Animae Adriae

BIJELA KREDA SOLI

                               Zornica za Tonka, a za Ivu alba

I.
Kako stvoriti savršene pejzaže? –
pita se Tonko i kaže: Zorom ptice
polude. Nije on htio ugađati žice
na vjetru, na suhoj, goropadnoj buri –
njega je više privlačio goli i suri
kamen na vrhu planine snježne
i okrutno jutro što kida oblake nježne.

Tonko kaže: Još ne, sad već i nikad više –
i kao poslije mrtve straže, kadgod piše,
ruka mu utrne; njegova ptica se gasi.
Stablo misli da uvire u noć, a zora ga spasi.
Na padini srna pase: ne siše mlijeko lane.
I sve dok ne svane, stisnute usne čekaju želju.
Zahvalna svome hmelju, pjeni se zora k’o pivo.

Ne nije Tonku krivo! Zorom se treba dići
jako, jako rano, još dok se glasaju ptići
k’o sitni, oštri kamičci rasuti po metalu.
Dok prvi plamičci sunca plešu po bijelome žalu,
naprtnjaču stavit na leđa i reći: Zbogom more!
a onda iz škrape u škrapu po stopama drevnoga Diva
skakat i popet se gore gdje raste čarobna Iva.

Zaljubio se pjesnik čim je stao na ludi kamen
i nije mogla ni voda izobličiti sjajni znamen,
tajni zavjetni krug, taj prsten Sunca,
kojim se pečati blizina kože s kožom, unca
ljubavnog mesa. To nije mrklina, to zora
slijepo oko gladi. Okrutna je kao noćna mora
kad amebu amebi šalje i pita zašto se ne dijeli dalje.

II.
Ne, nije pjesniku žao: kraj je vrućega ljeta,
razvijaju barke jedra: možda je i kraj svijeta.
Na crnom vretenu noći – vrti se bijela pređa.
U zoru se treba poći: pjesnik okreće leđa
vjetru, otoku, pjeni, i ženi – koju najviše voli.
Morskoj soli prstovet sjećanja dat će okus boli,
kad kaže da je noć izbor iz dana – pjesnik laže.

Ne, dan je izbor iz noći: dopisuje se s crnim vragom.
Piše mu sipinom tintom i bijelim, slanim tragom
vode na boku truloga čamca koji na pijesku leži.
Kaže – Hvala ranjivosti koja je sve to ispričala – i bježi.
Drži se kamena – pjesniku daje savjet Smrt.
Stavi ga između gredica kupusa i salate u njen vrt.
A Ljubav ga moli: Drži se kremena. Tu su varnice vremena.

Sunce se probija kroz krnje zube jutra. Ne, nećeš
nakalemiti na mahovinu trnje ni danas ni sutra.
Kad se obnovi kamena šuma nećeš više moći
pripisati oblik stabla imenu stoljetnog hrasta
ili srebrnog bora: pustit ćeš svojoj samoći
da te naslijepo vodi geometrijom rasta
kroz savršen pejzaž prema savršenoj slobodi.

Zato se drži kremena u kojem su varnice vremena
– Ljubav ga moli – a Pjesnik šuti na dnu mora.
Bijelom kredom soli albu piše zora.
Praznik je sam spomen na sva tri stanja
u kojem smo ga poznavali: još ne, sad već
i nikad više. Šušnjem bijelog granja
breza albu piše.

III.
U pretvorbi zemnog u zračno, zračnog
u zemno, sunce se penje, a golo stijenje
k’o osmijeh skriva procijep gdje raste ljekovita Iva
za koju se kaže da i od mrtva – pravi živa.
Vječna je ljubav kruh: kao tijesto mijesi se rukom
a onda se diže – ne kvascem, već duhom.
I zato takva ljubav kaže: Drži se kremena!

Naći ćeš vrutak u kamenom srcu vremena.
A pjesnik traži, traži, traži: ne nalazi mira.
On se po vrleti vere satima dok vjetar svira
kroz oluke vapnenih brda. Ne, ljubav nije
kriva što pjesnik iz njene ruke kišnicu pije
i među vlatima trave čarobnu biljku bira
i što je zove imenom Iva – kao voljenu ženu –

dok rano jutro baca dugu, ružičastu sjenu.
On osluškuje harfu trave, prolazi kroz mijenu
lako, kao kad se dijete zatrči pod luk duge
i tako promijeni spol. Pjesnik ne osjeća bol:
malo ide, pa se vrati. Njemu je danas isto k’o sutra
– on mirno jedri po napetoj epidermi valova
spremnih na skok prema unutra. Blijedog jutra

zvone zvona. Zornica mu pjesmu mjeri.
Djevica se s Panom bori: privodi ga k novoj vjeri.
Dok ljubi ptice i stabla, u potrazi za zlatnim runom
– pjesnik se gubi u plavetnilu protkanom vunom.
Kao satir je: u šumarku cjepanice siječe dok traži srok.
Preokrene se i sam u sebe uroni – u mrtvi tok.
Dugo je on odrastao, a onda je s kampanelom srastao.

