Ludilo doktora Montarca

Doktora Montarca upoznao sam netom nakon što je došao u grad; neka tajanstvena sila dovela me je do njega. Privukli su me, neupitno, njegov izgled i pristupačno i ljubazno lice. Bio je to visok čovjek, svijetle kose, jak, brzih pokreta. Kada bi nekoga liječio odmah bi se s njim sprijateljio, jer ako to ne bi bilo tako, ne bi mu ni ugovorio termin pregleda. Bilo je teško odgonetnuti što je na njemu bilo urođeno, a što naučeno – do te mjere bi znao pomiješati prirodu i umjetnost. Toliko, da su mu neki čak znali predbaciti da je neprirodan i da je njegova jednostavnost patvorena, dok smo mi neki smatrali da je kod njega sve bilo spontano. Ovo mi je znao govoriti i ponavljati mnogo puta: »Postoje stvari koje su u nama toliko prirodne i spontane da nas proslave pa ih počinjemo raditi naučeno i izvještačeno; a postoje i one koje počinjemo uspješno usvajati, a pritom su nam možda i neprirodne, ali nam na kraju postanu najprirodnije i nama vrlo svojstvene«.

Iz te rečenice može se vidjeti da doktor Montarco nije bio, dok je bio zdrav u glavi, ekscentrik kakvim su ga mnogi smatrali, daleko od toga; bolje rečeno bio je čovjek koji bi u razgovoru iznosio mudro i razborito mišljenje. Samo bi ponekad, i to samo s osobama od najdubljeg povjerenja, što sam mu ja postao, otpustio kočnicu i raspojasao se žestokim uvredama prema ljudima koji su ga okruživali i od kojih je morao živjeti. Time je otvorio ponor u koji će mu na kraju zapasti duh.

Bio je jedan od najnormalnijih i najjednostavnijih ljudi koje sam upoznao; nije ništa ni sakupljao – čak ni knjige – niti sam u njemu otkrio neku monomaniju. Njegovi pacijenti, njegov dom i njegova književna djela, to su bile njegove jedine preokupacije. Imao je ženu i dvoje djece koja su imala osam i deset godina kada je stigao u grad. Došao je kao vrlo priznat liječnik; ali je i govorio da su ga njegove neobičnosti prisilile da napusti rodni grad i dođe u ovaj u kojem sam ga upoznao. Njegova najveća neobičnost, kako su navodili njegovi kolege liječnici, bila je u tome što unatoč činjenici da je bio izvanredan profesionalac, vrlo verziran u medicinskoj znanosti, i u biologiji, a i pisao je mnogo, nikada nije pisao o medicini. To mi je jednom prilikom rekao, u svom specifičnom naprasitom stilu:

»Zašto ti idioti žele da pišem o stručnim stvarima? Studirao sam medicinu kako bih liječio bolesne i na tome zarađivao za život. Liječim li ih? Liječim. Pa onda neka me ostave na miru sa svojim glupostima i ne petljaju se gdje im nije mjesto. Zarađujem za život uz najveću moguću odgovornost, a jednom kad zaradim, imam pravo raditi što me volja, a ne ono što je po volji onim budalama. Ne možete ni zamisliti kolika se neizmjerna moralna praznina krije u naporima koje ulaže nemali broj ljudi kako bi ukalupili pojedinca u njegovu profesiju. Ja, naprotiv, pronalazim velike prednosti u činjenici da se od jedne aktivnosti živi, a za drugu se živi. Sigurno se možete prisjetiti Schopenhauerova opravdano žestokog prokazivanja profesionalnih filozofa.«

Kratko nakon što je stigao u grad i kada je već zadobio i više nego pristojan broj pacijenata i počeo stjecati renome ozbiljnog, brižnog, marljivog i imućnog liječnika, u jednom je lokalnom tjedniku objavio svoju prvu priču, nešto između fantastične i humoristične priče, bez opisa i pouke. Dva dana kasnije zatekao sam ga vrlo uznemirenog i kada sam ga upitao što mu se dogodilo, planuo je i rekao:

– Zar vi mislite da ću moći još dugo trpjeti neizdrživ pritisak gluposti koja me okružuje? Isto kao u mojem mjestu, posve isto! Ma isto kao i tamo, na kraju ću dospjeti na glas čudaka i luđaka, ja, koji sam oličenje razboritosti, zatim će me napustiti moji pacijenti, pa ću izgubiti ordinaciju, pa će uslijediti dani bijede, očaja, gnušanja i bijesa, zatim ću morati otići odavde kao što sam morao napustiti svoje mjesto.

