Urotnici

Lica:
Frankopan u dobi od 28 godina
Zrinski u dobi od 50 godina

Događa se 29. travnja 1671. godine, oko jedanaest sati noću u Bečkom Novom Mjestu, u tamnici u kojoj Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski čekaju svoju posljednju zoru.

FRANKOPAN: Čuješ li korake?

ZRINSKI: Učinilo ti se. Doći će tek u zoru.

(Šutnja.)

ZRINSKI: O čemu razmišljaš?

FRANKOPAN: O svemu, kao da ružno sanjam, ne ide mi u glavu da je ovo posljednja noć koju živim, i da sutra...

ZRINSKI: Šuti!

(Šutnja.)

FRANKOPAN: A ti – na što ti misliš?

ZRINSKI: Nije važno.

FRANKOPAN: Reci.

ZRINSKI: Na našeg izdajnika.

FRANKOPAN: Moglo se očekivati da će prije ili kasnije netko izdati.

ZRINSKI: Nije se moglo ni slutiti.

FRANKOPAN: I te kako ­– jednom sam ti napomenuo: netko će nas prokazati caru, a ti si se osmjehnuo i odmahnuo rukom, to je bilo poslije velikog lova na lisice. Nisi me htio slušati, ja sam za tebe uvijek bio običan balavac koji ništa ne zna, a drugima, drugima si vjerovao, svima si vjerovao.

ZRINSKI: Prijateljima se mora vjerovati.

FRANKOPAN: Prijatelj nas je izdao.

ZRINSKI: Tko je mogao znati da držimo zmiju u njedrima.

FRANKOPAN: Ja sam slutio – upozoravao sam te.

ZRINSKI: Sad svi znamo. Sad smo svi pametni. – Ništa nisi znao, baš kao ni ja. Sumnjao si u svakoga, a samo nas je jedan izdao.

FRANKOPAN: U svakoga i treba sumnjati. U svakom prijatelju gledati neprijatelja.

ZRINSKI: Kakav bi mi život bio da sam tako činio?

FRANKOPAN: Naš posao je to tražio – mi smo bili urotnici, mi smo htjeli srušiti cara, mi nismo smjeli nikome vjerovati.

ZRINSKI: Znaš da sami nismo mogli.

FRANKOPAN: Ni s drugima nam nije uspjelo.

ZRINSKI: Optužuješ me?

FRANKOPAN: Ne. Oprosti. Govorim, govorim, samo da bih govorio, da ne slušam onu gadnu tišinu. Kad obojica zašutimo, sav se naježim, jer me šutnja podsjeća na...

ZRINSKI: Reci.

FRANKOPAN: Nije važno.

ZRINSKI: Reci!

FRANKOPAN: Na smrt!

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Govori!

ZRINSKI: O čemu?

FRANKOPAN: O bilo čemu, molim te govori nešto, moja su usta tako suha, ti govori.

(Šutnja.)

ZRINSKI: Ondje, u Hrvatskoj, mora da je jako vruće. – Vidim carske ljude kako na trgovima govore narodu da smo htjeli zlo, da smo razbojnici. Vidim careva čovjeka kako nas blati, a narod sluša i ne vjeruje mu. A onda dolazi drugi govornik, i on priča da smo bili obične životinje – ni njemu ne vjeruje. Dolazi treći, i blagim samouvjerenim glasom ponavlja riječi svojih prethodnika. – Narod polako prestaje biti siguran u našu dobronamjernost, jer, eto: svi tvrde da smo razbojnici, neprijatelji domovine i mora da tu nešto ima. A onda dolazi deseti govornik, dolazi dvadeseti – i ljudi već vjeruju da si ti, Fran Krsto Frankopan i ja Petar Zrinski, vjeruju da smo mi bili protiv njih.

FRANKOPAN: Ne znam da li smo bili dobri ili loši prema svome narodu, ne znam da li su nas voljeli ili mrzili, samo znam da smo htjeli dobro, i znam da ćemo zbog toga sutra u zoru...

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Moja žena...

ZRINSKI: Ne govori o ženi. Molim te ne govori o ženi. Pričajmo o nevažnim stvarima, o glupostima.

FRANKOPAN: Sad je sve važno.

ZRINSKI: Još nije ponoć. Tamničar je rekao da će doći po nas tek kad otkucaju četiri sata.

FRANKOPAN: Četiri sata – zašto tako rano?

ZRINSKI: Za ono je uvijek rano.

FRANKOPAN: Kad sam bio dijete, naučili su me da Turci donose smrt, i naučili su me da su Turci moji neprijatelji, i da će oni ubiti mene ako ja ne ubijem njih, cijeli život sam vjerovao da ću umrijeti od turske sablje, a sad... to je zapravo tako smiješno. Potpuno je svejedno da li te ubije Turčin ili Nijemac. A to, da je svejedno tko te ubije, i da svi žele ubiti vjernog psa kad se promakne u vuka – tu običnu malu mudrost kasno smo pojmili, tek sad – tek sad to shvaćam, a što ću sad s tom spoznajom, da je viknem s gubilišta, nitko me ne bi čuo. Gospode Bože, zašto nas činiš najpametnijima u posljednjem danu našeg života, a donosiš nas na svijet bez i trunke uma da bismo onda za svaku spoznaju skupo platili!?

ZRINSKI: I ja sam vjerovao da ću pasti od turske sablje, ili bar u borbi, kako dolikuje plemiću, a ne... a ne od krvnikove ruke. Ipak, nije svejedno kako se umire.

FRANKOPAN: Da zatražim od tamničara pero i papir, da napišemo svojima... da im napišemo nekoliko riječi.

ZRINSKI: Nemoj. Ne traži više ništa ni od koga. A i da imamo taj papir, ne znam što bih pisao, a ni kako.

FRANKOPAN: Tek toliko da vide da smo mislili na njih, da od nas imaju bar pismo za uspomenu, da te riječi našom rukom ispisane govore umjesto nas kad nas više ne bude.

ZRINSKI: Prije ili kasnije papir će požutjeti, slova izblijediti – prije ili kasnije prekrit će nas zaborav.

FRANKOPAN: A sve je moglo biti drukčije.

ZRINSKI: Da je moglo, bilo bi.

FRANKOPAN: Moglo je.

ZRINSKI: Nije.

FRANKOPAN: Da smo na vrijeme mislili.

ZRINSKI: Da smo ono što nismo, ne bismo bili ovo što jesmo – ne počinji opet sve iz početka, time ništa ne mijenjaš, samo i meni i sebi otežavaš život.

