Tijelo, Jezik, Zemlja

Sedma zbirka poezije Stanka Krnjića (Stolac, 1969.), nagrađivanoga i razmjerno profiliranoga pjesnika (ističem nagradu HAZU-a Dragutin Tadijanović za zbirku Sto i jedna mala pjesma, 2019.), usprkos arhaičnim elementima jezika i neodijeljenosti tekstova u cikluse, upućuje na autorovu osjetljivost prema konceptualnoj gradnji rukopisne cjeline. Toj tvrdnji u prilog ne ide tek sklonost leksičko-sintaktičkoj povremenoj sofisticiranosti (leksičkoj napose), već i datiranost pjesama iz koje je vidljivo da iste nisu svrstane kronološkim redom, poštujući tako autonomiju autorske logike koja čitatelja prisiljava podjednako sagledavati kako zasebne tekstove, tako i ovu manje-više promišljenu cjelinu.

Premda možemo reći da Krnjićevo pismo, u kontekstu recentnoga pjesničkog stvaralaštva u nas, nije izvjesno ocijeniti glavnostrujaškim (doduše, posezanje za danim pridjevom po sebi je nezahvalno, katkad i krajnje neprecizno), njegova ukupnost, barem ako je suditi prema ovoj zbirci, sugerira tendenciju gradnje prepoznatljiva stila uočljivoga postmodernističkog senzibiliteta, čime je stvaralački rizik svjesno preuzet i u danom slučaju, pokazalo se, isplativ. Uvodno upućujem i na do sada mi slabo poznatu ediciju Društva dubrovačkih pisaca koja, podaci s preliminarne glavne stranice sugeriraju, obavlja intenzivnu nakladničku djelatnost već po tome vrijednu potpunije posvećenosti (zbirka je navedena kao dvadeset i treći naslov biblioteke MIRAC o kojoj, priznajem, malo znam). Također, pažnje je vrijedno i dojmljivo grafičko rješenje naslovnice koje potvrđuje konceptualnu prirodu projekta: patinasti štih likovne opreme sugerira nužnost propadanja ili, bolje rečeno, transfera tijela/jezika/pisma u zemlju; plava boja tako blijedi poprimajući ton smeđe, a zemlja postaje dodirna točka smrtnika (i smrtnoga) te vječnosti.

Rukopis broji pedeset i tri pjesme čiji su naslovi pisani malim tiskanim slovima. Nepoštivanje ortografskoga kanona pritom se odnosi gotovo isključivo na naslove. Rukopis otpočinje tekstom na prvom koraku u kojem je primjetna (primjenjivo na uglavnom sve kraće zapise u zbirci) sintaktička okrnjenost, estetički osjetljivi redukcionizam na tragu pisma Petra Gudelja ili Enerike Bijač. Na dani se tekst naslanja pjesma naslovljena stopala iz kojega je čitljiva naznačena semantička interakcija pojmova »zemlja« – »jezik/pismo«. Stopala su pritom ovjerena kao alat: mjerni uređaj, stvaralačko sredstvo, ali i sredstvo zaštite.

Tekst dlaka na jeziku, na deskriptivnom planu, daje naznačiti i koketiranje s estetikom ružnoga, danas bitno rjeđom u kontekstu dominantne poetike recentnoga domaćeg stvaralaštva temeljene na »velikom povratku metafori«: Prije početka / prije prve riječi / roditeljske ruke pričestile su me dlakom, / zalijepili su je na dorzalnu stranu jezika, / na onu što dira nepce. U tekstovima kao pepelno naznaka se sintaktičke arhaičnosti ogleda ponajviše u položaju pomoćnoga glagola biti: a kad smo jednom potražili drugo nebo / svako oko znalo je da pepelno je, zapravo, boja naših života.

