Hrvatski pjesnici u Španjolskoj

Alfredo Pérez Alencart: Drago Štambuk: Prinos korijenima
(Drago Štambuk: Historia. Salamanca: Trilce Ediciones, 2018.)

I.

Neka se ništa ne zaboravi i neka sve počne iznova kao onda kad je nastala njegova ljubljena Hrvatska! Drago Štambuk je pjesnik iz potrebe, ne zbog mode ili pogodnosti; iz dobro oblikovane kitice stihova rađaju se, gotovo obnovljene, riječi rodna zemlja koju želi umiriti svojom nježnošću, prije svega u trenutcima kad sluti oluje ili zamjećuje mračna predviđanja vezana uz nju.

Godina 1990., dok Štambuk u Londonu potpisuje svoj naputak prije predaje rukopisa ove knjige u tisak, predvečerje je dramatičnog petoljeća borbi i krvavih sukoba koji su mu pogodili domovinu. Ali, u njegovim pjesmama nema popuštanja, sentimentalizma ni pamfleta: on mora ostaviti potvrdu o stoljetnom postojanju Hrvatske, o mjestu blistave Povijesti, barem za one koji se naraštajima osjećaju dijelom Njenog tla: »Hiža si, mekano mjesto,/ prozora vid ponad srca,/ ranjivi vršak, bol/ mišlju angjelskom strta«.

Jasno je da je u ovoj poeziji razvidna velika osjećajnost, ali također se može zaključiti da su ti osjećaji opravdani te vezani uz tradiciju i krajolike urezane u sjećanje... Čini se da osjećaji misle, a misli osjećaju, kako bi svoje pjesničko vjerovanje objasnio Miguel Unamuno kojemu se pjesnik rođen u Selcima toliko divi. Štambuk osjeća ponos zbog svih sjedinjenih utjecaja koji su pridonijeli Croatiam Aeternam, vječnoj Hrvatskoj, koja se, osim iz ostalih izvora, također hranila gustom i snažnom magmom grčko-latinske kulture. Zbog toga je pjesnik želio dati taj latinski naziv knjizi koja se danas, u prijevodu Željke Lovrenčić, naslovljuje Historia. Ta povijest nikada neće moći biti oskvrnuta.

II.

Ova knjiga obuhvaća povijest pjesnikova naroda, ali i osobnu povijest pjesnika koji je dugo razdoblje – oko trideset i pet godina – živio izvan svoje domovine kao student, liječnik ili pak kao hrvatski diplomat.

Puno puta daljine približavaju i u nama bude još življa sjećanja na ljude, planine, plaže, zgrade, otoke, gradove... U tome se trenutku treba vratiti; posebice onda ako je u opasnosti integritet zemlje. Zbog toga Štambuk zaziva Jadransko more, uvijek prisutno u hrvatskoj kulturi: »u pomoć te vapim more, zibljuć se na tvojem valu;/ raspinješ me i propinješ,/ al domajskom bližiš žalu«.

U nekom spokojnom kutku srca, pjesnik nosi srce-zemlju, zemlju pretvorenu u srce.

III.

Pjesnik se vraća na četiri strane ili u četiri utočišta na koje je knjiga podijeljena. Radi se o Štambukovom povratku premda uistinu nikada nije u potpunosti otišao iz svoje domovine. Isto tako, nije se udaljio od kršćanske vjere koju nosi u duši. Čitava je knjiga prožeta spominjanjem Boga i ljubljenog Galilejca. To je, na neki način, čvrsta nada u zloslutnim vremenima.

Pred nama je knjiga koja nam omogućuje da upoznamo još jednoga značajnog hrvatskog pjesnika. Za to je zaslužna hispanistica Željka Lovrenčić koja je na španjolski prepjevala najistaknutije suvremene autore iz svoje zemlje. Ovom prigodom pomogli su joj Čileanci Andrés Rajević Bezmalinović i Andrés Morales Milohnić, potomci hrvatskih useljenika s američkog juga.

(Rujan, Tejares, 2018.)

Alfredo Pérez Alencart: Tigar se vratio korijenima – »Afrika«
(Tomislav Marijan Bilosnić: África. Salamanca: Trilce Ediciones, 2020.)

I.

Čovjek ima dara za pisanje Poezije ili ga nema. Postoje dobronamjerni pjesnici, a ima i onih koji su tašti čak i zbog svoga bijednog pisanja. Ima ih... U konačnici, neki svojim stihovima u kojima nedostaje Poezije jedva uvjere nekolicinu ljudi. To je tako stoga jer Muza ne zna – niti želi znati – adresu na kojoj stanuju i/ili se stvaraju njihovi stihovi: ne želi da ljudi kasnije ukazuje na nju kao na suučesnicu.

