Kuzmina kiparska ispovijed kršćanske vjere

I.

U vrijeme katakombi kršćanska vjera živjela je u vjeri da će vrijeme katakombi proći. I u našem vremenu kršćanska vjera živjela je, i još živi, u katakombama iz kojih nije izašla puninom svoje slobodne vjere da se uzdigne visokim crkvenim zvonicima nebu i transcendentalnom, i uzvisi obnovljenom snagom u slavi uskrsnuća nebeskom Ocu. Kad kažemo da kršćanska vjera poznaje život u katakombama u našem vremenu, tada nam je napomenuti da se ova vremenska odrednica naročito referira na razdoblje druge polovice 20. stoljeća kada je totalitarni državni ustroj ateističkom ideologijom radikalno reducirao pravo čovjeka na slobodu vjere ponižavajući njegovo ljudsko dostojanstvo, i samoga Boga, jer je čovjek Božje djelo. »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka.«1 Brutalnim postupcima vladajući režim potisnuo je vjeru iz javnoga života nehumanim sankcijama, apsurdnim propisima i zabranama u – katakombe. Takva državna vlast, piše Benedikt XVI., »svojom totalitarnom laži postaje demonskom i tiranskom«.2

Ovdje je potrebno govoriti o tom vremenskom razdoblju i u osnovnim naznakama o društvenom ozračju, najviše stoga kako bi se percipirala stvarnost u kojoj je Kuzma Kovačić počeo stvarati svoja prva djela začudnom oblikovnom snagom izrazito lirske osjećajnosti i, valja naglasiti – kršćanskog nadahnuća. A riječ je o vremenu kipareva stvaralačkog formiranja u 80-im godinama, dakle, u crvenom rešetkastom kontekstu tadašnje nedemokratske vlasti kada je svoju kršćansku vjeru Kuzma Kovačić oblikovao u kiparskim formama kojima je javno svjedočio tu vjeru likovnim jezikom impresivne čistoće na samostalnim i skupnim izložbama. O tome govori i T.S. Eliot:

»Može nam se isto tako dogoditi da budemo prisiljeni živjeti u ‘totalitarnoj demokraciji’, koja bi možda bila različita od one u poganskim društvima, ali bi s njima imala i mnogo sličnosti, jer bismo se malo-pomalo promijenili kako bismo održali korak s njima: pri takvu stanju stvari bili bismo podvrgnuti uniformnom redu i konformizmu, a nitko ne bi uvažavao potrebe pojedinačne duše; bilo bi to stanje u kojem bi vladao puritanizam jednog higijeničarski pojmljenog morala u korist efikasnosti; u kojemu bi vladala jednoobraznost u mišljenju postignuta pomoću propagande i poticanja jedino one umjetnosti koja laska službenoj doktrini dotičnog doba.«3

To je vrijeme kada je naša zemaljska domovina u svojim tradicijskim duhovnim vrijednostima, kršćanskoj baštini i vjeri, i svojim hrvatskim književnim jezikom živjela u katakombama. A domovina ima presudno značenje u životu naroda i svakoga čovjeka što naglašava i Ivan Pavao II.: »Evanđelje je, dakle, dalo novo značenje domovini. U svome izvornu smislu domovina znači sve ono što smo na zemlji baštinili od naših očeva i majki. Baština koju dobivamo po Kristu usmjerava ono što pripada domovinskoj baštini i ljudskoj kulturi prema vječnoj Domovini«.4 To je vrijeme kada mladi kipar stvara skulpture prepoznate na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni po iznimnim kiparskim oblicima i stoga su privukle pozornost i kritike i akademske zajednice. Tim djelima Kuzma Kovačić izražavao je osim svoje kiparske individualnosti i likovni diskurs prepoznatljivih stilskih obilježja i vlastiti svjetonazor izgrađen na humanističkom načelu kršćanskoga ishodišta. Upravo stoga bio je u suprotnosti s onim načelom kojega je metodom »totalitarne laži« promicala tadašnja vlast.

