Budućnost, povišću pritrujena

Književni opus Ludwiga Bauera, danas već nazvan ‘bauerologijom’, obilježava hrvatsku proznu scenu dugi niz godina. Mijenjaju se generacije, poetički modeli, mode i trendovi, ali Bauerova proza ostaje ‘postojana’, građena po formuli koja se ne mijenja, jer funkcionira – potencijal bestselera i znalački, ali ne i ‘smarački’ pristup ozbiljnim temama. Ludwig Bauer prozaik je prepoznatljivog i dosljednog stila – njegovi romani, odnosno ona dionica po kojoj je još uvijek najprepoznatljiviji, hvataju se u koštac s poviješću i pojedincima u njezinim vrtlozima, odlikuju se vještim fabuliranjem, izbjegavanjem bilo kakvog dociranja ili »navijanja« koje bi proizašlo iz »učiteljice života« i često su začinjeni ironijom prema konceptu klasičnog (ne samo povijesnog) romana, ali i »teškim temama« kojima nas ionako bombardira zbilja. Naslovi kao što su Kratka kronika porodice Weber ili Partitura za čarobnu frulu spadaju u svojevrsne klasike toga žanra, sa središtem u obiteljskim i sudbinama pojedinaca koji nisu jaki, povijesni likovi o kojima pišu službene povijesti.

Bauer, bez obzira na sve povijesno-političko-nacionalne turbulencije koje se zbivaju u vanjskome svijetu, najsnažnijim reflektorom uvijek osvjetljava pojedinčevu malu, svakodnevnu, ljudsku kroniku. Čak i da je ostao samo na tom odabiru žanra, Bauer bi danas zaslužio važno poglavlje u svim budućim povijestima hrvatske književnosti. No, kao i svaki ozbiljan pisac, Bauer se odlučio na odmake od dionice koju je suvereno zacrtao i pokazao kako pisac koji zna što i kako vrlo lako mijenja žanrove i modele, ali uvijek ostaje prepoznatljiv. Ti su odmaci krenuli u raznim smjerovima; ispočetka tek kao vremenski prema nedavnoj prošlosti, pa sadašnjosti i suvremenijim temama, potom autobiografskom pisanju, pa sve do odmaka u posve novi žanr, distopiju, u kojoj je interes za povijest na neki način zamijenio interes za budućnost, a stvarnosnu podlogu na kojoj su romani nastajali ona u kojoj su mogući odmaci prema fantastici.

Danas, tako, već možemo govoriti i o zasebnoj dionici njegove proze koju nazivamo fantastičnom. Premda žanrovski relativno čisti i otpočetka jasni i prepoznatljivi, kao što je i Baueru jasno zašto i kako se poslužiti upravo odabranim žanrom, romani pisani u tome modelu možda ukazuju na to kako je Bauer prošlost zamijenio budućnošću, dok su mnoge druge stvari ostale iste, prije svega ona najvažnija – i prošlost i hipotetička budućnost kojom se bavi u novijim romanima usko su vezane uz sadašnjost, trenutak u kojem živimo, iz njega proizlaze i njihove se slike prelamaju i preklapaju, zrcale jedna u drugoj, iako toga likovi često nisu svjesni, ali čitatelji itekako jesu.

Odmak prema fantastičnom i distopijskome za sada je prisutan u tri njegova romana: Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek (2015.), Muškarac u žutom kaputu (2018.) i Bauerovom najnovijem romanu Repriza (2020.).

* * *

Seroquel je naslov kojim ‘bauerologija’ zapravo dobiva još dva pridružena člana, a to su književna fantastika i pikarski roman. Kao popularni prozni žanr, nastao u Španjolskoj u 16. stoljeću, pikarski roman uvijek u sebi, budući da se bazira na pustolovinama domišljatog pojedinca u društvenim okolnostima koje se nameću kao idealan teren za humor i satiru, sadrži i priličnu mjeru društvene kritike ili barem umješnosti da se mane društva postave pred malo iskrivljenije zrcalo. Tako je to i u Bauerovom Seroquelu. S naznakom kako se u njemu uvelike osjeća i utjecaj dobre literature, zbog čega je prepoznat kao roman koji obilježava »češki humor«, točnije ‘čapekovština’. Znakovito, u naslovu romana Bauer se odlučuje za ime lijeka iz skupine antipsihotika koji se koristi u liječenju bipolarnog poremećaja, manije i shizofrenije, a razlog za to svakako nije (samo) aluzija na glavnog junaka romana, tog neobičnog gospodina Kubitscheka koji se jednom, niotkuda (eto nam tu fantastike!), pojavljuje u vrtu gospodina Alberta Alberta i nakon što se tamo bez pardona pomokri, začuđenog vlasnika (i njegovu mačku Mitzi) povede u urnebesnu avanturu u kojoj će iskazati nevjerojatne sposobnosti suvremenog pikara, smisao za snalažanje, prijevaru, humor i zavidnu erudiciju. Dakako, prije toga pobrinut će se da Alberta oslobodi hipoteke za kuću i posla u Vodovodu, kako bi mogao krenuti s njim putem kroz »konfuzna vremena« u kojima »nema jednostavnih odgovora«.

