U spomen na Paulinu

Oduvijek sam volio Paulinu. U jednom od mojih prvih sjećanja, nalazim se s Paulinom u tamnoj lovorovoj sjenici, u vrtu s dva kamena lava. Paulina reče: Sviđa mi se plavo, sviđa mi se grožđe, sviđa mi se led, sviđaju mi se ruže, sviđaju mi se bijeli konji. Shvatio sam da je moja sreća započela jer sam volio isto što i Paulina te sam se s njom mogao poistovjetiti. Tako smo čudesno slični da je na margini jedne knjige o konačnom sjedinjenju duša s dušom svijeta, moja prijateljica napisala: Naše su se već sjedinile. To naše tada je značilo moja i njena.

Kako bih sam sebi objasnio tu sličnost, zaključio sam da sam Paulinina predana i daleka skica. Sjećam se da sam u bilježnicu zabilježio: Svaka je pjesma skica Poezije i u svakoj je stvari Božja slika. Pomislio sam također: Spašen sam u onome u čemu sam sličan Paulini. Vidio sam (i dan-danas vidim) da je identifikacija s Paulinom najbolja mogućnost moga bića, da je poput utočišta u kojem ću se osloboditi svojih urođenih nedostataka – nespretnosti, nemara i taštine.

Život je bio slatka navika koja nas je vodila prema iščekivanju nečeg normalnog i pouzdanog – našeg budućeg braka. Paulinini roditelji, neosjetljivi na moj prerano stečeni, a zatim i izgubljeni, književni ugled, obećali su nam dati privolu tek kad doktoriram. Nas smo dvoje mnogo puta zamišljali sređenu budućnost – dovoljno vremena za rad, za putovanja i za ljubav. To smo tako živopisno zamišljali da smo sami sebe uvjerili kako već živimo zajedno.

Razgovor o ženidbi nije nas ponukao da se ponašamo kao zaručnici. Čitavo djetinjstvo proveli smo zajedno i među nama je postojalo dječji sramežljivo prijateljstvo. Nisam se usudio izjaviti ljubav i svečano joj reći: volim te. Ali, kako sam je samo volio; kojom li sam začudnom i zdušnom ljubavlju gledao na njenu sjajnu savršenost!

Paulini je bilo drago kad bih primao goste. Sve bi pripremila, dvorila bi uzvanike i uživljavala se, potajice, u ulogu domaćice. Priznajem, ti mi se sastanci nisu baš dopadali. U tome nije bio iznimka ni onaj na kojem smo Juliu Monteru omogućili susret s književnicima.

Montero me je prvi put posjetio dan ranije. Razlog tome bio je pozamašan rukopis i despotsko uvjeravanje kako neobjavljeno djelo računa na vrijeme bližnjega. Ubrzo nakon posjeta zaboravio sam tu čupavu i zamalo crnu glavu. Što se tiče priče koju mi je pročitao – zamolio me je da mu sasvim iskreno velim je li učinak njegove ogorčenosti previše jak – možda je bio naglašen jer je ukazivao da imitira posve drukčije pisce. Glavna ideja bila je: ako određena melodija izbije iz odnosa između violine i violinistovih pokreta, iz određenog odnosa pokreta i materije izbit će duša svakog lika. Junak priče izrađuje stroj za stvaranje duša (neku vrstu sanduka s daskama i konopčićima). Junak kasnije umire. Slijedi bdijenje i ukop mrtvaca; no on je na tajanstven način još uvijek živ u sanduku. Prema kraju, u zadnjem odlomku, zajedno sa stereoskopom i tronošcem s galenitom, pojavljuje se sanduk u sobi u kojoj je umrla jedna gospođica.

Nakon što sam ga uspio udaljiti od njegova problematičnog uvjeravanja, Montero je pokazao čudesnu znatiželju upoznati književnike.

– Navratite sutra popodne – rekoh mu. Predstavit ću vam neke.

Opisavši sebe neotesancem, prihvatio je poziv. Možda sam se zbog njegova odlaska razveselio pa sam sišao s njim do uličnih vrata. Kad smo izašli iz dizala, Montero je otkrio vrt koji se nalazi u dvorištu. Ponekad na slabašnoj svjetlosti predvečerja, promatrajući ga kroz staklena vrata što ga dijele od hodnika, taj maleni vrt odaje čudesnu sliku šume na kraju jezera. Noću ga projektori s ljubičastim i narančastim svjetlom pretvaraju u grozomorni karamelasti raj. Montero ga je vidio noću.

