Svijet gdje caruje ljubav

U knjizi naslovljenoj Džepni vremeplov uspješna hrvatska književnica Maja Kušenić Gjerek (Koprivnica, 1961.) nastavlja koračati svojim već uhodanim i prepoznatljivim pjesničkim stazama emotivnosti, bujne retorike te Božje sveprisutnosti.

Usprkos gotovo baroknoj metaforičnosti, čitatelj se u toj poeziji ne gubi. Štoviše, uranjajući u stihove koje razmiče kao da se radi o vrtu punom raznovrsnog cvijeća, uživa. Jer ovu poeziju odlikuje posebna toplina i već spomenuta osjećajnost. Ona je pristupačna i (prividno) jednostavna, no, ipak vrlo misaona i prepuna raznih poruka. Uz snažnu metaforiku, upravo je taj spoj osjećajnosti i misaonosti ono što privlači sve one koji žele uživati u izvornoj poeziji.

Naslov zbirke podijeljene na tri poglavlja naslovljena Osmijeh, Obala i Sabaot upućuje na nešto što je prošlo, ali i na nešto što se zbog svoje veličine lako nosi sa sobom. Jer, sva su džepna izdanja uvijek jako praktična….

Ovaj Džepni vremeplov nadahnjuje autoricu da se sjeti puno važnih stvari koje obilježavaju njezin i život ljudi oko nje. Razvidno je da je pjesnikinja zadovoljna, da njenim svijetom caruje ljubav – ona prema voljenom čovjeku, ali i prema Bogu koji je uvijek tu. Također, gaji tople osjećaje prema lijepome cvijetu ili ljupkoj životinji. U ovoj su zbirci njezini pjesnički motivi: osmijeh, ljubav, ruže, labudovi, sitnice koje život čine ugodnim, svakodnevni događaji i ljudski osjećaji. Autorica nam govori o sebi i svojim životnim iskustvima, o književnom stvaralaštvu i ljubavi između muškarca i žene.

Znači, Maja Kušenić Gjerek nije odustala od svojih već poznatih tema kojima svaki put pristupa na drugačiji način. U nekim se pjesmama iz ove zbirke sadašnjost preko raskošnih poetskih slika isprepliće s prošlosti, tvoreći tako jedinstven i povezan spoj između nekada i sada.

Osobito je dirljiv sonet posvećen velikome pjesniku Franu Galoviću, simbolu Podravine, pitomoga kraja uz rijeku Dravu. Pjesnikinja u njemu pita: »A tko će pjesniku napisati pjesmu/ Prijatelju dragi, oče mnogih stihova/ Što kao iskre kajkavske u srcu bljesnu,/ Ili portreti vjetrom prebrisanih likova?« (str.19). U ovim je stihovima više nego razvidna pjesnikinjina vezanost uz rodni kraj, njen grad i ljude koji žive u njemu.

Pjesme posvećene velikanima književne riječi poput Dostojevskog, Edgara Allena Poea ili Marguerite Duras kojoj je, pretpostavljam, posvećena pjesma Margueritina pjesma, upućuju pak na univerzalnost Majine poetike i na poštivanje tradicionalnih književnih vrijednosti i kanona. U pjesmi Allan Poeov san (str. 37) naglašeno je: »Ja sam stanovao na dnu/ Duboke, modre vode,/ A stihovi, kao trave, lelujali su oko mene./ Umjesto koralja/, Svoje sam dlanove/ Prikovao o podne stijene/«.

Uz svu svoju simboliku, metaforičnost i raskoš riječi, ovaj je pjesnički rukopis ipak vrlo pristupačan i čitljiv. U njemu se krije čitav jedan začudni svijet koji stane na dlan čitatelju koji će se zasigurno brzo poistovjetiti s pjesničkom zbirkom punom izvorne i istinske poezije. Čudesne su i originalne pjesme o lepezi i radiju Eden kao i Jednostavna pjesma u kojoj se pjeva o Bogu koji ulazi u sobu u kojoj se odmara, o malom psu zlatnih očiju koji utrčava na papir, o romobilu bez kotača ili pak o šutljivim anđelima…

Zaključno se može ustvrditi: Kao i mnoge prethodne pjesničke zbirke ove zanimljive i produhovljene autorice, i zbirka Džepni vremeplov Maje Kušenić Gjerek navodi nas na duboko promišljanje o svijetu u kojemu živimo, o duhovnosti koja nam daje snagu da prevladamo životne probleme te o ljubavi koja sve pokreće.