Pobratimstvo pjesnika u stihovima

1.

Pjesnik kao esejist i esejist kao pjesnik lice su i naličje istoga književnog lika i spisateljskog projekta. Baveći se intuitivnim stihovima i diskurzivnom prozom Vlado je Gotovac u oba žanra, u oba načina iskazivanja svojih doživljaja i stavova nastojao ili unijeti slične sadržaje (motive, teme, povode, izazove) ili pak u svakome od njih ravnopravno primijeniti iskustva one druge polovice svojih ekspresivnih nastojanja, nastojeći ostvariti sintezu »pjevanja i mišljenja«. Glasovita je njegova programatska formulacija: »Stihovi su najpogodniji za pisanje eseja«.

Naobrazbom filozof, Gotovac je imao i odgovarajuću lektiru prvih i zadnjih pitanja. S predsokratovcima i Platonom bavio se vječnim problemima, ontologijom i gnoseologijom, a s Camusom i Simone Weil nastojao je pratiti duh svojega vremena i prihvatiti dužnosti djelovanja u suradnji i solidarnosti. Filozofija ga je naučila zahtjevnosti, obremenila pojmovnom aparaturom, osvijestila mu upitnost svih zakona i dogmi, predrasuda i navika. S Heraklitom je mogao podijeliti kako »mnogoznalost ne uči pameti«, ali s Hegelom naučiti lekciju o nužnoj ulančanosti i sustavnosti znanja.

Kao pripadnik »krugovaškoga« naraštaja, mladih pisaca koji su u pedesetima (prošloga stoljeća) preuzeli ulogu raskida sa socrealizmom i otvaranja prema modernim europskim i zapadnjačkim iskustvima, Gotovac je morao steći i odgovarajuću književnu erudiciju. Ona se kretala u rasponima od novootkrivene američke proze i, posebno, poezije (recimo, Whitmana i Pounda, Sandberga i Cumingsa), preko posebno snažne njemačke dionice, dijelom posredstvom Heideggera (od Hölderlina i Novalisa do Rilkea i Benna) i ništa manje značajne parcele novijega francuskog Parnasa (ponajprije nadrealista i postnadrealista: Michauxa, Bosqueta, Bonnefoya), a tu su i moćni Španjolci (Lorca, Jimenez, Salinas), a nećemo preskočiti ni značajne Talijane (Ungarettija, Quasimoda, Montalea), pogotovo jer je Gotovac talijanski čitao.

Namjerno nismo među navedenima spomenuli Eliota i Chara. U njima je Gotovac mogao najodređenije naći primjere pjesnika koji su bili ne samo filozofski informirani i inducirani, nego i inspirirani i interpretativno kvalificirani. Uostalom, na stanovitoj razini, u sloju iskonskih, prvotnih viđenja i arhajskih, arhetipskih promišljanja, filozofija i pjesništvo su iznimno bliski, čak nerazdvojivo povezani, a razlikuju se jedino u artikulaciji spoznaja i načinu predstavljanja stečenih iskustava; prvonavedena više deduktivno, uopćavajući, a drugo više induktivno, oprimjerujući.

Neosporno je čitanje filozofije ostavilo znatnog traga u Gotovčevu pisanju, svakako manje strogo disciplinarnog i školskog odjeka, a s preferencijom prema radikalnim i graničnim autorima, poput, primjerice, Nietzschea i Kierkegaarda. Obuzet pitanjima egzistencije nastavio je razvijati njihove tekovine u dijalogu sa Sartreom, Camusom, Malrauxom i spominjanom Simone Weil, a tu bismo mogli pridodati – ništa manje egzistencijalističkoga – i prozaika Dostojevskoga. U traženju ishodišta pozivao se na Pitagoru i Empedokla, u slutnji onostranoga oslanjao se na Augustina i Franju Asiškoga, Tertuliana i Pascala, a ništa manje i na tekovine istočnjačke duhovnosti Aurobinda, Avicenne Nagarđune, Hallagja, Rumija, Suhravardija. Ali pokušaj traženja zajedničkoga nazivnika Gotovčevih filozofskih orijentira i koordinata pripadao bi nekom drugom istraživanju i drugačije kompetentnom tumaču.