Rubno metaforička deskripcija kraćih trajanja kao što su zapisi vjetar, ruke na okupu ili post i nemrs daju naslutiti osobitu autorsku snalažljivost pri ispisivanju kraćih formi. Potonji primjer obilježen je i ironijskim odmakom temeljenim na semantičkoj opoziciji završnice u odnosu na uvodni fragment teksta: od odricanja, gladovanja uvjetovanoga bogobojaznošću do gozbe kojoj je, upravo ironijskom zrelošću, dopisana osobina ustrajnosti. Dakako da to čitam i kao komentar nerijetke hipokrizije primijenjenoga katekizma. Tekst godovi iznenađuje motivskom recentnošću, paganističkom simbolikom na tragu tanatološke faze stvaralaštva Marije Čudine, inače proizvodno revitalizirane Goranovom bibliotekom posljednjih desetak godina: U proljeće, / dodavali smo god tijelu i gledali klijanje. / Do kraja ljeta / osakatili smo dva puta i molili / obred iscjeljenja pred kraćim suncem. Zemlja-jezik (istovremeno i zemlja-rađateljica) medij je kompatibilan s dijakronijskom naravi patnje mi-subjekta odustaloga od iracionalne recepcije konteksta – u drugom dijelu teksta bol pritom je, posve nenadano, sugerirana zemljina revanšistička narav pred kojom mi-subjekt nema odgovor: Nemajući snage uzbacit je nebu / nosili smo bol / dalje u život.

Komentiranjem davnih obrednih praksi obrazložena su, kao u tekstu glad, i radikalna stanja kolektiva za koji je teško biti siguran je li mogao ili želio bolje – efekt motivskoga plana pritom je osnažen sugestijom magijskoga medija noći, tanatološkoga iscjeliteljskog vrela koji, gladi i nestancima usprkos, provocira mentalnu ravnotežu: ostavili smo glad na talogu teška zraka. // na povratku šumskim divovima i plahim zmijama / mirnih tijela plovili smo u noć. Tome, međutim, u znatnoj mjeri kontrapunktira starozavjetna pseudofilozofska semantička okosnica teksta osveta – noć nazvana mrakom sada je umjesto »medija plovidbe« »medij potonuća« s kojim se obnevidjeli mi-subjekt kubrikovski suočava »širom otvorenih očiju«.

U tekstu u ljetno popodne, usprkos uznapredovaloj anksioznosti, zemlji-konačnosti dopisane su erotizirane konotacije. Poredba u rukopisu, a za primjer navodim fragment pjesme naslovljene zrak, usprkos čestotno posve umjerenom korištenju ispostavlja se vitalnim stilskim pojačivačem, izvedbeno nadasve nepretencioznim, resublimiranim u gotovo esencijalnu materiju iskaza dojmljivih estetskih svojstava: skliznuo je kao slijepi putnik u utrobni mrak. Srednje dugi i dulji zapisi u pravilu su obilježeni narativnijim sintaktičkim rješenjima povremeno opterećenim primarno leksičkom sofisticiranošću (ne uvijek uspjelom, dakle, kao u tekstovima zalogaji, rakija ili suze). Srećom, dani se problem ne pojavljuje u mjeri koja bi ozbiljnije naudila estetici teksta.

Tematizacija plodnosti, neočekivano, provocira skepsu prema dogmi i tradiciji (sumnja), a zemlja pritom sve intenzivnije biva deskribirana toponimijom tijela: Najednom, / negdje u doba drugih pijetlova / nešto malo je zaigralo na dnu sternuma, / kao kad dijete hitrim nogicama vitla po zraku. Mjestimice, kao u tekstu strah, leksička sofisticiranost ustupa mjesto leksičkom opuštenjaštvu: do mozga je promiljela podla želja / da bubrege damo u trampu za još jedne oči. Krvi je, pak, u tekstu prvo svjetlo dopisano svojstvo izričite linearnosti koja onemogućuje makar snoviđajnu reverzibilnost: povratak snovima bio je zapriječen uskolanom krvlju.