FRANKOPAN: Ne mogu ne misliti koliko smo bili glupi, ne mogu ne misliti da zbog te gluposti umiremo.

ZRINSKI: Nitko nije kriv, sudbina je tako htjela.

FRANKOPAN: Sudbina!? Ima li ta sudbina lice, da je već jednom vidim – cijeli me život prati, ranjava me, ponižava, uništava – nevidljiva sudbina. Zašto baš mene?

ZRINSKI: To svi pitaju.

FRANKOPAN: Ne zanimaju me drugi.

ZRINSKI: To svi kažu.

FRANKOPAN: Ne zanima me što svi kažu.

ZRINSKI: To svi misle.

FRANKOPAN: A moglo je, a moglo je sve biti drukčije.

ZRINSKI: Nije.

(Šutnja.)

ZRINSKI: U svemu tome najgore je što će o nama pričati kao o dvojici bijednika, kukavica. Mi smo krenuli u Beč da ubijemo cara, a tamničar reče da po Beču pričaju da smo došli od cara tražiti milost. Za nas dvojicu, za nas dvojicu govore da smo u Beč došli tražiti milost! Pred nama su Turci bježali, pred nama su najhrabrije vojskovođe bježale, a sad, sad se priča da smo milost prosili.

FRANKOPAN: Da nije bilo izdaje ubili bismo cara, i sve bi bilo drukčije.

ZRINSKI: Bože, o nama se priča da smo kukavice, i u Hrvatskoj, sigurno, to isto govore.

FRANKOPAN: Sad je svejedno.

ZRINSKI: Nije svejedno – imali smo život i plemićku čast, to što nam život uzimaju, to im opraštam, jer smo i mi njima život htjeli uzeti, ali čast što nam gaze, to im ne opraštam i zbog toga ih proklinjem najtežim klevetama. Ja nisam kukavica, i nikada nikoga nisam molio za milost.

FRANKOPAN: Sve je moglo biti drukčije.

ZRINSKI: Možda. Ali nije. I tu se ne može više ništa.

(Šutnja.)

ZRINSKI: Teško je bilo živjeti među tako jakim neprijateljima i s tolikim poniženjima. Na dvoru su nas uvijek prezirali, govorili su: što ti buntovnici hoće, što se stalno bune, neka šute, i onda šutiš i slušaš, i jednog dana ne izdržiš, jednog dana poželiš biti čovjek, i progovoriš, i na svoja usta svoju misao kažeš, i dobiješ po prstima, jer: što ti Zrinski opet hoće, što ti Frankopani opet hoće, bilo bi im bolje da šute. Vjeruj mi, tek sad, ove posljednje noći svog života, govorim bez straha, oslobođen onog čudnog tereta. Prije sam svu životnu snagu trošio da odvojim svoje riječi od svojih misli i cijeli sam život govorio ono što je poželjno, umjesto ono što osjećam. Oni su nas na to prisilili. – I kad bih se opet rodio, kad bih se opet rodio, opet bih pokazao zube, i opet bih udario na ovakvu državu i tuđeg cara, jer se samo tako postaje čovjek.

FRANKOPAN: Da smo bili malo brži, malo mudriji, malo odlučniji, mogli smo uspjeti, mogli smo se oteti svojim gazdama. Za utjehu, ostaje nam spoznaja da su nas se bar na trenutak bojali i da smo pokušali.

ZRINSKI: A po Beču i po Hrvatskoj pričaju da smo došli moliti milost. O sudbino, zašto si tako okrutna, zašto dopuštaš da se ta laž širi i blati nas?

FRANKOPAN: To što se govori o nama, ne dopire više do nas, i polako gubi svoju važnost.

ZRINSKI: Nisi u pravu.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Petre... bojiš li se?

ZRINSKI: Mislim da se ne bojim. A ti?

FRANKOPAN: ... Čini mi se da... ne, ne bojim se, ja sam plemić.

ZRINSKI: To volim čuti. Te riječi. Ja sam plemić. Mi smo htjeli više zato što smo plemići, mi smo pokušali izići iz svoje kože.

FRANKOPAN: Nismo uspjeli, ali smo bar pokušali.

(Iz daljine se čuje kako otkucavaju četiri sata.)

FRANKOPAN (uplašeno): Što je to?!

ZRINSKI: Još nije ni ponoć, a sat izbija četiri puta.

FRANKOPAN: Možda, možda je već jutro, a mi nismo ni osjetili kako je noć prošla, samo blebećemo. Bože, možda je već jutro, sad će, doći će sad po nas.

ZRINSKI: Smiri se, što ti je, još nije ni ponoć. Zar ne shvaćaš da nas samo plaše, žele da ne znamo pravo vrijeme, zato su i namjestili crkveni sat da pogrešno otkucava.

FRANKOPAN: Znači, sigurno još nije jutro, još nije ponoć, još nije vrijeme, reci da još sigurno nije...

ZRINSKI: Sigurno, budi miran, uvjeravam te, još nije ponoć.

FRANKOPAN: Zašto su tako okrutni, zašto se igraju nama, i posljednje noći.

ZRINSKI: Žele nas poniziti, još jednom.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Ovaj sat, to sa satom, tako me je, ne znam kako da kažem...

ZRINSKI: Pokušaj ne misliti ni na što.

FRANKOPAN: A ti, polazi li to tebi za rukom?

ZRINSKI: Pomalo.

FRANKOPAN: Zavidim ti.

ZRINSKI: Nisam baš u položaju da mi se zavidi.

FRANKOPAN: Čini mi se da ću izludjeti – sad sam se uplašio da je već jutro, a zapravo želio bih da sve ovo što prije prođe. Čekanje ubija sigurnije od krvnika. Kao da sam došao pred neki ponor, i moram sam, svojevoljno, skočiti – u stvari: mislim nešto drugo, ali pokušavam na ovaj način reći, ne znam da li me shvaćaš...

(Šutnja.)

ZRINSKI: Vjeruješ li, ali uistinu, vjeruješ li u Boga?

FRANKOPAN: (ne odgovara)

ZRINSKI: Vjeruješ li u Boga?

FRANKOPAN: A što mi drugo preostaje?

ZRINSKI: Pokušaj vjerovati uistinu, bez ikakve primisli, svom dušom, i bit će ti lakše.

FRANKOPAN: Tebi je lakše?

ZRINSKI: Jest.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: A što ako nema Boga?