Seroquel je, dakako, sa svojim konotacijama tu i kao metafora slike suvremenog društva, čijim će neuralgičnim točkama glavni likovi romana projuriti u svojim avanturama, društva za koje je zapravo malo reći kako pati od bipolarnog poremećaja ili shizofrenije. Tijekom brojnih pustolovina, nezgoda, uhićenja, krećući se preko šuma i gora do »civiliziranih dijelova Europe«, Kubitschek i društvo susreću se s raznoraznim pojavama suvremenosti, traffickingom, ugnjetavanjem slabijih i drukčijih, zastranjivanjima crkve, izbjeglicama, beskućnicima... Bauer kroz dinamičnu fabulu koja u potpunosti poštiva žanr, tako, provodeći svoje likove i čitatelje nizom duhovitih i vrlo apsurdnih situacija sjajno detektira današnje stanje civilizacije bez dosljednog etičkog sustava i bolesne od gubitka sjećanja. Filozofska dimenzija, koja je vješto upletena u dijaloške dionice i komično pretenciozne propovijedi glavnog lika, cijelom romanu dodaje još jednu višu razinu od one koju treba zadovoljiti pikarsko-fantastični roman kao vrsta popularne književnosti. Premda vrlo suvremen i aktualan, ovaj je roman, naime, i vrlo univerzalan i svevremenski jer ukazuje kako je na ovom svijetu – vječna ljudska glupost.

* * *

Mogli bismo olako zaključiti kako je roman Muškarac u žutom kaputu autorov konačan odmak od glavnih značajki njegova opusa, odmak prema žanru distopije. Iako se oslanja na fantastiku i radnju smješta u budućnost i premda će glavni lik, u svome žutom kaputu, šetajući psa koji se u jednom trenutku izgubi zaći u ulicu koja će mu otvoriti vrata novog svijeta (sve asocijacije na dogodovštinu što su je doživjeli Alisa ili Guliver su, dakako, posve primjerene), takvim si je zapletom Bauer otvorio prostor u kojem, žanru prilagođeno-alegorijski, progovara i o posve ‘stvarnosnoj stvarnosti’, svijetu u kojem živimo i raznim njegovim devijacijama. Odabir žanra, od kojega uzima one najpropusnije slojeve i odlično se snalazi u njegovim pravilima, omogućio mu je da sve skupa bude jednim dijelom začudno (a opet jasno i prepoznatljivo), a drugim duhovito, no ne u nekom pučko-gromoglasnom, nego intelektualnom stilu.

Profesor etnologije i antropologije Robert Treiber, naime, intelektualac je u onom staromodnom smislu kakav danas pomalo izumire, a iza njega je važna uloga u antielektroničkoj revoluciji koja je izbila »prije nego što smo kretenima postali svi« i prekinula eru bežične elektroničke komunikacije. No, bez obzira što se likovi za pomoć ne mogu obratiti mobitelu i Googleu, kada se nađu u Karpatiji Liberi, državi u nastanku negdje na prostoru povijesne Galicije, koja se sastoji od jedne ulice u koju je koncentrirano mnoštvo svakakvih iznenađujućih persona, ideja i zapleta, čitatelju će se čitav taj svijet učiniti neobičnim a »našim« i u nastavku će uživati u dobro izgrađenoj fabuli i brinuti zbog događaja za koje mu se čini kao da su se već jednom zbili, iako su načelno – iz futura.