U tekstu očaj rezignacija novoga buđenja uvjetovana je jednako probuđenom sviješću mi-subjekta o »proteklosti vremena«, iz čega kao posljedica proizlazi novo potonuće u mrak: pojam koji je, za razliku od pojma noć, vidljivo maliciozan; medijska opozicija (svitanje), međutim, često puta ne rezultira istovremenom semantičkom opozicijom. U tekstu hladno tako stoji: Ledeni pipci/ nekako nevoljko,/ s prvim pijetlom/ potpisali su poraz. Fundamentalni se elementi konstrukcije/dekonstrukcije upravo ritualiziranom permanentnošću provlače kroz tekst: tako se pjesme plač i manji dio nas uvelike temelje na pojmovima voda i vatra kao provodnim motivima čiji je učinak istovremeno izgradben i rušilački, osobito na ontološkom planu i njegovim stalnim mijenama vjerovanja i sumnje. U tekstu naslovljenom krv ističem osobito efektnu usporedbu srca s mravinjakom: pumpa u prsištu radila je precizno, / crveni poslušni mravi / mogli su točno izračunati kad će i njih izbaciti / na periferiju, natrag, odakle su došli. I u tekstu kosti ukazujem na simplificiranu, lucidno izvedenu poredbu koja je samim tim bitan stilski pojačivač: Godine su / brižljivo taložile godove u našim kostima; / bilo je to poput odlaganja jaja u gnijezda divljih ptica, / kao skupljanje meda duboko u košnicama. Rukopisnom se logikom na spomenuti primjer izvrsno naslanja tekst kameno.

Diskurzivna obilježja tekstova osinjak, bjesovi, opominjuća boja ili očnjaci (niz tu zapravo ne prestaje) leksičko-sintaktičkih su rješenja na tragu sjajne, a tako rijetko spominjane zbirke Životinjski vrt banijskoga meštra Borisa Vrge. Nešto poslije, dopisan je i tekst bijes što sam sklon pripisati spomenutoj autorskoj konceptualnoj senzibilnosti (koja mi u danom primjeru, doduše, nije posve jasna, mada i ne mora biti). Prikaz psihofizičkoga regresa u tekstu bolest neočekivano je kromatski atmosferičan, što svakako možemo vezati i uz korištenje deminutiva u prvom stihu (Bolest je nosila plašljive nogice; spomenuti ste deminutiv mogli primijetiti i u jednom od prethodnih primjera gdje umjesto bolesti, a ta bi relacija svakako bila na tragu kakve autonomne poetike šoka, stoji pojam »dijete«).

Na tragu spominjane konceptualne osjetljivosti »iscjeliteljski« je zapis naslovljen bolno iz kojega naslućujem obnovljeno povjerenje ovaj put ja-subjekta u transcendentalno: Kad sam djelićem prisebne svijesti zaključio da je beznadno, / nešto je rastjeralo oblake, / netko je dozvao svjetlo, / nebo je porodilo veliko žuto jaje, / okrenula je bura / očistila od poda do krova / izbrisala svaku bol. Rukopis je zaključen, na tragu spomenutoga prevrata, ne posve nihilističkim komentarom naslovljenim ritual bez reprize, pjesmom uočljivoga grafičkog senzibiliteta koji je moguće predočiti kao svojevrstan spoj iskustava čitanja A.B. Šimića i Vladimira Majakovskog, posljedično igrivijega tijela pjesme čiju artificijelnost, međutim, podvlači grafički disciplinirana središnjica.

Naposljetku, smatram bitnim upozoriti i na one manje »vidljive« primjere kvalitetne poezije koja širim čitateljskim krugovima obično promakne, što zbog nedostatnoga entuzijazma koji podrazumijeva istraživački pristup produkciji, što zbog marketinških razloga koji, posebice putem društvenih mreža, dodatno umanjuju vidljivost manje poznatih edicija. Bila bi prava šteta ne upoznati se sa zbirkom Dnevnik tijela Stanka Krnjića, kao što je šteta ne upoznati se s poezijom spomenutoga Borisa Vrge o čijim sam dvjema zbirkama, srećom, imao priliku pisati. Autori iole ozbiljnijih, analitičkih kritika možda ne uživaju sljedbu svojstvenu kakvom book-influenceru čijem nerijetko plaćenom citiranju prisnažuju tisuće »kupljenih lajkova«, no to nipošto ne upućuje na odustajanje. Vrijedni naslovi poput Krnjićeva svakako zaslužuju recepcijski angažman i preporuku za čitanje, pa i usprkos sporadičnim manjim slabostima koje, kao što sam napisao, ne umanjuju ukupnu zasluženo visoku ocjenu rukopisa.