Po svojem habitusu ovaj kipar je baštinik europskih tradicijskih vrijednosti mediteranskoga ishodišta koje je snažno proželo njegove prve skulpture što u kronološkom nizu slijedimo u cjelokupnom stvaralaštvu. Kiparska djela tada oblikovana plodan su humus iz kojega je izraslo snažno kiparsko stablo čije grananje čitamo u raznovrsnom opusu. Među ranim djelima izdvajamo: Šesta postaja, 1981.; Život sv. Franje Asiškog, 1982.; Zahvala benediktincima, 1983.; Protiv kule babilonske, 1985.; Velegorko, 1988... Međutim, od naročitog značenja za našu interpretaciju Kovačićeva kiparskog opusa kršćanskog ishodišta jest skulptura iz 1976. godine Sedam smartnih grihov, kojom je najeksplicitnije inaugurirao vlastiti kiparski izraz i kršćansko nadahnuće, a to će biti, kao što je vrijeme pokazalo, i njegova neiscrpna tema.

II.

Kiparsko djelo Sedam smartnih grihov koncipirano je od sedam različitih formi u skladnu zaokruženost jedne kiparske cjeline. Svaki smrtni grijeh izražen je svojom, drukčijom formom, tj. istim kiparskim postupkom oblikovana je njegova odrednica u drugoj značenjskoj biti: 1. Oholija (Oholost), 2. Lakomija (Škrtost), 3. Blud (Bludnost), 4. Nenavidnost (Zavist), 5. Žarlost (Neumjerenost u jelu i piću), 6. Saržba (Srditost), 7. Linost (Lijenost). Kiparske forme rađene su od istih tvoriva: kartona, boje i špage, tj. od kartonskih kutija manjih i istih dimenzija koje se oblikovanjem mijenjaju u veće i manje, zatvorene i otvorene, okomite i horizontalne, glatkih i zgnječenih površina, vezanih i šivanih špagom... Uvijek drukčijim modeliranjem svakog pojedinog grijeha kipar nije mijenjao samo forme i njihove mjere već i značenjsku vrijednost usmjeravajući je formom točnom izražavanju svakoga grijeha u likovno čitkom motivu. Valja napomenuti da već izborom tvoriva, dakle kartonskih kutija kao gotovih proizvoda, podvlači činjenicu da je izbor kreativan čin i bitna sastavnicu u oblikovanju djela.

Ovaj stvaralački postupak implicira konceptualno načelo kojim autor intervencijom u nađeni i izabrani predmet – ready madea – mijenja njegovo značenje i stvara svoje djelo, kiparsku instalaciju. Iskorakom u prostor sedam različitih formi u horizontalnom nizu na ravnoj površini Kuzma Kovačić i bojom je učvrstio u likovnu cjelinu.

Ujednačenim unosom plastificirane ružičaste boje po površini jednakim potezima kista kipar usklađuje njezin intenzitet u čvrstu poveznicu različito oblikovanih formi. U kršćanskoj tradiciji iznimno je veliko značenje ružičaste boje s brojnim simboličkim konotacijama, kako onima koje upućuju prema transcendentalnom i nebeskom, isto tako i u živoj predaji koja govori, primjerice, da je u 7. stoljeću Kristov grob »bio obojen mješavinom crvene i bijele boje«. Ono pak što je od naročitog značenja za ovo djelo jest poveznica inventivnog modeliranja u dinamičnoj strukturi kiparskog ansambla poentiranog likovnom dramatikom nejednakih oblika koji emaniraju snažnim simboličkim konotacijama. Iz duhovnog središta kiparskog djela monokromna energija buja začudnom vizualnom energijom živom izražajnošću. Česta sučeljavanja sa sedam smrtnih grijeha u svakodnevnim životnim situacijama kipar lucidno izražava modeliranjem forme zasijecanjem i gnječenjem, šivanjem i vezanjem, okomicom i horizontalom uspostavljajući izravno suprotstavljen odnos prema grijehu. Istim postupkom otvara dvojbe i kušnje produbljujući kiparski izraz temeljnim pitanjima ljudskog postojanja, i svojom kršćanskom vjerom izgrađuje odnos prema Božjim zapovijedima i stvara nove likovne vrijednosti u kiparstvu, riječju, vjerom se bori protiv grijeha i taj čin oblikuje u kiparskim formama.

