Putnica iz vlaka

Ivin godišnji odmor, ili urlaub kako su ga svi zaposleni u Njemačkoj ili Austriji zvali, bližio se kraju. Tri tjedna sa slobodnim danima brzo su prošla. Svake večeri on i njegovi prijatelji pred seoskom trgovinom ispijali su pivo, nizali prazne boce i gajbe. Natjecali su se tko će naručiti novu. Tome su se najviše radovali seoski besposličari, koji su uglas dovikivali: »Vidi šta su ljudi! Ostali isti, nisu se popapučili!«

Najviše gajbi naručivao je stari momak, neženja, Iva Luketin.

Nisu se osvrtali na poglede ljepuškastih djevojaka koje su se nadale da će ih zapaziti neki okorjeli neženja i povesti je sa sobom. Riješile bi se tako motke i seoske prašine i gledale svjetla najčešće njemačkih gradova: Münchena, Stuttgarta, Geislingena, Karlsruhea ili Göpingena gdje je radilo i najviše momaka, ali i oženjenih ljudi s diljskih brda.

Prošla selačka Snježna Gospa i kirvaj na kojem je Iva bio gost kod Mate Obrovca, stigao je i kirvaj za Preobraženje. Godinama bi tada svratio kod Pekarovih i Bracinih. Posjetio bi i prijatelja, strastvenog lovca Janka zvanog Brđo. Bezbroj puta ponavljali su priče o organiziranom lovu, ali i krivolovu, pokušajima da uz pomoć dresiranih iskusnih pasa iz gustih šikara na čistinu i prosjeke istjeraju lukave veprove ili pak iz mladih grabika jelene kapitalce koji su se odazvali zovu mladih košuta željnih ljubavi.

Iz Spačvanskih šuma stigli bi čak u šumu Merolino, a odatle gonjeni psima preletjeli bi i u Debelu ili Lipovačku šumu. Često bi raubšicerima, čim bi ih ugledali, ruka od uzbuđenja zadrhtala jer bi to bili primjerci rogovlja s dvanaest i više parožaka, o kojem bi se godinama pričalo, prepričavalo i dodavalo. Katkad ih bistro oko i vješta ruka nisu iznevjerili i uspjeli bi uloviti neki trofejni primjerak o kojemu su poluglasno pričali samo međusobno daleko od ušiju doušnika. Stoga je među njima vladalo strogo pravilo »JZZ«: jezik za zube. O krivolovu doušnici bi obavezno izvijestili nadležne u milicijskim stanicama pa bi nakon pretresa raubšiceri završavali na sudu i u zatvoru.

Svaki puta Iva bi navratio i k vlasniku velike birtije zvane »Kozin trg« Marijanu Petrovom kome se nije mogao izgovoriti za nedolazak.

Svi bi se oni za nekoliko dana okupili za proštenje i kirvaj za Veliku Gospu u Ivinoj kući. Stigli bi stari prijatelji gastarbajteri, ali i oni koji to nisu. Uzalud se svake godine Ivina mati Barica, uznojena i umorna, ljutila i glasno vikala: »Samo da se oće moj Iva oženit, da ne moram više sama služit ovu muškadiju kojima je važnija pivska flaša i pijano društvo, nego žena il’ kakva cura!« Svi su se na to grohotom smijali.

Čim su rode iza blagdana Velike Gospe napustile svoja gnijezda, najavile prve magle i dolazak jeseni, prije povratka u njemački grad Geislingen i tvornicu posuđa WMF, preostao je Ivi još jedan kirvaj u Djedovom domu za svetog Bartola i odlazak u goste prijatelju i radnom kolegi Mati Kolaru. Iza toga opet ga je čekao povratak u baraku broj sedam, posao za šlajfmašinom, brušenje i poliranje tek izrađenih lonaca, zdjela, noževa, vilica, žlica, tava... Uvijek bi se vraćao u baraku prašnjav i crn poput dimnjačara koji je tog dana očistio bezbroj dimnjaka.

Na Bartolovo, iza trećeg piva, Mati se jezik razvezao. Svi su znali da je topli ležaj i dom pronašao kod jedne njemačke starije gospođe udovice, a on je to uporno prešućivao.