– Ali što se točno dogodilo? – upitao sam ga.

– Što mi se dogodilo? To da mi je prišlo već pet ljudi i pitalo što sam mislio time kad sam napisao tu priču i što sam njome htio poručiti i koji je njezin smisao. Glupani, glupani i još više od toga! Gori su od djece koja razbijaju lutke da vide što se nalazi u njima. Za ovaj grad nema spasa, prijatelju; on je neoprostivo osuđen na ozbiljnost i glupost, a te dvije stvari su gotovo iste. Ovdje svi imaju učiteljsku dušu; ne razumiju ako netko napiše nešto bez potrebe za dokazivanjem ili obranom ili napadom na neku tezu ili iz nekih skrivenih motiva. Jednom od tih glupana koji me pitao o smislu moje priče postavio sam protupitanje: »Je li vas zabavila?«, a on mi je odgovorio: »Gledajte, što se zabave tiče, jest, zabavila me; nije nezabavna, ali...« Kada je došao do »ali« spriječio sam ga da nastavi, okrenuvši mu leđa. Toj budali nije dovoljno da je zabavno. Učiteljske duše! Učiteljske duše!

– Ali... – odvažio sam se započeti.

– Čovječe, nemojte mi i vi dolaziti s »ali« – upao mi je u riječ – ostavite se toga. Bolna točka ove naše španjolske književnosti jest upravo didaktičnost; na sve strane propovijedi, i to loše propovijedi; svaki beznačajnik ovdje se nameće sa svojim savjetima i to čini mrtvo hladno. Jednom prilikom uhvatio sam se Moralne poslanice za Fabija i nisam mogao pročitati više od tri prva stiha, nisam ih mogao probaviti. Toj vrsti ljudi nedostaje mašte i zbog toga sva njihova ludila završe glupavo. To je oklopljena vrsta, nema smisla poricati to, oklopljena, školjkaši, školjkaši i obični školjkaši. Ovdje sve ima okus po zemlji. Živim okružen ljudskim gomoljem; ne izlaze iz zemlje.

Nije se opametio, štoviše, objavio je novu priču još fantastičniju i još humorističniju od prve. Sjećam se da mi je o njoj govorio Fernández Gómez, doktorov pacijent.

– Nego, gospodine – govorio mi je dobri Fernández Gómez – ne znam što ću sada kada je moj doktor objavio te priče.

– Zašto?

– Zato što mi se čini opasnim dati se u ruke čovjeku koji piše takve stvari.

– Ali liječi li vas dobro?

– Oh, to da, ne mogu se ni najmanje požaliti! Otkako sam se predao u njegove ruke, posjećujem ga i slijedim njegove upute, osjećam se mnogo bolje i iz dana u dan primjećujem poboljšanje; ali... te priče... taj čovjek mora imati neki poremećaj u glavi... glava puna zrikavaca...

– Nemojte se brinuti, gospodine Servando; ja puno poslujem s njim, kao što i sami znate, i nisam primijetio ništa neobično. On je vrlo razborit čovjek.

– Istina je da kada mu se netko obraća, on odgovara prikladno i sve što govori je vrlo razumno, ali...

– Gledajte, radije biram da me vješto operira, oštra oka i sigurne ruke, čovjek koji govori ludosti (a on ih ne govori), nego razuman gospodin, koji se razbacuje razboritostima nalik na otkrivanje tople vode, a da mi pritom iščaši i raskomada tijelo.

– Moguće... moguće, ali opet...

Sljedećeg dana pitao sam doktora Montarca za Fernándeza Gómeza, a on mi je odgovorio:

– Dokazana budala!

– A to je?

– Fiziološki dokazana budala, a nativitate, nepopravljiva.

– Ja bih ga nazvao apsolutnom budalom.