Upravo ovim kiparskim propitivanjem kršćanske vjere u starom kiparskom mediju Kuzma Kovačić stvara nove likovne vrijednosti i posadašnjuje svoje kiparstvo kojim posadašnjuje svoju vjeru na postulatima postavljenim na Drugom vatikanskom saboru koji je inaugurirao pojam oggiornamento – posadašnjenje. Dakle, ovaj povijesni Sabor otvorio je Crkvu svakodnevnom životu obnavljanjem iste kršćanske vjere u narodnom i svakodnevnom jeziku kao što je Kuzma Kovačić obnovljenim likovnim jezikom istoga kiparstva svoju vjeru izrazio već u prvim kiparskim formama, a napose u onoj Sedam smartnih grihov. Naime, o njoj valja govoriti i zato što ona ne utjelovljuje čovjeka u njegovoj kršćanskoj vjeri kao molitelja i klanjatelja već kao onoga koji svoju vjeru živi u vjeri u živoga Boga sa svim dvojbama smrtnog čovjeka koji će po toj vjeri imati život vječni. Ovdje se vjera bori sama sa sobom kako bi oslobođena od svakoga grijeha i svake nevjere živjela slobodu vjere utjelovljenu u svakoj formi koje inventivnom kiparskim oblikovanjem govore vjeru živim likovnim jezikom. Ovdje je kipar svoju kršćansku vjeru oblikovao kao aktivni vjernički i stvaralački čin prožimajući ga ludičkim kiparskim postupkom u djelo snažnih vjerničkih i likovnih konotacija.

Čini se da možemo još kazati kako je izrazita dramaturška komponenta u kiparskoj formi ona akceleracijska energija koja pokreće njezine vitalističke naboje u živom likovnom govoru onom istom snagom kojom se Jakov cijelu noć borio s Bogom: »I neki se čovjek rvao s njim dok nije zora svanula«.5 Od naročitog značenja za percepciju ovoga kiparskoga djela jest i – riječ, točnije, pisana riječ u hvarskom narječju kojom ga je kipar naslovio: Sedam smartnih grihov. Ovim riječima naglasio je da je ishodiše njegovu djelu u kršćanskoj vjeri, zavičaju i jeziku te time eksplicitno izrazio da su i temeljne identitetske sastavnice njegova kiparstva i bića.

Da je riječ od iznimnog značenja u Kovačićevom stvaralaštvu čitamo je u brojnim njegovim djelima profane i kršćanske provenijencije kao i apstraktnim i figuralnim formama. Štoviše, možemo tvrdnju potkrijepiti i činjenicom da s biranim riječima kipar oblikuje i same nazive svojih djela kojima točno izražava semantičku vrijednost likovnog jezika, gdjekad to naglašava deskriptivnim i poetskim diskursom, ili pak citatima iz književnih djela starih pisaca hrvatskih, Biblije, tekstova nabožne literature, zatim i onih pisanih u dijalektu, na hrvatskom književnom standardu, na talijanskom, te vrlo često i na latinskom jeziku. Nastojali smo, dakle, ukazati na značenjske vrijednosti skulpture Sedam smartnih grihov jer izražava bitne sastavnice ovog i cjelokupnoga kiparevog djela, i stoga, u ovom djelu prepoznajemo Kovačićev kiparski manifest.

III.

Ovim zapažanjima o ranom Kovačićevom kiparskom djelu pokušali smo naglasiti one njegove sastavnice koje su ga determinirale i, povrh toga, da su duboko impostirane u cjelokupnom kiparevu stvaralaštvu kao gradbeni čimbenici prepoznatljivoga autorskoga izraza. Prije svega, htjeli smo ukazati na krucijalnu činjenicu da je njegovo nadahnuće inicijalno, duboko i trajno u kršćanskoj vjeri i duhovnoj baštini, zatim u kiparskoj tradiciji i zavičajnom prostoru, i još jednom podvući iznimno značenje i tvoriva i imaginacije kojima oblikuje djelo. Sve navedene sastavnice iščitavamo u kronološkoj liniji plodnoga kiparskog bujanja u različitim formama postavljenim na njegovoj izložbi u recentnom izboru u razdoblju od 1976. do 2020. godine. Dakako, ova tvrdnja utemeljeno pokriva i kiparska djela koja nisu postavljena u izložbenoj koncepciji jer su oblikovana rukama istog kipara i na istom kiparskom načelu. I sad kada hoćemo sagledati cjelovitost golemoga kiparskog opusa pokazuje se da su formalne razdiobe nužne kako bismo ga jasnije sagledali u njegovoj kiparskoj plodnosti, stvaralačkoj inventivnosti, tematskoj raznovrsnosti i, dakako, u autorskim značajkama i likovnoj izražajnosti.