Protkavši svoje djelo refleksima čitanja i meditacije, odjecima tuđih misli i napastima bivanja »u svakodnevnom«, Gotovac nije ostao slijep ni na djela i rezultate likovnih umjetnosti, pa se u svojim esejima i stihovima učestalo pozivao na slikare i kipare, prvenstveno one hrvatske, iz zagrebačkoga kruga, s kojima je uglavnom i prijateljevao. Svoje pjesme je izravno posvećivao Juri Dobroviću, Ivanu Lovrenčiću, Josipu Račiću, Kosti Angeliju Radovaniju, Franu Šimunoviću i Kseniji Kantoci, a predgovorima i studijama osvrtao se još na djela Džamonje, Luketića, Vulasa, Šebalja, Motike, Stančića, Kulmera, Vanište, Generalića, Antuna Babića i Alme Orlić. Dakle, gotovo reprezentativna selekcija, dobra vizualna poputbina.

Cjelina Gotovčevih spisa o plastičkim umjetnostima okupljena je u knjizi »Likovni obzori« i ona nam daje uvid u zanimljiv i značajan aspekt pjesnikova i filozofova prepuštanja doživljajima inoga medijskog predznaka, neverbalnog okružja i naglašenijega emotivnog naglaska. Možda bi to bilo još izrazitije u kontekstu glazbe, a spomene na slušanje i prisno prihvaćanje velikih kompozitora i magistralnih skladbi naći ćemo u nizu njegovih tekstova, uz višekratno navođenje druženja, razumijevanja i suputništva s glazbeničkom obitelji pijanista Vlade Krpana. Ali i ta tematika zahtijevala bi drugačiji pristup i nekoga drugog pisca.

Odlučio sam se nešto podrobnije posvetiti Gotovčevoj lirskoj citatnosti, njegovoj svijesti i potrebi da se (također) u svojim stihovima poziva na riječi i živote, na sintagme i misli drugih pjesnika. I mnogi drugi koji su pisali o Gotovčevu pjesništvu uočili su i ukazali na njegovu poetsku referencijalnost, njegovo shvaćanje da duguje pretcima i prethodnicima, pa stoga osjeća i dužnost da im se spominjanjem zahvali, nužnost da svoj stih ulanča u tradiciju što je upravo ti veći ili manji majstori, autoriteti, bardovi, proroci ili patnici predstavljaju. Ni ja ne kanim iscrpiti temu, ali svakako namjeravam ukazati na niz posebno karakterističnih primjera, u kojima se manifestiraju različiti načini i oblici Gotovčeva vezivanja za tuđi izraz ili znak, za ime ili sudbinu drugih poslenika na istom ili sličnom području.

Koliko znadem, nijedan drugi (hrvatski, ali i inače) pjesnik nije toliko sklon spominjanju i uklapanju drugih poetskih osobnosti u vlastiti korpus, u vlastitu stihovnu teksturu. Drugačiji je slavni Eliotov primjer, koji se na kraju »Puste zemlje« poigrava bibliografskim opaskama, navodeći autore i djela, pa i njegova tobože ponizna primjedba, u istoj poemi: »...tim sam ulomcima podupro svoje ruševine«. Kod Gotovca je to potreba traženja i nalaženja odgovarajuće krvne grupe, signaliziranje izbora po srodnosti, svojevrsni – kako bi kazao Nikica Petrak – razgovor s duhovima, a zaključio bih kako je to konstituiranje pristrane antologije svjetskoga i domaćega pjesništva.

Naravno da bismo suvremenijom teorijskom terminologijom Gotovčev postupak okrstili intertekstualnošću, obilježili željom za evokacijom i prizivanjem odgovarajućih paralela i sukladnosti, ambicijom stvaranja kutije povlaštenih odjeka ili nekoga zajedničkog prostora dijakronog prožimanja. Dio prisjećanja na druge pjesnike nastao je u ograničenim uvjetima zatvorske izolacije, obavezujući pamćenje da se ne prekine kontinuitet bavljenja i produži tok sudjelovanja u razmjeni iskustava. Prisila na samoću i šutnju svakako je uvećala potrebu za dijalogom i za drugima, a dramatična sudbina življenja u zabranama i teroru dovela je do pojačanoga bratstva (ne i jedinstva) s onima koji su podijelili (ili čak nadmašili) tegobe represije i retorzije.

