Kratki rezovi

Ovaj je omanji prozni uradak Darka Cvijetića naslovljen retoričkim pitanjem Šta na podu spavaš (dakako – upitna je sintagma bez interpunkcijskog upozorenja, jer je autorova namjera ostaviti priču u trajnom opominjujućem/upitnom stanju bez decidirana odgovora). Riječ je naime o obiteljskoj i općoj ratnoj drami iz 1990-ih, u balkanskomu buretu baruta opterećenomu teškim naslijeđem Drugog svjetskog rata i inih poratnih stanja. Priča o velikoj povijesti i ratnim hororima, koji su neočekivano snašli mlade i uplašene regrute uoči raspada tadašnje Jugoslavije, premrežena je poetičnom stilskom teksturom – kao uostalom i u Cvijetićevu prvom romanu Schindlerov lift (2018.). Štoviše, povremeno se čini kao da je riječ o nastavku te iste priče koja je na sadržajnom i vremenskom planu toliko meandrirala da doslovce ne može prestati, odnosno, o serijaliziranim životnim ispovijedima živih i mrtvih ratnih svjedoka povezanih obiteljskim sponama; o teškim ljudskim traumama koje je proizvelo uvijek isto i tragično a tako ponovljivo povijesno ludilo.

No ovaj drugi Cvijetićev narativ osobnije je impostiran, prožet individualiziranim subjektivitetom različnih kazivatelja. Autor zato sastavlja mozaik pojedinačnih javljanja u kojima se smjenjuju afektivni monolozi, kaotični tijekovi sadržaja različitih svijesti, frustrirane epistolarne poruke, apatični dnevnički ulomci, nacrti ratnih filmskih sinopsisa, konačno i empatična javljanja samog autora iz središnjice događanja, autora koji je na taj autotematski način postao jedan od likova ove intrigantne prozno-poetske slagalice. Na tematskom planu provodni je motiv sudbina nedoraslih mladića šarolikih iskustvenih, nacionalnih, mentalitetnih i vjerskih obilježja, tek prispjelih na služenje vojnog roka u tadašnju JNA u nekoj sarajevskoj vojarni, u atmosferi posvemašnjega kaosa na početku ne tako davnoga rata uoči raspada bivše države.

Priča se potom širi na njihov dramatičan, a usput i ponižavajući čin izvlačenja iz vojarne, potom obogaćuje pojedinačnim gotovo slučajnim događajnim tijekovima kojima dirigira ratni vihor sijući prizore okrutnosti, patnji, strahova, umiranja i samoubojstava, kao i slučajnih preživljavanja te njihovih posljedica. Time autor potvrđuje svoju pripovjednu naklonost prema slabim protagonistima, uglavnom frustriranim i nemoćnim žrtvama univerzalnoga zla. Usredotočujući se na sažete rekapitulacije njihovih dramatičnih, nerijetko i tragičnih životnih sadržaja, on ih sustavno sagledava u paklenom kontrapunktu čovječnosti i zvjerstava, podjednako zastupljenih u ljudskim naravima kao i globalnim povijesnim tijekovima. Zato se u slojevitim kadrovima tih stilizirano personaliziranih iskaza inzistira na banalnosti zla u stalnom pretapanju s horornim licem tog istog zla; s njima se pak sustavno izmjenjuje i neka iskonska ljudska žudnja za univerzalnom dobrotom i empatijom prema žrtvama u obeshrabrujućim susretima s krutim kontradikcijama u svijetu.

