Slavko Kolar – pisac za sve naraštaje

Kada ljepoduh piše o čovjeku duha, a usto su oba i iznimno duhovita, tada je posve očekivana i rečenica koja svojim obratom um zabavlja, koliko ga svojom pronicavom preciznošću hrani i potiče. Obuhvaćene su njome i dvije književne krajnosti, dva radikalno oprečna intelekta, pa i dva posve različita morala. Jedan sebeljuban preko svake mjere, drugi tiho ironičan, jedan bučan, drugi umjeren u izrijeku, jedan maniristično elastična morala, drugi dosljedan vlastitu etičkom imperativu. Jedan je sebi dopustio biti predsjednikom neke književne komisije čiji je zadatak bio stigmatizirati pisca (recimo – Ljubomira Marakovića, koji je na optužbu da je bio suradnik okupatora jer je tijekom rata objelodanjivao duhovito uzvratio da bi svim hrvatskim piscima od Marulića trebalo suditi jer su svi, u stvari, objavljivali pod okupacijom); drugi je umalo stigmatiziran bahaćenjem prvoga u jednoj danas već zaboravljenoj polemici (u povodu Kolarovih prijepora s Ervinom Šinkom – prvi je stigmatizator patetično prosiktao da bi Šinko trebao »tražiti zadovoljštinu«).

Obojici na koje aludiramo trebao je treći velikan pisane (ali i govorene, kažu svjedoci vremena) riječi pa da sve bitno što ih karakterizira i razlikuje sažme njemu svojstvenom lakoćom bez i trunka lakomislenosti: »Pa ako se za Krležine junake može reći da govore kao da su ‘čitali Krležu’ (što, dakako, nije negativan sud nego samo karakterizacija stila), to se za Kolara mora reći da piše kao da je ‘čitao’ svoje junake«.1) Bez obzira na zagradu/ogradu kojom prvenstveno čuva svoj intelektualni integritet, Ivo Frangeš svojom je mišlju pogodio bit jednog nesporazuma: nedovršeni discipulus opravdao je mnoge stranputice hrvatske pisane riječi jednim lapsusom koji je u njegovu slučaju postao simptom. Istina, banalna koliko su banalna i sva Krležina egzaltirana dociranja, krije se u tome da velike misli najučinkovitije izražavamo naizgled malim, formalno jednostavnim, no sadržajno bremenitim iskazima. Nadalje, ono što vrijedi za roman, vrijedi uglavnom i za svaku drugu literarnu formu. Bio je, naime, u pravu veliki Milan Kundera kad nas je podsjetio da svaki veliki romanopisac osluškuje tu nadosobnu mudrost po kojoj se veličina očituje u tome da je barem mrvicu manje mudar od svoga romana. Ključno u njegovoj izjavi jest karakterizacija »nadosobno«.

Književnost, a pogotovu roman, jest, naravno, ali nipošto nije isključivo prostor naših osobnih projekcija, a čak i kada pišemo i autobiografiju ili autobiografsku prozu, pa makar i lirsku pjesmu kao krik boli ili eksploziju radosti, nećemo doprijeti do čitatelja ako on u našem pisanju ne prepozna i dio sebe, vlastite nutarnjosti i iskustva. Ono što je Branko Gavella u teatru nazivao suigrom, u književnosti općenito jest zajednička »igra« pisca i općinstva, a najtočnije bi je bilo žirarovski nazvati interdividualnost. Izostane li ona, književnost se zatvara u autističan prostor monopatskog diskursa čiji je krajnji učinak totalni rascjep između samozadovoljavanja auktora i ravnodušnosti njegove publike.

I jedan i drugi, i pisac i njegov čitatelj moraju u sebi sadržavati i jedno i drugo: pisac je i čitatelj koji pak čitatelju omogućuje da bude pisac, dakle da u-pisuje vlastitu bićevitost u za to dostatno otvoreni prostor umjetnine. To je podrazumijevao Kundera ispisujući ove misli: »Svi istinski romanopisci osluškuju tu nadosobnu mudrost, što objašnjava činjenicu da su veliki romani uvijek malo inteligentniji od svojih autora. Romanopisci koji su inteligentniji od svojih djela morali bi promijeniti zanimanje«.2) Posve je, dakle, jasno: da je ovaj Čeh ikada, recepcijsko čitateljski ili realno, u životu, sreo Krležu, vjerojatno bi mu preporučio da se okani zanata romanopisca budući da dobar književni stvaratelj tek sokratovski slijedi svoje djelo, pomažući mu da se rodi, kao što i dobar kipar, kako nam je posvjedočio Michelangelo, tek razgrće kamene slojeve sa skulpture već postojeće za duh umjetnika koji je može i zna prepoznati.

