Raščitavanje ružičnjaka

AVATAR

Odlažem tijelo uz vanjski zid, grudobran buke,
pa odjevena u još nekupljeno
naseljavam stanove u susjedstvu.
U formaciji riblje kosti provjeravam katove s pogledom
i premještam strane svijeta prostrte između dva sfumata.
Primam posjete u strpljivu povorku kutijâ knjigâ
što checkira vlasi listova
prije uspinjanja prema stropovima.

Dok preslagujem zidove pa rekomponiram mirise,
u klici svjetla održavam njegov portret s mačkom
– toplu grudu pred kojom svlačim plivaću kožicu
između prstiju noći.

SIPINA

To što gradimo ima ime, i zidove na istim mjestima,
živu ogradu pripitomljenog zelenila i anatomske jastuke
za korigiranje snova.

Ta gradnja počiva na brojevima i dala bi se iskazati svežnjevima godina
u koje smo uvezali dugačke kurzive
– jezični plankton koji hrani naša kartonska poprsja.

MAČJI GRM

Mijenja boju. Prilagođava dužinu dlake registru
našeg diskursa (za koji smo roditeljski pripremili
oba krila, toplo podstavljena onomatopejama).

Kormilom repova manevrira tjesnacem suhozidâ
– do potoka, u kojem njuši sliku slike;
zaperke vjetra u odloženim košuljama svlaka.

KRADLJIVICA

Ne zna da znam kako je bila posudila zauvijek
kapu – u međuvremenu – uvenule violetne književnice.
Ne misli da poznajem modele koje je (opet bila) skinula
– tračem – za generacijski portret na proznom štafelaju.

Struže grafit hrvatska književnica s vrućeg prezenta
i ne primjećuje da joj očna jabučica predugo istražuje pût
japanske ambalaže slavenskih stihova u mome krilu
od koje već mijesi krojni arak za novu parabolu.

MEHANIČKA NEVJESTA NA PODRAVSKOJ MAGISTRALI

Kad suton opaše pregaču Norme Bates,
zidovi jednom rukom
presvuku tapete prizorima iz lova
i psi se rastrče za pernatim grudama
prije no što ih dosegnu hladni alati
taksidermije.

Iz kolotura mjesečine
izvlači neravnu liniju ceste
– uže koje preskače na dugim svjetlima
mačjih očiju,
u čvrstoj pletenici dalekovodâ
i željezničkih pragova.
Mokrih nogu
s ograncima mraza na bedrima
zaviruje u krošnje
po kojima se gnijezde oblaci
– tehnička reprodukcija pjene
iz koje (se) izranja bez aure.

BEATA ZAMUROVANA

Ispruženi u tvrdo ukoričenom mraku
Knjižnice duša & Seksualnih lica
postajemo prirodna prepreka mjesečini
– nešto poput papirnatih grebena
ili lažne staze slonova
kojom se ljeto preodijeva za nove putnike.

Upregla je grad u zavežljaj oblaka
i ujahala u sliku
– prerano,
još su dohranjivali mlado zelenilo
debelim kriškama neba.
Mogla je podići potoke do sedla ledenjaka,
skupiti pupoljke slikâ u medaljonima jezerâ,
zaklonjena crnogoricom
isprobati krila najžućih leptira
pa koritom prvih kiša zaroniti
pod ok(n)o

– kroz koje iznutra mjerimo duljinu dužine
planinskog lanca složenog u zaglavni kamen
s(t)jenovitog ekrana.

CLICKBAIT

Sparili smo Lanu i Coetzeea
– kojega po Vuku prevode Kuci –
i sve je odmah zamirisalo na Damu sa psićem,
šetalište, Čehova i 1894.
Zažutjeli smo Lanu i Coetzeea
ljubavnim koktelom između stogova kamelija
u maglenoj opatiji na čijim krovovima
radnici smjenjuju galebove,
a Faktograf registrira galeriju silueta
bez provjerljive veze sa stvarnošću.

Prinijeli smo Lanu i Coetzeea
kao žrtve klikabilnosti
mačkama što glume sfinge na ulazu u veljaču
– leđima okrenute moru
koje sve pliće zaranja
po nove zagonetke.

NA SOBU VESNE PARUN

stavljamo račun od 10. travnja
– pripovijest o insuli
koju, i ove godine, odbija primiti
svako kopno pred kojim se utabori
– povijest otpora
odmetnute povijuše jezika
u hipertekstu zabludâ
– vijest o ribama
koju dijeli konobar u toplicama
s tijelima što pamte
dodir njezinih perajâ.

SOBARICA

Ljeto je moja stara sobarica
– putuje sa mnom među kovčezima
klasno razlistanih Midsomerâ
– rasprema postelje u smjeru
akademskih i crkvenih kalendarâ
– poravnava vodotok nizbrdicâ
uz koje se nastavljamo penjati
kako bismo dosegli obod
zasnježenih planinskih kapâ

koje obrubljujemo
nordijskim dvokorakom.

ORAŠARI

Razgibavamo jutro
u mizansceni šume pošećerene mrazom

(kojoj bi Sven Adam Ewin vjerojatno znao skrojiti
meteorološki precizniji leksički pokrov)

– dok krckamo udovima odrvenjelim u hodu,
pod lukovima što se umnožavaju
pandemijskom progresijom
pa su u našoj rijeci sve rijeke
osedlanih koritâ,

iz kojih ispiremo priče
pozlaćenih nevoljnika.

BOLEST

– Mi smo djeca – odgovaramo
-logu i -loginjama
iznad tijela naše male mame,
što se presvuklo u narančinu koru,
i vreba rupu u konverzaciji
u koju bi otkotrljalo
cijeli taj svemir na kotačićima
koji se opire njezinoj vertikalizaciji.

– Samo se prekrižim – kaže
(dok je forwardaju kući)
– ne mogu više moliti.
Na kraju otpusnog pisma,
ispresijecanog upitnicima,
moj otac
(koji sanja samo tvrdokorne istine
otporne na fikciju stvarnosti)
postavlja dijagnozu:
– Nećeš živjeti dvjesto godina,
nemoj više pisati knjige.

KONVERGENCIJA

Ja sam dakle Petar.
Zanijekat ću i bez pijetlova svoj apostolski staž
u kojem smo lovili lažne prijatelje slavenskih jezika
mrežama prostrtim preko leđa mlađeg nabranog gorja;
kljunovima oštrih nizinskih vjetrova
premještali jezerâ, zaspala na granicama carstava,
po kojima su naša tajna djeca skupljala okamine na(ra)cije
– prije no što nas je otkrio kontinent
koji ćemo naseliti bučnim šutnjama.