Zagovor za drukčiji teatar

Napisati i objaviti knjigu naslovljenu Pour un finir avec le théâtre ili, kako stoji u hrvatskom prijevodu, Kazalište na samrti može izgledati kao izraz krajnje rezignacije. Osobito ako dolazi od angažiranog kazalištarca. A Jean-Luc Jeener francuski glumac, redatelj, producent i voditelj kazališta, esejist i kritičar dnevnog lista Le Figaro, upravo je takav, angažirani umjetnik i teatarski čovjek širokog spektra djelatnosti. Koji nikako ne zagovara smrt, kraj, ukidanje kazališta, kako bi hrvatski naslov njegove knjige u prijevodu Yvesa-Alexandrea Tripkovića i izdanju biblioteke Hic et nunc Matice hrvatske možda mogao sugerirati na prvi pogled. Upravo suprotno, Jeener u knjizi piše zagovor za drukčiji teatar od onoga koji svakodnevno gleda na (prvenstveno) pariškim pozornicama. Taj svoj drugi i drukčiji teatar naziva kazalištem utjelovljenja, što je ujedno i središnji pojam knjige, koncept suprotstavljen suvremenom teatru, onom koji je, prema Jeeneru, na samrti.

Jeenerovo Kazalište na samrti je, dakle, programatsko djelo, autorski zagovor jednom tipu teatra, onom kakvog njegov autor zagovara kao kritičar i teoretičar te kakvog pokušava prakticirati kao svestrani praktičar. Polazište, temelj na kojem autor daje svoj zagovor kazališta utjelovljenja je dvostruk. S jedne strane, Jeener piše kao temeljiti pratitelj pariške kazališne scene, višegodišnji gledatelj na zadatku koji iz večer u večer gleda nove i nove predstave na jednoj od, poznato je, najdinamičnijih europskih kazališnih (i umjetničkih, uopće) scena. Stoga je i knjiga puna referenci na konkretne predstave, repertoarne politike pojedinih pariških kazališta, glumačke i druge elemente fakture predstava koje Jeener koristi kako bi oprimjerio svoje teze. To pokazuje kako je knjiga primarno pisana na temelju izravnog iskustva, ali i namijenjena za publiku koja se kreće u istom kulturnom krugu kao njezin autor. Ipak, osnovne teze su prepoznatljive, unatoč tome što knjiga nije pisana ni kao znanstvena rasprava ni kao priručnik za one koji bi, eventualno, željeli primjenjivati Jeenerovu viziju kazališta.

U knjizi nema jednoznačne definicije kazališta utjelovljenja, koje autor već u uvodu metaforički zaneseno naziva »zrcalom naše humanosti«. No, provodna teza je unatoč tome jasna. Kazalište utjelovljenja je teatar u kojem glumac studiozno radi na povjerenoj mu ulozi, oživljava lik i suobličava se s njime, utjelovljuje ga. Redatelj ga u tome ne onemogućava, ne koristi kao oruđe svojih scenskih zamisli i koncepata, već se posvećuje pažljivom postizanju dinamike između posvećenoga glumca i punog poštovanja prema tekstualnom predlošku, često klasiku, čije je postojanje također jedan od postulata Jeenerove vizije.

Jasno je kako je posrijedi svojevrsni plaidoyer za dramsku klasiku i njezino čitanje u kodovima suprotnima suvremenim trendovima kazališta »autorskih projekata«, »redateljskih vizija«, teatra u kojem se težište s klasičnog rada s glumcima i posvećivanja tekstu premješta na ostvarivanje nekog koncepta. Bi li se zato Jeenera moglo nazvati kazališnim konzervativcem – vjerojatno da, barem na temelju iskustva čitanja najvećeg dijela Kazališta na samrti. Iako se u samom tekstu izbjegava eksplicitno određenje u tom smislu, čak se na mjestima i izrijekom negira, ako se konzervativizam široko definira kao otpor novostima i novotarijama, Jeener svakako ulazi u tu njegovu definiciju.

Ova se knjiga, uz zagovaranje kazališta utjelovljenja, na trenutke i vrlo snažno, gotovo emotivno, ne zaustavlja samo na tome. Ona zagovara i drukčiji sustav financiranja i organizacije kazališnog života. Ponovno koristeći brojne primjere iz aktualne francuske kulturne politike, Jeener zagovara pravedniju raspodjelu javnog novca namijenjenog kulturi, u čemu razvija složen niz argumenata ne libeći se povremeno i namjerno koketirati s njihovim kontradikcijama, a kako bi ih već u sljedećem trenutku pomirio na vrlo inventivne i, u pravilu, uvjerljive načine.

Ispisuje se, dakle, neka vrsta autorske ideje kazališta kao sustava iz više aspekata, među kojima dominiraju umjetnički koncept kazališta utjelovljenja kao jedan, i s njim povezan sustav financiranja kazališta i kazališne politike kao drugi krak. Jeener ne pretendira ovom knjigom izraditi nacrt za samosvojni sustav (pariškog ili francuskog) kazališnog života, već na temelju iskustva i dubokog uvjerenja ispisuje stranice teksta o kazalištu kakvo smatra potrebnim, odnosno modelu koji smatra pogrešnim. U tome je pokatkad vrlo izravan, bez okolišanja proziva one aktere francuske kulturne scene, bili oni političari ili glumci, redatelji, upravitelji kazališta.

Gubitak mogućnosti financiranja kazališnih projekata povezan je sa sklonostima i prioritetima vlasti, koja u kulturi ne prepoznaje vrijednosti, ali i u samoj kulturi, izgubljenoj u traženju sve novih i novih formi, razapetoj između želje za autorskim isticanjem i galopirajuće komercijalizacije uslijed (barem na pariškoj sceni) velikog broja kazališnih dvorana čija hiperprodukcija u tim i takvim uvjetima doprinosi samo stalnom snižavanju kriterija i smanjivanju prostora za posvećeni rad na kazališnim artefaktima u vidu klasičnih dramskih djela, glumačke posvećenosti liku i redateljskog respektiranja ostalih dionika teatarskog procesa. Tu se očituje još jedna teza Kazališta na samrti – protivljenje svakoj estradizaciji, pravljenju spektakla kao lukrativnog kazališnog oblika za punjenje dvorana i blagajne. Time se, implicitno i iz okola, ali ipak uočljivo, Jeener približava i onima u teatru koji kazalište u estetskom smislu percipiraju potpuno drukčije od njega, ujedinjujući se na nultoj točki umjetničke vrijednosti kao esencije motiva za kazališnu kreaciju.

Jean-Luc Jeener je u postavljanju dijagnoze gotovo brutalan; on ne okoliša i ne piše iz okola, ali nudi i rješenja za uočene probleme. Rješenja koja se mogu činiti pokatkad oštrima, osobito u tretmanu kazalištaraca i njihovih estetika s kojima ne dijeli viziju kakav bi teatar trebao biti. No, njegova upornost, uvjerenost u vlastite teze i posljedična konzistentnost u zagovaranju drukčijih sustava kazališne i kulturne politike ipak su snažan zagovor za umjetničku vrijednost kao temelj prosudbe i kreiranja kazališnog života.