– Možda... jer u ovom slučaju dokazano i apsolutno se isprepleću; to nije kao u politici...

– Kaže da vaša glava mora biti puna zrikavaca...

– A njegova i pripadnika njegove vrste, mora biti puna žohara, a to su nijemi zrikavci. Naposljetku moji pjevaju, ili zriču, ili što već...

Nakon nekog vremena doktor je objavio svoju treću priču, sada već nešto agresivniju i punu ironije, ismijavanja i loše prikrivenih uvreda.

– Ne znam priliči li vam objavljivanje ovakvih stvari – rekao sam mu.

– Oh, svakako, moram ih izbaciti van; kad ne bih pisao te grozote na kraju bih ih i sam počinio. Ja najbolje znam što radim.

– Neki govore da to nije najbolje za čovjeka vaše dobi, na vašoj poziciji, vaše profesije... – rekao sam mu s namjerom da ga iskušam.

A na to je poskočio i uzviknuo:

– Kao što sam vam rekao, kao što sam vam rekao, već sam vam tisuću puta rekao: morat ću otići odavde ili ću umrijeti od gladi ili će me izludjeti ili sve zajedno. Da, sve zajedno: morat ću otići, lud, umirući od gladi. To je moj položaj! Što su ti glupani mislili pod onim »položaj«? Vjerujte mi, u Španjolskoj se nikada nećemo riješiti kožnog uveza, i to lošeg uveza, jer nama više odgovara priprosto; nećemo se toga riješiti sve dok ne dopustimo da predsjednik napiše i objavi svezak epigrama ili priču za djecu ili jednočinku za vrijeme svojeg predsjednikovanja. Kako smo glupi i teški!

I tako se, ponukan sudbonosnim instinktom, doktor Montarco upustio u borbu s mentalitetom grada u kojem je živio i radio. Trudio se sve više biti pažljiv i precizan u izvršavanju svojih profesionalnih, građanskih i kućnih zadataka; ulagao je izvanredan napor brinući se za svoje pacijente i proučavajući njihove bolesti; ljubazno je primao svakoga; ni prema kome nije bio nepristojan; sa svakim je razgovarao o onome za što je pretpostavio da bi ga moglo zanimati, nastojeći mu udovoljiti, a u privatnom životu nastavljao je biti uzoran muž i otac. Ali njegove priče, pripovijetke i nadahnuća postajala su sve ekstravagantnija, kako bi se reklo, i sve udaljenija od uobičajenog i banalnog. Pacijenti su se počeli povlačiti i udaljavati iz njegove okoline. Time je njegov animozitet postajao sve veći.

No to nije bilo najgore, jer već se bila stvorila i proširila i načinila štetu zlobna glasina o njegovoj oholosti. Bez nekog motiva koji bi to opravdao, počelo se pričati da je doktor Montarco ohol, da je umišljen, da sam sebe smatra genijalcem, a druge doživljava kao sirote zloduhe koji ga nisu u stanju razumjeti. To sam mu prenio, a on umjesto da se rasplamsa u jednoj od onih uobičajenih gorljivih rasprava, koju sam očekivao, mirno mi je odgovorio:

– Ja, ohol? Samo glupani su doista oholi, a iskreno, sebe ne smatram glupanom; moja glupost nije tolika. Ohol? Kada bismo samo mogli zaviriti preko ruba tuđe svijesti i pogledati u dubinu! Da, znam da me drugi smatraju punim prezira, ali varaju se. To je zato što ih ja ne vidim onakvima kakvima oni vide sebe. Uostalom, i da vam otkrijem još veći dio sebe, čemu uopće sve to o oholosti, inzistiranju na prepotenciji i slični klišeji? Ne, prijatelju moj, ne! Čovjek koji se nastoji nametnuti drugima traži zaštitu za sebe; onaj koji pokušava potisnuti u zaborav tuđa imena, on želi da se sačuva njegovo ime u sjećanjima ljudi, jer i sami znate da novi naraštaji propuštaju stvari na kapaljku. Jeste li ikada usredotočili pažnju na muholovku?

– Što je to? – upitao sam ga.