– Bit ću iskren – reče, podignuvši rezignirano pogled s vrta – ovo je najzanimljivije od svega što sam u kući vidio.

Sljedećeg dana Paulina je došla rano; u pet sati poslijepodne već je imala sve pripremljeno za doček gostiju. Pokazao sam joj kinesku figuricu od zelenog kamena koju sam to jutro nabavio u jednom kineskom antikvarijatu. Riječ je bila o divljem konju s podignutom grivom i nogama u zraku. Prodavač me je uvjeravao da figurica simbolizira strast.

Paulina je konjića stavila na jednu policu biblioteke i uzviknula: Prekrasan je kao prva strast u životu! Kad sam joj rekao da joj ga poklanjam, svom mi je silinom svila ruke oko vrata i poljubila me.

Čaj smo pili u malenoj blagovaonici pokraj kuhinje. Rekao sam joj da su mi ponudili stipendiju za dvogodišnji studij u Londonu. Odmah smo povjerovali u mogućnost skorašnje ženidbe, u putovanje, u naš život u Engleskoj (činio nam se tako brzo ostvariv kao i ženidba). Razmatrali smo puno toga – detalje za što isplativije domaćinstvo, slatka odricanja kojima ćemo se podvrgnuti; raspored sati za studij, šetnje, odmor i, možda, posao; sve ono što će Paulina raditi dok sam ja na predavanjima; odjeću i knjige koje ćemo ponijeti sa sobom. Nakon kratkog planiranja složili smo se da bih morao otkazati stipendiju. No, tjedan prije mojih ispita bilo je jasno da Paulinini roditelji žele odgoditi našu ženidbu.

Uzvanici su počeli stizati. Bio sam sretan. Dok bih razgovarao s nekim od njih, razmišljao sam samo o jednome – kako ga se riješiti. Činilo mi se nemogućim predložiti određenu temu koja bi zanimala sugovornika. Kad sam se želio nečega sjetiti, pamćenje me nije služilo, ili je bilo daleko... Nemiran, isprazan, bezvoljan hodao sam od grupe do grupe priželjkujući da ljudi čim prije odu, da ostanemo sami, da stigne, ah, taj kratki trenutak i Paulinu otpratim do njene kuće.

Moja je zaručnica pored prozora razgovarala s Monterom. Kad sam je pogledao, podignula je pogled i nagnula svoje savršeno lice prema meni. Osjetio sam da u Paulininoj nježnosti postoji čvrsto utočište u kojem smo sami. Koliko li sam samo priželjkivao da joj kažem kako je volim! Te sam noći čvrsto odlučio prekinuti apsurdnu dječačku suzdržanost i početi joj govoriti o ljubavi. Sad bih joj mogao (uzdahnuo sam!) priopćiti svoje misli. U njenom pogledu zatitrala je plemenita, radosna i iznenađujuća zahvalnost.

Paulina me je upitala u kojoj se pjesmi muškarac toliko udalji od žene da je ne pozdravi kad je sretne na nebu. Znao sam da je riječ o Browningovoj pjesmi, maglovito sam se prisjetio i stihova. Ostatak večeri tražio sam je u Oxfordovom izdanju. Ako mi već nije dopušteno biti s Paulinom, tražiti nešto za nju bilo je poželjnije negoli razgovarati s drugim ljudima. No, bio sam neobično smeten i pitao sam se je li činjenica što ne mogu pronaći pjesmu možda predznak nečega. Pogledao sam prema prozoru. Pijanist Luis Alberto Morgan vjerojatno je primijetio moj nemir jer mi reče:

– Paulina pokazuje kuću Monteru.

Slegnuo sam ramenima jedva skrivajući nelagodu i ponovno odglumio zanimanje za Browningovu knjigu. Vidio sam ispod oka da Morgan ulazi u moju sobu. Pomislio sam: pozvat će je. Učas se vratio s Paulinom i Monterom.

Netko je, napokon, otišao; za njim su, ležerno i polagano, odlazili i drugi. Tako smo u jednom trenutku ostali sami Paulina, ja i Montero. Zatim je, kako sam se toga i pribojavao, Paulina uzviknula:

– Jako je kasno. Odlazim.

Montero je brzo reagirao:

– Dopustiš li mi, otpratio bih te do kuće.

– I ja bih te otpratio – rekoh.

Obratio sam se Paulini, ali sam gledao Montera. Nadao sam se da ću mu očima prenijeti svu svoju mržnju.

