nikakve, govorio je Georgij Paro!) Čak sam suglasan s Talijanovom ocjenom da je Dubrovnik, zbog pohlepe pojedinaca i državnog budžeta, postao ružna krčmetina koja nagrđuje ljepotu i slavu Grada.

Istine radi i zbog poštivanja činjenica, navodim sudionike te predstave, premda je odgovornost za nju isključivo redateljeva (i Umjetničkog vodstva Igara, dakako). Glumci su: Milan Pleština (Klaudije), Frano Mašković (Hamlet), Nikša Butijer (Polonije), Ermin Bravo (Horacije), Ugo Korani (Laert), Enes Vejzović (Rosencrantz), Pjer Meničanin (Guildenstern), Hrvojka Begović (više uloga), Matija Čigir (više uloga), Domagoj Janković (više uloga), Bernard Tomić (više uloga), Karlo Mrkša (više uloga), Pavle Vrkljan (više uloga), Ranko Zidarić (Fortinbras), Nina Violić (Gertruda), Anđela Ramljak (Ofelija).

Suradnici su: Željka Udovičić Pleština (dramaturgica), Lorenzo Banci (pozornica), Leo Kulaš (odjeća), Ljupče Konstantinov (glazba), Ivan Marušić Klif (video), Aleksandar Čavlek (svjetlo), Lovro Buva (mačevanje), te asistenti(ce): Tamara Damjanović (redatelja), Ana Fucijaš (kostima), Miran Brautović (videa), Roko Grbin (inspicijent).

GRIŽULA

Komična drama Grižula manje je poznato Držićevo djelo o starcu u najdelikatnijemu trenutku svakoga muškarca – kada osjeća gubitak erosa pa ide u šumu potražiti ljubavi sa šumskim vilama. Biva namagarčen, prevaren, u vreći namlaćen da se opameti.

Gledao sam lani tu predstavu i zaključio što i sada vidim (čini mi se dosta poboljšano): redateljski par Petra i Saša (Hrašćanec i Božić), prva »djeluje kao plesačica« (etsetera!), a drugi (šef dramskog programa Igara) »prisutan je u polju europskog suvremenog plesa«. Oni uvode taj suvremeni ples na Igre. Međutim, ples nema potrebe za Držćevim dramskim sadržajem, kao ni taj sadržaj za plesom, jedno drugom su suvišni.

Hrašćanec i Božić su redateljski inteligentno »štrihali« te jasno skraćeno predočili dramski sadržaj i likove: Gruba /Anica Kontić; Miona / Iva Jerković; Staniša / Branimir Vidić i Vukosava / Perica Martinović; Radoje / Kristijan Petelin, Dragić / Leon Dubroja; te najbolji i najistaknutiji Grižula / Ozren Grabarić i Omakala / Nataša Dangubić.

Grižulino ponavljanje »Nijesam star«, nije suvišno, ali njegovo »seksanje« kore bora neukusna je i glupa vulgarnost.

Išao sam ponovno pogledati tu predstavu jer je scenografski jedinstvena i vrhunski iluminirana. Najzaslužniji suautor predstave je Martin Šatović, oblikovatelj svjetla. Time je inače prirodno bajkoviti ugođaj parka Gradac zablistao u punoj ljepoti. Scenografiju su dakle stvorili borovi i svjetlo pa Zdravka Ivandija Kirigin, kao scenografica, s time nije više imala nekog bitnog posla, a kao kostimografica je temeljito zabrljala. Društveni slojevi se u Držićevim djelima prepoznaju već prema odjeći, što uvijek daje uvjerljivost, vrlo bitnu na pozornici. Kirigin o tomu ili pojma nema ili to ignorira na štetu uvjerljivosti. Sve ih oblači jednako, u bijelo, po nekoj svojoj čudnoj logici posve izvan sadržaja drame i profiliranja likova. Nenad Sinkauz ostvaruje dojmljivu, snažnu, premda na momente gredzu glazbu.

Šumske vile u Grižuli su epizodne, koliko treba opametiti starca, ali ovdje su posebna predstava, odnosno okvir uprizorenja koje vilama i njihovim »plesom« i počinje i završava. To su Lucija Alfier, Viktorija Bubalo, Danijela Evdenić, Dana Meniga, Dea Presečki, te Kupido/Plakir, raspusno šumsko božanstvo, Boris Barukčić.