»Iva, ostavi se VMF-a i šlajfmašine! Metalna prašina sjest će ti na pluća! Imam jedan poso ko stvoren za tebe!«

»Reci, baš me zanima«, odgovorio je zainteresirano. »Samo na bauštelu neću. Otkako mi je kum Joza pao sa skele vijadukta u gradnji, s više od trideset metra visine, i sav izlomljen umro u najtežim mukama, plašim se visine. Radit ću svaki poso, samo taj neću! Ne usudim se više popet ni na trešnju, jabuku il’ krušku, a prije sam se penjo i na najviše rastove!«

»Možeš radit ko konobar u brzim međunarodnim vlakovima, na primjer putuješ od Münchena, preko Salzburga, Zagreba, Beograda pa sve do Istanbula... Lipo se obučeš: zgodan si, crni sako, bila košulja, crna leptir mašna, crne hlače ispeglane na crtu, lakirane crne cipele, uvik svježe obrijan i namirisan s obaveznim brčićima. Koja te cura il’ žena ne bi pogledala?! Osmijeh i lipa riječ i tringelta kolko oćeš!... Samo ćeš na brzinu naučit nekoliko rečenica. Na njemačkom, mađarskom, slovenskom, grčkom, turskom... Uvatiš vezu s policijom i kondukterima, carinicima i marke se u buđelar samo slažu!«

Mata Kolar zagrijan pivom bio je sve uporniji da prijatelja Ivu Luketinog nagovori da prihvati novi posao. »Doći ćeš k meni nakon urlauba. Upoznat ću te s kumom Barišom. On je taj poso radio skoro cili život. Bio je konobar u međunarodnim vlakovima. Taj ti je premazan svim mastima, Sad će u penziju pa bi svoje iskustvo želio prenit nekome ko će to znat cijenit. Nabubat ćeš ono što moraš odma znat, počevši od pozdrava. Nabrojiš ponudu i upisuješ u notes šta je koji putnik naručio. Moraš samo pazit iz kojeg je vagona. I okani se kartanja i prevaranata! Znaš i sam kolko sam te puta izvuko. Kad vidim da će ti pokupit svu plaću šta si zaradio posudim od tebe novce, samo da ti ne uzmu i zadnju marku. Nisi znao da oni sve dogovore i navuku te, i za noć ode tvoja mjesečna plaća, a ti, Iva, šlajfaj noćima, subotom i blagdanom. Ovo ti je nešto posve drugo...«

Iva je pristao i tako su počela njegova dugogodišnja putovanja.

Obučen u crno odijelo, s bijelom košuljom i crnom leptir mašnom, gurao bi kolica ispred sebe, s naslaganim bocama alkoholnih, bezalkoholnih pića, sa skuhanom kavom i mlijekom, prolazio bi hodnicima glasno vičući, tako da su putnici u vlaku još iz daljine čuli njegov dolazak s asortimanom pića što nudi. Glasna ponuda putovala je hodnikom budeći usnule putnike dok je prepuni brzi vlak klizio prugom.

Zastajao bi Iva ispred kupea i primao narudžbe, otvarao boce s pićem, točio u široke ili visoke čaše ili bi iz bijelog bokala sa zlatnim obrubom i poklopcem sipao kavu u plastične čaše i nastavljao dalje.

Dobro je zarađivao, dvostruko mu je bio plaćen noćni rad, a nije odbijao ni rad nedjeljom i blagdanom, uvijek spreman biti na usluzi ljudima koji putuju. »Uvik neko nekamo putuje, a moje je da mu putovanje bude ugodnije i da mu brže prođe«, govorio je. Za osmijeh i uslugu, srdačnost i profesionalnost dobivao bi ponekad i izdašne napojnice, tako da je nakon nekoliko godina u Münchenu štedeći svaku zarađenu marku prikupio toliko novca da je kupio dvosobni opremljen stan. U njemu bi se odmarao, ali i sve češće dovodio djevojke ili žene slobodnijeg ponašanja željne avanture koje bi upoznavao na dugim putovanjima. I tako godinama... A onda je njegov münchenski stan bio rezerviran samo za jednu ženu. Došla je i ostala. Radila je na Marienplatzu, u trgovini modne konfekcije. Kako je to počelo?

