Slapovi ljubavi, snopovi znanja

Knjiga o kojoj je ovdje riječ zove se Ukrajinistički smjer hrvatske slavistike i napisao ju je slavist, ukrajinist, kroatist Jevgenij Paščenko, koji je mnoge od svojih 70 godina života proveo u sveučilišnim dvoranama, kao student, poslijediplomand, doktorand i poslije u svim nastavničkim sveučilišnim zvanjima – od sveučilišnoga predavača do redovitoga profesora. Tko ne zna o njemu i njegovu djelu malo više od spomenutih činjenica očekivao bi solidnu profesorsku knjigu koja čitatelja pouzdano vodi kroz problematiku imenovanu naslovom. Doista, ova knjiga je i to, ali ne samo to.

Svatko može iz naslova poglavlja i potpoglavlja već malo više saznati o sadržaju knjige, svatko se iz predgovora poštovanoga ukrajinskoga akademika Stepana Pavljuka može uvesti u djelatnost Jevgenija Paščenka i naslutiti što je sve radio i kakve je sve bitke vodio. Nema stoga smisla niti da prepričavam sadržaj knjige niti da pišem enciklopedijsku natuknicu o njezinu autoru. Htio bih, makar i samo u naznakama, posredovati s kojim sam osjećajima knjigu dočitao i s kojim sam osjećajima inače čitao Paščenkove tekstove; htio bih napisati makar i nespretnu pohvalu autorovim težnjama i ostvarenjima.

Ukrajina i Hrvatska tako su si blizu i tako daleko. Prostorom i brojem stanovništva vrlo različite imale su dijelom sličnu povijesnu sudbinu: neprekidno su morale dokazivati da jesu to što jesu i da ne kane biti nešto drugo. Tek iz Paščenkovih tekstova uvidio sam da su se, ne samo u novija vremena nego odavno, te sličnosti prepoznavale i u jednoj i u drugoj sredini i uvijek je u obje bilo ljudi koji su sa simpatijama pratili nastojanja u onoj drugoj da se izbori ono što svakom narodu po pravdi pripada. Kad je bilo moguće, pokušavalo se i djelatno pomoći. Kulture dvaju naroda zbog rečenih su razloga uspostavile najljepši mogući odnos: pokušaj u srodnoj sredini reći nešto o sebi, pokušaj u svojoj sredini reći nešto o onoj drugoj: prevedi i objavi pjesmu, roman, postavi izložbu, održi koncert, podigni spomenik... Narod bi rekao: Tuđe poštuj, a svojim se diči! Naravno, uvijek je toga premalo, a pogotovo onda kada ti netko moćan stavlja prepreke, sije zablude i sumnje.

Kada Paščenko piše o starokijevskom periodu ukrajinske povijesti i osluškuje glasove iz davnine da bi prepoznao početke ukrajinske samosvijesti i začetke ukrajinistike kao discipline, kada objašnjava hrvatski slavizam razumijevanje kojega puno pomaže u tumačenju i opće hrvatske povijesti i njezine kulturne dionice, kada šeće s Jurkom Križanićem ukrajinskim prostranstvima i upozorava na njegova poznanstva i njegove susrete s »knjigama kijevskih muževa«, kada objašnjava kako se dogodio kritički odmak od romantičkoga slavizma i pojednostavljene slike o Slavenima kao kolu složnih bratskih naroda, kada piše o ruskim i austro-ugarskim represivnim postupanjima, on neprekidno prepleće opću i kulturnu povijest i u tim prepletanjima traži i nalazi ukrajinsko-hrvatske dodire. I pritom ga ne zanimaju samo činjenice, nego uvijek ima potrebu upozoriti na zakonitosti, na procese. Tako se na zanimljiv način oslanja na tradicionalnu povijest i tradicionalnu filologiju koje, posebice u 19. stoljeću, nisu mogle jedna bez druge, jer je povijest nastojala spoznati što se i kako se dogodilo, a filologija nastoji pokazati što se i kako se o događajima priča.

Kako možeš razdvojiti povijest 19. stoljeća i beletristiku koja tada nastaje te beletristiku o tome vremenu, kako možeš razumjeti jezikoslovne studije iz toga doba ako ne uočavaš i ne razumiješ ono što Paščenko neprekidno pokazuje – kako se iskorištavaju slavenske i slavističke teme u ideološke svrhe, u interesu imperijalnih politika i kako je službena, državna slavistika puna tih ideologema koji bi htjeli izgledati kao znanstveni modeli. S druge strane, paralelno s tom službenom slavistikom živi i razvija se ona nacionalna koja teži afirmaciji i nacionalnih identiteta i slavenske uzajamnosti. Takve su procese vodili ljudi koji su znali da prema sreći ne vodi kljaštrenje posebnosti nego njihovo poštovanje.

Paščenko jako dobro razumije da svi pogrešni potezi i krivi stavovi nisu izašli iz zlih namjera, on razumije strah da ćeš oslabjeti slavenski korpus pa pristaješ na kompromise. On to razumije, ali ne opravdava. S veseljem ističe da su Šahmatov, Fortunatov, Korš ili neki drugi ruski jezikoslovci pomagali razumijevanju ukrajinske posebnosti, ali isto tako ne prešućuje da nisu imali snage dokraja biti uz ideju ukrajinske emancipacije. Slično kao hrvatski slavist svjetskoga glasa Vatroslav Jagić. Paščenko ne upotrebljava teške riječi, ali ne odustaje od toga da pojave naziva pravim imenom jer sve bi drugo vodilo prema zamagljivanju istine. A toga je bilo i previše. Sa zadovoljstvom je isticao primjere znanstvene čestitosti i ljudske hrabrosti s hrvatske strane. Rusisti u maloj Hrvatskoj (Antica Menac, Aleksandar Flaker, Milenko Popović) nisu se dali zarobiti uvriježenim stavovima i bili su na čelu osamostaljivanja ukrajinistike i njezina rasta u našoj zemlji. Iz svakoga retka koji je tome posvećen isijava Paščenkovo divljenje i zahvalnost za ljude koji su svoj nemali znanstveni autoritet uložili u plemenite ciljeve i koji su se usudili, ne samo u Hrvatskoj, nego i na međunarodnim pozornicama založiti se za znanstvenu istinu i ljudsku pravdu.