– Jedna od onih posuda s vodom namijenjenih hvatanju muha. Sirote se pokušavaju spasiti, a kako im nema drugoga spasa nego se popeti jedna na drugu i tako plutati na lešu u toj stajaćoj smrtonosnoj vodi, odvija se jedna žestoka borba nadmetanja za spas. Najmanje razmišljaju hoće li potopiti onu drugu, već samo kako isplivati preko nje. I zato je borba za dobrim glasom tisuću puta teža od borbe za kruhom.

– Takva je – dodao sam – borba za život. Darwin...

– Darwin? – upao mi je u riječ. – Je li vam poznata Rolphova knjiga Biološki problemi?

– Nije.

– Pa, onda je pročitajte. Pročitajte je i vidjet ćete da se ne radi o porastu i razmnožavanju vrsta što iziskuje više hrane i zato ih dovodi do borbe; nego o stremljenju ka što obilnijoj hrani, pretjerivanju, nadmašivanju nužnoga, zbog čega rastu i razmnožavaju se. To nije nagon za očuvanjem koji nas potiče na djelovanje, već nagon za najezdom; ne žudimo za samoodržavanjem, nego da budemo još više, da budemo sve. Odnosno, poslužit ću se moćnom izrekom oca Alfonsa Rodrígueza, velikog čovjeka: »Pohlepa za božanskim«. Da, pohlepa za božanskim. »Bit ćete kao bogovi!«, tako je iskušavao, kažu, demon naše davne očeve. Onaj tko ne bude žudio da postane više, postat će ništa. Sve ili ništa! Postoji duboko značenje u tome. Što god da nam rekao razum, ta velika laž izmišljena kao utjeha nesretnicima, onaj koji pripada zlatnoj sredini, aurei mediocritas, onaj koji ne zavidi, niti mu se zavidi i slične gluparije; što god nam rekao razum (veliki doušnik), naša duhovna nutrina, ono što sada nazivaju Nesvjesnim (s velikim N) govori nam ako ne želimo, prije ili kasnije, postati ništa, da slijedimo najispravniji put, a to je nastojanje da budemo sve.

– Borba za životom, za, bolje rečeno, većim od života, jest napad, a ne obrana; na to cilja Rolph – nastavio je. – Ja se, prijatelju, ne branim, više se ne branim; napadam. Ne želim štit koji će me ometati i otežavati mi; ne želim ništa osim mača. Radije udijelim pedeset udaraca i primim deset, nego da ne udijelim više od deset i ne primim nijedan. Napad, napad, a ne obrana! Neka govore o meni što žele; neću slušati, neću to doznati, isključim uši, a u slučaju da unatoč oprezu do mene dospije ono što govore, neću odgovoriti. Da imamo stoljeća pred sobom, prije bih ja njih uvjerio da su glupi, a znate koliko je to teško, nego što bi oni mene uvjerili da sam lud ili da sam ohol.

– Da, ali taj isključivo uvredljiv način, prijatelju Montarco... – započeo sam.

– Da – prekinuo me – ima svojih nedostataka, a prije svega je vrlo opasan jer onoga dana kada mi oslabi ruka, a mač otupi, toga dana će me pregaziti, razvući i smrviti. Ali prije toga doći će na svoje: izludjet će me.

Tako je i bilo. Počeo sam u to sumnjati otkako sam ga čuo da često o tome govori i podiže glas protiv razuma. Na kraju su ga uspjeli izludjeti.

Uporno je ustrajao na daljnjem pisanju priča, priča koje su bile toliko drukčije od onoga što je uobičajeno ovdje u Španjolskoj, a istovremeno ne izlazeći iz okvira tako razumnog načina života koji je vodio. Pacijenti su ga počeli napuštati; neimaština mu je zakucala na vrata, a kao vrhunac svega, više nije mogao pronaći časopis ni novine koji bi prihvatili njegove radove, a ni njegovo ime više nije bilo dobrodošlo na području književne republike. Sve je završilo tako da je nekolicina nas, njegovih prijatelja, morala preuzeti brigu o njegovoj ženi i kćerima, a njega je trebalo odvesti u sanatorij na liječenje jer je njegov izričaj postajao sve agresivniji.