Iva Luketin, plavokosi i plavooki, ljepuškasti momak srednje visine, tu je mladu lijepu djevojku odmah zapazio. Prvi put ju je vidio na putovanju za Tursku, Grčku ili neku drugu zemlju daleko na Istoku. Sjećao se dana kada ju je ugledao. Bila je to možda sedma ili osma godina njegovog rada u vlakovima sa spavaćim kolima i restoranom.

»Ovog ljeta vidio sam djevojku kakvu još nisam sreo na diljskim brdima ali ni na brojnim stanicama na kojima smo stajali«, pohvalio se nakon ponovnog susreta s prijateljem Matom Knezom. Redovno su se viđali u restoranu na münchenskoj željezničkoj postaji i nakon što je prihvatio novi posao.

Sjećao se da je bila obučena u mini haljinu visoko iznad koljena, boje bijele kave s kožnim remenom boje trule višnje i s velikim ve-izrezom što je isticao njezine grudi i lijepe duge noge što su još više naglašavale modre moderne cipele s visokim peticama.

Imala je dugu valovitu kosu skoro do ramena, boje zrela žita, pravilno lice i smeđe oči s malo našminkanim trepavicama. Tanke obrve diskretno su bile označene olovkom, a usne ružom boje ciklame. Dok se smijala i okretala crnokosom momku s podužom kosom i modernim hlačama sa širokim nogavicama u obliku trapeza i špic lakiranim cipelama vidio je njezine pravilne bijele zube. Na nježnom vratu malo obojanim puderom svjetlucao je zlatni lančić sa sidrom i križićem.

Sjeća se da su naručili viski s ledom. Prozor kupea bio je poluotvoren. Dok ih je posluživao u nosnice mu je ušao profinjeni miris skupog parfema, mošus, jasmin ili nešto slično njemu. Na nježnim prstima, na kojima se na njegovanim noktima isticao ljubičasti lak, uočio je široku zaručnički prsten.

»Bože, pa ona je zaručena!«, pomislio je razočaran.

»Jeste li za kavu, ja častim?«, upitao je samo da joj čuje glas.

»Ne, dovoljan nam je viski«, odgovorio je nepoznati, potom ustao i prišao prozoru rekavši: »Zatvorit ću prozor, propuh je! Ide mi na živce kad vjetar lamata zavjesom«. Ona je šutjela.

U trenutku dok je zaručnik pomicao zavjesu i zatvarao prozor, putnica iz vlaka pogledala je Ivu u modre oči i nasmiješila. »Ja bih ponuđenu kavu popila, al’ ne smijem«, kao da mu je htjela reći. Dovoljno mu je govorio njezin pogled i osmijeh.

Iva je naplatio i dodao: »Navratit ću kasnije pokupit čaše«.

Pri povratku još je jednom ušao u kupe, pogledao putnicu pogledom punim želje da se ponovo vide.

»Hvala Vam, možda se u ovom vlaku ponovo sretnemo«, mahnuo im je na pozdrav.

Nakon desetak dana, dok je gurao kolica s pićem i kavom, zadrhtao je čim ju je ponovo ugledao. Učinila mu se još ljepšom. I njoj, ponadao se, bilo je drago što ga vidi.

Otvorio je kupe vagona. Pogledao ju je i zapitao: »Izvolite, jeste li za neko piće ili kavu?« Bila je u kompletu crne boje, izgledala je svečano kao da zajednički idu na neku svečanost ili u svatove.

»Hvala vam, poslije ćemo u restoran na piće i nešto pojesti«, zaručnik ga je prekinuo. Ona je šutjela.

»Doviđenja i sretan vam put!«, procijedio je.

Nakon toga više je godina nije vidio. Srce mu je snažnije zakucalo kada ju je opet ugledao u kupeu. Bila je sama, bez pratnje, punašnija, ali i dalje vrlo lijepa. Ovaj put u kostimu boje narcisa. Kosa joj je bila puno kraća, bez uvojaka, obojana u svjetlu boju poput rascvjetalog suncokreta, Upravo je završio smjenu. Topla se večer spuštala na posavsku ravnicu. Odlučio je putnici iz vlaka prići i konačno je upoznati. Ostao je u službenoj konobarskoj odori.