ZRINSKI: Onda je svejedno umiremo li ili živimo.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Vidiš, ja sam s tobom išao u bitke, u klanje, u krv, sjekli smo mačevima oko sebe i bili često ranjavani, sve je mirisalo na smrt, i ja sam uvijek išao u rat, bez oklijevanja, i u ovu urotu sam stupio, i bio prvi uz tebe, svjestan kamo to može odvesti, svjestan rizika i opasnosti, zaista sam bez oklijevanja išao u sve to – a u duši sam bio protiv toga.

ZRINSKI: Govoriš gluposti!

FRANKOPAN: Ne – poznajem ja samoga sebe. Ja sam to činio protiv svoje naravi. Znaš li koji su bili moji stvarni ideali? Nasmijat ćeš se. – Topla peć, i kuća puna male, razigrane djece i žena koju volim i koja mene voli, i ništa više – a to sve, sve sam to mogao imati bez velikih problema. To su moji istinski ideali, ja sam uvijek mrzio rat, vojske, krv, ne mogu vidjeti krv, čak ni kad se netko samo malo poreže nožem, ili mu bodljikave grane ogrebu ruku, a ja, a ja sam mačem išao na ljude, ja sam s tobom htio ubiti cara na njegovu dvoru – kažem ti: živio sam životom koji nisam htio, uvijek svojoj naravi uprkos.

ZRINSKI: Zašto mi to govoriš? Ja te nikada ni na što nisam nagovarao. Zar misliš da sam ja uvijek živio onako kako sam htio? Kao da sam ja birao svoje neprijatelje, izazivao bitke koje su mi se gadile jednako kao tebi. Zar misliš da postoji čovjek na ovome svijetu koji ne sanja o toploj peći, o toploj ženi i o punoj kući djece? Uostalom, mi smo se i borili za to ognjište, mi smo se uvijek samo branili, nikada napadali... osim ovo sad.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Čuo si što nam je jučer carev savjetnik rekao.

ZRINSKI: Zaboravi to.

FRANKOPAN: Rekao je: Ako vas dvojica, ali obojica, javno pred svima – poljubite carevu ruku i ako spalite svoju urotničku zastavu, na glavnom bečkom trgu, i ako se pokajete, poštedjet će vam živote.

ZRINSKI: Ne govori o tome. Zaboravi.

FRANKOPAN: Svakako. Nisam ni mislio da bismo pristali na tako što, samo kažem kako je to od njih podlo, to što nas dovode u iskušenje.

ZRINSKI: Ne dovode nas ni u kakvo iskušenje, mi smo dovoljno čvrsti.

FRANKOPAN: Da, mi smo čvrsti. To što nam nude život pod takvim uvjetima, još je jedna od njihovih podlosti.

ZRINSKI: Ne nude nam oni nikakav život, nego poniženje.

FRANKOPAN: Svakako – da spalimo svoju urotničku zastavu, da poljubimo carevu ruku, i da se javno pokajemo – besmislica, u pravu si, time bi nas još jednom potčinili sebi i ponizili, a mi smo, mi smo jaki, i odmah smo im rekli ne – mada su oni rekli da će nas i sutra u zoru opet pitati. Mi ćemo ostati kod toga ne, jer smo dovoljno jaki da svima kažemo ne. Ti si, Petre, uvijek govorio da smo jači od svih, jer smo spremni umrijeti zbog jedne riječi, i zaista ćemo umrijeti zbog jedne riječi, zbog jednog ne, jer mi smo jaki.

ZRINSKI: Oni nas ni sada nisu slomili, oni nas ne mogu pokolebati.

FRANKOPAN: Vjeruješ li u moju snagu, u moje ne, vjeruješ li da sam ja od onih koji idu do kraja?

ZRINSKI: Vjerujem ti, mi smo uvijek bili isti, i uvijek smo istu sudbinu dijelili.

FRANKOPAN: Mi smo jaki. Drago mi je što vjeruješ u mene. Mada... ti si uvijek svima vjerovao. Kod tebe se uvijek znalo da ćeš u svemu ići do kraja, divio sam ti se. Ponekad si me zbog toga izbezumljivao: čvrst, nepokolebljiv – a običan čovjek.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Hoćeš li da se, sad, zajedno pomolimo Bogu?

ZRINSKI: Hoću.

FRANKOPAN: Ili radije ne, ne sad, malo kasnije. Umoran sam, pomalo pospan.

ZRINSKI: I ja sam pospan.

FRANKOPAN: Ne daj mi da zaspim.

ZRINSKI: Neću.

FRANKOPAN: Ovo što nam je ostalo, ne smijemo prespavati. U stvari: koliko još imamo?

ZRINSKI: Možda pet sati, ne znam.

FRANKOPAN: Pet sati, pet sati. Na koji način iskoristiti tih pet sati, da nam ne pobjegnu kroz prste? Koji je najbolji način?

ZRINSKI: Govoriš kao dijete – bole me tvoje riječi.

FRANKOPAN: Koji bi bio najživotniji način da proživimo tih pet sati. – Što moramo raditi, a da pri tome osjećamo da živimo, i da polako živimo, da nam ne prođe prebrzo, i da ne mislimo na smrt?

ZRINSKI: Hodaj na rukama.

FRANKOPAN: Zašto si takav? Ja sam te ozbiljno pitao. Ja se ne šalim.

ZRINSKI: A ja ti ozbiljno kažem: hodaj na rukama, i dugo će trajati, i osjećat ćeš kako polako živiš.

FRANKOPAN: Mrziš me.

ZRINSKI: Otkud ti to?

FRANKOPAN: Priznaj: u ovom trenutku, sad, bar me malo mrziš.

ZRINSKI: Ne mrzim te.

FRANKOPAN: Ali ja želim da me bar malo mrziš. Ne odbijaj mi tu želju.

ZRINSKI: Dobro, onda te malo mrzim.

FRANKOPAN: A zašto me mrziš?

ZRINSKI: Prestani.

FRANKOPAN: Reci mi, zašto me mrziš?

ZRINSKI: Zato jer ti to želiš.

FRANKOPAN: To nije dovoljan razlog.

ZRINSKI: Dosta tih gluposti.

FRANKOPAN: Znaš, i ja tebe mrzim... Pitaj me zašto te mrzim.

ZRINSKI: Ne zanima me.

FRANKOPAN: Mrzim te jer ti i sada pokazuješ da si bolji od mene, da se ne bojiš ni smrti. A možda glumiš, možda tvoje srce jače lupa od moga. Stvarno, mogli bi to i provjeriti – dopusti mi da ti opipam bilo.

ZRINSKI: Kažem ti, prestani već jednom, izluđuješ me, pričaš besmislice.

