S nepravom podcijenjeni književnik

U književnosti koja se kao naša i ne može odveć pohvaliti humorističkim štivom, slučaj Slavka Kolara više je nego pokazatelj žalosnog stanja. Kako naime drukčije objasniti činjenicu da se pisca antologijskih književnih slika gotovo i ne spominje i nekritički svrstava u regionalne/provincijalne književne kurikule, nasuprot mišljenju književne historiografije koja mu pripisuje atribucije značajnog književnog imena i ponajboljeg »pisca međuratne rustikalne proze« te »kritičkog interpretatora naše društvene stvarnosti« međuratnog i poratnog vremena. A neke od najboljih piščevih knjiga proglašava vrsnima u humorističkom i ironijskom žanru; i ne samo njima!

Poput brojnih hrvatskih književnih imena i Slavko Kolar (1.XII.1891.-15.IX.1963.) danas je ostavljen tek književnim znalcima. U školama se njegove knjige čitaju posve malo, studenti ga spominju (tek) u kontekstu imena naše međuratne socijalne proze, a o nepravednoj »zaboravljenosti« govori i skromna književna recepcija posljednjih godina, neprimjerena stvarnoj ulozi ovog pisca. Svjestan da nije moguće ovim književno-povijesnim medaljonom obuhvatiti sve sadržaje Kolarove književne teme, ovaj članak nema ambiciju do li da bude skromno podsjećanje na pisca vrijednih književnih stranica, složeno od čitanja i impresija/natuknica/razmišljanja književnih povjesničara kojima sam opteretio rubove knjiga za predavanja studentima posljednjih godina.

Slavko Kolar, ponajprije je (bio) pripovjedač i dramski pisac, rođen 1891. u Palešniku kraj Garešnice. Osnovnu je školu polazio u Garešnici i Čazmi, gimnaziju u Bjelovaru i Zagrebu, pripremao se i odrekao svećeničkog poziva, studirao je u Francuskoj, a diplomirao na Gospodarskom učilištu u Križevcima. Nakon toga je, zbog potrebe agronomskog posla, često mijenjao boravak (Božjakovina, Požega, Karlovac...), izbliza upoznao život i složene društvene procese koji su se odvijali u našem selu u vrijeme gospodarski i politički zahtjevnih/kriznih predratnih i poratnih godina, što će se pokazati korisnim za njegov književni rad. Dobri poznavatelji Kolarova života i rada navode da je zbog poznavanja gospodarskog života sela, ali i bliskosti sa seljačkim vođom Vladkom Mačekom, za vrijeme Banovine postao vladin predstojnik za seljačko gospodarstvo, ali je napustio položaj nakon što je odbio Pavelićevu ponudu da postane ministrom. Potom se, navode književni povjesničari, povukao u Božjakovinu, da bi 1944. prešao na oslobođeni teritorij i uskoro, nakon umirovljenja 1948. i povratkom u Zagreb, postao profesionalni književnik.

Kao ugledan pisac Kolar je od 1947. do 1951. bio predsjednik Društva književnika Hrvatske/Društva hrvatskih književnika i urednik časopisa Republika, a položaj je napustio nakon sukoba s Miroslavom Krležom oko izbora u JAZU. Do sukoba je naime došlo kada je Krleža svojim autoritetom u Akademiju umjesto njega ‘progurao’ svoga prijatelja Ervina Šinka; povrijeđen time, Kolar nije šutio nego se sukobio s književnim članovima Akademije i objavio polemički tekst O prozi Ervina Šinka. Taj tekst Krleža je iskoristio da ga optuži za antisemitizam, ali i za vodstvo delegacije koja je u svibnju 1941. išla Paveliću na poklonstvo. Zbog Krležine optužbe Kolar je isključen iz Društva, o čemu posredno govori i ‘knjiga s ključem’ Glavno da je kapa na glavi (1956.), u kojoj se pojavljuju neka od lica zaštićena moćnim Krležinim kišobranom! Valja podsjetiti da je Kolar iskreno reagirao i kada je 1936. nagradu DHK dobio i roman Zmijski skot Fedy Martinčić; Kolar je naime tada žiri upitao tko je uopće čitao taj roman, navodeći da je riječ o djelu »vjerojatno dobronamjernog diletanta, (...), ali nikako (ga ne treba) nagraditi, štampati i tako mu dati pristup u ozbiljnu književnost« jer sama nagrada unosi »još veću smutnju u naše (...) prežalosne književne prilike«.