IV.
Od noći se dan rastao kao što se sva zla svijeta
rastaju od nade koja pjeva već tisuće ljeta
isti nježni, lažljivi aubade i mota, uporno mota
na svaki kostur smrtnog bića bijelo tkanje života.
Pjesnikov je jezik i bez pranja čist dok pogano psuje
i dok novi list umjesto njega okreće sudbina.
Praiskonska tmina mračnu pjesmu sklada.

Sumnja mozgom ruje. Jako sporo sviće:
nada svoje ptiće s porukama svjetla
šalje uvijek dalje od onog tko piše.
Još ne, sad već i nikad više.
U svom zvonu k’o batić se pjesnik njiše.
Crtež golog granja – nebo kišom briše.
Još ne, sad već i nikad više.

Pjesnik nam veli da je pod paučinom
jača tamnina i da je bijeli
okvir pogodan da se sjena uvuče
što dublje, a Život proturječi, kaže:
Na štriku se suši šareno rublje.
Život je taj koji ide dalje od riječi
i voljom sile teže staje na stranu stvari.

A ipak, svaka tvar se kvari – k’o trag na vodi,
na zrcalu dah – javlja se strah
od Smrti. Dok pjesnik šuti, pjesma mu luta
zemljom kamo je sjeme vodi.
Ljubav Pjesnika uči slobodi
i zato ga moli: Drži se kremena!
Žižak upali u kamenom srcu vremena.

NA KORIJENJU JURE SJEDI

                                       Audabe za Juru Kaštelana

I.
Vidim ga kako na korijenju bukve sjedi
dok mu nad glavom k’o šljem od mjedi
žuti se mjesec. To Jure čeka da san mu svane,
da se pod granje sakrije jeza i jutro snese
pod krilo šume zmijsko jaje, da sova strese
plijen sa kljuna. Diple gajde, gusle gude:
Jure čeka dok sve zore Starog Svijeta ne zarude

eksplozijom dinamita. San mu sviće, dok bez štita,
kao junak – u tkalačkom stroju čunak – provlači se
kroz zjevove noćnog tkanja: nevin dječak, lišen znanja.
Riječi ga bole. Magla se mota. U nekom vrbiku
on nazire sliku krmeljivog skota i kaže mu »Kolji!« –
Pas je to: nije od vuka bolji. »Kolji, da ne svanem prije zore«,
kaže svom Strahu Jure – dok svjetlo i mrak se bore.

Kukolj od ječma seljaci trijebe. K’o ždrijebe s neba
zelenilo rže: muči se zora k’o Pegaz bez krila;
k’o kukac u smoli. Jantarna jama svu noć je pila
nadanja ljudi i sokove bilja. Umjesto sna je
banalna zbilja razvila stijeg. Predugo traje
zbjeg siromaha: noge ih bole. I rijeke bježe.
I ceste bježe. Samo konji – boga mole.

Bijesna se gomila valja k’o kaša. Obdaren vidom
orla krstaša, Pjesnik se diže iznad te strašne slike
i nadlijeće maslinike rodnoga kraja, i kruži
iznad Svetoga Vida. Kod Gospe Snježne,
kod kamenog zida – pronalazi opet samoga sebe.
I same od sebe, riječi mu postaju nježne, al’ nježnost
prekratko traje. Te iste riječi u dlan mu stavljaju tugu.

II.
Dok bombarderi tuku po vlaku, uz prugu
djeca trče i njihovi psići, djevojke i mladići.
Vojnik, đak, redov ranjen šepesa. Diže se u nebesa
gvozdena ptica. Posvuda blato, bodljikava žica.
I opet Jure na korijenju sjedi dok blijedi
još jedna noć u zoru, kao kad njegova rijeka,
Cetina, teče ka moru, i pjeva mu audabe

vijuganjem jegulje, posljednjim kreketom žabe.
Na žilju sjedi Jure – matere stare čvornati prsti
Drže ga do prve rose kad mrtvog ga podižu čvorci;
u marami oblaka nose ga dalje, sve dalje.
A on se veseli svom letu k’o što se dječak
raduje ljetu i vadi iz džepa sunce
umotano u prljavi rubac. Iz vedroga neba