Bauer je doista jedan od najkompetentnijih pisaca zrelije garde domaćih autora, što mu istovremeno ne daje alibi (niti mu treba), da piše dosadno ili izvan vremena. Dapače, ovaj je roman idejno i formalno mlad, premda u sebi sadrži čitav niz povijesnih, književnih i širekulturnih referenci koje su na neki način postale uvrnutom prošlošću ovog romana. Okvir, kako to često biva u ovako postavljenim pričama, čini profesorovo buđenje, sa zasjenjenim i laganim pretapanjem prema središnjem dijelu fabule, a unutar tog okvira svijet je prepun neizvjesnosti i upitnika kojim putem se dalje izgraditi i krenuti. U njemu su još uvijek itekako prisutne ideje i ideologije prošlih stoljeća, u tom svijetu kao da posve nedostaje kompas, pa neobični likovi koje će profesor Treiber tamo susresti često od njega očekuju da im ga pruži. Žuti kaput čini ga vidljivim i prepoznatljivim, a zbog backgrounda od njega se očekuju odgovori i na ona pitanja na koje doista ne zna odgovoriti. Zbog toga i česti nesporazumi, zbunjenost zbog identiteta koji bi mu neki htjeli dodijeliti ili oduzeti, zbog toga konačno i dinamika fabule. Svi s kojima se susreće u Karpatiji Liberi njegovu ulogu procjenjuju važnom, a začudan svijet u kojem se našao sve više dobiva obrise poznate stvarnosti – od onih općeljudskih poput prijateljstva, ljubavi ili izdaje, do onih vezanih uz određene sustave, režime i njihova očekivanja od pojedinaca.

Šaroliki likovi, pripadnici različitih socijalnih i etničkih skupina, ponekad vrlo zanimljivo jezično karakterizirani, profesoru Treiberu nude ili od njega očekuju da se svrsta za ili protiv sustava, pomogne im, zaglibi u mutnim poslovima, neki ga čak pokušavaju i likvidirati. Jer, distopijski svijet u kojem se našao, kao i svaki drugi, prepun je luzera, fanatika, ekstremista, znanstvenika s dobrim i lošim idejama, provokatora, glupana, ali i posve nedužnih bića kojima je netko drugi namijenio sudbinu kakvu ne zaslužuju. Jednoj takvoj, profesor koji balansira između raznih opcija, ideja i zahtjeva, odlučit će pomoći i to će biti uloga koju si je sam dodijelio, nakon što su mu drugi nudili one za koje su mislili da su za njega idealne.

Čovjek u žutom kaputu roman je čvrste fabule i mnoštva preokreta koji ga čine živim i iznimno čitkim, premda obiluje i vrlo intelektualnim, dapače teorijsko-filozofskim dijalozima i raspravama. Upravo u njima iščitava se ono što je bit ovoga romana – jasna naznaka kako je taj na prvi pogled drukčiji svijet sličan onome iz kojega je profesor u njega upao, ali i onome iz kojega smo upali mi, čitatelji. Svijet koji tek što se uspostavio, a već mu prijeti propast, u kojem se ideologije i ideje prošlih stoljeća u svojoj digestiranoj verziji još uvijek bore, a ljudi su ljubomorni, pohlepni, ambiciozni, ustrašeni, ovisni i skloni traženju brzih rješenja. Pojedinac pak u samo dva dana može dobiti atribucije spasitelja i izdajnika, predstavnika režima i njegova uljeza.

* * *

Roman Repriza (2020.), za razliku od dva prethodnika o kojima je bilo riječ, čita se kao čisti žanr – alegorijska distopija. Odmak u blisku budućnost ovdje je jasan i dosljedan, distopijski ključ odmah prepoznatljiv. Grupa od petnaest mladih ljudi pod vodstvom svoga profesora nakon nuklearne katastrofe uspijeva pobjeći na planinu i suočiti se s najtežim od teških zadataka – početi stvarati svoj život i život civilizacije – iznova. Tipični motivi odabranog žanra jasno su prepoznatljivi – genetski modificirani likovi, jedini preživjeli stanovnici nakon katastrofe, zahvaljujući profesorovim eksperimentima i zadaća koja je pred njima – obnova ljudske vrste, ali i pitanje – na kojim i kakvim temeljima? Na neki način njihov život i problemi s kojima se suočavaju jasno ‘vuku’ prema Bauerovoj omiljenoj temi – povijesti, jer čitajući roman smješten u budućnost kao da pred sobom imate skraćenu povijest ljudske vrste. Treba se prehraniti, treba stvoriti hijerarhiju zajednice, treba se odlučiti između religije i znanosti... Brojne avanture kroz koje likovi prolaze prate tipični međuljudski odnosi i zamjeranja, a odluka o prevlasti matrijarhata nad patrijarhatom svakako je mudra. Ali što je s obrazovanjem onih koji trebaju graditi neki novi vrli svijet, na čemu ga bazirati? Temeljna misao koja se nameće tijekom čitanja ona je bi li, kad bi sve bilo onako kako je postavljeno u ovom romanu, čovječanstvo ponovilo sve svoje pogreške ili bi sve gradilo na posve novim temeljima? Odgovor, nekako, naslućujemo.