Međutim, Vlado Gotovac je počeo izrazito komunicirati i eksplicitno evidentirati svoje veze s pjesničkom baštinom i sadašnjošću još znatno prije zatvaranja i zabrane. Ne mislim da je to činio iz oholosti, da pokaže znanje i duhovne raspone, a nije ga pritom vodila ni skromnost, namjera da ponizno stane uz veće, poznatije i bolje. Vodila ga je, jednostavno, ona esejistička žica u njemu, ona neophodnost raspravljanja s drugima, postavljanja vlastite misli u širi, odgovarajući kontekst, što ga tvore srodnici, suputnici, uzori, ideali. Pa kad su već stihovi najpogodniji za pisanje eseja, onda se u stihovima mora i vidjeti kako su oni također ozbiljan vid komunikacije s drugima.

2.

Gotovčev postupak navođenja ili aludiranja, spominjanja ili parafraziranja sličan je montaži uzoraka ili kolažu pasusa. Ali to je postalo mogućim možda upravo stoga što je gotovo svaka Gotovčeva pjesma sastavljena od stihova koji kao da imaju vlastitu autonomiju. Iako su sintaktički međusobno prepleteni, stihovi Vlade Gotovca često imaju i samostalnu vrijednost, djeluju kao maksime i aforizmi, sažete refleksije i britke formulacije, pa ih se može tako reći kombinirati i mimo zadanoga redoslijeda (neslučajno svaki njegov stih započinje velikim slovom). Utoliko je lakše prihvatljivo i interpoliranje tuđih stihova, autonomnih iskustvenih sažetaka, u prikladan kontekst.

Ostavimo li na stranu grčke filozofe, u svoje je stihove Gotovac – iz starijih epoha – najradije pripuštao kulturu i književnost staroga Rima. Čini se da je osjećao naročit afinitet prema dekadentnoj i manirističkoj situaciji zreloga i kasnog razdoblja, sluteći paralelizme između civilizacija u sutonu, na izmaku. U davno nastaloj pjesmi »Raport stražara iz Pompeja« implicirana je prijetnja, strah i slutnja propasti, a zbirka »Prepjevi po sjećanju« kao da prepričava i razrađuje motive »Satirikona« Petronija Arbitera, autora koji obilježava rafinman i hedonizam jedne sredine koja se neodložno bliži svojem kraju.

Posebnu pažnju Gotovac posvećuje amblematičnom dvojcu »zlatnoga doba« latinskoga pjesništva, Vergiliju i Ovidiju. Eliptičnim i pomalo hermetičnim riječima postavlja ih u dinamičan suodnos: »Ah, kolikom je boli Vergilije platio svoju provincijalnost na ulicama Rima! Kako je skupa svaka riječ kojom se prelazi iz jednog oblika u drugi. I strašno je pred tom cijenom pogađati: što treba Ovidije učiniti za povratak u Rim, a što za svoje pjesme?« Iz ovoga pasusa razabiremo piščevo proziranje Vergilijeve uloge i njegova napora da se dopadne, da stekne oficijelni status, a isto tako i brigu za Ovidijev položaj prognanika, osuđenoga od višnje vlasti (u čemu se Gotovac ima pravo prepoznati), posebno u opasnosti da laskavošću, u nadi oproštenja, povratka u Rim, on umanji dignitet svoje riječi, odnosno »učini (nešto nedostojno) za svoje pjesme«.