Kolarovo djelo je značajnije književnim osobinama nego brojem stranica, a po mnogima (Šicel, Visković, Mesinger, Jelčić...) spada među ponajbolje stranice hrvatske humorističke književnosti. Od samih početaka za vrijeme prvoga rata, pa do posljednjih stranica šezdesetih godina, u njima se ogleda pisac koji je humorom, finom ironijom s pokojim satiričnim i grotesknim naglaskom progovarao o životu našega sela i seljaka, ali i o malograđanskoj sredini s pamtljivim likovima i karakterima. U tom šaroliku svijetu njegovo je književno pero našlo mnoštvo situacija vrijednih književnog pamćenja te sadržaje koji ispod površine kriju dublje i složenije društvene odnose s tragičnim posljedicama na živote njegovih likova, osobito ženskih.

U prostorima Kolarovih proza, svejedno je li riječ o seoskima, čiji život poznaje dublje i sadržajnije, ili je riječ o onima s (malo)gradskom tematikom, šaroliki je svijet hrvatske provincije uhvaćen u vremenima društvene krize koja urušava njezine gospodarske, a s njima i moralne kriterije, koji rađaju tragedijama pojedinaca i cijelih obitelji. Kolarovim prozama defiliraju tako siroti seljaci pomireni sa svojom bijedom, lokalni pijanci koji utapaju nemoć i životno beznađe, ali i reljefno portretirani malograđani, karijeristi, političke ulizice i stranački uhljebi koji u svekolikoj društvenoj krizi nastoje zadovoljiti osobne ambicije i prozirne interese. O tomu u svojoj književnoj povijesti Miroslav Šicel piše: »Jedan bivši seljak sa zlatnim zubima, odličan majstor u kartama, iskusan palikuća, to jest čovjek koji je svoje dvije kuće s uspjehom potpalio i digao osiguraninu; školski nadzornik koji je tokom svoje karijere promijenio sve stranke i sva uvjerenja denuncirajući uz put svoje starije i mlađe drugove; jedan svinjski trgovac, koji je našao da je unosnije trgovati političkom robom negoli svinjama; iz jedne profesorske zbornice nenadano se izvukao mlad profesorčić, ljut unitaristički fanatik, koji se nadao da će sav parlament i svu javnost fascinirati svojim govorničkim darom i snažnim mislima; onda još jedan pop, pa učitelj i dva advokata«. Pri tome je u crtanju do punog izražaja došla Kolarova sposobnost da od životnih detalja i slika (sa)gradi priču koja potresnošću ljudskih sudbina, osobito kada je riječ o ženskim likovima, kod čitatelja izaziva empatiju i ljudsku bliskost.

Poznavatelji Kolarova djela i književna znanost ističu da je humoran pogled na svijet i na njemu utemeljenu pripovjedačku poetiku autor dosljedno gradio i razrađivao cijeloga književnoga vijeka. Već pripovijetke u knjizi Nasmijane pripovijesti (Pripovijest o tom kako je Feliks Pijevčević tražio život, Benjamin Urlašić ili Čovjek bez fizionomije, Historijska kljova; 1917.) otkrivaju sklonost humornom i ironijskom doživljaju likova i društvenih situacija. Iako se u recepciji može pročitati da mu je humor površinski i počiva na situacijama iznenađenja i neočekivanoga, s vremenom će se humor i ironija prometnuti do razine dominantne estetske kategorije. Do punog izražaja to će doći u knjizi Ili jesmo – ili nismo, napisanoj 1933. godine. Zbirka se, da podsjetimo, sastoji od proza: Kompromis, Ptica nebeska, Politička večera, Šljiva te naslovne Ili jesmo – ili nismo. Visković i Šicel ističu da su sve novele povezane temom kompromisa; u prvoj glavni lik-gimnazijalac ne prihvaća majčinu udaju te je osuđuje; u Pticama nebeskim, u kojoj nije teško prepoznati autobiografsku pozadinu vezanu uz stipendiju i boravak u Francuskoj, govori se o razočaranom intelektualcu koji se vraća u Zagreb riješen da se zbrine i namjesti na kakav položaj, dok su u prozama Politička večera i Šljiva glavni likovi ‘preuzeti’ iz redova raznolike provincijalne inteligencije koji se pokušavaju uzdignuti iznad sredine, da bi na kraju, nemoćni u tome, pristali na truli kompromis. Posebno je rječita zadnja novela/pripovijetka s temom tragike pojedinca koji nikako ne uspijeva promijeniti životni status nespojiv s njegovim (prevelikim) očekivanjima.

