Povijest Golog otoka između literarnoga i historiografskoga*

Knjiga docenta Previšića važan je doprinos hrvatskoj historiografiji s obzirom na temu koju obrađuje, ali i primijenjenu metodologiju. Kao mladi istraživač, osobno neopterećen temom kojom se bavi, a suvereno koristeći arhivsko gradivo koje do sada nije korišteno, kao i sjećanja sudionika neopterećenih u sadašnjosti utjecajem na vlastitu sudbinu, vrlo je vješto i znanstveno relevantno razradio i prezentirao jednu od najkontroverznijih i donedavno ‘zabranjenih’ tema. Zbog teme, metodologije te vještoga stilskog prikaza ova knjiga je iskorak u tematiziranju važnih, ali još uvijek ne na adekvatan način odrađenih sličnih tema.
Odbor za podjelu Državnih nagrada za znanost

Tema, metodologija, vješti stilski prikaz ključni su pojmovi na kojima Odbor za podjelu Državnih nagrada za znanost gradi svoje tumačenje dodijeljene nagrade, kako je u brojnim dosad objavljenim osvrtima istaknuto, »mladom povjesničaru«, »mladom istraživaču« Martinu Previšiću, i to za knjigu Povijest Golog otoka. Što bi često isticana vremenska odrednica »mlad«, koja se, eto, našla i u obrazloženju jednoga znanstvenog tijela zaduženoga za dodjelu nagrada, a u kontekstu znanstvenoga pristupa građi, trebala značiti, možemo tek nagađati. Pretpostavljam da je riječ o pomalo stereotipnom promišljanju prema kojemu mladosti znanstvena analitičnost i utemeljenost ne idu ruku pod ruku. Jer znanstveni se pristup gradi s godinama i godinama, a Previšić, unatoč svojim godinama i mladosti, očito prkosi takvom uvriježenom mišljenju književnih, povijesnih, novinarskih, politoloških i inih analitičara, stoga je to, pretpostavljam, vrijedno isticanja čak i u obrazloženju dodijeljene nagrade.

Kratak pogled na biografiju Martina Previšića kazuje nam da je rođen 1984., dakle u vrijeme objavljivanja knjige (2019.) imao je 35 godina. Upravo onoliko koliko je Dante Alighieri imao u Božanstvenoj komediji kada se na pola životnoga puta, krenuvši stranputicom, zatekao u mračnoj šumi okružen zvijerima i odakle je u potrazi za istinom krenuo na svoje putovanje kroz pakao, čistilište i raj ne bi li piligrinski pročišćen došao pred lice Gospodnjega. Iako se asocijativni niz između Gologa otoka, Previšića, Dantea, hodočasnika i Gospodina našega naoko teško uspostavlja, ipak ima nešto što ih veže. Povijest Golog otoka danteovski se, ali i biblijski, može iščitati i kao povijest okajavanja grijeha te vraćanja posrnulih na »pravi put«.

Previšić se, naime, u knjizi bavi sudbinom ibeovaca– pristaša Rezolucije Informbiroa, staljinista, stranputaša, odmetnika, raskolaša, izdajnika, pripadnika Komunističke partije, i to često visokorangiranih, koji su se više ili manje javno suprotstavili Titovu zaoštravanju odnosa sa sovjetskim političkim mentorom – drugom Josipom Visarionovičem Staljinom. Ključnu točku novih odnosa među pripadnicima Komunističke partije Jugoslavije činila je spomenuta Rezolucija Informbiroa (28. lipnja 1948.), Staljinova oštra pisana packa zaigranom Titu koji se čvrsto i odlučno otimao Staljinovoj viziji istočnoblokovskoga saveza, kao i hegemonističkoj ulozi SSSR-a u toj državno-političkoj grupaciji. Riječ je o događaju koji je snažno obilježio razdoblje u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, uspostavio nove odnose unutar Komunističke partije Jugoslavije, a koju prije svega karakterizira svirep progon neistomišljenika koji je svoju tragičnu kulminaciju, dostojnu klasičnih tragedija u kojima stradavaju nevini, doživio na Golome otoku, ali i drugim logorima diljem Jugoslavije u koje su internirani ibeovci.