U sljedećem ulomku njihova polarizacija neće više biti očigledna: »Tajanstveni osmijeh Vergilijeve samoće treperi sa zvijezdama, koje nailaze iz dubine prostora, To mudraci smjenjuju barbare po tišinama«. Odnosno: »Riječi Rima i riječi progonstva isto su i u Ovidijevom srcu. Ljubavi, koliko te događaje iskušava pod novim zvijezdama, gdje ništa ne prepoznaješ osim boli!...« Jedan su i drugi pjesnik, dakle, projicirani u zvjezdane sfere, situirani i klasificirani po trajnim, da ne kažemo vječnim, kriterijima, a njihove riječi odjekuju i nakon dva tisućljeća.

Jednu posebnu pjesmu u vezi s Ovidijem sročio je Gotovac predstavivši rimskog pjesnika u paru s mitskom grčkom junakinjom. Iza naslova »Ifigenija i Ovidije« dolazi posveta »Lepoglavska zahvalnica mojoj kćeri«, što znači da je pjesma nastala na autorovoj robiji. Ovo povezivanje dvaju likova inače neusporediva ontološkog statusa (jedan je povijesna osoba, druga legendarna figura) nema oslonca u pjesnikovoj produkciji, jer se Ifigenija ne javlja ni u »Metamorfozama« ni u »Heroidama«. Ali kako je riječ upravo o preobrazbama, Gotovčeva licentia poetica ipak se naslanja na presedan davnoga pjesnika, mijenjajući uloge i odnose među likovima. Donosimo samo drugi dio te pjesme, onaj vezan uz Ovidija:

Vrijeme preletjevši mreškanjem
Suze more ili perunike
Ovidija pretvorbama ote
Carskome kraju

Straže se i dalje smjenjuju
Oko prošlosti mreškanja sve tišeg
Straže sve umornije
I smjenjuju proroke

Ovidije reče što su učinile suze
Kad Ifigenija dodirnu mreškanje perunika
Bile su to Metamorfoze
List okrenut sa šumom pjene
Riječi na njemu čiste u šutnji (...)

Naravno, očigledna je referencija na »Metamorfoze« i iznuđeno je pjesnikovo upućivanje na Ifigeniju, dakako u duhu »pretvorbi«.

Gotovčeva imaginacija pristrano zamišlja kako je Ovidije otet, to jest oslobođen, iz Carskoga kraja. Crvenu nit, kao i inače, pruža nam značenje i sudbina riječi (»čiste u šutnji«), što nas vodi jednom drugom, prethodnom pasusu iste pjesme: »Stare riječi raznose / Svršeni trenutak jednog prognanika / Nijedna rijeka ne postaje voda druge / Kao što njegova melankolija / Postaje smračeni beskraj svega«. Dakle, riječi jednog prognanika (Ovidija) svjedoče kroz vrijeme njegovu sudbinu, njegovu nepromjenjivost i nemogućnost prelaženja u drugo, gubitak vlastitosti.

Ako je Ovidije privlačan Gotovcu po osudi i zabrani djelovanja, Vergilije mu je značajan jer ga (dakako, obilježen je kao voditelj Dantea) vodi Danteu, još jednom osuđeniku, izgnaniku i ponosnom pobunjeniku protiv nepravde i zloporabe vlasti. Naravno, i autoru monumentalne »Komedije«, tvorcu najsustavnijega viđenja onostranosti, pjesniku najsmjelijih usporedbi i najžešćih invektiva. Danteu se Gotovac odužuje stavljajući kao motto pjesmi »Monografija gesla« jednu tercinu iz »Raja« (XXXIII, 124), i to sa samog kraja spjeva u kojoj se apostrofira Vječna Svjetlost kao uvjet samoshvaćanja i ljubavi. U jednoj strofi te pjesme naći ćemo i stanovitu razradu ili makar asocijaciju na danteovske vizije:

Nevidljivi put Siromašne Otmjenosti,
Bijaše već među drevnim sferama Svijeta
I let uvijek istom bjelinom,
S arhipelagom kristala u krilima
Anđela zvjezdonoše (...)

Danteu se Gotovac vraća u jednoj kraćoj i nenaslovljenoj pjesmi:

Uz svjetlo lojanice
Dante sam s Vječnošću.
Tišina se opire s riječima,
Što ledeno promiču
Odasvuda, obrubljene svjetlom
I bez prizora...