Istinsku potvrdu Kolarove zrelosti, književnog kapitala i bjelodani dokaz njegove osebujne i specifične književne pozicije, predstavlja knjiga Mi smo za pravicu (1936.). Sastavljena je od šest novela od kojih su Breza, Svoga tijela gospodar, Kriza i Ženidba Imbre Futača otprije tiskane u periodici. Njihova se radnja događa u fikcionalnom provincijalnom pejzažu, između Velikog Gnijezda i Bikovskog Vrha, a tematiziraju različite situacije teškog seoskog života koje rezultiraju životnim i moralnim posrnućima, i na kraju dovode do ekonomske propasti, razočaranja i životne promašenosti. Književna historiografija s pravom podastire da je sadržaje za pripovijetke Kolar pronašao u životu seljaka u mjestima službovanja na državnom imanju, na što upućuje i lokalni dijalektalni kolorit kojim se njegova lica legitimiraju.

Dvije novele u spomenutoj knjizi, Svoga tela gospodar i Breza, imaju posebno mjesto i smatraju se ponajboljima. Breza je, spomenimo, uvrštena i u Nemecovu antologiju Hrvatske novele, a bila je i povod Frangeš-Žmegačevoj interpretaciji. U književnom/pripovjedačkom smislu navedene novele predstavljaju i Kolarov odmak od ranije humorske perspektive kojom je karakterizirao svoje likove i nastojanje da otkrije njihove psihološke karaktere, posebno kada je riječ o krhkim i lomljivim ženskim likovima. Likovi Janice i Rože po mnogima su ponajbolje psihološki portretirani ženski likovi u hrvatskoj književnosti. Empatija koju likovi, femme fragile kako ih karakterizira Žmegač, izazivaju u svijesti čitatelja, učinila ih je književno posebnima, za što zasluge svakako dijelom pripadaju i filmovima što su ih Fedor Hanžeković i Ante Babaja na njihovu temelju napravili; Hanžeković Svoga tela gospodar, 1957.; Babaja Brezu 1967. godine.

Pripovijetku Breza, za koju je sadržaj i lik našao u stvarnom životu, Kolar je gradio na sudbini mlade i lijepe žene koja se nije uklapala u okružje, što će na kraju dovesti i do njezina tragičnog usuda. Kolarova je Janica opisana kao »tanka (je) ona i slabašna. Ali visoka i strojna. Pa dok druge cure i snaše teško koračaju kao medvjedi, u njenom hodu ima nešto ritma, možda čak i elegancije. Oči su joj plave, plavije od jasnoga neba, a za kosu rekoše neki, da je crvenkasta, a neki, da je zlatna i pozlaćena. Svakako izvrsno je pristajala onom okruglom, bijelom lišcu i onim nasmijanim, malim usnicama«. Razlika spram seoskih žena s kojima je živjela ogleda se ne samo u njezinu vanjskom opisu, nego u njezinoj unutarnjoj prirodi (»Sve vrućine, strahovite vrućine, pa boli u utrobi, pred očima sve mutno, sve drugačije. Počela je buncati i ‘fantazirati’, o nekakvim anđelima, o cvijeću, o muzici, o tamburašima, pa opet o svom mužu Marku. Tepa ona njemu kao malom djetetu, pa onda spominje njegove oči sokolove, njegov gizdavi brk i perjanicu za šeširom. Nasmijali se koji put domari, makar je stvar bila žalosna, jer je sve to bilo očit znak, da joj se mlada duša sprema na počinak«), što će njezin život usmjeriti tragičnom raspletu: »Oj Janek, Janica draga – vapila je stara Labudanka – naj mi mreti dok ti sveću ne zapalim! – preklinjala je ona nju. – Janica mila, naj mi brez sveće mreti, ne bu ti dušica puta videla vu nebeske dvore!...Ali Janica, kao da se nije na to osvrtala. Njen je pogled bivao sve tvrđi, sasvim ukočen. Njene su ruke klonule, slabašne i prozirne, a iz lijevog oka odronila se jedna bistra suzica. Kad se svijeća našla, bilo je već kasno. Janica je bila umrla. Žene su kleknule, i topli, pobožni Očenaši zabrujaše kroz sumornu i kiselu atmosferu bolesničke sobe. Zapalili su svijeću iako je bilo kasno, a stara Labudanka nije mogla da se smiri. – U-u! Bože-e, Bože-e!...Se bi dobro bilo, samo da ni brez svijeće mrijela... Bogek dragi, oprosti mi moje teške grehe!...«.