FRANKOPAN: Uzbuđuješ se. I ti se znaš uzbuđivati.

(Šutnja.)

ZRINSKI: Mi smo ipak plemići.

FRANKOPAN: Još uvijek.

(Iz daljine se čuje kako otkucavaju četiri sata.)

FRANKOPAN: Petre, čuo si, Petre, da nije već jutro, opet je otkucao četiri puta, uskoro će doći po nas, čuješ li korake, čuješ li?!

ZRINSKI: Smiri se.

FRANKOPAN: Dolaze, čuješ li! Bože, mi ćemo umrijeti, zbog gluposti ćemo umrijeti, čuješ li, dolaze!

ZRINSKI: Nitko ne dolazi. Prestani.

FRANKOPAN: Ali sat ne bi slučajno otkucao četiri puta.

ZRINSKI: Plaše nas, samo nas plaše, još imamo vremena, još imamo vremena.

FRANKOPAN: Još imamo vremena, a koliko još?

ZRINSKI: Najmanje pet sati.

FRANKOPAN: Pet sati! I ti to zoveš vrijeme. Nećemo se ni okrenuti, a to će proći, i onda će zaista doći po nas.

ZRINSKI: Doći će. Po svakoga dođu, prije ili poslije.

FRANKOPAN: Zašto ne poslije?

ZRINSKI: Zato što smo mi u prvom redu.

FRANKOPAN: Ali mi, mi zapravo ne moramo umrijeti.

ZRINSKI: Moramo.

FRANKOPAN: Ne – na nama je da odlučimo. Carev savjetnik je rekao...

ZRINSKI: Ne govori mi njegove riječi!

FRANKOPAN: Carev savjetnik je rekao: Ako vas dvojica, ali obojica, javno pred svima...

ZRINSKI: Šuti!

FRANKOPAN: ... poljubite carevu ruku, i ako spalite svoju urotničku zastavu...

ZRINSKI: Šuti!

FRANKOPAN: ... na glavnom bečkom trgu, i ako se pokajete, poštedjet će vam živote.

ZRINSKI: Mi smo rekli: ne.

FRANKOPAN: Ali mi možemo reći: da.

ZRINSKI: Ali mi nećemo reći: da.

FRANKOPAN: Mi možemo živjeti.

ZRINSKI: Mi smo svoje proživjeli.

FRANKOPAN: Zašto da umremo?

ZRINSKI: Zato što smo izgubili.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Pred kime mi to glumimo? Pred sobom nema smisla, mi znamo tko smo mi, čemu uljepšavati sliku o sebi radi sebe. A glumiti pred drugima isto je tako besmisleno, koga je uopće briga za nas, što se njih tiče naša smrt.

ZRINSKI: Tiče ih se, postoje ljudi s kojima dijelimo sudbinu.

FRANKOPAN: A zašto onda nisu s nama u tamnici?

ZRINSKI: Ne možeš tako razmišljati.

FRANKOPAN: Tko si ti, i tko sam ja, i gdje je taj koji će za nama zaplakati?

ZRINSKI: Nama ne trebaju ničije suze. Mi umiremo kao plemići.

FRANKOPAN: Plemići ne umiru od krvnikove ruke.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Izdaja, izdaja je svemu kriva. Uz malo sreće mogli smo... šta smo ono mogli uz malo sreće?

ZRINSKI: Mogli smo postati slobodni ljudi.

FRANKOPAN: Znači da smo bili robovi. A sad glumimo nekakve heroje. Koga obmanjujemo? Imamo priliku sačuvati svoj ropski život. Ropski, ali ipak život.

ZRINSKI: Ja ne želim više biti rob.

FRANKOPAN: Bit ćeš mrtvac – čestitam na promaknuću.

(Šutnja.)

ZRINSKI: Ne dopusti da te blizina smrti promijeni.

FRANKOPAN: Zašto ne bih dopustio, radi koga? – Radi tebe? Da pred tobom izigravam heroja, kao što ti izigravaš preda mnom?

ZRINSKI: Ja ništa ne izigravam, i nisam nikakav heroj nego običan čovjek koji se pomirio sa smrću.

FRANKOPAN: A ja sam, vidiš, običan čovjek koji se nije pomirio sa smrću.

ZRINSKI: Pokušaj se pomiriti.

FRANKOPAN: Ne želim se miriti.

ZRINSKI: Što hoćeš od mene?

FRANKOPAN: Hoću da zajedno sa mnom poljubiš carevu ruku, spališ našu zastavu i pokaješ se zbog protudržavne djelatnosti.

ZRINSKI: Jesi li ti lud? Da me na najgore muke stave, ne bih to učinio. Iznenađuješ me. Zaboravi što si mi sad rekao.

FRANKOPAN: Ne mogu zaboraviti jer od toga zavisi naš spas.

ZRINSKI: Sa mnom o tome više ne razgovaraj, ja sam za sebe odlučio, ti moraš sam za sebe odlučiti.

FRANKOPAN: A, ne – ne može tako. Ovo se tiče i mene i tebe, ovo mora biti zajednička odluka – carev savjetnik je rekao da se obojica moramo pokajati, obojica ili nijedan, ako se samo jedan pokaje, neće ga poštedjeti.

ZRINSKI: Ja sam svoje rekao.

FRANKOPAN: Moramo se obojica pokajati – inače ćemo u zoru biti mrtvi.

ZRINSKI: Do današnjeg dana bili smo ljudi, to ćemo i ostati.

FRANKOPAN: Do današnjeg dana bili smo ljudi, a sutra ćemo biti leševi.

ZRINSKI: To smo sami izabrali.

FRANKOPAN: Vraga smo izabrali. Ništa mi u svome životu nismo birali, sve su nam oni određivali, sve su nam oni nametali, pokoravali smo se Beču, slušali smo cara i najponiznija pisma mu pisali, svaki rođendan smo mu čestitali i Božić.

ZRINSKI: Tako se moralo, bio je jači od nas.

FRANKOPAN: Tako se i sada mora poljubiti njegovu ruku, i sada je jači od nas.

ZRINSKI: Ostanimo dosljedni.

FRANKOPAN: To i ja kažem – bit ćemo dosljedni ako se pokajemo i spalimo komad obične krpe koji predstavlja našu urotničku zastavu.

ZRINSKI: Ja se neću ponižavati.

FRANKOPAN: Ima li većeg poniženja od uzaludne smrti?

ZRINSKI: Ima. – Kukavička smrt.

FRANKOPAN: Nema. Mi možemo živjeti, shvaćaš li: živjeti. Život se ne smije tako olako odbacivati, na nama je da odlučimo.