Dante žmirka u tami –
Održava ravnotežu
Samoće i riječi.
To u budnome ljubav sanja
Svoja vječna mjesta;
Uz svjetlo lojanice (...)

Sasvim sigurno ovu skicoznu minijaturu drži na okupu koherencija temeljnih pojmova: samoće i tišine, ljubavi i vječnosti, uz neizostavnu prisutnost autoreferentne riječi i sveprisutne svjetlosti (makar, u konkretnom slučaju škrto izvučenu iz lojanice).

Danteu i Vergiliju zajedno vratit će se Gotovac u pjesmi »U slavu Ezre Pounda«, znanoga modernističkog sintetičara (ili kombinatora, manipulatora, kako hoćete) raznih kulturnih slojeva. Naš mu se autor obraća parafrazom glasovitoga Poundova obraćanja Whitmanu (i to na engleskome), koji – s podtekstom pomirenja i prihvaćanja, unatoč predrasudama i krivicama glasi: »I make a pactwithyou...«

Razlozi za sklapanje sporazuma između staroga i novoga pjesnika znače prevladavanje nekadašnje Poundove pozicije, odnosno njihove polarizacije, koju Gotovac, iz perspektive djetinjstva (tj. dana Drugoga svjetskog rata) ovako skicira:

Ja sam nosio kratke hlače
Blijedo dijete koje smrdljivo raste u hodniku
Jašući drvenog konja kroz logor
A vi ste se jadno ponašali
Dok su vaše opservacije
Gdje cvijeće opija leptira
Našu tragediju uvećavale bogatstvom (...)

Upitna je poruka velike tradicije, sumnjiva je pouka na koju se Pound mogao pozivati:

Zašto da vas onda ispitujem o Vergiliju
I vašem putu pretvorenom u mračne kutove
I zajedničkoj patnji najkraćoj stazi kroz vrijeme
Gdje se sloboda u dimu spaljenih robova diže (...)

Naravno, Gotovčeva zamjerka Poundu odnosi se na njegov put što ga je (fašizmom) vodio u »mračne kutove«, ali i na njegovu ravnodušnost prema patnji, prema stvarnosti robova, logora, spaljenih žrtava. Umjesto da suosjeća s nevoljama i mukama epohe, Pound, po dijagnozi navedene pjesme, bavi se lirskom evazijom: »cvijeće opija leptire«. Na drugome mjestu Gotovac upozorava kako povijest ide svojim tokom, nezaustavljivo, a to je ono što Pound previđa u svom eskapizmu ili retrogradnosti:

Rijeka teče i zaustavit je nitko neće
Ni uspomene što ih neprestano izaziva
Učenom srcu žene riječnog trgovca (...)

Na tom mjestu Gotovac ironizira učenost i posebno aludira na Poundov prevodilačko-komentatorski opus, sasvim izravno na zbirku varijacija iz starije kineske lirike, u kojoj je možda i najpoznatija upravo pjesma »Žena riječnog trgovca«. Između skepse i pomirenosti, između razumijevanja prošlosti i nemogućnosti dostizanja konačne pravde, pjesma vodi prema finalu:

Ah ja ponavljam s vama svaka je povijest neiscrpna
Kad počne teći kroz pjesme riječi
Kad se obrađuje kao zlato u stihovima
Još nije umro Pound sa svojim grijesima
Niti mi to čekamo kao što je nekada
Za svog Dantea čekala Firenca (...)