Stigavši u prizemlje, otkrio sam da Paulina nije uzela kineskog konjića. Rekoh joj:

– Zaboravila si moj poklon.

Otišao sam u stan i vratio se s kipićem. Zatekao sam ih naslonjene na staklenim vratima kako gledaju vrt. Primio sam Paulinu za nadlakticu ne dopustivši da joj se Montero s druge strane približi. U razgovoru se uopće nisam osvrtao na Montera.

Nije se naljutio. Kad smo se rastali od Pauline, inzistirao je da me otprati do kuće. Putem je govorio o književnosti, vjerojatno iskreno i sa žarom. Rekoh sebi: On je književnik; ja sam umoran čovjek, lakomisleno zaokupljen jednom ženom. Uočio sam nesklad između njegove fizičke snage i književne nemoći. Pomislio sam: jedna ga ljuštura štiti; do njega ne dopire ono što sugovornik osjeća. S mržnjom sam promatrao njegove lukave oči, gusti brk i jaki vrat.

Taj tjedan nisam vidio Paulinu. Puno sam učio. Nazvao sam je nakon posljednjeg ispita. Čestitala mi je jako gorljivo, što baš i nije zvučalo prirodno, i rekla da će navratiti predvečer u kuću.

Odspavao sam siestu, polako se okupao i čekao Paulinu listajući knjigu o Müllerovom i Lessingovom Faustu. Ugledavši je, uzviknuo sam:

– Promijenila si se!

– Da – odgovorila je. – Kako se poznamo! Ne trebam ništa reći da bi znao što osjećam.

U ekstazi blaženstva, pogledali smo se u oči.

– Hvala – odgovorio sam.

Ništa me nije tako diralo kao Paulinino uvjerenje da nam se duše duboko podudaraju. S punim sam se povjerenjem prepuštao tom laskanju. Ne znam kad sam se (sumnjičavo) zapitao skrivaju li Paulinine riječi možda još koje značenje. Prije negoli sam razmotrio takvu mogućnost, Paulina je započela svoje smušeno objašnjenje. Ubrzo sam čuo:

– Već smo prve večeri bili ludo zaljubljeni.

Pitao sam se tko je to bio zaljubljen. Paulina je nastavila:

– Jako je ljubazan. Ne protivi se našem prijateljstvu, no ipak sam se zarekla da te neću viđati neko vrijeme.

I dalje sam čekao neko nemoguće objašnjenje koje bi me umirilo. Nisam znao šali li se Paulina, ili govori ozbiljno. Nisam znao kakav je izraz poprimilo moje lice. Nisam znao kako razdorna može biti strepnja. Paulina je nastavila:

– Idem. Julio me čeka. Nije došao gore da nam ne bi smetao.

– Tko? – upitah.

Potom sam se – kao da se ništa nije dogodilo – uplašio kako će Paulina otkriti da sam lažac i da naše duše nisu tako srodne. Paulina posve mirno odgovori:

– Julio Montero.

Odgovor me nije iznenadio; te me strašne večeri, bez daljnjega, ništa nije tako dirnulo kao te dvije riječi. Prvi sam se put osjećao tako udaljen od Pauline. Upitah je gotovo s prezirom:

– Vjenčat ćete se?

Ne sjećam se što mi je odgovorila. Mislim da me je pozvala na vjenčanje.

Zatim sam ostao sam. Sve je bilo apsurdno. Nije postojala osoba koja bi bila manje spojiva s Paulinom (i sa mnom) od Montera. Ili sam se varao? Ako je Paulina zavoljela tog čovjeka, možda mi i nije bila slična. Nije mi bilo dovoljno samo jedno nijekanje; otkrio sam da sam više puta naslućivao strašnu istinu.

Bio sam jako tužan, ali ne vjerujem da sam osjećao ljubomoru. Legao sam potrbuške u krevet. Ispruživši ruku, napipao sam knjigu koju sam maloprije čitao. Odgurnuo sam je s gađenjem daleko od sebe.

Izišao sam prošetati. Na jednom uglu ugledao sam vrtuljak. Te mi se večeri nastavak života činio nemogućim.