Sukob Tita i Staljina otvorio je unutar KPJ bojno polje i nametnuo neka nova pitanja na koja je promptno trebalo odgovoriti. Što činiti sa članovima vlastite partije koji ne podržavaju udaljavanje od Staljinove politike? Ostaviti ih nekažnjene kosilo bi se s ideologijom totalitarnoga sustava utemeljenoga na autokratsko-diktatorskoj politici odabranih. Kako se nekažnjeno ne bi narušio jasno utemeljen hijerarhijski odnos, KPJ je odlučio inaugurirati politiku kažnjavanja i zatvaranja drugačije mislećih. Upravo su ta zatvaranja i kažnjavanja okosnica Povijesti Golog otoka, knjige, nesumnjivo znanstvene, ali istovremeno i literarne, koja jest povijest jednoga otoka koji je s razlogom dobio ime Goli, ali i povijest jednoga vremena, jednoga društva, jedne ideologije i, nadasve, povijest pojedinačnih ljudskih sudbina koje Previšić vještinom iskusna znanstvenika i pisca razgolićuje pred očima čitatelja. U tom se procesu minuciozna razotkrivanja Previšić s jedne strane oslonio na kazivanja preživjelih koje je godinama skupljao, bilježio, transkribirao, analizirao, interpretirao, a s druge pak strane na Udbine dosjee i dokumente o ibeovcima i Golome otoku pronađene u zagrebačkim i beogradskim arhivima.

Sudeći prema popisu bibliografskih jedinica, riječ je o pozamašnoj arhivskoj građi koja je nesumnjivo svjedočanstvo jednoga mračnog razdoblja, ali, kako je sam autor ustvrdio, oprezno, zamagljeno brojnim eufemizmima i perifrazama iza kojih se ustvari krilo okrutno, organizirano, plansko uništavanje čovjekova tijela i uma. U dostupnim su dokumentima, koji bi mogli poslužiti ne samo za povijesno istraživanje već i za ono lingvističko, sastavljači dokumenata pokazali zavidnu razinu stilizacije izraza. Kako autor primjećuje na uvodnim stranicama svoje knjige, prema Udbinim zapisima Goli otok zapravo nije bio logor jednak onim nacističkim i sovjetskim, već radilište na kojemu Titovi oponenti tijekom radnih akcija prolaze duhovno i tjelesno pročišćenje koje ih pak dovodi do onoga političkog, a u konačnici i do priznanja zabludjelosti: oni nisu mučeni, premlaćivani, kažnjavani, izgladnjivani – oni radom i čvrstom stegom prolaze proces političkoga preodgoja sudjelujući u društveno korisnome radu. Temeljna funkcija radilišta bila je, dakle, revidiranje stajališta komunista nesklonih odmicanju službene jugoslavenske politike od politike SSSR-a.

Revidiranje stajališta postizalo se raznim metodama: denuncijacijama, difamacijama, podmetanjima, lažnim optuživanjima, sadističkim mučenjima, teškim radom u nehumanim uvjetima. Ne bi li se izbjeglo imenovanje bešćutnih postupaka koji su bili u funkciji preodgoja, skovan je pojam bojkot. Iza bojkota krio se proces kažnjavanja zatočenih koji je mogao trajati mjesecima, a skidanje statusa bojkota, u praksi ukidanje kazne, uvjetovano je priznavanjem krivnje, ali i prokazivanjem onih koji su bili na slobodi što je pak rezultiralo dopunom zapisnika. A dopuna zapisnika službeno je označavala slom ibeovaca i pred sudruzima i pred mučiteljima i pred samima sobom. Dopuna zapisnika bio je službeni čin kapitulacije i odricanja od ideja i stajališta zbog kojih je jedan pust otočić u srednjemu Jadranu umjesto turističkoga utočišta postao zlokoban, surov logor. O dopuni zapisnika Vlado Bobinac, jedan od preživjelih logoraša, čije je svjedočanstvo Previšić utkao u svoju knjigu, izjavio je:

Dopuna zapisnika je zadnji čin preodgoja na Golom otoku. Cilj rada Udbe na Golom otoku bio je slomiti čovjeka da napiše tzv. dopunu zapisnika. Kažnjenik bi tražio da piše dopunu zapisnika i tog dana ne bi išao na rad, već bi dobio papir i olovku gdje bi nanovo pisao s kim je sve neprijateljski djelovao. Cilj je bio naći neke nove ljude koji su agitirali za IB, a da ih niste naveli kada ste istraživani prvi puta. [...] Na taj je način Goli otok stalno dobivao nove snage.