Alegorijska distopija kao žanr, poznato je iz mnoštva književnih i filmskih varijanti, uvijek podrazumijeva naše poimanje zbilje, strah od toga u što bi se ona mogla premetnuti u bližoj budućnosti. Kod Bauera to nije baš posve tako; osim što u njegovom romanu prepoznajemo strah suvremenog čovjeka od ‘končanja svita’, od ekološke i moralne katastrofe, klimatskih promjena, zagađenja i uništenja prirode, genetskih modifikacija, osobito u pandemijski neizvjesno vrijeme u kojem se roman pojavljuje, Baueru odabrani žanr služi i za posve druge razloge. Odmakom u distopiju i izazovom koji postavlja pred svoje likove da usustave život ispočetka, od temelja, on svoj književni svijet ne zatvara pred jasnim asocijacijama na sadašnjost, ali i prošlost. Njegovi će likovi, kroz dvadesetak godina koliko ih roman prati, proći evoluciju u praksi; premda se njihov život odvija među radioaktivnim česticama, u planini koja ih donekle čuva od istrebljenja, u bijegu od opasnih oblaka i svijetu u kojem nema sunca, oni ponovno stvaraju čovječanstvo, ponovno prolaze put koji je ljudska vrsta već (barem jednom) prošla. I tu smo, zapravo i začudno, kod ‘starog’ Bauera.

U vremenu koje je hipotetičko i koje ne može iskustveno poznavati, kao što ne može ni ono prošlo o kojem je pisao u svojim ranijim romanima, na plodnom terenu fikcije vraća se svome poznatom ‘eksperimentu’ – promatranju reakcija pojedinca suočenog sa silnicama koje su izvan njega. Ovaj put, premda u budućnosti, likovi su nakon kataklizme suočeni s povratkom na početak – životu nomada u plemenskim zajednicama koji bi, znakovito, mogao osigurati dalji opstanak ljudske zajednice. No, svugdje gdje postoji ljudska i k tome zajednica, pojavljuju se razlike, sukobi, borbe za vlast i moć, opreka demokracije i autokracije, zapravo ponovni početak svega onoga zbog čega je do kataklizme i došlo. Težnja za preživljavanjem u jednom trenutku postaje nedovoljna, potrebno je postaviti novi poredak, ideologije, religije, vođe. Sukob dvojice likova, Michaela kojeg sama grupa postavlja za vođu i Nicolasa kao prototipa autokratskog i diktatorskog svjetonazora, u jednom trenutku postaje model sukoba općenito, lako uklopljiv u sve naše svjetove – prošle, sadašnje i buduće. Jedini snažan odmak od ranijih romana koji je omogućen ovim žanrom jest njegova svojevrsna univerzalnost, odnosno izglobljenost iz konkretnog prostora za kojim je inače, kad se poviješću bavio, Bauer posezao.

Stoga se čini da su Bauerovi odmaci u žanr distopije neka vrsta eksperimenta kojom se, ponovno, propituje i prošlost i sadašnjost. Junaci romana svjesni su kako ne bi smjeli ponoviti modele ponašanja i pogreške koje su jednom već dovele do katastrofe. Oni su istovremeno svjedoci prošloga i kreatori budućega. No, mogu li se, u nekim novim, postapokaliptičnim uvjetima, pogreške učinjene ranije izbjeći ili je jednostavno nemoguće ne ponoviti ih, te tako dodatno naglasiti tezu o cikličnosti povijesti i njezinoj ulozi koja je manje učiteljska, a više mučiteljska. Distopija kao naknadna pamet povijesnog romana, tako nekako trebalo bi čitati Bauerove izlete u tome žanrovskom smjeru. Ili – izmještanje romana, vremensko i prostorno, kako bi se jasnije vidjela sadašnjost, ali, rekla bih, u konkretnom slučaju, i prošli autorovi romani.

Iako je kod Bauera uvijek na prvi pogled riječ o jednostavnoj prozi, pod čime mislim prije svega na njezinu čitkost i dinamičnost, zapravo se radi o iznimno slojevitim romanima u kojima Bauer uspjeva prije svega ispričati još jednu priču o tome kako se splet okolnosti manifestira na sudbine pojedinaca, na rasipanje zajednice, gubitak mogućnosti prave komunikacije, uopće gubitak bilo kakvog privatnog ili profesionalnog uporišta. U toj se slojevitosti Ludwig Bauer nikada ne gubi, a preplitanjem vremenskih dimenzija osvjetljava priče iz više kutova, stvara svojevrstan puzzle u kojem svaki njegov novi roman ipak čini djelić jedinstvene i prepoznatljive cjeline.