ZRINSKI: Ne počinji razgovor o pokajanju i o životu – neću s tobom o tome razgovarati...

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Nas dvojica smo, zapravo, izuzetno glupi ljudi. S tom razlikom što sam ja stojeći pred smrću spoznao tu glupost, a ti još nisi.

ZRINSKI: O kakvoj gluposti govoriš?

FRANKOPAN: Pametni ljudi ne vode politiku mačem, nego glavom. To je naša specijalna zrinsko-frankopanska glupost: gdje je trebalo udariti glavom mi smo udarili mačem, gdje je trebalo udariti mačem mi smo udarili glavom.

ZRINSKI: To što si sad rekao lijepo zvuči, ali je laž, i nemoj me prisiljavati da u posljednjim trenutcima života slušam kako se tko blatom nabacuje na naše ime. To me boli.

FRANKOPAN: Griješili smo, mnogo smo griješili. Ni djeca ne bi toliko, a pri tome smo bili uvjereni u svoju genijalnost.

ZRINSKI: Izgubili smo bitku, nismo bili kukavice, ni glupani – jednostavno: netko mora izgubiti, u tome je sva mudrost, isto se tako moglo dogoditi da pobijedimo.

FRANKOPAN: Nije se moglo dogoditi da pobijedimo, to ti upravo i dokazujem. Pobjede se ne događaju, one su posljedica izvjesnih logičnih predradnji ­– mi smo išli uprkos svakoj logici, naslijepo, i vidiš kamo smo dospjeli.

ZRINSKI: Nismo išli protiv logike, nego protiv jačega.

FRANKOPAN: Zar to nije isto?

ZRINSKI: Nije – ne pobjeđuje uvijek jači. Ti ne znaš gubiti.

FRANKOPAN: To mi je znanje nepotrebno.

ZRINSKI: Potrebno je, potrebno.

FRANKOPAN: Ti si lud – ti svojevoljno ideš u smrt.

ZRINSKI: Ubit će me moji neprijatelji – vidiš: to je logično, a gledao sam u životu kako ljudi ginu od ruke svojih prijatelja – to je strašno.

FRANKOPAN: Ne vidim razliku.

ZRINSKI: Car nas je uvijek mrzio, podcjenjivao, ponižavao. Cijelog života čekao sam dan iskupljenja, dan kad ćemo pokazati zube i postati ljudi. Nije nam uspjelo, ali smo pokušali – i zato sam miran pred samim sobom.

FRANKOPAN: Lažeš, glumiš, pretvaraš se preda mnom i pred sobom, nisi miran – neuspio pokušaj je bezvrijedan.

ZRINSKI: Tvoje riječi me bole.

FRANKOPAN: Bole i mene.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Danas, kad su nam donijeli posljednji ručak, zagledao sam se u spokojno tamničarevo lice: učinilo mi se da pred sobom vidim najsretnijeg čovjeka na svijetu, pomislio sam: Negdje, vani, život teče. I ljudi u svojim toplim kućama, sa svojim vjernim ženama i slatkom dječicom pričaju o najobičnijim stvarima: o sutrašnjem ručku, o novoj košulji, o konjima, o suncu, o kiši...

ZRINSKI: I mi smo u svojim kućama vodili takve dosadne razgovore. Nema u njima nikakve ljepote – u duši praznina, u glavi praznina, a u ustima riječi za koje bi bilo bolje da nisu izgovorene. – Ali odavde gledano, iz ove proklete tamnice, to se tebi čini lijepim.

FRANKOPAN: To je život.

ZRINSKI: To je ništa. I ti znaš da je to ništa... Nas dvojica smo se pokušali izdići iznad toga ništavila – nismo uspjeli, ali smo pokušali, i bar na trenutak bili ljudi. – Ne kvari to.

FRANKOPAN: Bili smo ljudi, a sutra ćemo biti leševi.

ZRINSKI: Da ćeš biti leš, to si znao još kad si se rodio.

FRANKOPAN: Nije vrijeme za šale.

(Šutnja.)

ZRINSKI: Na naše smaknuće doći će car. Ako mi uspije skupiti dovoljno snage da se okrenem licem prema njemu i da mu se osmjehnem, umrijet ću sretan. On mora vidjeti moj osmijeh, moj osmijeh će ga pratiti do groba.

FRANKOPAN: A... ako ti ne uspije skupiti dovoljno snage, okrenuti se licem prema njemu i osmjehnuti se, hoćeš li i tada umrijeti sretan?

ZRINSKI: (ne odgovara)

FRANKOPAN: Uostalom, tko je umro sretan.

ZRINSKI: Svi koji su umrli u snu.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Ne budi tvrdoglav – možemo se spasiti. Dovoljno je samo da poljubimo tu prokletu carevu ruku – cijelo carstvo je ljubi, što bismo mi bili mimo svijeta, a i tu zastavu; spalit ćemo je, ako je mi ne spalimo, spalit će je oni, običan komad krpe, i tako je izgubio svako značenje.

ZRINSKI: Oni traže da se pokajemo zbog urote.

FRANKOPAN: Pa mi se već kajemo, mi se kajemo što nismo uspjeli, a njima ćemo reći da se kajemo što smo pokušali – neznatna je razlika. Vidiš, Petre, nije tako strašno reći da, da životu. Pristaješ li?

(Šutnja.)

ZRINSKI: Ja sam svoje rekao.

FRANKOPAN: Razmisli još jednom, ne nagli, ti si svoje rekao bez razmišljanja, kad je trenutak bio daleko, i ja sam onda rekao isto što i ti, ali sad, u ovoj noći, sad tek vidim da nije tako lako umrijeti.

ZRINSKI: Ne treba misliti na taj način.

FRANKOPAN: Treba, baš na ovaj nagonski životni način, nema boljega. Jer, zašto da umremo – ne postoji razlog koji opravdava smrt. Vidiš: oni će nam poštedjeti život, jer ne žele od nas praviti heroje, dat će nam neki mali zamak u kome će nas čuvati, ali u kome nam neće biti loše – kraj nas će biti naše žene i naša djeca, i nećemo se brinuti ni za što, za nas više neće biti ni bitaka, ni krvi, ni politike, najzad ćemo živjeti običnim životom, zamisli: živjet ćemo.

ZRINSKI: Nećemo.

FRANKOPAN: Ne budi okrutan, ne želim umrijeti ni zbog kakvih ideala, ja bih samo malo živio, još samo malo, bojim se smrti.