Otkad je 1983. u Kijevu objavio svoju knjigu o Vladimiru Nazoru i folklorizmu u hrvatskoj književnosti Jevgenij Paščenko je napisao izvanredno velik broj znanstvenih i stručnih rasprava o povijesnim, kulturnim i književnim hrvatsko-ukrajinskim dodirima i, u skladu s običajima našega vremena, povremeno ih objedinjavao u zasebnim knjigama: Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine (1999.), Ukrajinsko-hrvatske književne poredbe (2010.), Slavist i imperiji (2010.), Od Kijeva do Poljica (2010.), Juraj Križanić i Ukrajina (2015.), Hrvatski grobovi 1914 – 1918. (2016.), Tragom hrvatskih domobrana. Istočno bojište 1914 – 1918. (2018.). Naše je vrijeme skeptično prema autorima koji pišu i o etnogenezi i o baroku jer je danas sve usmjereno na specijalizaciju i to po mogućnosti što užu. Širina Paščenkova zahvata ne izlazi ipak izvan njegove glavne teme, a to su ukrajinsko-hrvatski odnosi: povijesni, kulturni, književni.

Filološke knjige recenzirali su mu filolozi, a povijesne povjesničari, a osim toga sve knjige nije pisao s istim ambicijama u znanstvenom pogledu. Knjige su kvalitetne i važno je uočiti da su samo dio, možda najvažniji i najpoznatiji, njegova humanističkoga djelovanja. U svojoj diplomatskoj djelatnosti pokušavao je ostvariti svaku ideju suradnje među dvama narodima koja je imala ikakav izgled na uspjeh. I imao je puno osjećaja za hrvatske teškoće u Domovinskom ratu i brinuo se da ukrajinska sredina dobije istinite obavijesti o onome što se kod nas događa. A sjećamo se koliko smo vapili za istinitom informacijom, kako smo tugovali što je tako malo prilika da kažemo istinu o sebi.

Kultura je uvijek u Paščenkovoj djelatnosti imala važno mjesto i to njegovo povjerenje u kulturu mora mu svatko objektivan honorirati. Sustavno se i fanatično zalagao da ukrajinistika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu zadobije status koje imaju druge važne filologije i onda kao nastavnik razvio vrlo razgranatu znanstvenu, stručnu, pedagošku djelatnost. U svoje znanstvene i stručne planove djelotvorno je uključio studente šireći tako krug onih koji stječu kompetenciju da sutra posreduju ukrajinističke sadržaje. Uključio je u svoje projekte (Ucrainiana croatica) i mnoge hrvatske Ukrajince i Hrvate koji se zanimaju za ukrajinsku kulturu. Znam tolike ljude koji se nisu s njim nikada sreli ali su mu intimno zahvalni za njegovo zalaganje da se urede hrvatski grobovi u Ukrajini iz prvoga svjetskoga rata i zahvalni su mu za knjige i rasprave koje je o tim grobovima napisao, i ne samo o grobovima, nego je usput tumačio relacije i ponudio nam korekcije naših uvriježenih mišljenja o pojmovima kao što su Galicija, Kozaci, Rusini i sl.

Knjiga koja je sada pred nama doima se kao opsežan i sadržajan sažetak svega dosad napisanoga i urađenoga. I tekstovi, i bibliografije, i fotografije prostora i objekata, posebno kulturnih i crkvenih, karte, naslovnice knjiga i drugi likovni materijal uvode nas u različita vremena i prostore, obogaćuju nas i raduju. I pitamo se – odakle poticaji za tako silne i djelotvorne napore?

Odgovor je, kao mnogoput u sličnim prilikama: poticala ga je ljubav, ljubav prema Ukrajini, ljubav prema ukrajinskoj riječi i osobito prema majstorima riječi, ljubav prema povijesti rođene zemlje i želja da pomogne u građenju njezine ljepše budućnosti, ljubav prema Hrvatskoj, svojoj drugoj domovini. Ljubav mu je dala krila jer nju, kao što kaže Pjesma nad pjesmama, ne mogu ugasiti vode niti je rijeka potopiti. Iz slapova ljubavi niknula je spremnost na napore i žrtve, a iz njih su niknuli i snopovi znanja kojima nas Jevgenij Paščenko daruje. Žetva je doista bogata i žetelac se može smireno i zadovoljno nasmiješiti.

_____________________
* Prije nekoliko mjeseci moj dugogodišnji kolega Jevgenij Paščenko poslao mi je rukopis svoje knjige Ukrajinistički smjer hrvatske slavistike i zamolio da za tu knjigu kojom je želio obilježiti 70. obljetnicu svojega života napišem predgovor. Napisao sam i poslao mu. Umjesto knjige stigla je pretužna vijest da je 8. svibnja 2021. u 71. godini svojega života Jevgenij Paščenko preminuo. Moj predgovor se stoga sada može čitati kao oproštajni govor. (Op.a.)