A u finalu koji ćemo navesti ima nekoliko zanimljivih tema i mogućih problema, posebno o odnosu djela i pisca (riječi i ruke) za koji Gotovac, logično, nudi dvosmisleni odgovor. S jedne strane, u bitnoj neizvjesnosti riječi nije mnogo važna ruka koja je riječi napisala, no, s druge strane, ta riječ ima vrijednost tek ukoliko je s tom rukom povezana, tek ukoliko je njezin pisac odgovoran za nju i koherentan u svom ponašanju. A spomenuta ruka duboresca odnosi se na Poundov stih iz posvete Whitmanu, u kojemu on svom velikom pretku daje prerogative drvosječe (onoga koji radi velika, moćna i odlučna djela), a svoj naraštaj, pa i sebe sama, svrstava među duboresce, one koji se moraju zadovoljiti tom građom što su joj prethodnici namjerili i ostavili da je nasitno obrađuju. Proteklo vrijeme pritom ipak udaljuje riječ od samoga pisca, pa djelo može nezavisno od njega rasti u očima potomaka. Tako i Poundovo djelo, ne i sam Pound, zadobija oprost:

Vrijeme je proteklo i mudrost naplavilo
Tragedija jednog života tako je velika
Zato i samo zato čini se svima
Što njegove pjesme rastu udaljujući se od njega
Kao što rijeka raste udaljujući se od izvora
Dok stablo ne raste u rukama duboresca
Tako je dragi čitaoci svaka riječ neizvjesna
Tako malo znači ruka koja je napisala
Da ova riječ znači nešto samo tada
Kad je s ovom drugom premda nitko
Nitko vjerni čitaoče pjesama
Nitko za to nema dokaza
I ne traži razloga
Pounde mi smo odlučili da čuvamo vaše pjesme
Drugo sve može umrijeti bez ikakva očekivanja
I make a pactwithyou, Ezra Pound!

Zadržali smo se poduže na ovoj pjesmi stoga što je znatno izričitija, jasnija od mnogih ostalih, te što je izrazito poetološka. Stavivši se u ulogu »vjernog čitaoca pjesama« usudili smo se komentatorski ići možda i dalje od očekivanoga, dopuštenoga, no sve u namjeri da objasnimo odnos, jedan od mogućih odnosa, između politike i poetike. Naime, Pound je kao građanska osoba neupitni krivac, to jest zalagao se za poredak po mnogo čemu neljudskih svojstava, ali je kao pjesnik stvorio opus neospornih vrijednosti i dugotrajne utjecajnosti. Gotovac svakako staje na stranu poezije, no ne previđa mane i nedostatke konkretnoga autora.

Uz Dantea je neraskidivo vezan provansalski trubadur Arnaut Daniel, kojega je Dante stavio u sedmi krug »Čistilišta« (namijenjen razvratnima), omogućujući mu na tom mjestu da se sam predstavi na vlastitom jeziku: »Ieusui Arnaut, queplor e vau cantan«. Tom pjesniku ljubavi Gotovac posvećuje »Razvijanje trubadurskih tema«, gdje se temeljno pita o mogućim međusobnim vezama, kad već nisu suvremenici: »Što ćemo, dakle, dijeliti ti i ja, / Umjesto diobe vremena?« Ali početak te pjesme nudi idealan portret:

Ne pitajte za Arnautza!
U plavičastoj tami olujne daljine,
U dimu Nikopoljskom
On jaše svijetao, okovan zvjezdanim limom.
Tjeskoba, otmjenost i stega,
Trojstvo je što plete njega!

Izgleda da je trubadurska tema izazvala svrbež rimovanja, pa se tako pjesma nastavlja (a rime su, primjećujemo, danteovskih obrisa):

Leptir je nad livadom naslijedio zvijezdu:
Plamen zeleni ugašen u rosi
Prašina je što je na krilima nosi.
A svilena bura grca u slavujevom gnijezdu.

Ponavljajući specifično pjesnikovo ime u gotovo svakoj strofi pjesma dolazi do vrhunca serijom pitanja dramatičnih protega:

On nije zaboravio pitati: Koja ljubav
Ne dodiruje zemlju? – Arnautz je trenutak jezika,
Što ranjava popodnevnu visinu svoje kule!
(Tko da još proslavi filozofiju, koja jedino ljubavlju
Negdje dodiruje tišinu...)
U međuvremenu nastaju
I ostale Arnautzove pitalice:
Koja je cijena razgovora između Lepoglave i Golgote?
Tko leži u grobu koji se ne otvara i ne zatvara?
Koji je ponor dublji od mrtve duše?
Za koje je vijesti smrt jedini glasonoša?
Koja je šutnja veća od moći?