Tomislav Marijan Bilosnić je dio odabrane skupine onih koji piše Poeziju zbog životne potrebe; ne zbog toga da nekoga zadivi nego zato što se i dalje želi pitati zbog čega smo živi; zbog čega pripadamo prognanicima ili izbjeglicama ili zato što ne želi zanemariti zaborav koji nas i dalje čini zaboravnima. Ovaj si Hrvat postavlja pitanja u kojima niče samo vrijeme i nastoji odgovoriti na puno njih vezanih uz ono što možda nikada nije uspio vidjeti, ali je mogao osjetiti ili naslutiti. Rezultat toga pokapa u poemu da bi nicao sve dok kod onih koji slušaju ili čitaju njegovo djelo ne bi postao plod.

I tu nam ostavlja šumu znakova, mjesto za citat.

II.

Novo Bilosnićevo djelo smješteno je u kolijevku podrijetla ljudskog bića: on ide tamo sa svjetiljkom koju u najtamnijoj noći njiše poput djeteta; ide tamo kako bi pronašao izgubljenu bit ili vječni identitet čovječanstva; ide tamo očaran prazninama koje nastaju zbog tolikih besmislica i rasprava onih koji imaju svega previše; ide tamo tražeći dnevna čuda i prisjećanja koja nitko ne želi čuti. Tada kaže:

Čovjek je Afrika
veliko stopalo
vrijeme
izolirano prije početka...

Ponovio sam »ide tamo« a točno je da ne znam (niti me zanima) je li Tomislav kročio na afričko tlo. Moguće je da je bio u nekoj afričkoj zemlji jer puno putuje: bilo je dovoljno da dođe na Kubu i već je »osvojio« čitav američki kontinent. To dokazuje u svojoj knjizi Havana blues objavljenoj 2019. godine, u kojoj je moj rodni Peru jedna od tematskih jezgri njegova prinosa ovim ogromnim čudesnim prostorima na kojima se govori španjolski jezik.

Nije potrebno boraviti na određenom području da bi se pisalo o njemu. Sjećam se jedne anegdote koju je opisao Borges: neki je mladi argentinski pisac došao u njegovu kuću u Buenos Airesu i zamolio ga pismo preporuke kako bi mogao tražiti stipendiju. Želio je napisati roman čija bi se radnja odvijala u Kaliforniji i htio je to učiniti tamo. Borges je, pun razumijevanja, napisao preporuku i dao mu savjet koji ću zapisati prema sjećanju: ako želite napisati roman o Kaliforniji, pokušajte. Ja nikada nisam mogao pisati nešto više od kratkih priča. Mislim da nije potrebno biti u Kaliforniji da bi se napisalo roman o njoj. To je loš početak.

Tomislav Marijan Bilosnić ima svoje mjesto i zna što učiniti s tolikom prošlošću. Zbog toga traži korijene:

U Africi smo rođeni
u suncu koje pogađa vrhove planina
u zlatu punom hormona
u vremenu ispunjenom životom
od vode i čuda
usred noći
s mirisom crne žene
u dubinama
koje je nebo izmislilo za sebe
Iz Afrike je došao moj predak...

III.

»Afrika« je sjajno djelo; cjelokupno i obuhvatno. U njemu, u jeziku koji uranja u korijene, teku osjećaji i misli: Bilosnić vjeruje u iznenadnu istinu koju izriče bilo koji slučajni stihotvorac o afričkim temama. Oduševljava se stvarnosti koju pozorno promatra i koja je dvostruko više istinska nego slike: tu su jedinstvena erupcija naše prošlosti, ljudska bića i, također, drveće i životinje u svojoj grozničavoj žurbi.

Tomislav je poznat po nadimku Tigar. Njegovo izvrsno djelo koje nosi taj naziv ukazuje na činjenicu da voli ovu mačku. I dakako, bilo mu je bolno zabilježiti da su tigrovi već odavno istrijebljeni iz svoga prvotnoga staništa, iz Afrike. Ovdje je ulomak koji govori o tome:

Pa zašto u Africi nema tigra
Afrika je sama tigar
tigrovo carstvo od onoga svijeta
tigrova prva domovina...
Tigar je crnac
namazan ratnim bojama...
Sibirski tigar još sanja Afriku
Bengalski tigar pri tom osjeća i vrućicu...

Točno je tako, kažem vam. I tigrovi-jaguari iz američke Amazonije osjećaju nostalgiju za afričkim tlom. Zbog toga sam mu iz onih mojih prašuma pribavio crnog jaguara, čudnoga i u opasnosti da bude istrijebljen, kako bi ga pratio na preostalome životnom putu.

Budućnosti diše
i uvijek se događa;
uvjeren sam
da će se tigar na kraju vratiti, prijatelju Tomislave.

IV.

Istaknuo sam da je ovo djelo sveobuhvatno jer također uključuje pjesme o gradovima Magreba i o pustinji u Maliju, što je osobito razvidno u onima posvećenim Timbuktuu i Casablanki:

Svlačeći zemlji kožu
ljušteći
zrna pijeska
oni su putovali
za Timbuktu
nisu ni pomišljali
na povratak
Unaprijed su znali
kako će zauvijek
ostati tajna

V.

Završavam ovaj tekst ističući dragocjen prinos sjajne prevoditeljice Željke Lovrenčić koja nam, među djelima ostalih hrvatskih autora, omogućava da upoznamo ona pjesnika-pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića kojega cijenim kao prijatelja i kojemu se divim kao stvaraocu.