Na isto upozorava i Viktor Žmegač u sjajnoj interpretaciji: »Janica je po izgledu, držanju i naravi drukčija nego djevojke u selu. Nameće se pomisao na opreku ‘prosječno, tipično’ i ‘posebno, nesvakodnevno’, osobito s estetskoga gledišta. No i u mentalnom pogledu Janica donekle odudara od prosječnih ljudi u selu. Ona, doduše, zna što se u obiteljskom domu očekuje od snahe, napose od žene onoga sina koji se bez obzira na svoju starost, kasnije oženio, dovodeći u kuću drugu snahu. Seoski je običaj da se toj drugoj snahi (a to je ovdje Janica) naprti više posla nego prvoj. Ona i ne bježi od posla, dapače, ona ga obavlja marno, ponekad i vedro, ali je muči sebičnost i vulgarnost mnogih ljudi, a prije svega pomanjkanje ‘pravice’ u nekim starim, nerazumnim običajima. Iskrenost njezinih osjećaja tvori, svakako, s krhkošću i ljepotom njezina stasa osebujnu cjelinu, znamen bića koje je, gotovo bismo mogli reći, predodređeno, predestinirano za sudbinu koja ju je zatekla: za bolest, koja će prije napasti osobe nježne konstitucije, i naposljetku za smrt. Znakovito je za njezinu duševnu posebnost upravo i psihičko zbivanje u stanjima koja prethode agoniji«, posebno naglašavajući da su njezin lik i njime uvjetovana sudbina dio »velike tradicije, premda se to na prvi pogled možda ne očituje« te zalog njezine književne životnosti i – trajnosti, te empatije koju kod čitatelja izaziva.

Pripovijetka Svoga tijela gospodar također privlači tragičnom sudbinom ženskog lika, a govori o hromoj djevojci (Roži) koju udaju za mladića Ivu. Iako pristaje na udadbu, Roža ne želi tjelesni odnos sa suprugom, ponavljajući kako je ona svoga tijela gospodar. Objavljena u knjizi 1936. godine, ova pripovijetka je imala kazališnu praizvedbu 1956., a izvedena je u kazalištima u Varaždinu, Rijeci, zagrebačkom Gavelli, a više od stotinu puta igrana je i u Kazalištu Kerempuh.

Godine 1938. Kolar je objavio knjigu Perom i drljačom iz čijeg feljtonskog sadržaja s podosta autobiografskih naglasaka kritika posebno izdvaja Quo vadis, Europa? u čijoj pozadini transpariraju glasovi ideologija koji će dovesti do drugoga rata, a slično je i u podlozi rjeđe spominjane zbirke Glavno da je kapa na glavi. Vezujući naime djeliće njezina iskustva uz imena i pojave pojedinih aktera zagrebačkoga kulturnog života uoči rata, zbirku će kritika čitati u ključu; npr. u naslovnoj se priči govori o pjesniku koji odbija spasiti djevojku Židovku, u Migudcu o piscu ljevičarskih ideja koji se u ratnim okolnostima ponaša oportunistički, a u pripovijetci U višim sferama spominju se Krležini stihovi. Iako je knjiga prošla posve nezapaženo, svojim sadržajima otvara široko polje prepoznavanja, što može biti dodatan razlog njezine zanimljivosti. Svakako su današnjem čitatelju zanimljive i pripovijetke u kojima Kolar pripovijeda o likovima zagrebačkog građanskog društva (Natrag u naftalin...) koje, osim književne privlačnosti, na svoj način dokumentiraju vrijeme uoči rata i u ratu o kojem se naša književnost ne može baš pohvaliti književno relevantnim stranicama.

U Kolarov književno-povijesni portret svakako vrijedi upisati i stranice dječjeg štiva (Na leđima delfina; Jurnjava na motoru) te drame, filmske scenarije i sinopsise, što ga i dodatno legitimira značajnim imenom naše književnosti, napose njezina humorističkog i humoresknog odvojka.

Za kraj, umjesto zaključka, poslužit ću se Šicelovim riječima koje, držim, imaju snagu književno-povijesnog pravorijeka: »Nadovezujući se na hrvatsku proznu tradiciju, Kolar se uklapa u onaj naraštaj stvaralaca koji je ponajprije nastojao literarno fiksirati društvenu stvarnost svoga vremena, no njegova se originalnost zasniva na specifičnom unošenju humora kojim je protkao fabule svojih pripovijedaka, što je i omogućilo čitateljstvu da drugačije doživi njegovu tematiku negoli onu pisaca koji su pisali o sličnim problemima, ali bez te humorističke dimenzije«. Nadam se da neću pogriješiti ako kažem da se u navedenim riječima zrcali posebnost i specifičnost Kolarove književne pojave u hrvatskoj književnosti, što nažalost nije dovoljno ni primjereno osviješteno. Neka stoga ova nepretenciozna i književno-povijesno intonirana deskripcija bude poziv na nova čitanja i izazove koje Kolarova književnost nudi!