To nisam mogao doživjeti kao ples, a ni kao »šumske vile«, ali jesam kao LGBTQ družinu. (Prepisujem s interneta: Lesbian/ Gay/ Bisexual/ Transgender/ Queer/ Questioning.) Dakle, oduvijek je postojala malformativna manjina i formativna većina koja se prema manjini koja potire temeljni razlog postojanja, a to je reprodukcija ili održanje svoje vrste, na čemu se temelji sav život – odnosila kako kada i kako gdje. U totalitarnim režimima (i onom jugoslavenskom) takve se osobe progonilo, a u demokraciji i u zapadnoj civilizaciji prihvaća ih se i nastoji pomoći im da se što manje osjećaju drugačijim, izdvojeni i nepotrebni, što u osnovi jesu. Međutim, u suvremenosti, ta malformirana manjina prometnula se u trajnog izazivača nereda i urgentnih zahtijeva za svojim prohtjevima, a zapadnjačko i EU društvo, podliježući pritiscima malformiranih, okrupnjelih do moćnih svjetskih lobija, potire samo sebe, to jest: negira vlastiti život.

U predstavi, ta u više živopisnih (duginih?) boja kostimirana družina gledatelje napadno provocira, otvorenim pozivima na seks: rukama nad genitalijama, užeženim pogledima i pokretima, isplaženim jezicima... Na kraju će svoje raspusno božanstvo, čije su vjernice, Kupida golih prsa, podići nad svoje glave i ponijeti kao moći svetog Vlaha u procesiji za blagdana. Jasnije ne može biti: »Povorka ponosa«, kako se to zove po gradovima, provocirala je i na Igrama.

KNJIŽEVNOST I GLUMCI NA ULICI

»Mediteran kakav je nekada bio« – u sklopu godine čitanja, a godinu čitanja proglasila je Vlada Republike Hrvatske 2021. godine. Tako je na Ljetne igre dospjelo i čitanje izvadaka iz proza Ranka Marinkovića, Slobodana Novaka, Rade Jarka i stihova Staše Aras.

Moja pratiteljica i ja sjeli smo (11/8) za jedan visoki stol u uskoj Antuninskoj ulici. Redom su nam prilazila četiri glumca: Marin Klišmanić, Iva Kraljević, Veronika Mach i Romano Nikolić. Čitali su sjajno, interpretativno, ne obazirući se na prolaznike i obratno, uostalom kako i dolikuje dobrim glumcima. Da mi netko tako u »intimnoj« atmosferi da ga čuju samo dvoje troje ljudi, čita nešto iz neke knjige poseban je doživljaj koji će svatko pojmiti kao posebnu čast. Ne znam koliko je to isplativo, ali da smo se ugodno osjećali, jesmo!

Odjeljak iz romana Rade Jarka predočava nam jedan komunistički sprovod na groblju Boninovo u Dubrovniku, a roman je naslovljen YU puzzle. Na naslovnici su Tito i Jovanka. Proza je dojmljiva, a o ukusima izbornika se ne raspravlja. Međutim, slobodan sam pripomenuti da pod »temom Mediteran« upravo na tom groblju Boninovo imamo i jedan iznimno napet i sadržajan sprovod jednog sudionika Domovinskog rata 1991. Izbiratelj je očito mlađi čovjek pa to ne zna ili još nije uspio izići iz Yu.

PROKUŠANO I POUZDANO

Davor Mojaš: Jugo, u vlastitu redateljstvu, Studentski teatar Lero, Lazareti, 13. kolovoza 2021.

Lazareti su »vanka Grada«, pred istočnim i ulazom i staru gradsku jezgru, u vrijeme Republike obvezatna karantena, prisilna izolacija došljaka u Grad, da ne unesu zarazu. Do desetak manjih prostora silazi se niz goleme stepenice prema moru, sa svih strana ograđenih i pogodnih tek za komorne predstave s ne više od pedesetak gledatelja: takve su na ovogodišnjim Igrama bile dakle četiri.

Davor Mojaš poseban je fenomen u hrvatskom kazališnom životu, ponaosob u Ljetnim igrama. Osnivač je amaterskog Studentskog kazališta Lero te je njime po brojnim domaćim i inozemnim amaterskim pozornicama redovito osvajao nagrade i stekao time poseban ugled. Već je ustaljeno da Ljetne igre svake godine uvrste u program i zadnju predstavu Lera i Mojaša. Ovogodišnja je praizvedena lani ujesen, 27. studenog, na istomu ovomu mjestu u Lazaretima.

