Filigranski nijansirana priča o ljudima, sudbini, samoći

Stjepo Martinović, nagrađivani pisac iznimno široka proznog opusa, i u svom novom romanu Diadora se vraća s kišama pokazuje svoju zaokupljenost Mediteranom koji dočarava širokom lepezom nijansiranih osjećaja i kompleksnog znanja o povijesti, kulturi, glazbi i kulinarstvu, a to čarobno podneblje dekor je ove zanimljive, slojevite priče. Glavni junak, Srđan, rastočen propalim brakom i lošim odnosima s djecom, dolazi iz Zagreba u Split raditi za jednu kompaniju (koja se bavi ribolovom), misleći kako će mu u novom ozračju ishlapiti duhovi prošlosti, a sudbina mu nanijeti na životno žalo nove plodove i nova iskušenja.

Listopad je, pljušte kiše i puše jugo koje stalno nanosi stare uspomene, a ta turobna klima još više produbljuje duboku tjeskobu glavnoga junaka koji u svojoj misaonoj i emocionalnoj križaljci ne može odrediti ni vertikale ni horizontale ni dijagonale te se sve više zapliće u zagonetkama svoga promašenog života. Shvaćajući da je život čudan koktel vlastitih i tuđih sudbina, Srđan kroz priču proteže »beskonačan« monolog o samoći, veoma lijepo »dekoriran« stilskim figurama, pa osamljenost postaje i nekom vrstom vrhunske unutarnje, ali i književne kreacije.

U Splitu (gradu koji Martinović izvrsno poznaje) glavni junak upoznaje tri čudne žene s kojima se istodobno zbližava, stvarajući u svojoj duši još više čvorišta, pa zanimljivost priče sve više tone u duboke psihograme osamljenih ljudi i njihovih nedorečenih odnosa. Svi su poput uzdignutih stijena povezanih dubokim morem, a svaka je opet zaseban svijet za sebe i nitko se ni na vlastitu stijenu ne može uspeti, jer je puna izraslina, izbočina, rupa odnosno raznih »tumora« i uništena tkiva života.

U fabulu koja se događa u sadašnjosti »useljava« se i priča kamenoresca iz davnine (dakako, u snoviđenju), koji je na zidu Dioklecijanove palače usjekao znak omega (posljednji u alfabetu, a simbolizira prokletstvo) i ostavio otisak svoje šake. Svaki puta kada se Srđan nađe na tom mjestu, klesar nastavlja sa svojom (nama još nedovoljno znanom) pričom o Aleksandru Makedonskom, božanskom osvajaču, ali i krvožednom nasilniku koji je, ovjenčan božjom krunom Amora, što mu je dadoše egipatski svećenici, nemilosrdno haračio od Perzije do brojnih drugih zemalja, pokorio Aziju i Egipat, krvoločno ubijao sve i sva, ostavljao za sobom pustoš bez trunke savjesti i kompromisa. Aleksandar u toj klesarovoj priči, punoj povijesnih detalja, nije opisan kao tvorac helenizma, nego kao bespoštedni ubojica koji je nemilice hranio svoju egomaniju, vjerujući da mu je božanski status upisan u vječnost, da bi se na samrti (kakve li ironije!) prepao konačnosti i potvrdio svoj najveći strah za života – gledanje u nebeski svod pod kojim se njegova veličina učinila tek sjenom, uobraziljom, a ne božjom misijom u koju je za osvajanja duboko vjerovao.

Tako u romanu imamo dva pripovjedača – glavnoga junaka i klesara, prepliću se dvije sasvim drukčije, vjekovima udaljene priče, pa se čitatelj katkada upita čemu Aleksandar Makedonski u dalmatinskim zgodama i nezgodama »ovdje i sada« i kakve veze ima njegov krvavi mač sa Srđanovim suptilnim pustošenjem vlastita svijeta. No na koncu shvaćamo da je ambicija autora bila protegnuti tajne ljudske sudbine kroz čitavu povijest, kroz velike i male, dati samoći mega-dimenziju, pa na koncu Srđan u Aleksandrovoj sudbini vidi i komadiće života svih običnih ljudi koji pokušavaju biti »osvajači« svoje svakodnevice, često se hraneći i bešćutnom pohlepom (u današnjem materijalističkom svijetu), da bi na kraju svatko ostao žrtvom iluzija o vlastitoj moći i trajanju te, svjestan umiranja, pao s trona koji je samome sebi podmetnuo. Aleksandrova sudbina u povijesnom i mitskom makrokozmosu tako se može prenijeti i na mikrokozmose svih tragača za plijenom, pa bila to ljubav, kuća, firma, bračno povjerenje, novac ili... nepregledno nebo.

Čitatelji koji vole napete priče s dahom mistike, opisane raskošnim literarnim rečenicama i obogaćene dugačkim misaonim i emotivnim digresijama o svim rebusima ljudskog života, uživat će čitati ovaj roman. Onima, pak, koji su nestrpljiviji, koji u mislima »tjeraju« radnju prema naprijed (u stilu: hajde, što je dalje bilo?), ovaj roman činit će im se razvučen, premrežen mnoštvom monologa (s vrtnjama u krug) o usudu čovjeka, razapeta između budućnosti zatvorenih očiju, koja mu ništa ne obećava, i prošlosti koja ga je zaboravila i ne prima ga natrag k sebi. Jer, iza uzbudljive priče ispisan je zapravo esej o ljudskoj samoći, jedinom stalnom »domu« suptilna bića s usponima i padovima, hodom naprijed i unatrag, pa se u tako konfuznom i difuznom svijetu biće nađe na koncu u čudnom limbu, bezvoljno se predajući stihiji ćudljiva života.