Godinama sam je se sjećao i, kako sam više volio bolne trenutke prekida (jer sam ih s Paulinom prošao) od osamljenosti što je uslijedila, prisjećao sam ih se, analizirao ih potanko i ponovno ih proživljavao. Nadao sam se u tom tjeskobnom mudrovanju otkriti neka nova tumačenja činjenica. Tako sam, npr. u Paulininu glasu, dok je izgovarala ime svog ljubljenog, otkrio nježnost koja me je, u početku, čak ganula. Pomislio sam da me djevojka sažalijeva, da me je dirnula svojom dobrotom kao što me ranije dirnula svojom ljubavlju. Zatim sam, uzimajući sve u obzir, zaključio da ta nježnost nije bila namijenjena meni već spomenutom čovjeku.

Prihvatio sam stipendiju i potiho pripremao putovanje. Unatoč tome, vijest se brzo pročula. Posljednje večeri prije putovanja, Paulina me je posjetila.

Mislio sam – udaljio sam je od sebe, ali kad sam je ugledao ponovno sam se zaljubio. Shvatio sam – nije to trebala reći – da je došla kriomice. Primio sam je za ruke, drhteći od zahvalnosti. Paulina izjavi:

– Uvijek ću te voljeti. Na neki ću te način uvijek voljeti više od drugih.

Možda je pomislila da je izgovorila nešto izdajničko. Znala je da nisam sumnjao u njenu odanost Monteru, ali kao da se oneraspoložila zbog izgovorenih riječi koje prodiru do srca – ako ne mog, onda nekog imaginarnog svjedoka – svojom izdajničkom nakanom pa je brzo dodala:

– Jasno, ono što osjećam prema tebi nešto je drugo. U Julia sam zaljubljena.

Sve ostalo, reče, nije bitno. Prošlost je bila pusti krajolik u kojem je čekala Montera. Naše ljubavi, ili prijateljstva, nije se ni sjetila.

Poslije smo malo razgovarali. Bio sam ljut pa sam odglumio da mi se žuri. Otpratio sam je do dizala. Čim smo otvorili vrata iznenada je počela padati kiša praćena grmljavinom.

– Potražit ću taksi – rekoh.

Paulina mi uzbuđenim glasom povika:

– Adiós, dragi!

Potrčala je na drugu stranu ulice i nestala u daljini. Vratio sam se tužan. Kad sam podignuo pogled ugledao sam jednog šćućurenog čovjeka u vrtu. Licem i rukama bio je zalijepljen za staklena vrata. Bio je to Montero.

Zrake ljubičastog i narančastog svjetla ukrštavale su se na zelenoj pozadini šumice. Monterovo lice, pritisnuto na mokro staklo, činilo se bjelkasto i iskrivljeno.

Razmišljao sam o akvarijima, o ribama u akvarijima. Zatim pomislih pakosno kako Monterovo lice podsjeća na neke monstrume: na ribe deformirane uslijed tlaka vode, na one koje žive na dnu mora.

Sljedećeg jutra ukrcao sam se na brod. Za putovanja gotovo da i nisam izlazio iz kabine. Puno sam čitao i pisao.

Želio sam zaboraviti Paulinu. U dvije godine boravka u Engleskoj, trudio sam se ne misliti na nju koliko god je to bilo moguće: u susretima s Argentincima i kratkim vijestima o Buenos Airesu što su ih objavljivale novine. Istina, sanjao sam je; u snu je bila tako uvjerljiva i stvarna da sam se pitao može li se moja duša opirati uskraćivanjima koje sam joj nametnuo za nesanih noći. Uporno sam izbjegavao pomisao na nju. Do kraja prve godine uspio sam je izbaciti iz svojih noći i gotovo je zaboraviti.

Istog popodneva kad sam se vratio iz Europe, ponovno sam počeo misliti na Paulinu. Sa strepnjom sam razmišljao kako će uspomene u kući biti vrlo žive. Kad sam ušao u svoju sobu, osjećao sam se čudno, zadržao sam se kratko prisjećajući se prošlosti – svih radosti i zebnji kroz koje sam prolazio. Zatim sam otkrio nešto nevjerojatno. Nisu me ganule tajnovite uspomene naše ljubavi, koje su se često manifestirale u najintimnijem kutku sjećanja; ganulo me emfatično svjetlo što je dopiralo kroz prozor – svjetlo Buenos Airesa.

Negdje oko četiri sata poslijepodne skočio sam do prodavaonice kupiti kavu. U pekarnici me je prepoznao vlasnik, pozdravio me osobitom srdačnošću naglasivši da ga već dugo – najmanje šest mjeseci – nisam počastio svojim dolaskom. Nakon iskazane ljubaznosti, zamolio sam ga, tiho i rezignirano, pola kilograma kruha. Kao i uvijek, upitao me je:

– Crnog ili bijelog?