Slavko Kolar izbjegavao je velike prozne forme tražeći u kraćim cjelinama kunderinsku nadosobnu mudrost. Kraće ne znači i lakše, nipošto. Napisati kratku priču ili nešto dulju pripovijest ponekad je napor sukladan pisanju pjesme gdje svaka riječ traži svoje precizno mjesto u prostorno strogo ograničenu mozaiku pripovijedanja. Nije čest slučaj, ni u našoj ni u svjetskoj književnosti novijih razdoblja, da se pisac afirmira isključivo kratkim formama. Oni kojima je to pošlo za rukom stoga su nužno morali biti vrhunski majstori svoga zanata. Takav je upravo Slavko Kolar, jedan od najboljih pripovjedača hrvatske književnosti 20. stoljeća.

Sam je Kolar, sasvim solidno obaviješten u književnome znalstvu, od pisaca koji svoj dar upotpunjuju i kritičkim promišljanjima o književnosti, bio itekako svjestan čeličnih zakona kratke prozne forme, kao i osobita erosa navlastita daru pisca takvih oblika. Neizravno i vrlo dojmljivo očitovao je to kritikom romana Propast (zemlja, voda, vjetar) Ivana Dončevića, objelodanjena 1936. godine, trodijelne strukture u kojoj bi barem jedan dio dobro funkcionirao kao pripovijetka. »Slavko Kolar napisao je u prikazu ovoga djela da je Dončević učinio velik grijeh prema sebi i prema našoj literaturi zato što je htio iz jedne vrlo dobre pripovijesti na svu silu i na brzu ruku stvoriti roman velikih dimenzija. Odatle i ‘nespretne površnosti’, nejednakost pojedinih partija knjige, stilska nedotjeranost. ‘Zar piscu, koji ima nešto da kaže, koji nesumnjivo ima talenta, nije žao, da mu zbog žurbe propadne 100 krvavo napisanih stranica, koje su kao samostalno zaokruženo djelo mogle da budu document humain’ – pita se na kraju recenzije S. Kolar.«3)

Teško je reći zašto je pisac velik. Naravno, mnogo je lakše opisati koliko je, kako i zašto slabašan, neuspio, mali. U hrvatskoj se historiografiji stoga najlakše osloniti na politiku te znatan uspjeh Kolarovih zbirki Ili jesmo – ili nismo i Mi smo za pravicu, tiskanih dosta nakon prve pripovjedne zbirke Nasmijane pripovijesti iz 1917. godine, protumačiti ključem koji ne otvara navlastito perspektivu književnoga znalstva: »U javnosti su te knjige doživljene kao književna senzacija i shvaćene su kao idealan literarni iskaz seljačkoga i pučkog pokreta koji je osobito nakon atentata na kralja Aleksandra i ukidanja diktature koncem tridesetih godina, posebno u Hrvatskoj, iznimno ojačao. Konsenzus beogradskog dvora i najjače hrvatske nacionalne snage, Mačekove Hrvatske seljačke stranke u doba kad su se mnogo čitale Kolarove najbolje pripovijetke, bio je sve vidljiviji«.4)

Književnopovijesna kupusara iz koje smo naveli gornju prosudbu može nas zabaviti tračevima, politiziranjem koje, niti politološko pismo, ni književnokritički feljtonizam, niti okvir za teorijski kompetentan opis idiolekatske specifičnosti književnoga rukopisa, a želeći biti sve to i još nešto više, svodi sebe tek na zabavnu inačicu pozitivizma; no ne može, međutim, usprkos ambicijama da oblikuje najrelevantnije sudove o i u svome književnom dobu, odgovoriti na sasvim jednostavno pitanje: Po čemu je to Kolar i danas aktualan pisac? Kao i svaki pozitivizam, bilo onaj povijesni, bilo njegova suvremena inačica, tako nam i ovaj može kazati sve o svemu osim o književnosti samoj.

Uostalom, svako metajezično govorenje o književnosti, pa bilo ono i desanktisovski se podrazumijevajući tautološko, nužno je nedovršena rabota i neizbježno privremena tvrdnja uvijek iznova, a s protekom vremena i sve snažnije, osuđena na daleko više svjedočenje o iskaznome subjektu nego kazivanje o književnini koju želi opisati. Stoga je lapidarna elegancija Frangešove koncentrirane prosudbe približno adekvatan način opisa, između ostaloga i zato što daleko više nego u općepovijesni situira Kolarov opus u književnopovijesni kontekst, pogađajući istodobno bit njegove nadvremenske aktualnosti. Očito, najbolji je opis onaj koji, ističući dominantnu osobinu ili osobine konkretnoga književnog rukopisa, uspijeva umjestiti opus u povijesne silnice ne zaboravljajući nikada vlastiti povijesni trenutak, dakle razloge recentne životnosti postupka i ostvarenja: »Originalnost Kolara kao pisca i njegovo izdvajanje iz kruga suvremenika-prozaista zasniva se jedino – ali to i jest najznačajnije – na unošenju humora, što je i uvjetovalo da Kolarovu tematiku doživljujemo drugačije negoli kod pisaca koji su pisali o sličnim problemima ali bez te značajne i velike humorističke dimenzije. Po tom svom originalnom humorističko-satiričkom izrazu Kolar se izravno nastavlja na prozni opus Ante Kovačića«.5)