Volio netko ili ne volio Martinovićevu književnu ordinaciju, u kojoj on secira sve atome ljudske psihe, mora se priznati da ima stilski rijetko lijepu rečenicu, gotovo filigranski nijansiranu, koja je sama po sebi mikroesej o zbilji i magiji duše što stalno žudi pronaći samu sebe. Dakle, nije riječ samo o trijumfu stila koji bi autor htio samodopadno pokazati, nego i o stvarnom životu, spetljanom u mreži brojnih iluzija i deziluzija, pa je valjda zato autor posegnuo za dugačkim, ornamentiranim rečenicama ne bi li rendgenski prikazao sve metastaze ljudske duše.

Radnja, dakle, uključuje Srđanov rad u korumpiranoj firmi, čudne intimne zgode sa trima ženama, njegovu sve bujniju introspekciju, povijest, brojne digresije o današnjem društvu što je palo u dužničko ropstvo, mnoge kratke eseje o mediteranskoj hrani, o ribolovu itd., gotovo poetske opise opustjela grada Splita, a sve u nizu asocijacija koje su istodobno slikovite i meditativne. Srđan, dakle, upoznaje Veroniku, Željanu i Zoju, tri različite žene u ranim četrdesetima, a svi boluju od iste bolesti – osamljenosti, za koju nema lijeka, jer bitka razuma i osjećaja samo je fraza u beskonačnom nizu obično sladunjavih psiholoških romana. Svaka žena ima svoju priču, svaka govori visokom retorikom i sve tri žele zanijeti sa glavnim junakom, znatno starijim od njih, kako bi majčinstvom konačno umirile neuništiv virus samoće. Malo čudna »koincidencija«, no utjecaj Srđanova rasuta života u to žensko »trojstvo« stvara veoma zanimljive odnose i karakterizacije likova.

Veronika je tajanstvena žena, gotovo uhoda koja je izdaleka osjetila neku magijsku vezu sa Srđanom te mu se približila i zašla u njegov život svojom pričom o školovanju u Beču, gdje se silom okolnosti odala prostituciji, da bi se potom vratila u Split, u staru kuću koja odiše dubokom melankolijom, duhovima njezine prošlosti pa u njoj cvate opsjednutost samom sobom. Kada zatrudni sa Srđanom, jednako tako misteriozno odlazi, bez objašnjenja, u strahu od razočaranja, no opet se pojavljuje, u još tužnijim okolnostima koje je ipak vežu uz Srđana više nego ikada prije. Željana je Srđanova kolegica iz firme, koja je konačno odlučila prekinuti život s radikalnom majkom, a čija je zapravo izvanbračna kći, podmetnuta navodno pravom ocu. Željana konačno reže svoj život na pola, majku smješta u dom, zbližava se sa Srđanom i seli u njegov stan, oslobođena od torture zbog koje je preskočila mladost i stihijski se prepušta svemu što joj novi život nosi. Zoja je Vlajina, temperamentna, odlučna, isfrustrirana svojom neuspjelom vezom s nekim prizemljenim »suđenim« zaručnikom, od kojega je pobjegla, ostavljajući zgroženu konzervativnu obitelj. I ona živi sama u kući u Kaštelima te majčinstvom želi zaprkositi svojim neispunjenim godinama, a i primitivnom okruženju koje se ušuljava u tuđe živote.

Srđan se predaje njihovim odlukama, jer sve njih vežu strahovi od napuštanja, ali nitko nikome ne želi biti suviše blizu, nitko ne želi nikoga »posvojiti«, kako se im se novi svijet opet ne bi urušio. Stoga svi oni svjesno stoje na liniji pripadanja i nepripadanja, na tankoj niti prisutnog i neprisutnog, što je najbolja »karta« za budućnost bez gorčine i razočaranja. No, Srđana mori i osjećaj odgovornosti, novo trojako očinstvo, uza sve navale dosadašnjih kušnji, košmarskih uspomena i izmiješanih fragmenata iz bivšeg života, k tome i u klaustrofobičnom jesenskom splitskom ozračju. Sve se to događa naglo, nepredviđeno, Srđana je sve zateklo, pa se nije ni znao othrvati, kao već oslabljen čovjek. Prepustio se, vjerujući da u svemu na svijetu ionako leži dvojstvo, paradoksni spoj mogućega i nemogućega, istine i uobrazilje, božanskog i vražjeg, kao što je to pokazao u »velikom stilu« i Aleksandar Makedonski, a i u »malom stilu« njegov prijatelj koji također proživljava svoju dramu, nesposoban joj nazrijeti zaplet i rasplet.

Premda narativan tijek romana ima nekih nevjerojatnih obrata, koji su u životu teško pojmljivi, osobno sam uživala čitati ovaj roman koji je, onkraj priče, iznimno profinjen, emotivno nabujao, čipkast tekst o osami i ćudljivom životu koji nikada ne otkriva svoje karte, ostavljajući nam breme pretpostavki, slutnji, žudnji, nada i tuga, ukratko, carstvo nedorečenosti. Stjepo Martinović gotovo panteistički obuhvaća ne samo ljudske duše, nego i dušu Svemira s onim »mističnim glasonošama«, kako je pjevao Tin Ujević. Usporedba je na mjestu, jer ova je knjiga doista proza u poeziji i poezija u prozi. Riječju, život koji upija sve, a odbija samo definiciju sebe.