Odgovorih mu, kao i uvijek:

– Bijelog.

Vratio sam se kući. Dan je bio vedar poput stakla. I jako hladan. Dok sam pripremao kavu mislio sam na Paulinu. U predvečerje bismo obično popili šalicu crne kave.

Kao u nekom snu, nakon mirne i podnošljive ravnodušnosti, obuzela me neka povišena osjećajnost, ludilo izazvano Paulininom pojavom. Ugledavši je, pao sam na koljena, zabio lice među njene ruke, oplakujući prvi put svu bol uzrokovanu njenim gubitkom.

Njen dolazak zbio se ovako: na vratima su se čula tri kucaja. Pitao sam se tko bi mogao biti taj nezvani gost i pomislio da će mi se zbog njega ohladiti kava. Rastresen, otvorio sam vrata.

Zatim mi Paulina naredi – ne znam je li proteklo puno ili malo vremena – neka je slijedim. Shvatio sam da popravlja, uvažavajući neke činjenice, ranije pogreške našeg ponašanja. Čini mi se (osim što sam ponavljao iste pogreške, nisam bio ni precizan prema toj večeri) da ih je popravljala pretjeranom revnošću. Kad me je zamolila da je primim za ruku, (»Ruku!«, reče »Sad!«) prepustio sam se sreći. Gledali smo se u oči i naše su se duše, poput dviju rijeka, sjedinile. Kiša je vani šuštala po krovu i zidovima. Tu sam kišu protumačio kao jedan čitav svijet što ponovno izbija – kao paničnu ekspanziju naše ljubavi.

Osjećaji me nisu omeli u razmišljanju da je Montero zatrovao Paulinino obraćanje. Dok je govorila, na trenutke sam imao čudan dojam da slušam svog suparnika. Prepoznao sam karakterističan i dosadan način izražavanja; prepoznao sam naivne i jalove pokušaje pronalaženja točnog izraza, prepoznao sam, iako tek u naznakama, nedvojbenu vulgarnost.

Jedva sam smogao snage i pribrao se. Promatrao sam lice, osmijeh, oči. To je bila Paulina, prisna i savršena. U tome mi je nisu promijenili.

Zatim mi se, dok sam je promatrao u zamagljenoj polusjeni zrcala, okruženu girlandama, krunama i crnim anđelima, učinila drukčijom. Kao da sam otkrio neku drugu verziju Pauline; kao da sam je vidio u sasvim drugom svjetlu. Dugovao sam zahvalnost rastanku jer mi je prekinuo naviku da je viđam, ali i zato što mi ju je vratio još divnijom.

Paulina reče:

– Idem. Julio me čeka.

U njenom glasu otkrio sam neku čudnu mješavinu omalovažavanja i tjeskobe koja me je dekoncentrirala. Pomislio sam tužno: u nekom drugom vremenu Paulina ne bi nikoga izdala. Kad sam podignuo pogled, već je bila otišla.

Nakon kratkog kolebanja, nazvao sam je. Učinio sam to još jednom, spustio sam se u prizemlje, istrčao sam na ulicu. Nisam je pronašao. Na povratku sam osjetio hladnoću. Rekoh sebi: »Osvježilo je. Bio je to običan pljusak«. Ulica je bila suha.

Kad sam se vratio kući vidio sam da je već bilo devet sati. Nije mi se dalo izići iz kuće da bih nešto vani pojeo, spriječila me pomisao kako bih mogao sresti neko poznato lice. Pripremio sam si kavu. Popio sam dvije, tri šalice i odgrizao komadić kruha.

Nisam imao pojma kada ćemo se ponovno vidjeti. Htio sam razgovarati s Paulinom. Htio sam je zamoliti da mi objasni neke dvoumice (dvoumice koje su me mučile, a koje bi ona bez poteškoća mogla objasniti). Ubrzo me je prestravila moja nezahvalnost. Sudbina mi je namijenila svu moguću sreću, a ja nisam bio zadovoljan. To je predvečerje bilo kulminacija naših života. Paulina je to tako shvatila. I ja sam to tako shvatio. Stoga skoro i nismo govorili. (Govoriti, postavljati pitanja, značilo bi, na neki način, ukazati na našu različitost.)

Činilo mi se nemogućim čekati sljedeći dan da vidim Paulinu. S velikim sam olakšanjem odlučio da ću iste noći otići u Monterovu kuću. Brzo sam odustao, ne mogu otići prije nego obavijestim Paulinu. Odlučio sam potražiti jednog prijatelja – najprimjerenijim mi se činio Luis Alberto Morgan – i zamoliti ga da mi ispriča sve što zna o Paulininom životu za vrijeme mog izbivanja.