»Dobar dan«, pozdravio je i odmah zapitao: »Je li slobodno?«

»Da«, nasmiješila se.

»Nemaš pratnju?«

»Odakle ti to da imam pratnju!?«

»Nisam zaboravio dan i godinu kad sam te prvi put sreo. Zaručnik ti je pratio svaki korak, čak je odbio piće što sam ponudio njemu i tebi. Ko te ne bi zapazio?! Taku djevojku nisam često viđao na svojim putovanjima, a, fala Bogu, u ovi desetak godina prošao sam tisuće kilometara. Da se upoznamo: Ja sam Iva Putujući«, našalio se.

»Ja sam Sanja.«

»Onda, jesi li se sretno udala? Tako lijepa i pametna žena, nikada ne promaši u izboru!«

»Al’ ovaj put je promašila«, kratko je dobacila.

»Kako se to moglo dogoditi tako lijepoj i pametnoj curi?«

»Moj promašaj, kriva procjena! Umjesto poljupca, kad god bi se u kasnu noć pijan vraćao kući, stigao je šamar, umjesto zagrljaja – šaka u oko. Bilo mi je dosta svojima izmišljati da sam pala niz stubište ili se sama lupila o vrata. Rastali smo se svatko uz svog odvjetnika, uz uobičajeno: ‘Neslaganje u naravima’. Zapravo, povod je bila njegova ljubomora i novac što ga je posuđivao od mojih, tobože za biznis, a zapravo sve je davao na kocku, sportsku kladionicu ili kasino.«

»A i karta nije puno bolja, sve sam i sam dobro iskusio«, pomislio je u sebi, ali je prešutio jedan dio svog života iz mladosti. Samo je potvrdio Sanjine riječi: »Da, kocka je gadna stvar. Kad zaglibiš jako se teško iz tog blata izvuć! Zaboravi to, sad te pozivam na kavu kad si me onda odbila.«

»Nisam ja, nego zaručnik. Uvijek je imao glavnu riječ i bio najpametniji...«

Sunce je zalazilo. Dok su prolazili hodnicima prema restoranu, a vlak prošao Vrpolje i žurio prema Brodu, pozvao ju je u jedan prazan kupe, stao pored prozora, zagledao se pa onda pokazao rukom prema sjeveru i zanesen se raspričao:

»Sanja, pogledaj ono brdo, i onu crkvu. E tamo je moje selo. Tu sam odrasto. Pored one plavičaste šume je Filin salaš. Još ko dječak volio sam tamo doći. Odanle, ako bi bilo vedro, osobito poslije kiše, uživao sam gledat vlakove koji lete nizinom, baš ovom prugom između šikara i šuma, pojave se, i začas nestanu. Svaki put bih pomislio ko se vozi u tim vlakovima i kamo putuju. Nisam ni sanjo da ću i sam godinama putovat tim vlakovima.«

Sjeli su u vagon-restoran. Ona je pila gusti sok, a on mali konjak s ledom. Popivši piće šapnuo joj je: »Pozivam te, pođi sa mnom, u kupeu mog vagona ima slobodni ležaj, kolega je otišo na urlaub...«

Nasmiješila se i potvrdno kimnula glavom.

Prolazili su hodnicima i vagonima. Iva koji je išao prvi okrenuo se i dodao: »Još malo i stići ćemo, evo moj je peti vagon od restorana. Stigli smo.«

Otvorio je kupe i upalio svjetlo. Dva su ležaja bila pripremljena.

»Imamo i krevete na kat, ako zatreba«, nasmijao se.

»Raskomoti se, biraj ležaj!«

»Ja ću tvoj«, nasmijala se.

»Moram se odmorit, brzo će dan«, dodao je.

Podigao se, povukao zavjesu, zagasio svjetlo i skinuo se samo u gaćice.

»Ljeti uvik tako spavam.«

»I ja ću se raskomotiti i obući pidžamu.«

Skinula je haljinu i ostala samo u grudnjaku i gaćicama, Iva koji je već legao uzbuđeno ju je gledao. Skladno tijelo u njegovu pogledu na trenutak bi se pojavilo obasjano mjesečinom ili svjetlima malih postaja kroz koje su prolazili. To ga je uzbuđivalo.

