oprosti
stvarno nisam znala
da je zadnje ljeto u kojem smo cijeli
otišla sam kući ranije
bus je stizao s još daljeg otoka
trebao mi je čvrst vektor
unatrag
tinejdžericu u meni
plašio je nedostatak kontinenta
razvedenost mene ovdje i mene tamo
hladni apartman iz sedamdesetih
i ono malo
što ne funkcionira u mehanizmu
dobrog ljetovanja
spavali smo u istoj sobi
bez potrebe
da se dijelimo na trećine,
a ne-obitelj me još nije pretvorila
u obiteljsku osobu
mogla sam plutati na leđima
sama oko osam
grgljati prljavu vodu iz trajekta
i zamišljati
da visoki Pelješac
prelazim jednim tužnim korakom
svaka bočica u autu
ima okus mente i duhana
s malih stajališta prema moru
mama sam mami
kažem
prestroji se
kažem
upravo ulazimo u oblake
veš nam se sigurno tali
s balkona
par stotina vožnji od nas
ali bar ništa ne gori
ako si iz ljubavi uključila štednjak
i otišla
s morem već oko gležnjeva
znam da voziš naslijepo
očiju ostavljenih u kutijici za leće
sa zjenicama prema dnu
pa ne vidiš
da su i drugi na cesti
omotani vlastitim srpnjima
i posramljeni
od pogleda na gustu sreću
koja je pred nama
neuhvatljiva
kao dosadni prirodni satelit
mama sam pa biram glazbu
koja nas ne pogađa
ispod pojaseva
da ne iskoristimo
mogućnost slijetanja s ceste
tek malo sjetne
pokapanih kragni
s odlučnim napokon ispod jezika
mama sam i ne pitam
zašto plačeš
već trećinu dionice
kamo zapravo idemo
i jesam li dobar suvozač
cinična prema čistim autima
i prevelikim kućama
parkiranima
na rubu vidokruga
mama si tek
kad nam more izvuče
refleks disanja
iz slatkovodnih bočica
i pretinca za rukavice
proliveno iz trokutića na obzoru
pa zadnji put udahneš
uz dječji
gle more,
u transu staneš na stajalištu
gdje možda još postoji
suho mjesto
za protegnuti noge
zapaliti
i otpiti gutljaj
rukopisom
zamrznutim u danu kada sam prestala rasti
širim se po
kuhinjskom podsjetniku:
presaditi prste u teglu
zatvoriti oči mesožderkama
pokriti te kad se otkriješ
tkiva su mi zaostala
u umjetnoj nesreći
ispod tvojih zelenih šaka
(smireni falsifikat
toliko boljih vremena)
sve što čitam
ocijedila si par puta
kroz tkaninu
i zemlju
i dalje me podsjećaš
da udahnem
sakrij me u staklenku s rižom
da izvuče lokve
i male ribe, mama
govoriš rukama,
a ja žmirećki
rasprostirem po stolu kao tarot
sve čemu znam značenje
pa te nazivam
najmrskijim izbočinama pod jagodicama
dok su ti geste grube,
a dijalekt stran
iz ruku ti progovaraju
pulsari
kada ih širiš i skupljaš
kao da hvataš
moje slijepe krijesnice iz trbuha
kada više ne mogu ridati
u kavu s toplim
i u tri deci vode
u kojoj ti se ublažava pokret
kažeš
odgojila sam računalo
kažeš
ispovraćat ćeš nule i jedinice
Morseovim kodom
kucam puno malih dragosti
u tvoju živu šaku.
