Lujina poezija ili umijeće katarze

Kao uspješan i respektabilan prozni autor, Ludwig Bauer slobodno inkorporira u svoj opus pjesničke uratke, pokazujući da mu riječi i izraz služe prema vlastitoj želji i potrebi. Dakle, zanatski je potpuno opremljen, poetički orijentiran, rječotvorno zaigran te se može protegnuti kako mu se prohtije, »u hladu bukve široke«, dok mu iznad glave pjeva »slatka ptica mladosti«, budeći sjećanja. Namjerno koristimo ove dekorativne umetke, budući da to intencionalno čini i naš pjesnik. Bogat je asocijacijama, literarnim pastišima, aluzijama, podstavama. Stoga će u njegovu umijeću posebno uživati oni koji više znaju, ili koji imaju veću skalu asocijacija, što bi prema Brodskomu trebala biti jedna od bitnijih označnica inteligencije. I stvarno, u nekoj vrsti otvorena dijaloga s majstorima pera, u sinkronicitetu emotivnih stanja, Bauer dosiže najveću dojmljivost svojega pjesničkog izraza.

Vezane i slobodne forme

Oveći ciklus koji razmatramo, podijeljen je u dvije cjeline: vezane forme i slobodne forme. U vezanima, gdje srećemo sonet klasične strukture (dva katrena i dvije tercine), prevladava svečana intonacija, trubadurski ljubavni »štih« i naklon majstorima, koji su u hrvatskom jeziku dobrusili ovu zavidnu pjesničku vrstu do antologijskih vrhova: Vesni Parun, Tonku Maroeviću, Stijepu Mijoviću Kočanu. Kao da si svjesno želi »otežati« i uslojiti zadatak, Bauer k tome koristi i akrostih, zadajući si početnim slovom prvu riječ u stihu. Kao da hoće reći kako ne oskudijeva u idejama, što u današnje vrijeme i jest podvig, budući da svjedočimo sveopćoj ispražnjenosti duhovnog polja, što za sobom povlači reciklažu i zamor poetskog materijala. A Hamvas nas lucidno upozorava: »Ideja je najvažnija hrana makropsihe. Bez nje nema visokog, velikog, potpunog i lijepog života. Slikama ideje Moći uzdižu k sebi čovjeka koji se uzdiže prema njima«.

Međutim, autor odmah na početku jasno određuje svoju poziciju. Budući da zbori iz »trubadurskog kuta«, stavljajući poeziju između sebe i voljene osobe, reći će: »Ja ne tražim za sebe vječnost i slavu, / Za tebe tražim riječ čišću od zlata; / Iskušavam moć pjesničkog alata, / Da napišem pjesmu jedinu, pravu«. Za sebe također tvrdi da je »o ljepoti ovisan«, a građu za pjesme izlučuje iz stvarnosnog i fantazijskog sedimenta, raspolažući istom onom zbiljom, koja u mnogih izaziva jad, mrzovolju i zajedljivo gunđanje. No on, uzdignut snagom zaljubljenosti, priznaje svojoj odabranici: »Isprao sam ti grumenje vrlina, / Od pijeska i praha svakodnevnice«. Isto tako, znajući da svi mi voljenima dajemo od vlastite srži, ono što je u nama samima ponajbolje, diskretno će joj naznačiti: »Jedinstvena si koliko si moja.«

Zanimljiva je simbolika dvojstva, koju Bauer postiže, uspoređujući se s kentaurom. To mitološko biće, pola čovjek a pola konj, oduvijek predstavlja psihološku dubletu, gdje je humanoidni dio razum, logika, mišljenje, upravljanje i vladanje, a dio konjske muskulature je divljina, nagon, spolnost, neukrotivost, čak surovost. Pjesnik veli: »Trup preplavljen krvlju, a glava znanjem«. U naravi modernog čovjeka, te bi se sile trebale ujednačiti, kao u plemenitom kentauru Hironu, izuzetku od svoje vrste. Spojivši u sebi strast i osjećajnost, takav bi »kentaur« mogao naći i ono najsvjetlije lice ljubavi, ushit, ispunjenost i radost, baš kao što i naš autor poručuje: »Našao sam u tebi radosti kod«, koji čovjeku u svim dobima otvara vrata vitalnosti i mladosti.

Slobodno ali disciplinirano

U drugom, slobodno stihovnom ciklusu, pjesnik širi tematsku lepezu. Ne obvezuje ga rima, no ritam nedvojbeno postoji i pjesme su čvrsto organizirane oko neke središnje jezgre. Tako se u pjesmi Ars artis poigrava literarnim stereotipima, pa nalazimo šimićevsku parabolu o pjesnicima kao »čuđenju u svijetu«, potom preokrenuta Nazora, pa nam riba »cvrči svoj trohejski ditiramb« na lijepom gastrolatrijskom žaru u pozadini. Što se autora tiče, kao aranžera tih lepršavih stihova, on pak sam sebe ne želi shvatiti preozbilljno, da ne upadne u stupicu patetike. Stoga nastoji držati »rezervu i distancu« da ne »oprži bradu ili ruke«, pri čemu se reistički igra pojmom »žara« (izgovorena riječ se materijalizira!) pa da ne unese u svoj svijet i organizam »stvari kancerogene«. Dakle, preporučeno nam je pomno i višekratno čitanje, dok ne postignemo razinu korespondencije s pjesnikom i njegovim metaforičkim značenjima.