Ustao je tiho, prišao joj s leđa i lagano je dodirnuo usnama po vratu, a onda nastavio ljubiti dalje sve do gaćica, a zatim joj prstima otkopčao grudnjak. Ona se uzbuđena okrenula. Ubrzo su bili na ležaju, uzdisali, ljubili se, predavali, šaptali... Zagrljaji su bili čvrsti, sve čvršći. Izmoreni i sretni su ležali pa onda opet nastavljali, i tako skoro do jutra.

»Idemo na kavu, zaslužili smo«, šapnuo joj je na uho.

»Ti si zaslužio«, poljubila ga je.

»Možeš prijeći k meni u stan kad stignemo«, predložio joj je.

»Može, ionako najam puno plaćam«, odgovorila mu je sretno.

»Kad ćeš u moja brda?«, zapitao ju je oko Božića.

»Kad za nas napraviš kuću.«

»I napravit ću. Čim ševa zapjeva, na proljeće počinjem.«

Iva je kuću napravio, ali je Sanja stalno odgađala dolazak u diljska brda. Iza toga dogodilo mu se nešto neočekivano.

Kad se vratio s posla u stan, uzeo ključeve, počeo ih stavljati u bravu, iznenadio se. Vrata su bila otključana, Obučena, s kovčegom pored sebe, stajala je Sanja.

»Kamo ćeš ti, je l’ nisi na poslu?«

»Ne mogu više ovako. Odlučila sam otići. Nikada nisi kod kuće, stalno si na putovanjima. A ja neka čekam«, rekla je odlučno.

»Ostavit ću se vlakova, i meni je dosta putovanja i besanih noći«, odgovorio je pomirljivo.

»Sad je kasno«, rekla je razočarano.

»Da te odvezem?«

»Ne treba, naručila sam taksi.«

Okrenula se, zagrlila Ivu i krenula prema izlazu dodavši: »Hvala ti na svemu!«

»Uvik se možeš vratiti, vrata su ti otvorena!«, dobacio joj je na odlasku.

»Zašto se Iva Luketin nije nikada oženio?« pitali su se mještani s diljskih brda. »Sagradio novu kuću i opremio je, a mlada nikako da pređe njegov prag«, ogovarale ga babe i žene. Zašto mladenka nikada nije stigla? Kovčeg s njegovom tajnom nisu uspjeli otključati ni najvjerniji prijatelji, čak kada bi za Veliku Gospu pod mejanom, crnookosoj pjevačici stavljao marke u grudnjak, Čak se nije odavao kada bi u društvu popio koje pivo više. Na zadirkivanja i podbadanja: »Iva, šta se ne ženiš, sve si sredio?«, on bi se nasmijao i dobacio: »Žene su voćka čudnovata...«

Jedino bi, pri dolasku na urlaub, vrata njegovih skrivenih tajni malo otvorio vjerni prijatelj Mata Knez. »Ptica doletjela u Ivino gnijezdo, šepurila se pa odletjela!«, rekao je sa zagonetnim osmijehom.

Zaradivši mirovinu kao neženja Iva se vratio kući. Mirovinu mu je redovno svakog mjeseca donosio Božo Poštar. »Sigurno prima više od tauzenke!«, dobacivali bi već pripiti momci pred trgovinom pridodavši: »Evo Bože poštara, evo nam runde!«

»Kolko si Ivi uručio na ruke?«, pitali su,

»Eh, to je tajna što se nikome na odaje.«

»Ako je i dobra mirovina Iva ju je i zaradio«, ukorio ih Iva Krekan. »Naputovo se i naradio ko konobar sve na nogama i godinama u vlakovima od Münchena do Istanbula, svecom i petkom! Pet puta bi mogo obić zemaljsku kuglu!«

Kad je Božo Poštar otišao u mirovinu, golobradim momcima poštarima nije vjerovao. Svakog bi mjeseca ispod šupe izvezao svoj Volkswagen i odlazio u grad u banku po novac. Samo bi dizao novac za nužne potrebe, a ostalo bi dao pripisati na jednu od više štednih knjižica. »Zašto je bio tako obazriv?«, pitali su se neki njegovi susjedi. Bila je to njegova tajna. Nakon propasti vrlo poznate banke jedva je uz pomoć prijatelja i mita sa svoje štedne knjižice izvukao sto tisuća maraka. Zato bi često znao reći: »Koga su zmije grizle, taj se i guštera boji...«

Povezao je sa sobom uvijek nekog od svojih vjernih pajdaša i s njima se u nekom od gradskih restorana uz bogati ručak dobro počastio.