Sjećam se kao da je bilo jučer kada sam ga prvi puta posjetio u sanatoriju u kojem je bio izdvojen. Ravnatelj doktor Atienza bio je školski prijatelj doktora Montarca pa je prema njemu iskazivao veliku naklonost.

– Eno ga – rekao mi je – ovih dana je nešto tiši i mirniji nego na početku. Čita ponešto, ali vrlo malo jer sam procijenio da bi potpuno uskraćivanje čitanja na njega imalo posve suprotan učinak. Ono što najviše čita jest Don Quijote, i ako uzmete knjigu i otvorite je nasumice, vrlo vjerojatno ćete otvoriti poglavlje XXXII, drugog dijela, u kojem se navodi odgovor što ga je Don Quijote uzvratio svojemu kudiocu, onom dostojanstvenom duhovniku koji je za vojvodskim stolom oštro prekorio viteza skitnicu. Idemo ga vidjeti, ako želite.

I otišli smo.

– Radujem se što ste me došli vidjeti – uskliknuo je čim me je ugledao i podignuo pogled s Don Quijotea. – Radujem se. Razmišljao sam, usprkos onome što nam poručuje Krist, u dvadeset i drugom stihu petog poglavlja po svetom Mateju, je li nam ili nije dopušteno upotrijebiti zabranjeno oružje.

– Koje je to zabranjeno oružje? – upitao sam ga.

– »Tko bratu rekne ‘glupane’, bit će podvrgnut ognju paklenome«. Pogledajte, pogledajte, koliko je strašna ta rečenica! Ne kaže tko ga nazove ubojicom, ili lopovom, ili banditom, ili varalicom, ili kukavicom, ili sinom zle majke, ili pasjim sinom, ili slobodoumnim, ne, nego tko ga nazove »glupanom«. Upravo to je zabranjeno oružje. U sve se može posumnjati osim u um, u oštroumnost ili u ispravnu procjenu drugih. A kada se čovjeku dadne da nešto promisli? Neki pape koji su se smatrali latinistima manje bi se uvrijedili kada bi ih se nazvalo hereticima, nego kada bi ih se optužilo za solecizam u latinskom pismu, a ima i ozbiljnih kardinala koji veću važnost pridaju pročišćenom jeziku nego da ih se smatra dobrim kršćanima i za koje je ortodoksija puka posljedica čistoće španjolskog jezika. Zabranjeno oružje! Zabranjeno oružje! Pogledajte komediju na političkoj sceni: protagonisti se međusobno optužuju za najprljavije stvari, dvolično se okrivljuju za ozbiljne propuste; ali vrlo su brižni kada se nazivaju rječitima, vještima, dobronamjernima, darovitima... »Tko bratu rekne ‘glupane’, bit će podvrgnut ognju paklenome«. Uostalom, znate li zašto nema istinskog napretka?

– Zato što moramo nositi teret tradicije na leđima – odvažio sam se izgovoriti.

– Ne, ne, nego zato što je nemoguće uvjeriti glupane da su glupi. Onoga dana kada glupani, a to su svi ljudi, uistinu shvate da su glupi, napredak će dosegnuti svoj cilj. Čovjek se rađa glup... Ali onaj tko bratu rekne »glupane«, bit će podvrgnut ognju paklenome. A njemu se podvrgnuo onaj dostojanstveni duhovnik »jedan od onih, što gospoduju po velikaškim domovima; od onih, koji nisu od kneževskoga roda, te i ne znaju naučiti ljude kneževskoga roda, kako bi trebali knezovati; od onih, koji velikašku veličinu mjere o svoje sitne duše; od onih, što uče one kojima upravljaju, da budu štedljivi, i stvaraju od njih tvrdice...«1

– Vidite sad? – rekao mi je potiho doktor Atienza; – Zna napamet poglavlja XXXI. i XXXII. drugog dijela naše knjige.