Kao načitan subjekt, Bauer često stupa u kreativni dijalog, a odabir mu je probran: Wittgenstein, Kafka, Sever. Kafku će »otfikariti« prilično hladnokrvno, stavljajući mu na račun rezignaciju, kunktatorstvo, kukavičluk: »Da sam zaista bio Gregor Samsa, / Odletio bih. / Nabokov je bio u pravu: onaj kornjaš imao je krila«. U prostorima modernog hrvatskog pjesništva, Bauer se kreće suvereno, lako izvrćući ili afirmirajući pjesničke obrasce. Štoviše, posiže za baštinskom pričuvom te reintepretira Vidrića s otežalom poantom. Ono paradigmatično nebo još se »plavi visoko« i žuti cvjetovi su u travi, no pjesnik želi biti »daleko od te hipotetičke idile i trave«. Uvodi paradoksalnu evolucijsku obratnicu: vojnik bajunetom otvara kokos, majmun donosi municiju i s police krade bananu. Izvrnuto i nakaradno ispadanje iz prirodnog reda, ima samo jednu, apokaliptičnu soluciju: »sve se to na kraju razgrana u dim«.

Nadalje, nije teško zaključiti kako većina Bauerovih pjesama ima refleksivnu potku: iz svake možemo nešto polučiti, domisliti, replicirati na izrečenu tvrdnju. Primjerice, pjesma Podvlačenje crte upozorit će na razdjelnicu svjetova, iza koje stoje edensko i infernalno, »razumno i ludo«, »moralno i morano«, dakle, mogućnosti i nemogućnosti naših životnih izbora. I konačno, osvijestit ćemo spoznaju o uvjetovanosti svega što postoji: ništa nije jednostavno, ništa obećano, ne dolazi na tanjuru, ne šalje se ekspresnom poštom, već: »dosta je radosti iznad crne crte, iluminirane topline iluzije / koja crta, / koja slika rajski vrt / A ispod crte / hladna je tama / i smrt«. Već korak dalje, u pjesmi Križ na raskršću, nalazimo pokušaj dijaloga s Razapetim, čiji ishod već znamo: pjesnik zadržava pravo na skepsu i rezignaciju, dok Spasitelj strpljivo dokončava svoju misiju, budući da i ljudsko i božansko funkcionira unutar zadatosti: »On će ostati ovdje, / Tu gdje je prikovan, / a ja mogu krenuti bilo kojim putem. / Ni jedan nije pravi ni pogrešan.«

Pjesme Leptiranje i Ljubavna, kao što se naslovima sugerira, emotivnog su i erotičnog karaktera. Prva je šarmantna »pričica« o putovanju, o prepletenosti s prirodom, posebice florom: cvjetni i šumsko-voćni trofeji uzimaju se kao dokazi ljubavi. Asocira na traženje slobode, opuštenosti, osjećaja virilnosti i vječne mladosti, u kojoj se osjećajni život odvija bez prisile i primisli, u onoj vrsti »zaljubljenosti u ljubav«, koju smo (kroz Pupačića) detektirali kao osjetljivo i važno mjesto u hrvatskoj poeziji. U drugoj pak pjesmi nalazimo iskričave konstrukcije: »U ime stiha istiha prolazim poljem riječi« ili »i sipka će kiša prešućena šuma / isklijati nove konsonante i vokale«... Tako, rekli bismo, poput Archimboldija s klupkom riječi u krilu, pjesnik veze sliku svoje drage od elemenata prirode, začuđujući nas svojom lakoćom, vedrinom i vještinom.

Pravo na spas

U ovom Bauerovom pjesničkom svežnju im još nekoliko cjelina koje nam se čine vrijednim podrobnijeg osvrta: Na rubu mraka, S proljeća, Zagrebačke šetnje, svakako su među njima. Pjesnik nas upozorava na vrijednost razgovora i dodira, kao najvećih ljudskih dometa u sferi intime. Ističe ljubavničku bliskost, nasuprot lažnom sjaju izloga, plastike, trendovskih izmišljotina i »instalacijske« umjetnosti bez duše. Čovjek, poručuje on, još živi u svojim primarnim obrascima, težeći za stvarima starim koliko i svijet. Veoma vješto, s vlastite pozicije, suočava nas s fenomenom starenja, kada intenzivno oživljava potreba za utjehom i toplinom, ili njegovim riječima: »miris(om) ženske kose na jastuku / da znam kako nisam sanjao da sam živ«. Konačno, u ime one slojevitosti spomenute na početku, Ludwig Bauer razmišlja i o filozofiji, fizici, termodinamici, o prevođenju s raznih jezika i probijanju svijesti kroz različite kulturološke slojeve. Zanimaju ga uspomene, asocijativni toponimi, mirisi i slike kao »okidači memorije«.

Nadasve pak, po našem dojmu, brine ga empatija (ili nedostatak iste), pa će u snažnoj pjesmi Pravo na spas isplesti mali dramolet s pogledom u naš falični i osakaćeni svijet, gdje željnima utjehe gotovo uvijek promašimo adresu: »Odlaze brodovi, / u svaki se netko ukrca. / Čovjek bez ruke, / čovjek bez noge, / netko gluh, / netko nijem, / netko bez vida, / netko bez uma, / tko nema glasa, / tko nema srca, / tko ima svoga, / tko nikoga nema«. I na kraju, tek će »žena uplašenih očiju«, koja sve njih/nas na takve brodove ispraća, neka majka, sestra, ljubavnica, prijateljica, prikovati pjesnikov pogled. Pokretom ruke, mahanjem, ne očekujući uzvrata, on će joj domahnuti, ispunjavajući tako pjesničku misiju, staru koliko je i poezija sama: da vidi i da svjedoči, ma koliko to ikome drugome, u tom autorskom katarzičnom trenutku, vrijedilo i značilo.