Živio je u staroj obiteljskoj kući, dok bi u novosagrađenu kuću, visoku prizemnicu, rijetko zalazio. Sagradio ju je na susjedinoj numeri, na mjestu stare obiteljske kuće tetke Bare što ju je nakon njezine smrti kupio od njene kćeri i zeta. Platio je koliko su tražili i nije se htio cjenkati, samo da u susjedstvo ne dobije nekoga tko mu se ne bi dopadao. Rijetko je u novogradnju zalazio, tek toliko da je prozrači. Svi su se u selu čudili kad su stigli radnici poznate gradske građevinske firme i započeli gradnju po sistemu »ključ u ruke«. Čak je trgovini specijaliziranoj za prodaju namještaja prepustio izbor kućanskih aparata i namještaja. Tražio je samo da kuhinja bude bijela, kuhinjski stol i stolice u masivu od hrastovine, a bračni krevet svijetloplave boje, unatoč tomu što se još nije oženio.

Nastavio je živjeti u staroj obiteljskoj kući s velikim ganjkom; namještaj je zadržao, sve je bilo onako kako je bilo dok je ovdje odrastao. Čak je ostavio starinski krevet s ležajem punjenim kukuruznom šuškom i slamom. Ostavio je i ambar i bunar s đermom i betonskim valovom, ugradio motornu vodenu crpku, provukao cijevi za vodovod i sagradio novu kupaonicu. Dugogodišnja navika da se istušira nakon putovanja vlakovima ostala je i nije je želio mijenjati.

Nastavio je obiteljsku tradiciju, imao je desetak ovaca i čopor svinja, krmača, nazimadi i prasadi. Čak je imao i velikog crnog nerasta. Krave nje držao premda mu je mati imala po dvije, jednu ili dvije junice, i redovno svake subote na gradsku tržnicu nosila sir, vrhnje i mlijeko, imala svoju zakupljenu klupu i redovne kupce.

U starosti bi otac Ilija svakodnevno po sunčanom vremenu, i po kiši, s gumiranom kabanicom na sebi, čak i zimi kad snijeg zavije visoko do kućnih prozora, istjerivao čopor svinja do šume Svraćnjak. Ponio bi lopatu, očistio snijeg i svinje bi rovale tražeći žir. Naložio bi veliku vatru, grijao se i pekao slaninu debljine dlana, što bi cvrčala, a on bi vrelu mast kapao na komade kruha i narezane glavice crvenog luka,

Najviše je volio jesen i vrijeme žirovanja, Omiljeno mjesto čuvanja svinja bilo mu je u Debeloj šumi kod debelog hrasta, ne samo zbog puno žira ispod njega i obližnjih velikih hrastova nego i zbog usječenog križa u hrastovu koru. Bio je to Markov križ, mjesto gdje je i on mogao imati svoj križ. Uvijek bi se boraveći pored tog hrasta sjećao hladne veljače 1943. godine, kada su partizani neke nepoznate jedinice njega i Marka Krivića doveli vezane. Marka legionara sa istočne fronte su likvidirali, dok su njega pored drugog hrasta skinuli; imao je domobransku odoru i ostao samo u gaćicama. Jedan iz grupe mu je šapnuo: »Bježi...« Potrčao je između stabala, čuo je rafal. Nekoliko metaka proletjelo je kraj njega, ali je ostao živ.