strijela raspolovi sveti dubac: golubica
u zrak prhnu. Pod hrastom se žrtvuje janje.
Sunce pečati usne, na obraz utiskuje
punce rumene boje. Jure se stidi dok čita:
u šarama svjetla on vidi slova Evanđelja nova.
Tijelo mu ima zanos molitve, zanos
smrti – dok bijelu stranicu prti k’o nanos

duboka snijega. Ljeto i zima se bore.
»O ljudski stvore, kakva si bijeda,
kakav si jad!« – uzdahne Jure. A prvi
udar bure donese s kopna na more hlad.
Cimbali vjetra zveče, ribari cipal love. Odjednom
Pjesnik reče: »Vidio sam zore kad kroz noć
zbore novim obalama kamo lađe plove.«

III.
Juriš, kolji, tuci! U utrobi zvuci neba
kojeg nema. Neka sjena s puškom
kroz guštik se miče. Nema drugog neba –
lažni prorok viče. U tamnici dana
zasužnjena leži mjesečeva kugla:
njena tamna strana ribljim okom gleda.
Šarenica duše – mrtva ispod leda –

u prazninu zuri. »Kamo ti se žuri?« pita
majka Juru. »Kamo ti se žuri?« pita
kamen buru. A pjesnik joj kaže:
Taj pogled k’o olovo težak – to nisam ja,
majko. To je neki seljak, nepismeni
težak, čovjek našeg roda,
koji mojim glasom – zavija: »Sloboda!«

Pjesmom prvog pijevca, krestom
prvog vala, apostolskom stopom,
isposničkom rukom, blijedim tijelom
djevca, mukom svetog Roka i ranom
sa boka Raspetog na križu – zaklinje se
Jure, zapovjednik straže, kaštelan na kuli,
da će zveket lanca nadglasati kiša,

uspavanka vjetra sa Mosora, sure
planine gdje raste bijeli jasen, tisa,
mušmulica, javor, grab i gorski brijest.
Štektaj mitraljeza, psovka, crna misa,
grgoljenje krvi, grob i mračna svijest.
Nadglasat se treba sva ta silna buka,
fijukanje metka, zavijanje vuka.

IV.
Sunčan svijet od sreće i tepih od snova:
miris vrućeg kruha u kući bez krova.
Sestra tiho plače, majka glasno kuka.
Nadglasat se treba sva ta silna buka,
fijukanje metka, zavijanje vuka.
Iz napetog luka svoda – zvjezdan zvuk
u Pjesniku zvoni. Noć se s danom bori.

U spilji mrmori more svakog jutra,
a noću se čuje valova huk i govor vjetra
iz sedrenih jama. Jure je manje kaštelan
na kuli, a više je tvrđava sama; izvidnik
sna i nevidljivi bedem sazdan od rana.
Sva ta silna buka, fijukanje metka,
zavijanje vuka – sve to zamuknuti treba

čim jutarnja zvijezda obuče crninu neba.
Pa neka na vlastitim širokim plećima
gudalom leđne moždine zasvira Jure;
pa neka se s njegovom kulom od pijeska
poigra val dok igračke nemira svojih
odlaže more na žal. Pjesnik u lancima
svojega vremena hoda sam, potpuno sam

po labirintu škrapa, po zakučastim
klancima. On voli svoju samoću.
Noću, za punoga mjeseca, slijedi
plavoga hlapa po morskome dnu.
Od njega posuđuje kliješta za borbu i
kao u ružnome snu, uzalud traži slobodu.
Jutarnja zvijezda pjeva mu odu.

MIRIŠI TRAVA I SMILJE

                               Alba za Tonča Petrasova Marovića

I.
Zaostaje kao sat – i ranjen ide dalje
dok strme ga ulice sijeku. U ovome
mračnome vijeku dobro je biti tat
i krasti svjetlost katedrali. Da smo to
prije znali, mi tužni sudruzi Tonča,
ne bismo dali da skonča u ustima
pravedne zvijeri njegova krhka riječ

k’o maleni križ od stakla. Na pragu
novoga dana duhovi Pakla se dižu:
iz utrobe Levijatana tjera ih riblja mliječ.
K’o Job u kitu – Pjesnik – njuši Zloduha drob.
On kaže da nitko ne bi smio iskapati
mrtve. U jednome traku sunca, on vidi
sve njihove žrtve. Naboden na bodlju raže,

raspet na kraku zvijezde, rob je pješčanog
dna. Mreška se ultramarin: spušta se
zavjesa sna. Jedro njegove duše nadima
Božji dah. Tisuće godina teče Jadro
kroz solinsko polje i svojim riječnim tokom
melje kamen u prah. Dok vrijeme djecu ždere,
on sjedi k’o sveti Jere. Miriši trava i smilje.