Zatim sam razmišljao kako bi bilo najbolje leći i odspavati. Nakon odmora sve ću jasnije vidjeti. S druge strane, nisam bio spreman da mi govore besmislice o Paulini. Čim sam legao, imao sam dojam kao da sam sâm u klopki (možda sam se sjetio besanih noći kad čovjek ostaje u krevetu ne želeći sam sebi priznati da je budan). Ugasio sam svjetlo.

Neću više mudrovati o Paulininom ponašanju. Nisam znao dovoljno da bih mogao razumjeti situaciju. Kad je već ne mogu izbaciti iz glave i prestati o njoj razmišljati, prepustit ću se uspomeni na tu večer.

Paulinino bih lice volio čak i onda kad bih u njenim postupcima otkrio nešto čudno i neprijateljsko, nešto što bi me trebalo od nje udaljiti. Lice joj je bilo kao i uvijek – čisto i prekrasno. Lice koje me je voljelo prije mrske Monterove pojave. Rekoh sebi: Lica odaju neku sličnost koju možda duše s njima ne dijele.

Ili je sve bila varka? Bio sam slijepo zaljubljen u projekciju vlastitih sklonosti i vlastitih odbacivanja. Nikad nisam upoznao Paulinu?

Izbrao sam jedan prizor te večeri – Paulinu pred tamnom i glatkom dubinom zrcala. Pokušao sam je prizvati. Čim sam je nazreo, trenutačno mi je sinulo: sumnjao sam zato što sam zaboravljao Paulinu. Želio sam svoje misli posvetiti njenoj slici. Mašta i sjećanje jesu hirovite sposobnosti: prizvao sam raspletenu kosu, nabor na haljini, nejasnu kružeću sjenu, ali moja se ljubljena raspršila.

Brojne slike, pokrenute neizrecivom energijom, smjenjivale su se su pred mojim zatvorenim očima. Ubrzo sam nešto otkrio. U jednom kutu zrcala, desno od Pauline, pojavio se, kao na tamnom rubu nekog ponora, konjić od zelenog kamena.

Taj me prizor nije začudio; tek nakon nekoliko trenutaka sjetio sam se da se kipić ne nalazi u kući. Poklonio sam ga Paulini prije dvije godine.

Pomislih kako se radi o dobrom redoslijedu starih uspomena (najstarija je o konjiću, najnovija o Paulini). Pitanje je bilo razjašnjeno, bio sam miran i spreman za spavanje. Tada sam sramežljivo i, prema onome što će kasnije uslijediti, patetično zaključio: »Ukoliko uskoro ne zaspem«, razmišljao sam, »sutra ću biti iznuren i neću se svidjeti Paulini.«

Ubrzo sam otkrio da moje sjećanje na kipić u zrcalu spavaće sobe nije imalo smisla. Nikad ga tamo nisam stavio. Jedino mjesto na kojem sam ga u kući viđao bilo je u drugoj sobi (na polici ili u Paulininim i mojim rukama). Bio sam užasnut i htio sam ponovno pogledati te uspomene. Zrcalo se ponovno pojavilo, obrubljeno anđelima, drvenim girlandama, s Paulinom u sredini i kipićem na desnoj strani. Nisam bio siguran hoće li se u zrcalu odraziti soba. Možda hoće, ali nejasno i zbijeno. Nasuprot tome, konjić se sasvim jasno propinjao na polici biblioteke. U biblioteci se nalazio cijeli fundus. Na svjetlosti s bočne strane, kružilo je neko novo lice koje u prvi tren nisam prepoznao. Ubrzo mi je splasnulo zanimanje jer sam primijetio da sam to bio ja.

Vidio sam Paulinino lice, vidio sam ga u cijelosti (ne dio po dio) kao da je – svom svojom ljepotom i tugom – za mene bilo projicirano.

Ne znam kad sam zaspao. Znam samo da san nije bio jako inventivan. U njemu su se nastavljale, bezosjećajno, moje maštarije i uvjerljivo se reproducirali poslijepodnevni prizori.

Bacio sam pogled na sat. Bilo je pet sati. Ustat ću rano i, makar svojom odlukom naljutio Paulinu, poći ću do njene kuće. Ta odluka nije ublažila moju tjeskobu.