Kombinacija dviju znanstvenih metoda − metode intervjuiranja i metode analize sadržaja − Previšiću je omogućila cjelovit uvid u golootočka zbivanja što i sam autor navodi u predgovoru svoje knjige: Birokratski rječnik Udbinih dosjea pun eufemizama istraživaču jako malo znači bez potpore u svjedočanstvima. I obrnuto, iskazi logoraša svoj su korektiv dobili u podacima. Na taj je način možebitna subjektivnost ili pak hiperboliziranost iskaza intervjuiranih logoraša usmjeravana i objektivizirana pisanim dokumentima, a suhoparnost zapisa i uočena izbjegavanja nazivanja stvari i događaja pravim imenom oživljena su sjećanjima ispitanika. Budući da je riječ o znanstvenoj povijesnoj knjizi, o njezinoj znanstvenoj potki ne bi trebalo trošiti previše riječi. Znanstveni je pristup conditio sine qua non znanstvenika. Nešto o čemu se ne bi trebalo raspravljati. Stoga mi se čini da ga u ovome prikazu ne bi trebalo posebno isticati, možda tek ustvrditi da knjiga ima sve elemente znanstvenoga djela, da je autor u pristupu i analizi građe kombinirao znanstvene metode karakteristične za povijest: metodu analize sadržaja, metodu intervjuiranja, metodu komparacije, metodu interpretacije.

Znanstvenik znanstveni pristup uči. Relativno jednostavno i brzo. Ono što se puno teže uči, što se godinama gradi, a nerijetko, na žalost, ostaje neizgrađeno, jest – stil i jezik. Naime, nakon višemjesečnog ili, kao što je u slučaju ove knjige riječ, višegodišnjeg sakupljanja građe pred svakim se istraživačem otvara novi izazov: Kako sakupljenu građu pretvoriti u štivo vrijedno tiskanja, a potom i čitanja? Strukturirano, posloženo, znanstveno, a opet pitko, čitljivo. Izazov je to na koji ne možemo svi jednako uspješno odgovoriti. Jer jedno je vrijedno kopati po arhivima, obilaziti svjedoke, uključiti diktafon i snimati njihove životne priče, a drugo je sve to pretočiti u rečenice, diskurs, tekst, knjigu.

Iako se Previšić u pisanju primarno kreće unutar granica očekivanoga znanstvenog stila, istovremeno decentno, ali sveprisutno, u znanstveni diskurs prodire glas literata koji iznesenoj građi daje jednu dodatnu, romanesknu dimenziju. Ta se romanesknost očituje u izboru riječi i oblikovanju rečenica—prije svega odabranim frazemima, epitetima, metaforama, perifrazama, klimaksima i antiklimaksima, parataksama i hipotaksama—ekspresivnosti izraza koja se ostvaruje upravo stilskim figurama, linearnoj kompoziciji kojom autor suvereno vlada, iako je mogućnost narušavanja izlagačkoga sklada, s obzirom na bogatstvo i različitost izvora, bila itekako moguća. Umetnute digresije, epizode i ponavljanja, tipične epske tehnike, a koje u knjizi nalazimo na više mjesta, nemaju funkciju »odgađanja kraja«, već isključivo stavljanja nekih pojava, događaja ili postupaka u širi kontekst. Opisujući, primjerice, organizaciju golootočkoga logora-radilišta, Previšić ga uspoređuje s nacističkim logorima odnosno sovjetskim gulazima. Pritom ne ostaje samo na razini konstatacije, već iznosi detalje, opisuje, uspoređuje, imenuje. Takvi umetnuti dijelovi, iako motivirani temom poglavlja, istovremeno funkcioniraju i kao samostalne tematske jedinice.