Krležijansko mentalno nasljeđe izgradilo je u naraštajima književnih oportunista i epigona provincijalnu nepovjerljivost spram lake rečenice, kratke poante, humornog zaokruženja. Biti duhovit oprašta se samo ako je popraćeno mjerom zloće. Kolar ni u cinizmu nije bio zločest, a kada je ismijavao, činio je to s mjerom empatije spram žrtve nečije zloće, ali i s potrebe da se u okrutnom, nemilosrdnom svijetu opstane i preživi. Biti razumljiv u nas je također nepreporučljivo, budući da nas metajezik često štiti lagodno prikrivajući duhovnu prazninu. Kolar je transparentnim izrijekom ispisao ujedno i neke od najpoetičnijih i najdirljivijih i najdubljih opisa ljudske tragike, suosjećajući bez jeftina sentimentalizma, ali i osuđujući bez moralizatorske patetike.

Takav Kolar bio je, zapravo, idealan u žanru kojega se, nakon dugotrajna spisateljskog iskustva i ozbiljnih koliko i smiješnih, no u svakom slučaju višedimenzionalno i mnogoznačno ocrtanih ljudskih sudbina, dohvatio na kraju svoga stvaranja i života. Žanru možda i najzahtjevnijem jer se obraća najstrožoj, neiskvarenoj, neopterećenoj publici – djeci. Dvije godine prije smrti Omladinska knjižnica Matice hrvatske tiskala mu je 1961. knjigu pripovijedaka za djecu Jurnjava na motoru. Za poznavatelje njegova stvaranja bilo je to možda iznenađenje, no temeljitija raščlamba njegova auktorskog rukopisa uklanja svaku nevjericu.

»Nije prvi put ni u svjetskoj ni u hrvatskoj književnosti da djela za djecu nastaju kao priče koje su pisci namijenili prvenstveno vlastitoj djeci. Tako je, uostalom, počela pisati i Ivana Brlić-Mažuranić. Kolar je tragičnim slučajem izgubio vlastitog sina. Stoga je i tako nježno prigrlio dijete rođeno u logoru u Staroj Gradišci, maloga Dadu, koga će i posiniti. Dadi je posvećena knjiga pripovijesti Jurnjava na motoru.«6) Sastavljena je od osam pripovijedaka, pisanih živim jezikom, dinamičnim stilom, slikovito, tako da dječju pozornost prikuje od prve do zadnje stranice.

Priča U vučjoj jami započinje tipičnim in medias res postupkom. Obrat koji golica dječju maštu, ali i neizravno potiče empatiju jest odmak od karakterističnog stereotipa vuka iz bajki kao utjelovljenja zla i opasnosti. Naime, ovdje je vuk prikazan kao, doduše, štetočina koja, međutim, zapavši u jamu s drugim, ljudskim bićem, zlosretnim Matom, tragikomičnim junakom koji je, umjesto vuka u vlastitu klopku uhvatio sama sebe, osjeća strah. Antropomorfizacija, naravna svim likovima bajki, ovdje izdiferencirano ocrtava psihizam bića u izravnoj životnoj opasnosti. Živost fabule i dojmljivi opisi egzistenata-okolica, uz neočekivane obrate i odmake od uobičajenih stereotipa, uzdiže protagoniste bajkovitih zapleta gotovo do karaktera.

Škakljiv konjić očituje piščevu svijest o potrebi ispunjanja klasičnog obrasca zabave poukom. Spoj humora i diskretno formuliranih poučnih poruka o odnosu čovjeka i životinje i ovdje je ciljanog čitatelja potaknuo i na razmišljanje o iznenadnoj promjeni naravi naslovnoga lika. Ljudska tvrdoglavost, kao i svaka pretjerana osobina u pričama za djecu, postaje smiješna, no pouka da su i životinje osjećajna bića, uza stanovitu dozu pameti, sasvim je ozbiljna u pripovijedanju formalno lakonskom, no upravo stoga i uvjerljivu i prijemčivu malome čitatelju.