Na ulazu njegove spilje – Biblija, lubanja, lav.
Na solinskom groblju pod stećkom stoluju
poskok i mrav. Dok mu se bradom cijedi
crnobijelo grožđe kobi – on ostaje trijezan;
laje k’o pas za Sjevernjaču svezan na rubu
Kumovskog sela i tako dočekuje zoru:
on daje ruku moru da mu iz dlana čita.

II.
Njegova Vita je potez brzoga vlaka prugom
što odlazi prema Jednom, a vraća se
prema Drugom. Omču mu zateže zrak:
njegov je život znak na granici između zvuka
i pretrgnute strune – misleće mušice krilo
koje u letu trune; bura u borima, čempres
uz bijele hridi; nečitko pismo papilarnih linija

koje na vrhu njegovih prstiju bridi. Gavez
za rane mrtvih pastira, razvaljen ulaz,
iskrivljen kavez spaljene kuće. Između
stijena stolisnik, mak. Čak je i pustoš
više od ništa: životni polet, makija
koja obrasta golet. Što će mi ruke?

pita se kip nekog lokalnog boga,
a možda i kralja koji je prošao živinske
muke potresa, vatre i barbarskog malja
– Prvi put ne znam što će mi ruke.
U zemlji trune misnica, crna odora,
halja propovjednika, mramorni krš
i odlomljen vršak zahrđalog mača.

Kroz oblak kao kroz klupko od crvi
na tren zasvijetli hostija dana, a onda se
stušti kiša k’o mana s neba u usta vječnih
spavača gladnih hljeba od mesa i krvi.
U rovu i jarku i opkopu šanca skriva se
mrtva pješadija noći. Njih može samo
spasiti prvi pijetao glasom starog pijanca.

III.
Ponoć u deblu. Kucanje sata – kukca
pod korom – kojeg će djetlić pronaći
zorom: pjegavi djetlić jakoga kljuna i
plamene glave. A onda uz more, na litici,
bluna, Diomedov humak i hram ptica
koje s Palagruže stižu u poharan grad.
Glad divljih pasa, muk ljudskoga glasa.

Razbarušen Silvan, bog drevne lipe
– svete i naše – u pokretnu metu
odapinje strijelu: duhovi mrtvih
još uvijek se plaše i trče do istog
morskoga žala. Plač kaukala u niskome
letu nad pučinom koja ravnomjerno
diše sepijom lignje i crnilom sipe.

Debelo more bokove njiše, zavodi
barke razbludnom puti, mirisom riba.
Tiho, sve tiše govori vjetar, na koncu
bura svoj jauk šuti. Vapaj i molitva
žene u crnome rupcu zaziva kraj
ljudskoga vijeka. Povijest bez tijeka
stoji u mjestu – našemu, rodnom.

Na solinskoj polju, još uvijek plodnom
– vinograd, voćnjak, bijeli grab, drijen.
U Božijem dahu – sve ptice, zemlja,
pauci bivši i budući ljudi, sva sunca,
neba i svemir čitav. Pjesnički jezik,
mlitav i lijen, vuče se sporo koritom
rijeke. Močvarni čempres. Pejzaž bez jeke.

IV.
Gluha je zemlja, gluhi je kamen, gluhi
su sati. Mala je Gospa od šećerne
vune još prije jutra krenula gradom.
Zamuknula su bučna bdijenja
na čelu s ružnim, starim Panom.
Pjesnik, sam sa svojim stadom
luta noćnim Sustipanom.

U osvit dana, on pronosi svoju bol
k’o svijeću. Oculus, oko na zabatu
crkve zuri ravno u sunčanu leću.
Krhko odijelo njegove duše,
ko gvalja duhana, leži uz busen
hajdučke trave. Njega se više
ne tiču sprave za mučenje tijela:

odolijeva strahu. Zemlja zemlji,
pepeo pepelu, prah prahu.
Naušnica s jagodom od zlata
i prsten s krunom, đerdan oko vrata
i još jedan kolut od čistoga srebra.
I čudo: nečija rebra što iz blata vire
i još drže svod. Bijesni pjesnički rod

opet se ukrcava u lađu i zove Tonča:
»Brzo, brzo, pođi s nama!« a njegova
duša hoće biti sama, lišena taštine.
Skutrena uz bijele hridi, kao uz skute
Djevice od šećerne vune – ljudskim
glasom šuti, plače glasom blune:
nad morem nisko leti, u nebo zorom sune.

                                          (Srpanj-kolovoz-rujan 2021.)