Tigre, budi siguran
da ti je duša u Africi.

Alfredo Pérez Alencart
Tejares1, veljača, 2020.

Alfredo Pérez Alencart je peruansko-španjolski pjesnik i esejist. Rođen je 1962. u Puerto Maldonadu. Od 1987. radi kao profesor radnog prava na Sveučilištu u Salamanki, a od 2005. član je razreda za poeziju Akademije Kastilje i Leóna. Od 1992. do 1998. bio je asistent na Katedri za poeziju »Fray Luis de León« na Katoličkom sveučilištu u Salamanki. Od 1998. koordinira Ibero-američke pjesničke susrete koji se održavaju u tom gradu. Kolumnist je u novinama La Razón i Norte de Castilla, a piše i na mnogim portalima u Španjolskoj i Latinskoj Americi. Autor je šesnaest pjesničkih zbirki. Pjesme su mu prevedene na pedeset jezika. Na hrvatskom je 2016. godine objavljen izbor iz njegove poezije naslovljen »Tu je nebo«. Prijevod potpisuje Željka Lovrenčić, a knjigu je objavila Naklada Đuretić.

Pérez Alencart dobitnik je niza nagrada u Španjolskoj, Brazilu, Venezueli i drugim zemljama.

Željka Lovrenčić: Poezija koja spaja svjetove
(Stjepan Šešelj: Mensajero del sur y otros poemas. Barcelona: Katalani, 2020.)

Uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, u Barceloni je u prijevodu Željke Lovrenčić objavljena knjiga hrvatskog književnika Stjepana Šešelja naslovljena Mensajero del sur y otros poemas (S juga glasnik i druge pjesme). Sadrži pjesme prevedene na španjolski iz dvojezičnog izdanja objavljenog u Njemačkoj 2007. godine, a dodano je još dvadesetak pjesama.

Pjesme Stjepana Šešelja prikupljene u ovoj knjizi uspješan su nastavak njegova specifična pjeva – prije svega, on je pjesnik svoga zavičaja i svoje domovine. Ali, također ga zanimaju kršćanska duhovnost, prošlost i sadašnjost koje se vješto isprepliću, hrvatski narod, Sredozemlje. Detaljno opisuje svoj jug, mirise i zvuke podneblja u kojem je rastao: kameni spomenici, bilje i jegulje što klize u bistrim vodama, uspomene na pretke, pripadnost određenoj tradiciji, nostalgični tonovi, teme su ovih stihova. U njima pjesnik često rabi arhaične riječ koje naglašavaju duboku povezanost između sadašnjosti i prošlosti. Šešelja zanima i pitanje ljudske opstojnosti te ono što je zajedničko ljudima na svijetu, ma gdje bili.

Knjiga je podijeljena na tri dijela naslovljena: Mrzli vjetrovi, Tihi grad na gori i Doba s maglama, dok četvrti ciklus obuhvaća pjesme koje nisu dio zbirke S juga glasnik. Kao što naglašava književni kritičar Božidar Petrač, »početni lirski stavak O kruhu o vodi pohodim ovaj vrt prispodobljuje domovinu, hrvatsku zemlju biblijskom vinogradu – vrtu Gospodnjemu«.

I, u tome prekrasnom vrtu ima svega – od opojnoga mediteranskog bilja do pjesnikove osobne povijesti, ali i povijesti njegove domovine. Svojim stihovima uspješno spaja arhaično i moderno, zavičajno i univerzalno, svoju sadašnjost i uspomene na pretke: berem ljutunce šipke usputne, samonikle, prskave, kao što su i oni činili, na istim ovim mjestima.

Dok u prvom ciklusu prevladavaju pjesme posvećene zavičaju, u drugom je pjesnikovo osnovno nadahnuće Domovina. Posebno dirljivo pjesnik Šešelj naglašava činjenicu postojanja njegove (naše) domovine i iskazuje duboku ljubav prema rodnome tlu: Hrvatska./ Hrvatska je./ Hrvatska je činjenica o kojoj./ Hrvatska je činjenica o kojoj se ne može./ Hrvatska je činjenica o kojoj se ne može dvojiti... U ovoj je rodoljubnoj pjesmi jasno naglašena njegova pripadnost hrvatskom narodu i ponos zbog toga.

U trećem ciklusu, uz domoljubne osjećaje pjesnik pokazuje zanimanje i za hrvatski narod koji živi izvan granica svoje domovine s kojom je i dalje vezan. Tu su i intimističke pjesme posvećene obitelji i obiteljskoj idili te prijateljima i bliskim osobama. Nadahnute su mirisima vrta, kućom, bijelim stolnjakom ili barkama na jugu.

Šešeljeva je lirika sjetna i nostalgična, smirujuća, topla i prepuna lijepih slika. Nadamo da će u zemlji velikih pjesnika poput Jiméneza, Lorke, Albertija i Machada pronaći svoj put prema čitateljima i još jednom dokazati da književnost spaja svjetove.

____________________
1 Tejares – četvrt u Salamanki gdje živi autor teksta (nap. prev.).