Naravniji basnama, neki od uradaka zbirke, baš kao i Strpljivi Fabijan, svoje pripovijedanje temelje na antropomorfizaciji životinjskih likova, komunicirajući djeci njima privlačnim i prihvatljivim prosedeom općehumane ideje i poruke. Fabijan je tako magarac, odnosno, kako kaže pisac, »magareći ljepotan«, a njegovo i ime majke mu Genoveve pojačavaju humorni učinak. U simpatičnoj, naizgled nepretencioznoj pričici, ispričanoj toplim, jednostavnim stilom, pisac je svoju malu publiku neizravno uputio na čitav niz problema, usložnjenih uvođenjem u radnju razmažena dječaka Damira. Počevši od dvojbe smije li životinja biti tek igračkom hirovita čovjeka, pa bio on i dijete, dolazimo do problema je li samo dijete odgovorno za nedaće Fabijanove ili su možda roditelji negdje pogriješili te u čemu je njihova pogrješka, odnosno nisu li bili isuviše popustljivi spram dječjih hirova.

Priča Macan i Nebojša sučeljuje dva nesvakidašnja junaka, hrabra i prgava, ali dječaka dobra srca Mladena i hrabra pijetla znakovita imena Nebojša. U priči o zbližavanju životinje i djeteta izranja pouka o nošenju sa životnim nedaćama i dirljiva pripovijest o istinskome prijateljstvu čija snaga može čak i spasiti prijatelja.

Mladen, zvani Macan, junak je više priča zbirke, pa tako i one po kojoj je knjiga dobila naslov, Jurnjava na motoru. Ovdje je protagonist u karakterističnom položaju – dječak iz maloga mjesta prvi će put posjetiti veliki grad. Iskoristio je Kolar ovu arhetipsku fabularnu situaciju za konstrukciju vizure pripovijedanja bliske miljeu iz koga dolazi većina njegovih junaka. Usto je Macan, kakav je prikazan u ovoj i u svim ostalim novelama, idealan lik za pustolovnu fabulu u kojoj je i prilika da se, diskretno poučno, kakva je narav Kolarova pripovijedanja za djecu, prikaže kako je, ako je čovjek priseban, hrabar i nadasve pošten, moguće pobijediti zlo čak i ako je ono naizgled toliko jače da borba s njim izgleda unaprijed izgubljena.

Hrabri Macan Buzdovan, jedan delfin i jedan jarac, a našao se tu i morski pas, simpatični su egzistentni karakteri priče Na leđima delfina. Pustolovine, obrati, uzbudljiv odlazak na more, piscu je dobra prilika da problematizira i odnos između mašte i zbilje, pri čemu je prava vrijednost mašte, a time i književnosti koja na njoj počiva, učiniti život ljepšim, snošljivijim, zanimljivijim. No, Macan Buzdovan nije samo hrabar. On je, kako vidimo u priči Nogometna utakmica, i dobar organizator, vođa koji živim duhom, vedrom naravi, ali ponajprije upornošću i sposobnošću uvjeravanja, uspijeva privoliti druge da mu se pridruže, pri čemu je nogometna utakmica metafora uživanja u zajedništvu, a zapravo nagrada za uporan trud.

Poznati junak narodnih priča i predaja, ali i književnih djela, Petrica Kerempuh, u Kolarovoj je istoimenoj poduljoj pripovijetci postao još jedan njegov pustolovan junak nemirna duha. U ovom spoju pikarskog i pustolovnog pripovijedanja sve je puno šala i vragolija. Junak ne mijenja samo mjesta, on je neprekidno u pokretu, ali osim boravišta, mijenja i zanimanja, ne mogavši se nigdje i nikako skrasiti. Zapravo, njegovo je jedino boravište priča sama, jedini pravi zavičaj i Slavka Kolara, rasnog pripovjedača, prodornog i suosjećajnog poznavatelja ljudske naravi, jednog od najvećih književnika hrvatskoga dvadesetog stoljeća, a i hrvatske književnosti uopće.

____________________

1) Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb – Ljubljana 1987., str. 308.

2) Milan Kundera, Umjetnost romana, Zagreb 2002., str. 142.

3) Krešim Nemec, Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine, Zagreb 1998., str. 188.

4) Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti / Od Baščanske ploče do danas, Zagreb 2003., str. 352.

5) Miroslav Šicel, u: Slavko Kolar: Pripovijesti / Autobiografija. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 90, Zagreb 1964., str. 18.

6) Antun Pavešković, »Kristalna kocka djetinjstva«, predgovor u: Slavko Kolar, Jurnjava na motoru, Zagreb 2001., str. 8.