Jugo ili šilok to je prevladavajući južni vjetar nad Bokom i Južnom Hrvatskom, ljeti sivo more koje se ne razlikuje od jednako siva neba, omorina, izmaglica, teško disanje i vrelina, a zimi jednako sinje more, česti golemi valovi, južina, vlažno je sve što se dotakne u dugotrajnim vremenskom depresijama.

Predstava se sastoji od raznih fragmenta ili zvučnih izvadaka. Najviše je zastupljen Vojnović: soneti, intermezzo i fragment iz Ekvinocija, govori Miše Martinović (taj veliki hrvatski glumac upravo tih dana nas je napustio!); E.A. Poe iz Krabulje crvene smrti; M. Vodopić iz Tužne Jele; M. Caboga Protiv dubrovačkog plemstva i drugo: traje 45 minuta.

Znači, riječ je o recitalu, s pet izvođačica: Jasna Held, Ksenija Medović, Zvončica Šimić, Rela Petric, Paula Japunčić, Brbara Damić. One jesu stalno okrenute gledateljima, ali ne i statične, nego u neprekidnim premetanjima, kako već redateljski scenski pokret zahtijeva.

Podjednako su prisutni i podjednako naglašeni svi elementi nekog uprizorenja. Osim govora i pokreta, vrlo važnu ulogu imaju i svjetlo (u čestim zamračenima) i ton (Antonijo Ljubojević), dinamična scenografija i ne samo jedna odjeća (Dubravka Lošić, a izrada Marija Glamočanin), glazba (Petar Obradović), tehničko vodstvo (stanoviti Deus ex machina, Mato Brnjić), ali i video (Rela Petric).

Mojaš je uvježbao i ustalio višeznačnu, na emocijama postavljenu, a izvedbeno raznoliku svoju scensku poetiku i replicira je s uvijek novim kombinacijama... Značajno je da je Mojaš, rođen doslovno »pod Minčetom«, dakle u Gradu koji voli i poznaje, kojemu se stalno obraća kao osobi, personificira ga dakle, ali ne kao sebi ravna, nego mu prilazi kao nadnaravnom i vječnom izvoru svojih nadahnuća.

Jugo u Dubrovniku nije samo vjetar, nego stanje, i tijela i duha, taktilno osjećanje, raspoloženje... Sve što je gotovo nezamislivo teatarski iskazati. Očekivao sam, primjerice, da će uprizorenje započeti zvukom, udaranjem valova o stijenje i o zidine Svetoga Ivana na Porporeli, ali ne: Mojaš počinje zvukom dubokog i teškog disanja. Nitko Dubrovniku ne umije ući »pod kožu« kao Mojaš! Nitko Dubrovnik i ne voli tako bez predaha i toliko duboko.

VRHUŠKA GRE!

Jedina predstava festivalskog ansambla, dakle ovogodišnja »udarna«, glavna, koja se, izvedena potkraj Igara, iduće godine obično ponavlja, to je Glava lava, dramatizacija (Marijane Fumić) istoimenog prvog romana autora Ivana Salečića.

Ivan Salečić!? Pa, ja ga poznajem. Uvijek pristojan, tih, ali rječit. Bio je ideolog i urednik, jedan od glavnih propagatora marksizma u glasilima vezanim uz Centrali komitet Saveza komunista Hrvatske (a sva su bila takva!). Njegova »marksistička kritika« ostaje zapamćena kao sintagma i vrsta književne kritike, premda nije mogla biti i primjenjivana, ma koliko da se Salečić oko toga trudio. Bio je jedan od značajnijih govornika znamenitog vijećanja u CK SKH o Šuvarovoj »Bijeloj knjizi«, o označavanju »neprihvatljivih stajališta« i u toj knjizi popisanih neprihvatljivih, odstranjenih ljudi... Mene je uvjeravao (jer sam tada suuređivao stručni i znanstveni časopis Umjetnost i dijete), da se i u kritikama knjiga za djecu mora primjenjivati »marksističku kritiku«.