Bilo je ljudi koji su znali vođu te egzekutorske grupe, ali su godinama šutjeli. Jedino mu je neki Iljja Ilijašev kasnjje, u povjerenju, rekao da su ga spasili vino i rakija oca Ilije kod kojega su više puta svraćali. Mali Tišljer više puta je od čika Ilije, kako su ga svi zvali, pokušao saznati koji podatak više, ali bi mu on, zamišljen, odgovorio: »Pustimo to sinko, danas jesi, sutra nisi!«

Najviše mu je smetalo što je nova šumarska uprava, nakon stvaranja nove neovisne Hrvatske, odlučila srušiti cijelu Parkovačku šumu. Uzalud je Ilija molio da ostave hrast i Markov križ. Nisu ga poslušali. Srušena šuma, svega nekoliko stabala ostavili su za odmor ptica, na mjesečini ili za olujnih noći kad su munje ludovale djelovala je sablasno.

Ilija je ipak nakon nekoliko godina na mladom hrastu skoro na istom mjestu nožem urezao križ. Hrast je izrastao, a s njim i križ, udubljen u njegovoj kori. I danas stoji kao znamen nekog ludog vremena.

Iva bi često, u predvečerje, upregnuo svoje pomno očešljane vrance i platonom odlazio na njivu zvanu Tičnjak. Odzada bi privezao mladu dvogodišnju kobilu Dorku. Nakosio bi svježe djeteline i vraćao se. Ispregao bi konje, uveo ih u staju i nabacao im pune jasle. Sjedio bi na pragu ulaznih stajskih vrata i uživao gledajući svoje konje kako zabacuju grivu, grickaju sočne vlati i zadovoljno ržu. Promatrao bi let lastavica koje bi u gnijezda donosile mušice mladim goluždravim ptićima. »To nije prava kuća u koju ne dolaze lastavice!«, sjetio bi se priče svoje bake Kate.

Dva velika traktora i prikolice nije istjerivao iz dvorišta. Po njima su skakale kokoši i mačke. Pod šupom bio je parkiran Volkswagen od kojega se godinama nije odvajao.

Katkad bi, kad bi se poželio kuhanog jela, odlazio u grad. Tad bi obukao odijelo i novu košulju i odlazio na ručak u jedan od gradskih restorana na čobanac, janjetinu, hladnu prasetinu ili bečki odrezak što ga zavolio na svojim bezbrojnim putovanjima.

Danima se u inat svima, namjerno nije brijao niti šišao pa je podsjećao na nekog slikara s pariške Seine, gdje je često navraćao i usput kupio bocu konjaka premda je najviše volio pivo. Konjak bi ponudio samo vjernim prijateljima koji bi mu obavezno dolazili trećeg dana Božića čestitati imendan.

* * *

»Baš mi je drago da si se usudila doći na moja diljska brda!«, lijepo uređenoj starijoj dami, čim je zastala i otvorila vrata svog crnog Mercedesa, nasmiješio se Iva.

»Parkiraj, i idemo u novu kuću. Zbog tebe sam je sagradio, nitko u njoj još nije prenoćio.« Smijući se izašla je iz automobila i krenula popločenom stazom preko travnjaka.

»Imam i viski, čuvam ga za tebe, popit ćemo jednu čašu, za stara vremena!«

Sanja je došla i prenoćila.

»Iva, ako me primaš, ja bih ostala. Godine se naslagale, trebam mira. I tebi koliko vidim, treba ženska ruka. Puno smo toga u životu prošli, neka to ostane iza nas. Iskoristimo još ovo malo života, čistog zraka i lijepe prirode! A, toga, koliko sam vidjela i kako si pričao, ovdje baš ima!«

»Ivi Luketinom iz Njemačke stigla dama! Nova kuća neće mu više zjapit prazna!« Vijest se brzo širila selom i za sat-dva stigla i do zadnje kuće. Pozvala i prve čestitare, njegove komšije, rođake i prijatelje.

»Sretno ti, Iva, bilo! Za sreću nikad nije kasno!«, cijelog su dana sve do noći dolazili novi čestitari. Iva ih je častio šljivovicom i pivom.

»Neka sam i taj dan dočekala«, sigurno bi mu rekla majka Barica.

Iva se zadovoljan smiješio. Još istog poslijepodneva otišao je autom u grad i vratio se ošišan i obrijan.

»Sad si pravi! Još da obučeš konobarsku odoru, bio bi isti kao kad smo se upoznali!«, sretno je prokomentirala Sanja, zagrlila ga i poljubila.