Theatrum mundi

Prozni prvijenac pjesnika i likovnog umjetnika Žarka Jovanovskog, sardonično naslovljen Pizzeria Europa (2020.), neobičan je, stilski i vrstovno teže odrediv uradak, svojevrsna žanrovska »instalacija« koja pluta rubnim narativnim prostorima u sustavnom procijepu između on the road priče umalo pikarskog predznaka te farsičnog i izazivačkog magijskorealističnoga kazivanja u stilu neke obješenjačke i psovačke underground naracije. U tridesetak poglavlja raspoređenih prema danima u tjednu, čitatelj prati putna i ina događanja na granici Istoka i Zapada neke neobične tročlane ekipe otkvačenih pjesnika/psovača, po potrebi uličnih performera i svirača, »amaterskih izazivača sreće« (Jovanovski: 2020., 64) i »sumanutih« luzera (k tome i ovisnika) na bizarnoj (kvazi)umjetničkoj turneji pompoznom i konzumeristčkom te dekadentnom i hektičnom suvremenom Europom.

U tom malom putujućem cirkusu svi likovi govore sami za sebe, u prvom licu jednine, a pri tom ih poslu sustavno prati i umalo nadzire pripovjedačev glas, koji je istodobno u ulozi izbornika, interpretatora i redatelja događajnog sloja; on je zapravo »nevidljivi« subjekt ove priče, onaj koji se trostruko raščlanio i koji istodobno sa svojim likovima putuje iz kušnje u kušnju te, prevrtljiv kakav već jest, odabire mjesto i vrijeme, sretne i nesretne epizode, ovakav i onakav pa i nikakav kraj. Neosporno je kako su svi govornici sjedinjeni u vlastitom nezadovoljstvu načinom na koji je ustrojen okružujući svijet. Pri tome možemo primijetiti kako nema ni retoričkih ni svjetonazorskih personalizacija te je gotovo svejedno tko govori, jer u svih likova odreda prevladava isti diskurs, koji pripada sličnim blasfemičnim i anarhoidnim personama, uvijek na rubu cinizma i crnog humora, sklonih destrukciji svega i svačega, a ponajviše samih sebe. Svi imaju pravo na govor, na njegovu nonsens inačicu, na diskurs pun psovki i skarednih izraza, koji se izazivački usmjeruju na fiziologiju, najviše na seksualne i erotske prispodobe.

Zato sva tri pjesnika, odnosno, povremenih glazbenika, performera pa i skvotera na putu prema dvojbenim gažama u Beču i Trnavi, više gladni nego siti, više alkoholizirani nego trijezni, karikaturalno su fizički i svjetonazorno izobličeni. Oni su zapravo groteskne umjetničke pojave koje se na piscu svojstven blasfemičan način snalaze na društvenim rubovima, glumeći veličinu, dok im je temeljni motivacijski poticaj isključivo biti protiv svega. U tom se anarhistički i buntovnički intenzivnom tekstu Jovanovski izruguje Europi, njezinim okoštalim idejama i ideologijama, duhovnim manipulacijama, ksenofobijama, konzervatizmima, mediokritetima, lažnim umjetničkim dostignućima i pomodarstvima koje obilno pruža postmoderna; na posebnoj su meti razne aluzije na mistificiranu tzv. visoku, odnosno, elitnu umjetnost nedostupnu prosječnom potrošaču te razni jalovi građanski aktivistički entuzijazmi.

Uz pomoć svojih tipski oblikovanih figura autor cinički upozorava na inflaciju suvremenih umjetničkih »šmiranata«: ne samo da svaki kreativni pokušaj završava fijaskom nego i svako poglavlje, bez obzira koji protagonist u njemu ima riječ – dobiva šaljiv, kadšto i besmislen (možda i opuštajući) rimovani kredo u obliku malo nesuvislog pjesmuljka (»On se ničega na svijetu ne boji, samo mirno spava i ovčice malene broji«; 137), čime se upozorava na gestu urnebesne pomaknutosti teksta, odnosno, sunovraćanja »visoke« literature na razinu isforsirane infantilne plošnosti s ciljem trijumfa u posvemašnjem antiintelektualizmu (»Ne mogu si pomoći, glup sam od rođenja i svijet vidim u nizu konkretnih, bezobraznih slika.«; 224). No koliko god njihov naoko kreativni entuzijazam bio nadnaravno izdržljiv, rezultat je uvijek poražavajući: »I rekao sam joj ja: Europa je sranje. I ustao sam onda i bijesno počeo govoriti jednu svoju pjesmu, buntovnu, i kroz maglu sam vidio kako se svijet raspada, kako posrćem, i kako me svi gledaju čudno, i kako ništa nema smisla. I derao sam se: Spalite Beč! Spalite Beč, Burn Vienne, forever! i samo sam kopnio, pijan i sjeban, ne sjećam se što je dalje bilo. Nešto mi je popucalo u tikvi...« (176).

U određenim se tekstualnim segmentima ovo djelo Žarka Jovanovskog može promatrati i kao humorističan roman egzistencije u kojemu je besmislenost umjetničkih nastojanja ravna besmislenosti postojanja pri čemu su protagonisti groteskne žrtve kaotična sustava i sveopće neslobode (»Da, postao sam pripadnik nedefinirane ljudske podvrste. Otpadak civilizacije.«; 204; »Dok vani zavijaju policijske sirene, Rade na engleskome vrišteći počinje kazivati poemu čiji se stihovi rađaju tog trena, ni iz čega. To je priča o tri pjesnička kralja što su nakon poklona novorođenčetu u Betlehemu život potratili lutajući izgubljenim europskim gradovima u traženju smisla svog daljnjeg postojanja.« 244).

Humor je najčešće vezan uz situacijske šale pojedinaca na vlastiti račun, odnosno, prevladavaju plošne pa i plitke igre riječima, nema složenijih konotacijskih refleksija; komika je katkad rezultat njihovog egzaltiranog pa i ekstatičnog dokazivanja nekih osobnih egzistencijalnih prava u posve banalnim okolnostima pa se farsičnost teksta nerijetko pretapa s groteskom. Kako se roman privodi kraju tako se i događajni sloj filmski, umalo shizofreno ubrzava, govor likova poprima izrazitije logorejične konture, zbilja se transformira u djelomičnu nezbilju (iako se odvija na topografski prepoznatljivim prostorima spomenutih europskih gradova), pretapa se sa snovima, alkoholnim ludilom, vrvi utvarama i priviđenjima, pa cinični protagonisti na alternativnoj umjetničkoj sceni povremeno dobivaju fantazmagoričnu pratnju vezanu uz neke povijesne osobnosti iz europske i svjetske uljudbe, najčešće također u karikaturalnom obliku (duhovi Marxa, Žigona, Satana Europskog, Mareka, Bakunjina – iako nije jasno zašto baš njih).

Na koncu postavlja se pitanje: Je li u ovom proznom uratku Žarka Jovanovskog ta anarhistička negacija intelektualizma i svega postojećega u rasponu od tradicije, kulture, umjetnosti do duhovnih autoriteta i slično – sama sebi svrha, odnosno, nije li to ipak samo povremena duhovita buntovnička poza kojom se pripovjedač priključuje svojim protagonistima i njihovim očuđujućim ali kadšto i površnim umjetničkim ekscesima, dakle, nečemu što pisac ismijava tijekom čitave ove priče? Odgovor na to pitanje može dati samo sljedeći roman istog autora.