Otvaram internet: imaju dva Ivana Salečića, »stariji« i »mlađi«. Zanima me prvo stariji, ali što god ja kliknuo (Salečić, inače psiholog, zanima se za »coaching i psihologiju oneline medija«) pokazuje se uvijek samo mlađi, sličan starijem Ivanu Salečiću kao jaje jajetu i više: »pljunuti ćaća«. Ne valja i neću miješati očeve i sinove, međutim i mlađi se bavi u osnovi istim poslom kojim se bavio i stariji: urednik je i kolumnist prestižnih publikacija u Hrvatskoj »uz sve vodeće hrvatske medijske kuće«, još je i »kreativni direktor« Cosmopoliten, Elle, skupe tiskovine upućene na bogataške adrese... Konačno, zbog svega toga je »u depresiji«, ali »prohtjelo mu se kupiti« (baš tako čitam »prohtjelo«) kuću/stan u Dubrovniku, u staroj gradskoj jezgri. (Tko to danas može? Samo najbogatiji ili vrhuška.) O toj kući (autobiografski, »faktično«) i o svojem fiktivnom druženju s imenjakom Ivanom (Gundulićem) napisao je svoj prvi »hvaljeni roman«. Odmah je dramatiziran i postavljen u Dramski program Igara. Igralo se na košarkaškom igralištu Pod Minčetom (20/8/21). Glava lava je fasadni, fontanski ili vrtni građevinski ukras.

Idemo na praizvedbu, dolazi i pisac. U prvom redu improvizirana gledališta, kako je i red, sjede uzvanici: gradonačelnik, župan... Pisac, međutim, pozdravlja ministricu, opušteno kratko ćaska s njom, tih, nasmijan, rječit. Predstava je trajala dva sata i četvrt, bez stanke, a ja sam imao osjećaj da traje četiri sata i dvije četvrti. Naime, već i prije polovine predstave stalno sam pogledavao na sat; koliko još!?

U predstavi sudjeluju »suvremenici« i »barok«. Suvremenici su: Ivan (Amar Bukvić), Vanja (Iva Kraljević), Laima (Jadranka Đokić), Šeh (Dražen Šivak), Nikša (Branimir Vidić Flika) i Profesorica (Doris Šarić-Kukuljivca). »Barok« su: Gundulić (Maro Martinović), Šiško (Romano Nikolić) i Mato (Marin Klišmanić), Gundulićevi sinovi, zatim Nika (Jadranka Đokić) i Džive Gundulić (Veronika Mach), Kate (Glorija Dubelj) i Luce (Doris Šarić Kukuljica), Gundulićeva domaćica. Đokić i Šarić su znači u obje ekipe, a ekipe su često obje i na sceni. Tako jednom Gundulić piše za stolom (»Osmana«), u depresiji i on, baca na pod napisano, a Ivan mu (Salečić) prilazi i tješi ga: »U Dubrovniku nema većeg od vas, to svi znaju«. Poanta je da su njih dva skupa, jedan najveći, a drugi najuspješniji. I jednako velik, dakako!

Radnja je ispunjena s puno kratkih slika, čas iz jedne ekipe čas iz druge, čas iz obje zajedno, to je niz od tridesetak, moguće još i više prizora, tek što započne neki dramski odnos, ubrzo se prekida. Sve je mozaik razno-prizornih skica ili, u nekom boljem slučaju, nečega sličnog dosjetki.

Ivana zanima njegova kuća i kako je obnoviti, najviše je vremena na to potrošeno, druge neke ideje tu nema. Sve je to u mojemu viđenju banalno, trivijalno, konačno i dosadno. Osim žudnje: biti slavan! Jadranka Đokić u svojim ulogama jednako pompozno stupa i s jednim i s drugim Ivanom (Salečićem i Gundulićem), to se očito i htjelo.

»Živimo u vrijeme restauracije konzervativnih vrijednosti«, kaže Salečić izvan predstave, naglašava kako ne prihvaća Gundulićev konzervativizam, ali Gundulićeva slava, e to je već zanimljivo! Meni je sve to nedozrelo, doista početničko, skorojevićko, »pokondirena tikva«, bez dramaturške okosnice, »rasuti teret«. Glavnu ulogu ima kuća u Gradu. A glavni detalj je kada netko Ivana (Salečića) oslovi intimno »Dživo«, onako kako piše na Gundulićevom grobu u crkvi Male braće: »Gjivo Franov Gundulić«.