Dakle, u Kovačićevom kiparskom opusu prepoznajemo tradicionalni kiparski postupak modeliranja i klesanja kao i njihove suvremene i lucidne izvedenice u kiparevoj interpretaciji, potom smione iskorake u oblikovanju forme, fascinantno mnoštvo različitih tvoriva, od klasičnog i vječnog kamena i bronce, stakle i drva do papira i špage, plastičnih smjesa, celofana, žice... A napose boje što najbolje pokazuje Kuzmin kiparski kist svojim dubokim i kontinuiranim tragovima u brojnim djelima, a poglavito u reljefima koje bismo mogli nazvati slikoreljefi, i u toliko drugih tvoriva, ako smo dobro brojali, gotovo pedeset različitih tvoriva. Ovom domećemo i široki motivski i oblikovni raspon, počevši od manjih poetskih formi apstraktnog izraza do javnih skulptura golemoga volumena apstraktne i figuralne, svjetovne i sakralne provenijencije... Naime, kad kažemo cjelovitost opusa tad percepciju usmjeravamo na zaista impresivno tematsko područje kršćanskoga nadahnuća kojega izložbom prikazujemo u reduciranom opsegu.

Unatoč činjenici da je izložbeni prostor limitirao broj eksponata i ovaj izbor prikazuje kronološku i tematsku preglednost kipareva stvaralačkog puta u brojnim i različitim kiparskim zadaćama: u skulpturama apstraktnog diskursa manjih i većih dimenzija koje navodimo u užem izboru – Melankolija sv. Tome Apostola (1983.), Veliki relikvijar pobjede (2009.), i onih oblikovanih u punoj plastici i reljefnoj plohi – Velegorko (1988.), Vratnice Hvarske katedrale (1990.), Posljednja večera (Rama, 2000.), Hodočašće u Svetu Zemlju (2009.), Reljef hrvatskih mučenika (Udbina), 2015.), Pučina (2018.); a tu su i figuralna djela, biste i spomeničke skulpture zamjetnih portretnih vrijednosti – Hanibal Lucić i Petar Hektorović (u Hvarskoj katedrali, 1990.), Papa Ivan Pavao II. (Selca na Braču, 1996.), Bl. Alojzije Stepinac (Zagreb, Vojni ordinarijat, 2006.), Bl. Ivan Merz (Banja Luka, 2010.), Prorok Ilija (Stolac, 2012.), Rajmund Kupareo (Vrboska, Hvar, 2014.) i Papinsko katoličko sveučilište u Santiagu, Čile, 2017.); kao i biste p. Petar Perica, mučenik i Kerubin Šegvić, mučenik, 2019./20.

U izabranom djelima za ovu izložbu razvidan je i kiparev duhovni i intelektualni interes za kršćansku tematiku kao i kreativni raspon koji začudnom snagom napinje stvaralački luk čežnjom da izrazi likovnim jezikom svoju kršćansku vjeru u najdubljoj stvarnosti svojega djela. I, nad svim, i iznad svega, i živu vjeru vjerničkoga puka na stoljetnim i novovjekovnim križnim putovima, a poglavito i junacima vjere koji su žrtvom vlastitoga života svjedočili kršćansku vjeru u vremenu katakombi blagoslovljenom snagom mučenika: bl. Alojzije Stepinac, Kerubin Šegvić, p. Petar Perica...čija je sveta smrt svjetlost na oltaru Kristove crkve. Ta neumrla vjera mučenika isijava iz samoga središta izložbenog prostora snažnim svjetlom križa u kiparskoj formi naslovljenoj Svjetlo nebesko – Lumen Caeleste. Svjetlom mučeničke smrti Kuzma je oblikovao križ da obasja istinu njihove pravedne smrti u Gospodinu koja svojim svjetlom svjedoči to dugo razdoblje katakombi u kojemu je živio hrvatski vjernički puk, te da ih tim svjetlom uzvisi u ljudskom i vjerničkom dostojanstvu. Tijelo križa kipar je oblikovao od lipova drva, pozlaćenih listića, plavkastog stakla i svjetlom svoje vjere u Krista koji je Svjetlost križa što je obasjala izložbeni prostor i sva kipareva djela.

____________________

1 Biblija, Knjiga postanka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994.

2 Joseph Ratzinger, Benedikt XVI.: Osloboditi slobodu, Verbum, Split, 2019.

3 T.S. Eliot: Ideja kršćanskog društva, Verbum, Split, 2005.

4 Ivan Pavao II.: Sjećanje i identitet, Verbum, Split, 2005.

5 Biblija, Knjiga postanka (Borba s Bogom), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994.