ZRINSKI: Zar da pljunemo na sve što smo nekad bili?

FRANKOPAN: Pljunimo na smrt.

(Šutnja.)

ZRINSKI: Cijeloga sam života bio njihova lutka, cijeloga života žudio sam za slobodom. Govorio sam ono što su oni htjeli, činio ono što su oni željeli. U jednom trenutku sam pomislio da ću najzad postati svoj čovjek – slobodan... Sad znam da će mi slobodu donijeti tek smrt. Ne nagovaraj me da se ponižavam pred svojim neprijateljima, molim te, ne nagovaraj me, i ne pričaj mi više o životu, jer tako mi Boga, volim ga više nego ti.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Nisam slabiji čovjek od tebe, nisam kukavica – to sam dokazao mnogo puta. Ja samo vjerujem da ne postoji ni jedna stvar na ovome svijetu zbog koje bi vrijedilo umrijeti. Život, život nas zove – zar da ga odbacimo, to bi bio grijeh, život nam se nudi, a mi ga odbacujemo.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Sjećaš li se kad sam nekad davno...

ZRINSKI: Šuti! Ne želim se ničeg sjećati. Sjećanja bole. I ne troši više riječi: nećeš me pokolebati.

FRANKOPAN: Ne razumijem te. – Sad, u ovoj tamnici, što još želiš?

ZRINSKI: Ja, Petar Zrinski želim umrijeti kao čovjek.

FRANKOPAN: A ja, Fran Krsto Frankopan, želim živjeti, kao mrav, kao puž, kao leptir – bilo kako, samo živjeti.

ZRINSKI: Da se opet rodim, volio bih opet biti ovo što sam sad, a ne mrav, niti puž, niti leptir.

(Šutnja.)

ZRINSKI: Zaboravio si samoga sebe. Nekada smo imali ideale.

FRANKOPAN: Što će mrtvome čovjeku ideali? Zar će nas oni grijati u grobu?

ZRINSKI: Za života su nas grijali.

FRANKOPAN: Sad mi je to smiješno.

ZRINSKI: Meni nije, nije mi smiješno. Kako da se smijem onome u ime čega umirem. Cijele mi ove noći govoriš da sam okrutan prema tebi jer ne odustajem od naših ideala, a i ne slutiš koliko si ti okrutan prema meni. Pljuješ po mome životu i mojim snovima, govoriš o onome o čemu bismo morali šutjeti. I umjesto da mi olakšaš posljednje sate, ti ćeš mi ih ogaditi i uprljati sumnjama u sve ono što mi je bilo sveto. Ne mogu te više slušati, smiluj se, ja sam tek običan čovjek, volim život, nastaviš li me dalje uvjeravati popustit ću ti – nisam od željeza. Ne muči me više. O pokajanju ne želim ni riječi progovoriti. Ni riječi. Pusti me na miru.

(Izuzetno duga šutnja.)

FRANKOPAN: Oprosti mi Petre, oprosti mi što sam ti dosađivao nagovarajući te na sramno pokajanje, oprosti mi. Ti si ostao čovjek do kraja – ja nisam.

(Šutnja.)

ZRINSKI: Nas smo dvojica isti – i ja sam se kolebao, ali u sebi. Ti si izgovarao ono što sam ja pomišljao. Istu smo borbu vodili protiv sebe i protiv iskušenja.

FRANKOPAN: Tješiš me, mada ne zaslužujem – hvala ti.

(Šutnja.)

ZRINSKI: Mi smo plemići jer znamo ići do kraja, jer svemu možemo reći ne, čak i životu.

FRANKOPAN: Da, mi smo plemići – mi znamo i umrijeti.

(Izuzetno duga šutnja.)

FRANKOPAN: Bili mi htio ispuniti jednu želju – vjerojatno posljednju?

ZRINSKI: Kakvu?

FRANKOPAN: Ne pitaj me kakvu jer ako ti je kažem: odbit ćeš. Molim te, zakuni se da ćeš mi ispuniti posljednju želju.

ZRINSKI: Kako da se zakunem dok ne znam o čemu je riječ – teško mi je odbiti, ali ti se ne mogu ni zakleti, jer me strah da ćeš opet tražiti...

FRANKOPAN: Neću, ne boj se – neću tražiti da se pokaješ, neću tražiti ništa što bi nas moglo poniziti u očima naših neprijatelja. Tražit ću nešto što će ostati među nama, nešto što se tiče nas dvojice. Ne odbijaj mi to, molim te.

ZRINSKI: Ali što, što ja tebi uopće mogu dati, pomoći – ja koji sam osuđenik kao i ti?

FRANKOPAN: Radi se o igri, o običnoj igri – zakuni se da ćeš sa mnom odigrati tu igru, priznajem da ta igra može zaboljeti, ali ako zaboli tebe zaboljet će i mene – a ja se nadam da će nam pružiti bar malo istinske životne radosti. Molim te, zakuni se da ćeš mi ispuniti posljednju želju, iako i ne znaš kakva je.

(Kratka šutnja.)

ZRINSKI: Kunem se. A sad reci, kakvom se to igrom mogu zabavljati osuđenici na smrt.

FRANKOPAN: Igra je to koju poznaješ ne kao igru, a zove se: život.

ZRINSKI: Život?!

FRANKOPAN: Da. Želim da se igramo igre koja se zove život.

ZRINSKI: Uopće te ne razumijem.

FRANKOPAN: Odmah ću ti objasniti. Vidiš: cijele ove godine, koliko se povlačimo po zatvorima, za sve vrijeme istrage ja sam sanjao o onim danima običnog svakodnevnog života, i sanjao sam kako ćemo jednom opet, u našem lijepom gradu, ondje u Hrvatskoj, sanjao sam kako ćemo razgovarati o najobičnijim stvarima, ne spominjući ni sud, ni smaknuće, ni naš neuspjeh. Eto... od svega toga neće biti ništa, ali opet postoji način da bar na trenutak doživimo ono obično, svakodnevno, ono najvrjednije – u čemu prije nismo znali uživati. Htio bih ponovno doživjeti, na neki način, taj, kako da kažem... ugođaj svakodnevice, taj miris života u slobodi – prije zatvora, poniženja i vlažnih tamnica.

ZRINSKI: Da, ali još uvijek ne znam kako misliš...

FRANKOPAN: Lako – igrat ćemo se života, pravit ćemo se kao da smo u Hrvatskoj, kod kuće, slobodni, pravit ćemo se da smo još uvijek urotnici i da ne znamo da smo raskrinkani, pravit ćemo se da smo sretni. Prisjetit ćemo se onih dana, prije polaska u Beč, i govorit ćemo stvari koje smo onda govorili.