Ustao sam u sedam i trideset, okupao se i zatim se polako obukao.

Nije mi bilo poznato gdje Paulina stanuje. Kućepazitelj mi je posudio telefonski imenik. U njem nisam pronašao Monterovo ime niti njegovu adresu. Tražio sam Paulinino ime. Ni to nije pomoglo. Doznao sam da je na Monterovoj staroj adresi živjela neka druga osoba. Pomislio sam da bih mogao pitati Paulinine roditelje za adresu.

Nisam ih dugo vidio (prekinuo sam kontakt s njima kad sam doznao za Paulininu ljubav prema Monteru). Sada bih im, za ispriku, trebao iznijeti svu svoju patnju. No, za to mi je nedostajalo snage.

Odlučio sam porazgovarati s Albertom Morganom. U njegovoj se kući ne mogu pojaviti prije jedanaest sati. Lutao sam ulicama, ne vidjevši ništa. Jedino se sjećam da je na trgu Independencia jedna žena, s cipelama u jednoj i knjigom u drugoj ruci, šetala bosonoga po vlažnoj travi.

Morgan me je primio ležeći u krevetu i pridržavajući ogromnu šalicu objema rukama. Uočio sam bijelu tekućinu po kojoj plivaju komadići kruha.

– Gdje stanuje Montero? – upitah ga.

Mlijeko je već popio. Sada je s dna šalice vadio komadiće kruha.

– Montero je uhićen – odgovori.

Nisam mogao skriti iznenađenje. Morgan nastavi:

– Kako? Zar ne znaš?

Pomislio je, očito, da mi je samo taj detalj bio nepoznat, ali je, iz čistog užitka govorenja, stao izgovarati sve što se zbilo. Činilo mi se da ću se onesvijestiti: survati se naglo u provaliju. Zatim je odjeknuo ceremonijalan glas, neumoljiv i jasan, glas koji je iznosio nerazumljive činjenice s monstruoznim uvjerenjem da su bile prisne.

Morgan mi je ispripovjedio sljedeće: sumnjajući da će me Paulina posjetiti, Montero se skrio u vrt. Kad je ugledao Paulinu da izlazi iz kuće, slijedio ju je; tražio je objašnjenje na ulici. Kad su se sreli, ugurao ju je u unajmljeni automobil. Cijelu su noć hodali po Costaneri i jezerima, a onda ju je, u zoru, u jednom od hotela Tigre, usmrtio jednim jedinim hicem. To se nije dogodilo prošle noći; dogodilo se one noći pred moje putovanje u Europu; dogodilo se prije dvije godine.

U najstrašnijim nam se životnim trenucima zna dogoditi da zapadnemo u neku vrstu zaštićujuće neodgovornosti i umjesto razmišljanja o onome što nam se dogodilo, pozornost posvećujemo nevažnim stvarima. U tom sam trenutku upitao Morgana:

– Sjećaš li se posljednjeg druženja u kući prije mog odlaska?

Morgan se je sjetio. Nastavio sam:

– Što je radio Montero u trenutku kad si opazio da sam zauzet i kad si otišao potražiti Paulinu?

– Ništa – odgovori Morgan živahno. – Ništa. Osim, najednom se sjetio, što se gledao u zrcalo.

Vratio sam se kući. Na ulazu sam sreo kućepazitelja. Hineći ravnodušnost, upitao sam ga:

– Znate li da je umrla gospođica Paulina?

– Kako ne bih znao! – odgovori. – Sve su novine izvještavale o ubojstvu, ja sam osobno obavijestio policiju.

Čovjek me je radoznalo promatrao.

– Nešto vam se dogodilo? – reče približavajući mi se. – Želite li da vas otpratim?

Zahvalio sam mu i pobjegao gore. Jedva se sjećam da sam ugurao ključ i da sam, s druge strane vrata, pokupio nekoliko pisama, a zatim sam se, zatvorenih očiju, potrbuške ispružio na krevet.

Nakon toga, zatekao sam se pred zrcalom i razmišljao: »Istina je da me je Paulina sinoć posjetila. Umrla je znajući da je brak s Monterom bila pogreška – jedna strašna pogreška – i da smo nas dvoje bili jedina istina. Vratila se iz smrti kako bi upotpunila svoju sudbinu, našu sudbinu«. Sjetio sam se jedne rečenice koju je Paulina, prije više godina, napisala na nekoj knjizi: Naše su se duše sjedinile. Razmišljao sam dalje: »Sinoć, napokon. U trenutku kad sam je primio za ruku«. Zatim rekoh sebi: »Nedostojan sam je: sumnjao sam, bio sam ljubomoran. Došla je iz smrti da bi me voljela«.