Povijesna analiza povijesti Gologa otoka uokvirena je uvodnim i završnim poglavljima u kojima se Previšić jezikom i stilom primarno predstavio kao književnik. Tim poglavljima dominira glas subjektivnog pripovjedača koji je duboko involviran u svijet svoga djela i složenost zadatka koji si je kao istraživač postavio. Pripovijedanjem u 1. licu i sugestivnošću izraza autor čitatelja uvlači u svoj istraživački posao ujedno predstavljajući sebe i svoj budući rad pa predgovor praktički funkcionira kao prolog u dramskim tekstovima − uvodni autorski monolog kojim čitatelj dobiva uvid u radnju drame koja tek slijedi. Evo primjera:

Penjem se do stana bivšeg logoraša s kojim sam dogovorio razgovor o Golom otoku. Vrata otvara krupan gospodin, nasmiješen i opušten, bez obzira što se bliži devedesetoj i što je bivši logoraš. Dovodi me u sobu gdje ćemo voditi razgovor i nudi me rakijom, koja je, na moju sreću, često otvarala usta inače rezerviranih logoraša. Gledam oko sebe i na zidu zapažam velik Staljinov portret. Brojne su mi misli prošle glavom, ali dvije su mi ostale usječene: da udbaši na Golom otoku nisu obavili posao kako su zamislili, iz čega proizlazi besmislenost ciljeva Golog otoka, te koliko je velika moć ideologija. [...]

U kombinaciji s raznim drugim podacima o Golom otoku nađenim u arhivima u Zagrebu i Beogradu, nikada ne podcjenjujući zahtjevnost ovakve historiografske i intelektualne teme, dobio sam temelje za pokušaj sveobuhvatne analize logora, kojima sam dodao usmena svjedočanstva preživjelih logoraša, koja sam sakupljao u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji.

Unutar tako postavljena okvira iznesena je ljudska drama koju autor poput kakva kirurga secira pred čitateljem do najtanjih dijelova. U tom se središnjem dijelu knjige isprepliću glasovi kazivača izneseni u 1. licu − izvorno, nelektorirano, nestandardizirano, neparafrazirano − s arhivskom građom. Analizirajući dokumente, očekivanu znanstvenu distanciranost od predmeta proučavanja, neosobnost i objektivnost Previšić je na leksičkoj razini postigao izbjegavanjem uporabe emocionalno obojenih riječi, a na gramatičkoj razini pasivnim i bezličnim glagolskim konstrukcijama. Na jezičnoj je razini također primjetno odolijevanje autora, s obzirom na povijesnu temu o kojoj piše, purističkoj autocenzuri, što svakako nije zanemarivo u oslikavanju duha jednoga vremena.

U cijelosti gledano, knjiga Martina Previšića Povijest Gologa otoka može se čitati na nekoliko razina: kao izvorno znanstveno historiografsko djelo, kao povijesni roman s utkanim dramaturškim elementima, ali i kao priručnik. Osim što je pokazao da je strpljiv znanstvenik-istraživač, da k tomu ima i literarna dara, Previšić se knjigom identificirao i kao sveučilišni profesor. Vidljivo je to u onim dijelovima u kojima tumači uzroke i posljedice sukoba između Tita i Staljina, u dijelovima u kojima profesorski tečno objašnjava pojedine povijesne nazive, pojave ili ličnosti, što, između ostaloga, omogućava i onima manje upućenima u cjelokupnu problematiku i političku pozadinu osnutka logora na Golome otoku da s lakoćom čitaju tekst.

S obzirom na to da je i sam autor knjigu opisao kao svojevrsni epitaf kazivačima, neka i ovaj prikaz završi njihovim glasovima.

Mišo PITAF, povratnik iz SSSR-a, prema Udbi potencijalni neprijatelj i mogući sovjetski špijun:

Prvo su me dobro našamarali, e, tek posle je počelo saslušavanje pa su postavljali svakojaka pitanja. [...] Onda bi počelo mučenje. Ruke ti zavežu iza leđa, i onda te zakvače na klin, a vrlo brzo sve te počne boliti. Nakon toga me njih petorica ili šestorica zavežu i polože na stol, stave mi krpu u usta i sipaju mi u nos vodu iz bokala. Počinješ se gušiti, a oni ti kažu: Kada budeš spreman priznati, reci. [...] U takvim situacijama gdje te sustavno muče nekad se nešto prizna.

____________________
* Martin Previšić, Povijest Golog otoka – Državna nagrada za znanost za područje humanističkih znanosti (2019.)