ZRINSKI: Lud si. To je besmisleno.

FRANKOPAN: Zakleo si se, Petre.

ZRINSKI: Ali kako možeš tražiti od mene da se pretvaram kao dijete da sam ono što nisam i da...

FRANKOPAN: Baš to – poigrajmo se kao djeca. Dozovi si u pamet život: obične dane, poigrajmo se života.

ZRINSKI: Tražiš od mene da izigravam luđaka.

FRANKOPAN: Ne, tražim samo da održiš svoju zakletvu i ispuniš mi posljednju želju, a ako od tebe tražim da budeš lud, onda to tražim i od sebe, jer ću se i ja pretvarati da sam tamo gdje nisam, da sam onaj koji više nikad neću biti. Vratit ćemo se u one dane pred odlazak u Beč, kad nam se činilo da je cijeli život pred nama, vratit ćemo se u dane kad smo imali budućnost, ideale, sreću, slobodu...

ZRINSKI: Ali kako?

FRANKOPAN: Kao djeca.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Da počnemo?

ZRINSKI: Hoćemo li moći? Na što će to biti nalik?

FRANKOPAN: Da počnemo?

ZRINSKI: ... U redu – mada mi je sve to tako besmisleno.

(Duža pauza – Frankopan se nakašljava.)

FRANKOPAN: Sutra ću odjahati sve do Malog dvorca. Hoćeš li sa mnom?

(Kratka šutnja.)

ZRINSKI: Što da ti odgovorim?

FRANKOPAN: Ono što si mi nekada odgovarao u Hrvatskoj. – Prihvati igru. Mi smo sad u našoj kući, na našoj zemlji. Krenimo iz početka.

(Kratka šutnja.)

FRANKOPAN: Sutra ću odjahati sve do Malog dvorca. Hoćeš li sa mnom?

ZRINSKI: Ja... u stvari ne znam. – Imam posla jer na južnim livadama seljaci kupe sijeno. A znaš kakvi su naši nadglednici, ako ih ne kontroliraš, pola će svojoj kući odvući...

FRANKOPAN: Volim kad jašemo zajedno jer mi s tobom nikad nije dosadno.

ZRINSKI: Možda poslije podne uhvatim vremena.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Već mjesec dana nismo bili u lovu.

ZRINSKI: Da – treba i na to misliti. U lovu se čovjek najbolje odmori od svih poslova.

FRANKOPAN: Vojnici pričaju da su se prije tri dana kod vinograda pojavili jeleni.

ZRINSKI: Zaželio sam se lova.

FRANKOPAN: Čudno je što o lovu nikada ni jednu pjesmu nisam pročitao, a toliko sam knjiga imao u rukama.

ZRINSKI: Kad pjesnici počnu o lovu pisati, lovci će prijeći na ljubavne priče.

FRANKOPAN: Zašto ne – to će biti najzanimljivija razmjena iskustva na obostranu korist: I svi će saznati kakvu zamku treba postaviti za plavokose žene, a kakvu za crnokose.

ZRINSKI: Što je najvažnije, doznat će se gdje ima dobre divljači, a koje su žene već ulovljene.

FRANKOPAN: I to sve u stihovima.

ZRINSKI: Iz lovačkog kotla.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Moraš kupiti novoga konja – nije lijepo vidjeti najznačajnijeg čovjeka Hrvatske na najstarijoj kljusini.

ZRINSKI: Ja tu kljusinu ne bih mijenjao ni za sultanova konja. Kad deset godina jašeš jedno grlo, onda se na novo privikneš tek za deset mjeseci.

FRANKOPAN: Ugledaj se u mene, pa ćeš svakog proljeća novog ždrijepca sedlati.

ZRINSKI: Hvala, hvala. Radije bih putovao pješice nego tako jahao.

FRANKOPAN: Kad završe sezonski radovi poći ću u Pariz, ti si mi toliko pričao o Parizu, da ne mogu izdržati – moram ga vidjeti.

ZRINSKI: Bolje ne idi u taj grad jer će te zaboljeti duša kad ga budeš morao napustiti.

FRANKOPAN: Tebe još boli?

ZRINSKI: Boli.

FRANKOPAN: Pa zašto ne odeš opet?

(Kratka šutnja.)

ZRINSKI: Otići ću kad budu bolja vremena.

FRANKOPAN: To uvijek kažeš.

ZRINSKI: Nisam ja kriv što se vremena ne mijenjaju.

FRANKOPAN: Pođi sa mnom. Ja znam francuski kao da sam ondje živio.

(Šutnja.)

ZRINSKI: Pariz je najčudesniji grad na svijetu – poklonio mi je lijepe uspomene.

FRANKOPAN: Francuzi bi nam mogli pomoći u našoj uroti.

ZRINSKI: Mogli bi... kad bi htjeli.

FRANKOPAN: Uz naše stare saveznike i uz Francuze lako bismo srušili Beč.

ZRINSKI: Da.

FRANKOPAN: A ako nas i oni odbiju kao što su nas svi odbili, što ćemo onda?

ZRINSKI (Oštro ga pogleda. Šutnja.)

FRANKOPAN: A ako nas i oni odbiju, što ćemo onda?

ZRINSKI: Onda ćemo se sami suprotstaviti caru.

FRANKOPAN: Sami! Vjeruješ li da ćemo sami moći protiv Beča?

ZRINSKI: Hoćemo... mi smo hrabri.

FRANKOPAN: Ali kako. Oni imaju deset puta više vojnika od nas.

ZRINSKI: Oni dugo nisu ratovali, a mi jesmo. Oni su se uspavali uz dvorsku glazbu, a nas su Turci održali budnima.

FRANKOPAN: Ali opet, ne vidim način na koji ćemo pobijediti Beč – matematika je na njihovoj strani, ima ih neusporedivo više od nas.

ZRINSKI: Mi smo smjeliji i lukaviji. Uz to zaboravljaš naše vjerne prijatelje. Poći ćemo u Beč, kao što smo i do sada išli – u posjet caru, i ubit ćemo ga na njegovu dvoru.

FRANKOPAN: Zar nije pametnije ostati na svojoj zemlji i jednostavno se odcijepiti, od carstva, proglasiti samostalnost Hrvatske i... napokon ćemo biti svoji na svome.

ZRINSKI: Ne, to nije rješenje. Ako tako učinimo, oni će se upustiti s nama u dugi iscrpljujući rat, i s vremenom će nas nadjačati. Ako odmah ne pođemo na carski dvor, samo ćemo odgoditi konačni obračun. Treba odmah ići na sve ili ništa.