U onom »baroknom« dijelu, gdje su sinovi nedostojni slavna oca, jedan je čak silovatelj, u jednom trenutku se čini da će se začeti zanimljiv dramski odnos o povijesti (kupovanju slobode), no i to je tek šarena kockica raznobojna mozaika... Glavni protagonist Ivan gotovo pa stalno je na pozornici, ali nema što glumiti. Doima se kao neki tv-voditelj kroz sve te nevažne prizorčiće, a nešto malo glume mogli su iskamčiti tek Martinović i Šarić-Kukuljica.

Redateljica (Aida Bukvić) zna posao i sve to je nekako privela kraju, a trešnju je odlično postavila. Suradnici su joj bili: Ivo Knezović (scena), Mirjana Zagorec (odjeća), Blaženka Kovač-Carić (scenski pokret), Maro Market (glazba), Martin Šatović (svjetlo) i drugi. Ima čak sedamnaest tehničkih suradnika. Skupo jest, ali ima se, dava se! Vrhuška gre!

I još jedan detalj. U nekom trenutku Ivan nekomu tamo kaže »naći ću nekog novinara« (navodim prema tijekom izvedbe zapisanom). Znakovito, vrlo znakovito. Ne sumnjam da će se »naći novinar« i više njih koji će hvaliti, slaviti, intervjuirati, uzdizati...

»Tko ima pare ima vlast, tko ima vlast ima pare, neka sviraju fanfare«, galamio je Drago Ivanišević još u socijalizmu, ali ništa mu se nije dogodilo jer nije spomenuo ničije ime. Vrhuška gre!

72. IGRE – SAŽETAK

Ovogodišnje, redom 72. Dubrovačke ljetne igre mogu biti zapamćene, što se Dramskog programa tiče, po četirima oznakama i dvama zapažanjima.

Prvo: Urušavanje tradicije otvaranja Igara

Urušavanje je izvedeno namjerno, vrlo je štetno, a najuočljiviji detalj je dekostimiranje Kneza. To simbolično i stvarno znači i obeznačavanje Dubrovnika.

Otvaranje je u promidžbenom, gnoseološkom i svakom drugom smislu značajnije od bilo koje predstave na Igrama. Po otvaranju nas u svijetu znaju i prepoznaju. Otvaranje stoga mora imati jasan lokalni, nacionalni kao i internacionalni karakter, a ne beznačajnu i nejasnu dokumentaristiku i »suvremeni ples« kao u seljačkom vatrogasnom domu. Minčeta i Dubrovnik jedno su od svjetskih čuda, jedinstveni. Grad iznimne i univerzalne vrijednosti, a njegovi stanovnici, u cijeloj županiji, posebni su i to treba svake godine iznova nedvosmisleno predstavljati svima, s jasnim ciljem da Otvaranje bude priredba svjetskog značaja!

Drugo: Europska negroidna rasa

Tri su predstave bile o useljavanju imigranata u Europu koje, prema naredbi EU, treba prihvaćati i udomljivati te o tomu upriličivati umjetničke sadržaje (novcem iz EU). Dok su Slovenci i Vojvođani predstavili suvisle i dobro ostvarene jednočinke, Ljetne igre su taj propagandni zadatak povjerile onima koji su, gotovo bez ikakva dijaloškog predloška, pokazali nesuvisli kazališno-filmski performans, diletantski zapravo.

Europsku novu afro-azijsku negroidnu rasu najavio je početkom 20. stoljeća Kalegri, austrijski diplomat, a ona se početkom 21. stoljeća upravo ostvaruje. Katoličanstvo se urušava i nestaje blagoslovom postojećeg pape, a čitavo eu-kršćanstvo i bijela rasa smanjuje se i nestaje novcem Eunije. Ljetne igre su se u to uključile, vjerojatno političkom odlukom...

Treće: Suvremeni ples i razvrat »na mala vrata«

Entrefilet slobodnoga plesa i promidžbe razvrata nedvosmisleno podsjeća na suvremene »povorke ponosa« malformiranih skupina koje teroriziraju formativnu većinu građana. Premda je to doista tek ušivak u drugom i drugačijem sadržaju, »suvremeni ples«, ako želi imati svoj udio u Igrama, onda treba imati i poseban program, o čemu odlučuje uprava, a malformativne društvene skupine karitativno su psiho-socijalno, medicinsko i političko pitanje, ali propagandno mjesto nipošto im nije u Dramskom programu Igara.