– Podvrgnuo se paklu, tvrdim – nastavio je siroti luđak – taj dostojanstveni duhovnik koji se u pratnji vojvoda uputio dočekati Don Quijotea te je s njim zasjeo za stol, nasuprot njemu, dok su blagovali; zatim je, prepun bijesa, zavisti, gluposti, svih niskih strasti prikrivenih velom zdravog razuma i dobre prosudbe, zaprijetio vojvodi da mora položiti račun Gospodinu našemu i navesti djela koja je počinio ovaj dobri čovjek... Nazvao je dobrim čovjekom Don Quijotea, taj tvrdoglavi i dostojanstveni duhovnik, a zatim ga je nazvao Don Glupanom. Don Glupanom! Don Glupanom! Don Glupanom! Don Glupanom i najvećim luđakom svih vremena! Podvrgnuo se ognju paklenome! I sada je u paklu.

– Možda je ipak u čistilištu, jer Božja je milost vječna – usudio sam se reći.

– Ali pogreška dostojanstvenog duhovnika, koja se odnosi na Španjolsku i upravo samo na Španjolsku, golema je, doista golema. Taj dostojanstveni gospodin, čisto utjelovljenje dijela našeg naroda koji se smatra kulturnim; taj nepodnošljivi mudrijaš, nakon što je ožalošćen ustao od stola i naivno zazvao svojega gospodina, onoga koji ga hrani, iako sumnjam da je to ičime zaslužio, izgovorio je: »Kako i ne bi poludjeli, kad im pametni ljudi odobravaju ludorije! Volja vas ostati s njima, ali dok su oni u vašoj kući, ne ću ja od svoje kuće, da ne moram kuditi ono, što ne mogu popraviti«2; nakon što je to izrekao, i »ne htjede ni jesti više, nego ode bez ijedne riječi«.3 Otišao je, ali ne u potpunosti, nego je naokolo izbacivao i poništavao dekrete o razboritosti i zdravom razumu... To je strašno! To je strašno! U javnosti Don Quijotea nazivaju »uzvišenim luđakom« i sličnim nizom imena koja su negdje čuli; ali duboko u sebi, i nasamo, nazivaju ga Don Glupanom. Pogledajte, Don Quijote, koji je krenuo u trku za carstvom, carstvom slave, prepustio je Sanchu Panzi vlast nad Otokom. Don Quijote! I što je postao taj bijedni Don Glupan? Čak ni ministar! I naposljetku, zašto je Bog stvorio svijet? Za vlastitu slavu, kažu; kako bi iskazao vlastitu slavu. Moramo li mi biti manje od toga?... Oholost! Oholost! Vražja oholost!, vape nemoćni. Neka dođu, neka dođu ovamo, neka dođu sva ta dostojanstvena gospoda zaražena zdravim razumom...

– Pođimo – rekao mi je potiho doktor Atienza – jer se zanio.

Prekinuli smo razgovor uz ispriku pa sam se oprostio od svog sirotog prijatelja.

– Izludjeli su ga – rekao mi je doktor Atienza kada smo ostali sami. – Izludjeli su jednog od najrazumnijih i najpoštenijih ljudi koje poznajem.

– Kako to? – upitao sam ga.

– Najveća razlika između ludih i razumnih – odgovorio je – jest u tome što ovi potonji iako umišljaju ludosti, osim ako nisu glupi, jer u protivnom ih ne bi umišljali; iako ih umišljaju, kažem, oni ih ne izgovaraju, a još manje čine; dok oni koje nazivamo ludima, nemaju sposobnost susprezanja, nisu u stanju obuzdati se. Kome, osim ako mu nedostatak mašte ne doseže točku imbecilnosti, nije pala na pamet neka ludost? Ali znao se suzdržati. A ako to ne zna, pretvara se u luđaka ili u genijalca, većeg ili manjeg, ovisno o vrsti ludila. Vrlo je ugodno razgovarati o iluzijama; ali vjerujte mi da svaka iluzija koja postaje opipljiva, koja nas potiče na očuvanje, unapređenje i osnaživanje života jest toliko stvaran doživljaj, poput onog koji bi mogao najtočnije ustvrditi bilo koji postojeći znanstveni uređaj. Ta nužna zaliha ludila, nazovimo je tako, neophodna je za napredak; ta neravnoteža bez koje bi duhovni svijet ubrzo potpuno zamro, točnije, okončao, mora se utrošiti na ovaj ili onaj način. Ovaj siroti doktor Montarco utrošio ju je u svoje fantastične priče, u svoje pripovijedanje i fantazije, i na taj se je način otarasio pa je stoga mogao voditi tako uredan i razborit život kakav je vodio. A uistinu te priče...