FRANKOPAN: Zar da idemo u Beč, u ralje lavu?

ZRINSKI: Baš tako: u ralje, jer se protiv tih ralja i borimo, drukčije ne ide.

FRANKOPAN: Možda to nije najpametnije.

ZRINSKI: Ali je jedini način. Uz malo smjelosti, uz malo hrabrosti i malo sreće, uspjet ćemo.

FRANKOPAN: Smjelosti imamo, o sreći Bog odlučuje, a što se tiče hrabrosti... mislim da pod tim misliš na ludosti. To je ludost.

ZRINSKI: Nije, jer nam drugo ne preostaje.

FRANKOPAN: Uvijek postoji druga – bolja mogućnost.

ZRINSKI: A ti mi onda kaži tu drugu mogućnost.

FRANKOPAN: Naći jake saveznike.

ZRINSKI: To znači samo promijeniti gospodare, nitko ti neće pomoći zato što imaš lijepe oči – svi traže sve, osim toga: oni s kojima smo htjeli odbili su nas. Treba ići na Beč, pa šta nam Bog da.

FRANKOPAN: Netko će nas izdati.

ZRINSKI: ...Neće.

FRANKOPAN: A ja ti kažem da hoće. Ti svim našim prijateljima jednako vjeruješ. Predlažem ti da se kladimo o deset rasnih konja da će nas netko izdati. Ako nas nitko ne izda dobivaš mojih deset konja, a ako nas izda, ja ću na tvojim konjima odjahati na gubilište. Dakle, hoćeš li da se kladimo da će nas izdati?

ZRINSKI (ljutito): Dosta je bilo ove lakrdije, dosta. Neću se više pretvarati i govoriti ludosti.

FRANKOPAN: Molim te, još samo pet minuta.

ZRINSKI: Ni sekunde. Pusti me na miru.

(Šutnja.)

ZRINSKI: Zašto si htio da igramo ovu igru?

FRANKOPAN: Da te podsjetim zbog koga smo ovdje, i da ti pokažem tko si, veliki rođače.

(Kratka šutnja.)

ZRINSKI: Znam ja tko sam.

FRANKOPAN: Ne znaš. Umišljaš da si ono što nisi, pretvaraš se i pred drugima i pred sobom, a običan si da običniji ne možeš biti.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Poljubimo carevu ruku, spalimo svoju zastavu, pokajmo se i živimo kao obični ljudi, jer to i jesmo.

ZRINSKI: Opet počinješ. Opet počinješ, mada si na svoj sramni prijedlog odgovor već dobio.

FRANKOPAN: Ti i dalje glumiš nepokolebljiva junaka... Dobro, zašto dopuštaš da te molim ono što je u interesu obojice?

ZRINSKI: A što je to u našem obostranom interesu?

FRANKOPAN: Život.

ZRINSKI: Rekao sam ti već sto puta da ne želim govoriti o životu.

FRANKOPAN: Tvrdoglavi čovječe, zar te je sva pamet posve napustila? Želiš smrt. Ti si lud.

ZRINSKI: Ne vrijeđaj me, ne dopuštam ti.

FRANKOPAN: Lud si, lud. Uvijek si tjerao po svome, nikada ti nitko ništa nije mogao dokazati. I ova je urota propala zbog tvoje gluposti.

ZRINSKI: Ako je o krivnji riječ ­– jednako si kriv kao i ja.

FRANKOPAN: Ne – ti si bio vođa, vođa je uvijek kriv.

ZRINSKI: Sad je svejedno – zašto diraš u rane?

FRANKOPAN: Išao si mačem, gdje je trebalo glavom.

ZRINSKI: I ti si išao sa mnom.

FRANKOPAN: Da, ali ja znam dokle se može ići i gdje treba stati, a ti to još ne znaš. Ti si kriv za naš poraz. Ti si htio biti car umjesto cara.

ZRINSKI: Govoriš gluposti.

FRANKOPAN: Nisu gluposti – nije tebi bilo do slobode, već do carstva – da smo pobijedili i mene bi jednog dana...

ZRINSKI: Besmislica!

FRANKOPAN: Da, da – poznajem ja vas vojnike – vi uvijek idete do kraja, do najvišeg čina, do najviše časti – i na tom putu gazite sve. Glupa vojničino!

ZRINSKI: Ne vrijeđaj me, jer bih mogao...

FRANKOPAN: Zbog gluposti ću umrijeti. Ja koji prezirem čast – umrijet ću zbog tvoje časti. Ja koji prezirem glupost – umrijet ću zbog tvoje gluposti. Ja koji volim život – neću više živjeti. Okrutan si, kao zvijer si okrutan. Ti me šalješ u smrt, ti uz koga sam cijeli život bio! Ti si moj krvnik! Ti si moj krvnik!

(Dugotrajna šutnja.)

ZRINSKI: Ne želim tvoju smrt. Ja te ne želim imati na duši. Ako baš zahtijevaš, pogazit ću sve naše svetinje i samoga sebe, pljunut ću sebi u usta da bi ti živio, ali pod jednim uvjetom: da me ubiješ odmah nakon pomilovanja.

FRANKOPAN: Zašto?

ZRINSKI: Čekaj, ne prekidaj me. – Ti znaš da ja pred Božjim očima ne mogu dići ruku na samoga sebe, a pred očima naroda neću moći živjeti, i zato mi moraš obećati, pod zakletvom mi moraš obećati da ćeš me ubiti. Poljubit ću carevu ruku, spaliti našu nastavu i javno se pokajati – a ti ćeš me istoga dana ubiti.

(Šutnja.)

FRANKOPAN: Ali zašto bi umro kad možeš i ti...

ZRINSKI: Ne govori više ništa, sve smo rekli, čuo si moj uvjet, ako pristaješ zakuni se da ćeš me ubiti.

(Izuzetno duga šutnja.)

FRANKOPAN: Zaklinjem se pred Bogom koji sve vidi i sve čuje, zaklinjem se pred Gospodinom našim jedinim, da ću sutra u zoru zajedno s tobom, bez riječi, poći u smrt.

ZRINSKI: Ali zašto bi umro kad se možeš spasiti?

FRANKOPAN: Zakleo sam se, Petre, ja ne kršim svoje zakletve.

ZRINSKI: Ali život...

FRANKOPAN: Pusti život! Život je za one koji od njega ne traže mnogo.

(Sat otkucava četiri puta.)

– K R A J –