mama grije dušu grijalicom
jedno s podom i dekom
obujmi neku nepoznatu cjelinu
ne znam kako joj uspijeva
pod je topao
pod njenom malom tugom
grijem se
dok ne dođe s posla
tvoja osoba izgleda
kao da ju treba grliti svako jutro
i temeljito odvojiti
tkiva i nutrinu
rekla je da me poželjela zagrliti
iz daljine
jer joj toliko ne sličim
i jer mi je tijelo toplo prozirno
od želje da rukom prolaze kroz njega
i frustracije što ga ne mogu vratiti
odakle je došlo
tvoju osobu je sigurno lijepo
čistiti od kompleksa
kada napokon prođu rukom
voljela bih da sam ga sklopljenog
vratila u knjižnicu
(ljepše je kada se miris starosti
nastani zbog čekanja,
a ne trljanjem tuđih jagodica
po omotu)
ili da sam mu ime zapisala
neurednim Brailleovim pismom
iznad kapaka
pa da ga i ja ponekad zaboravim
tvoja osoba je zagasita
i ne pristaju joj
bijele čekaonice
ponekad ga pokušavam
umočiti u ljepilo
da zauvijek ostane zaglavljeno
u nekoj tihoj arhivi
reci svojoj osobi
da oboji tijelo
ili obezboji ime
cimerica odlazi
i ne zaključava me.
netko će nam nepozvan
unijeti dvorište na cipelama
ući će i
neće prepoznati
nijedan predmet u stanu
kao da je doživio moždani
ja bih mogla biti
zasušena džezva
knjiga ispod deke
ili važan poziv
na koji se ne možeš javiti
zbog mokrih ruku
u sudoperu
netko bi me mogao
sraslu s krevetom
pogrešno imenovati,
nemam snage
za nepreciznu višeznačnost
da bar mogu dugo spavati,
propustila bih one
koji na cipelama
uvode dvorište
i promatranjem izbijaju
riječi iz ležišta
cijeli mi se tjedan iscijedio iz očiju
u busu za doma
nisam na sjedištu
u magli sam uvijek
jedan prividni horizont ispred
umjesto mene su kaput
i žica od slušalica
stanodavac će me izbaciti
iz stana, ostavila sam
pepeljaru u kuhinji
patetične samoljepljive poruke
samoj sebi
i kosu u odvodu
ne možeš se igrati asocijacija s maglom
pravila je spremila
u depresiju doline
u mjesta neprozirnosti
ne postoje mala ovčja tijela
ili srca
postoje jučer i drugo jučer
kondenziraju se na zgrčenim obrazima
u ritmu drndanja kolotraga
ne sjećam se tko je jučer pušio
u sobi
i čija su pluća
kroz koja se vozimo
nikako da nestanem
cijela
cijelo se vrijeme nazirem
u prozorskim sličicama,
no magla je pouzdani pripovjedač
i vjerujem joj da iza zavoja
više ne postojim
lejdi, pospremi stan
znam da će boljeti tvoju
prahom izobličenu svijest
vađenje riječke soli iz kose
i popluna,
bombona iz plastike
metajezika iz pozdrava
kodovi su ti se rasipali po kuhinji
i ne uspijevam razgovarati
s tobom
stvarno volim tvoju rijeku
u kojoj si ada,
kip submisivne slobode
ipak, izvuci orijentalne marame
iz rukava za koje te držim
nazovi mamu
reci
nemoj zvoniti, čut ću te po stubama
i izgubi sluh
molim te,
iz litre čaja neće proklijati tekst,
pjesma o vremenu
mrzi me i pospremi stan
fotelje već sjede na tebi
nakon desetog dima
možeš drkati na Bergmana na zidu
i dalje te ne prepoznaje jer
kako se sve ne zoveš
složi krevet
u kojem smo četiri dana
ulazile u suživot
voljela sam te
i kad nisi bila relativna
i prozirna u koraku
lejdi,
pospremi stan
rijeka ulazi kroz sve otvore
otvara rabljene škrinje
i čakre
lejdi,
lijepa si i jednobojna
ne rasipaj halucinacije preda mnom
ne zapisuj
mane i prednosti
zaglavljenosti u neredu
iza kojeg ne vidim
kako se zovemo
i jesmo li ikad izašle
mogu polizati s odraza
protuotrov za nepripadanje.
znam slovkati osjećaje
i poredati ih po važnosti
uz zamagljeni prozor
vjerojatno su praznici
i sve sam napravila na vrijeme
dojam je prirodniji od ustajanja
na dane kada znam što radim.
fuge u kuhinji
paralelne su s mojim prstima,
opsesivnost je tanki film
preko svijeta,
štambilj za povratak unutra
2, 2021.
Klikni za povratak