Četvrto: Gubljenje kriterija

Udarna i zapravo jedina predstava koja je (uz početni performans!) proizvod Festivalskog ansambla ove je godine bila dramatizacija prvog, početničkog romana Ivana Salečića Glava lava. Salečić je »prisutan« u »svim« prestižnim hrvatskim novinama te »kreativni direktor« međunarodnih izdanja, nije (još!) pisac, jer prema kriterijima strukovnih udruženja to može biti tek pošto napiše svoj drugi ili treći roman. Prvi nisam čitao, ali jesam neki intervju u kojem voditelj dijaloga kaže da ga je trebalo skratiti »za trećinu«. Pošto sam ga vidio dramatizirana za predstavu, mislim da bi ga bolje bilo skratiti makar za dvije trećine, a možda i sve tri! Književno poticajnog materijala tu ima za pristojnu pripovijetku, recimo.

Naime, predstava, iako redateljski i glumački stabilna, puka je banalizacija života, niz trivijalnih prigoda bez dramaturške cjelovitosti, s više započetih, a nezavršenih dramskih sadržaja. Najvažnija preokupacija glavnog lika Ivana (Salečića), dakle sama sebe (!?), a kazivana gledateljstvu, kao da to sve nas zanima, jest kako dovršiti obnovu stana/kuće kupljene u Dubrovniku, u staroj gradskoj jezgri. Nekih drugih svojstava toga lika zapravo ne vidim, osim što se »upucava« biti nobles i slavan kao Gundulić.

Je li to klijentelizam ili su neki pritisci ili naprosto zagubljeni kriterij i nekompetencija doveli ovo djelo da bude »udarno« i »glavno« na ovogodišnjim Igrama, to ne znam. Ima li to veze s time što je Salečić »prisutan« u SVIM hrvatskim glavnim, to jest mainstream novinama ili je puki »sukob interesa«, ni to ne znam. Je li umjetničko vodstvo Dramskog programa dalo povjerenje onima koji to povjerenje nisu opravdali ili su ga čak izigrali, ni to ne znam. Ono što znam to je da sam jedva dogledao tu meni predugu i trivijalnu predstavu. Dramski program Igara nikada do sada nije pokazao više samohvale i samodopadnosti, a nikada manje vrhunskih umjetničkih dometa.

Prvo zapažanje: I ja sam dio Igara

Do uha mi je došla neprovjerena glasina da su u Igrama odlučili »tužiti i Glas Grada i tebe« (županijski besplatni promidžbeni tjednik u kojemu sam pratio Igre); nisam razabrao zbog čega... Ponovit ću: ja sam subjekt, ne neki ili nečiji objekt. Sve što napišem i potpišem subjektivno je i samo moje viđenje.

Na osobni poticaj, svojevremeno sam (1989.) snimio i emitiran je više puta na TV cjelovečernji dokumentarno-igrani film 40 GODINA DLJI, koji je o 65. obljetnici prikazan i na Igrama (u Kinu Slavica). Dakle, i ja sam dio Igara. Tko god ima nešto protiv Igara, to je i protiv mene. Pratim ih od gimnazijskih dana, a pišem o dramskim predstavama (ne kontinuirano) već pola stoljeća.

Štoviše, ja branim Igre. Štitim ih prije svega od prevelike neutemeljene samohvale, a jednako neutemeljene i površne »reda radi« novinarske pohvale uvjetuju uljuljkivanje i gubljenje kriterija, što se ove godine i dogodilo. Branim ih i od zastranjenja »redateljskog teatra«, od nadobudnih i samodopadnih mladih redatelja kojima nedostaje iskustvo i relacije... Ukratko, branim ih kao sama sebe.

Drugo zapažanje: Savršeni uvjeti za sve priredbe

Dubrovačke ljetne igre nisu jedina kazališna manifestacija koju sam pratio, tako da mogu uspoređivati i reći kako su, već od lani, press-služba i odnosi s javnosti bolje organizirani nego bilo gdje drugdje. Dodajmo ljubaznost djevojaka koje tamo rade, punu predanost poslu, uslužnost, obaviještenost... svaka čast.

Jednako, sada kada je sve pri svršetku, mogu posvjedočiti, koliko sam stekao uvida, da su za sve predstave upriličeni savršeni uvjeti. (Osim prostornih, ali to ne ovisi o Igrama.) A kakva će koja priredba biti što se tiče umjetničke vrijednosti i dojma, to ovisi o umjetnicima i o umjetničkom vodstvu.

(Konavle, 24/8/21)