– Ah – upao sam mu u riječ. – Vrlo su sugestivne; pune su iznenađujućih gledišta. Ja ih čitam i iščitavam jer ne mrzim ništa više od toga da mi govore upravo ono što mislim. Neprekidno čitam te priče bez opisa i pouke. Razmišljam da napišem kritički osvrt na njih i gajim nadu da će čitateljska publika odabrati pravi put i u njima vidjeti ono što danas nije vidljivo. Publika nije ni toliko tupa ni toliko bahata koliko mi mislimo; događa se da im se servira već sve unaprijed prožvakano, zaslinjeno i spremno u kapsulama koje je potrebno samo progutati; svatko je već zasićen zarađivanjem za život i ne može rasipati vrijeme na preživanje hrane koja ima opor okus kada se ubaci u usta. Ali kritičari su ti koji izvlače na vidjelo pisce poput doktora Montarca, čija su do sad bila percipirana samo slova, ali ne i duša.

– Dakle, vi ste upućeni – nastavio je doktor – da priče nisu padale na plodno tlo. Njihova začudnost, koja bi u drugim zemljama privukla čitatelje, ovdje ih je preplašila. Na svakom koraku i pred svakom najjednostavnijom činjenicom, ti ljudi zatrpani didaktičkim smećem zapitivali bi se: »A što ovdje želi reći taj čovjek?« Već ste upućeni u ono što se dogodilo – pacijenti su ga počeli napuštati premda ih je dobro liječio; ljudi su ga počeli nazivati luđakom usprkos razboritom životu koji je vodio; optuživali su ga zbog pretjeranih strasti, koje usprkos vanjskom dojmu, nisu njime ovladale; odbijali su mu djela; siromaštvo mu je pokucalo na vrata te su ga prisilili da govori i čini ludosti o kojima je razmišljao i koje je pretakao u djela.

– Ludosti? – prekinuo sam ga.

– Ne, ne, nisu to bile ludosti, u pravu ste, nisu bile; ali uspjeli su u namjeri da to i postanu. Ja, koji ga sada čitam, i to otkako je došao ovamo, uviđam da je pogreška bila u nastojanju da ga se doživljava kao uzornog pisca, što taj nesretnik nije bio. Njegove misli poslužile su kao izgovor, kao temelj i imaju toliku važnost za njegova djela kao što za Velásqueza ima zemlja kojom se poslužio kako bi postigao nijansu za sliku ili tip kamena iz kojega je Michelangelo isklesao Mojsija. A što bismo tek rekli o čovjeku koji je na procjenu Miloske Venere došao s mikroskopom i reagensom u ruci kako bi napravio detaljnu analizu mramora iz kojega je isklesana? Upravo su ideje temelj za filozofska, umjetnička i polemička djela.

– Oduvijek sam tako mislio – rekao sam mu – ali primjećujem da je to jedno od načela koje nailazi na najveći otpor u našem narodu. Jednom prilikom dok sam promatrao šahovsku igru, svjedočio sam najdubljoj drami koju sam ikada vidio. To je bilo strašno. Igrači su samo pomicali figure poštujući pravila igre i igraće ploče, i unatoč tome, ne možete ni zamisliti koja je to bila intenzivna strast, koja napetost duha i koji izljev životne energije! Oni koji su pratili samo rasplet imali su dojam da i sami sudjeluju u svakidašnjoj partiji, no valja istaknuti da su igrala dva osrednja igrača; ja sam se pak usredotočio na podizanje i premještanje figura, na otmjenu tišinu, na mrštenje igrača. Bio je jedan od najgorih i zasigurno najobičnijih poteza, šah koji se nije pretvorio u mat, ali je bio osobit. Trebali ste vidjeti kako je, čitavom rukom, igrač dograbio skakača i kako ga je spustio lupivši po ploči i uzviknuo: šah! I ta dva čovjeka prošla su kao dva obična igrača! Obična? Uvjeren sam da Morphy4 i Philidor5 nisu bili ništa posebniji. Siroti Montarco!