Svi govornici, zapisničari ili komentatori tih usložnjenih priča govore svojim osebujnim i karakterizirajućim jezikom na razmeđima patnje i poriva za preživljavanjem: navodi se očevo pismo sinu na odsluženju vojnog roka u državi koja nestaje; kazivanja kapetana (Hrvata) zatočena sa četicom uplašenih regruta različitih nacionalnosti u okružju sarajevskog »adrenalinskog ludila« (Cvijetić: 2020., 40); s terena izvješćuje mladi regrut iz nacionalno miješane obitelji i čudom preživjeli srpski zarobljenik; tu su i ljubavna pisma koja mu šalje djevojka muslimanske vjeroispovijesti; bakin je izvještaj prožet déjà vu prizorima iz prethodnoga rata, slijede zapisi struje svijesti u času umiranja najstarijih čuvara obiteljske tradicije, a sve to prate povremena dnevnička ili slična javljanja autora Darka Cvijetića (jer riječ je navodno o njegovoj prijedorskoj obitelji koja nakon rata odlazi u emigraciju) te pomalo očuđujući iskazi njegove majke koja s personalizirana rakursa komentira autorove zapise smatrajući ih donekle nevjerodostojnima (»Darko samo piše, kao da to može pomoći nešto onome što je bilo. I nije tako bilo, kako on piše. Stalno dodaje i oduzima, više se ni ne sjećam šta je sve dodao a šta je zaboravio napisati da je bilo.«; 108). Svi oni govore individualizirajućim jezikom koji ima duboke korijene u traumama svake pripovjedne svijesti ponaosob, u krajnje osobnim percepcijama istih događaja što priči ovog vrstovno rubnog djela pridaje i notu višeperspektivnosti.

Ovaj se Cvijetićev tekst u isti čas može čitati kao prozni zapis, pjesma u prozi, drama, kao dokumentaristički, autobiografski ili intertekstni izazov. Njegova se poetičnost primjećuje u ritmiziranosti diskursa, u krajnjoj reduciranosti iskaza, ponekad u eliptičnim ili nedovršenim sintagmama, stilski znakovitim prazninama u tekstu, u majstorski uporabljenim efektima stilskih figurac. Svaki lik ima pripadajuću razinu verbalizacije: neki su likovi najučinkoviti na razini mimetičke naracije koja oponaša diskurs usmenoga kazivanja malog čovjeka iz puka nesvijesnoga situacije na globalnoj razini (»Čuje se ovdje kako topovi tuku oko Dubice, ali i sam znaš da će to brzo prestati. Vojska će sigurno uskoro ugasiti rat u Hrvatskoj. Stat će to brzo. Sreća je da si poziv dobio u Sarajevo. Tu će, evo kažu, biti glavna baza UNPROFOR-a, tako da je šansa za rat kod nas, u Bosni, stvarno mala.«; 19). Javljanja s lica mjesta tj. s poprišta krvavih događaja, imaju drastičnu naturalističku crtu: »U mojoj ruci bila je Goranova ruka. Bez Gorana. Držao sam je čvrsto. Znojevi s dlanova slijepili su se. Nisam gledao na kraj njegove ruke. Odatle je ka meni išla crvena crta krvi, pravo u moje oko. Pustio sam je da ga dotakne. Šta je sine, šta na podu spavaš.«; 42).

U nekih likova nazire se piščeva naklonost lirskom izrazu kao najboljem načinu da se iskaže ono skriveno i nevidljivo, dakle ono što se tek naslućuje; štoviše, fragmenti »ženskog« teksta (ljubavna pisma) sadrže određenu crtu pojačane afektivnosti pa i patosa u kontradikciji s horornim ozračjem (»Nećemo se više vidjeti, znaš. List jagorčevine, ukrućen mrazom. Takva ću ti ostati, ako ne poginem u Sarajevu. Ime tvoje, kao neprijatna tečnost, curi niz mene. Ne smijem te ni izgovoriti.«; 63).

Međutim, iskazi s »autorove« svjetonazorne razine pokazuju rafiniraniju usložnjenost »kratkih rezova«, hermetičniji govor s nizovima metaforičkih ili metonimijskih figura, mjestimice i očuđujućih neologizama (»Svaki korak ubrojan je u ležanje. Kao novčići s očiju pokojnika, dok težinom zaglavljuju zjenice. To se pismo i glava smjenjuju nad sklopljenom mrtvom vodom. U mojoj zemljanosti, još mi je tijelo plesno, puno krvi i nasmijano. Ima me vrtoglavijeg za ponor jutrošnjeg svitanja.«; (79). Napokon, i onaj efekt ritmički repetirane sintagme o spavanju na tlu izaziva u čitatelju potrebu da rat, u kojemu tek vremenski djelići slučajnosti odlučuju o životu ili smrti, protumači kao dramatično stanje horora u kojemu »spavajući« na tlu vulnerabilni pojedinac gubi osobine ljudskosti i pretvara se u životinju ili pak trajno ostaje u tom ponižavajućem položaju predaje, odnosno, nesudjelovanja – jer zapravo više nije živ.