Paulina mi je oprostila. Nikad se nismo toliko voljeli. Nikad nismo bili tako bliski.

U ljubavnoj opijenosti, pobjedonosnoj i tužnoj, sve sam pretresao i zapitao se – bolje reći, moj se mozak, vođen jednostavnom navikom predlaganja alternativa, zapitao – postoji li neko drugo objašnjenje za sinoćnji posjet. Tada mi, poput munje, sinu istina.

Sada bih želio objelodaniti da se ponovno varam. Na žalost, moje užasno objašnjenje, kao što to obično biva kad ispliva istina, razjašnjava činjenice koje su se činile tajanstvenima. One su, pak, same po sebi, nepobitne.

Naša uboga ljubav nije Paulinu dovukla iz groba. Nije bilo Paulinine utvare. Ja sam prigrlio monstruoznu utvaru – ljubomoru svoga suparnika.

Ključ onoga što se zbilo leži u Paulininom posjetu uoči mog putovanja. Montero ju je slijedio i čekao u vrtu. Cijelu ju je noć optuživao i, budući da nije vjerovao njenim objašnjenjima – kako bi takav čovjek uopće mogao razumjeti Paulininu čestitost? – u zoru ju je ubio.

Zamišljao sam ga u zatvoru kako mozga oko tog posjeta i tumači sve kao strašnu i nesmiljenu ljubomoru.

Slika što je u kuću ušla, ono što se poslije tamo dogodilo, bila je projekcija užasne Monterove mašte. Nisam to tada znao jer sam bio tako ganut i sretan, jedino sam želio čuti i vidjeti Paulinu. Premda je, nema sumnje, bilo više indicija. Na primjer – kiša. Za vrijeme posjeta prave Pauline – uoči mog putovanja – nisam čuo kišu. Montero, koji je bio u vrtu, osjetio ju je direktno na vlastitoj koži. Zamišljajući nas zajedno, vjerovao je da smo je i mi čuli. Zato sam sinoć čuo kišu. Poslije sam otkrio da je ulica bila suha.

Druga indicija jest kipić. Samo sam ga jedan dan imao u kući: onaj dan kad sam imao goste. Monteru je ostao kao simbol mjesta. Zbog toga se sinoć pojavio.

U zrcalu se nisam prepoznao jer me Montero nije jasno zamislio. Kao što nije jasno zamislio ni spavaću sobu. Nije poznavao ni Paulinu. Slika koju je Montero projicirao, nije sličila na Paulinu. Osim toga, govorila je kao on.

Snovati tu tlapnju Monteru je bila tortura. Moja je puno stvarnija. Uvjerenje da se Paulina nije vratila jer je bila razočarana u ljubav. Uvjerenje da nikad nisam bio njena ljubav. Uvjerenje da Monteru nisu bili nepoznati aspekti njenog života koje sam samo indirektno poznavao. Uvjerenje da nisam – primivši je za ruku u zamišljenom trenutku sjedinjenja naših duša – udovoljio Paulininoj molbi koju mi ona nikad nije uputila, a koju je moj suparnik čuo mnogo puta.1)

Sa španjolskog prevela:
Marija Roščić Paro

____________________
1) Adolfo Bioy Casares (Buenos Aires, 1914. – 1999.) pripovjedač i romanopisac, jedan od najuglednijih argentinskih književnika. S argentinskim književnicima Jorgeom Luisom Borgesom, Juliom Cortázarom i Ernestom Sábatom pripadao je tzv. »boom« pravcu 60-ih godina 20. stoljeća. Blisko je prijateljevao s Borgesom, do njegove smrti 1986. godine. To prijateljstvo urodilo je nizom zajedničkih djela (potpisanih pseudonimima), nastalih između 1942. i 1956. godine. Od svih suvremenika, Borges je najviše cijenio upravo Casaresa jer su dijelili sklonost prema fantastičnom, paralelnim svjetovima, dvostrukom identitetu, telepatiji, smrti... Slavu je stekao kratkim romanom Morelov izum, 1940. (u Hrvatskoj objavljen u prijevodu M. Janeša – »Disput«, 2018.).

Priča »U spomen na Paulinu« objavljena je 1948. u zbirci La trama celeste i toliko je postala popularna da je zbirka često nazivana njenim naslovom.