– Da, siroti Montarco! A danas ste od njega mogli čuti samo razborite stvari... Rijetko, vrlo rijetko posve trabunja, a kada počne trabunjati pretvara se u groteskni lik kojeg naziva privatnim savjetnikom Herrom Schmarotzenderom; namjesti si periku, popne se na stolicu i svečano deklamira govore pune duha, govore u kojima pulsiraju vječni strahovi čovječanstva, a nakon što ih zaključi siđe sa stolice i kaže mi: »Nije li točno, prijatelju Atienza, da ima mnogo istine u srži tih ludosti sirotog privatnog savjetnika Herra Schmarotzendera?« Istina je da sam mnogo puta razmišljao koliko je opravdan osjećaj divljenja i poštivanja kojim su obgrljeni luđaci u nekim zemljama.

– Čovječe, čini mi se da biste trebali odustati od upravljanja ovom ustanovom...

– Ne brinite se, prijatelju. Ne radi se o tome da ja mislim da se tim nesretnicima razgrće veo uzvišenijeg svijeta od onoga kojim smo mi obavijeni; samo smatram da iskazuju stvari koje svi mislimo, a koje se zbog srama i ustručavanja ne usudimo izreći. Razum, koji je sam po sebi konzervirana moć i koji smo stekli boreći se za život percipira samo ono što je potrebno sačuvati i ojačati za ovaj život. Mi ne poznajemo ništa osim onoga što moramo poznavati da bismo živjeli. Ali tko vam može reći da ta neuništiva žudnja za preživljavanjem nije otkrivenje drugog svijeta koji obavija i podupire naš svijet, i kada se polome lanci razuma, da ta buncanja nisu očajnička iskakanja duha koji želi stići na drugi svijet?

– Čini mi se, a vi zanemarite grubost kojom ću vam se obratiti, čini mi se da umjesto da vi njegujete doktora Montarca, doktor Montarco njeguje vas. Govori gospodina privatnog savjetnika nanose vam štetu.

– Što ja znam! Jedino u što vas mogu uvjeriti jest da se svaki dan sve više ograničavam na ovu zdravstvenu ustanovu jer draže mi je liječiti luđake nego trpjeti glupane. Iako, najgore je to što ima puno luđaka koji su ujedno i glupani. Trenutno sam posve posvećen doktoru Montarcu. Siroti Montarco!

– Sirota Španjolska! – uzvratio sam mu, zatim sam mu ispružio ruku pa smo se rastali.

Doktor Montarco nije izdržao dugo u zdravstvenoj ustanovi. Preplavila ga je golema tuga, silna potištenost te je na kraju potonuo u upornu nijemost, koju nije napuštao osim kada bi uzdahnuo: »Sve ili ništa... sve ili ništa... sve ili ništa...« Stanje mu se pogoršalo i naposljetku je umro. Nakon njegove smrti, u ladici njegova stola pronašli su opsežan rukopis koji je na prvoj stranici imao ispisane sljedeće riječi:

SVE ILI NIŠTA
(Molim da se u slučaju moje smrti ovaj rukopis spali bez čitanja.)

Nisam doznao je li doktor Atienza odolio porivu da ga pročita, a ne znam ni je li ispoštovao luđakovu posljednju želju i spalio ga.

Siroti doktor Montarco! Počivao u miru, jer on je itekako zaslužio mir i počivanje!

Sa španjolskog prevela:
Dora Jelačić Bužimski

___________________
1 Citat iz Života i djela Bistroga viteza Don Quijota od Manche Miguela de Cervantesa, III. svezak, Zagreb 1942. (prijevod Ise Velikanovića).

2 Ibidem.

3 Ibidem.

4 Paul Charles Morphy, američki je šahist francuskog, španjolskog i kreolskog podrijetla. Smatra se jednim od najboljih šahista druge polovice 19. stoljeća. (Op. prev.)

5 François-André Danican Philidor francuski je skladatelj i šahist. Bio je jedan od najboljih šahista 18. stoljeća. (Op. prev.)