U pitanjima su nabijeni najrazličitiji motivi, od prizemljene ljubavi do ponorne šutnje, od trenutka jezika do golgotske Lepoglave (mjesta u kojemu je Gotovac proveo dio zatvoreničkih dana), a umjesto odgovora ponuđena je svojevrsna apologija poetskoga čina, pohvala pjesmi koja se hvata u koštac sa sideralnim prostranstvima i s nedostatkom odaziva:

Beskrajne daljine noći zaglušuju dušu
Suglasnicima i zvijezdama –
Svojim hrskavim dijamantima;
Pun ih je svečani zvuk Arnautzove pjesme!

3.

Navedenim stihovima ove pjesme, koji svakako imaju opće značenje, izlazimo iz Gotovčevih osvrtanja na antičke i srednjovjekovne autore. Iz rane humanističke faze primijetili smo zanimljiv citat Ivana Česmičkoga, stavljen kao motto ciklusa »Jedan alkohol«, a ispred pjesme »Ars poetica«. On glasi: »Ubrat ćeš za mene i ti, kad se budeš vratio«. Od ranoromantičarskih pjesnika našli smo također samo jedan citat, opet uporabljen kao motto. To je glasovita Novalisova izreka: »Od svih otrova najljući je duša«.

Romantični doživljaj polariziranih krajnosti, smjenjivanja svjetla i tame, pao je Gotovcu na pamet dvaput povodom Puškina. U pjesmi »Nastanak rukopisa u šetnji« asocira se prolazak šumom, dolazak do nekoga mjesta, pa...

Prirodno sam, mogu nasumce krenuti;
Kao što i noć može svjetlucanjem,
Prirodno crna svugdje: sve do Puškina!

U pjesmi pak nazvanoj »Bože oprosti...« već na početku imamo:

Puškin ne dolazi uz otkucavanje sata;
On ne može okasniti – naglo je sve kao nekad!
– I ne mora se čuvati šarmantnosti:
Ona ga najavljuje u tamnom sjaju interpunkcije
Iz koje iznose začaranu ružu, što plamsa.

...da bismo u poanti još jednom imali binom crnog sjaja i tamne svjetlosti:

Zvijezde su njegovo intimno svojstvo:
Sjaj u crnom beskraju – sjaj blata u lišću.
Orfejsko je svojstvo tame da obuhvaća svjetlost.

U modernu poeziju Gotovac citatno ulazi s amblematskim Mallarméom, ali, čini se, isključivo stoga da njegov apsolutizam i maksimalizam usporedi sa svojim bijednim stanjem, životnim ograničenjima i nemogućnošću da dopre do slobodnih protega bavljenja relevantnim i poezije dostojnim zahtjevima. Svijetlo-tamni raspon romantičara može biti prikladan uvod crno-bijelom viđenju Gotovčeva odnosa fiksiranoga u kratkoj pjesmi »Književna opaska«:

Mallarmé se mučno dovijao šutnji...
A ja od nje povraćam svaki dan.

Mallarmé se kockao po bjelini...
A ja sam slučaj u tamnici...

Mallarmé se bezobzirno opirao poznatom...
A meni je utvaru progutala hrvatska tišina.

Posebno je izrazito bilo Gotovčevo zanimanje za moderne i tragične ruske pjesnike i pjesnikinje, naročito one koji su (a koji nisu?) bili proganjani. Razumljivo ga je privlačila pozicija intelektualaca u uvjetima tzv. realnoga socijalizma, to jest licemjernog pozivanja na tekovine društvene pravde i ravnopravnosti, a sve to u korist što jačega pritiska i krajnje dehumanizacije. Nužno je nalazio sličnosti sa svojim stradanjima u otporu prema zatiranju individualnih i nacionalnih posebnosti, odnosno u obrani slobodarskih i humanističkih načela.

Započet ćemo s indikativnim citatom Andreja Belyja, stavljenim kao motto pjesmi »Zagonetka nasljeđivanja«, autentičnim svjedočanstvom osobne patnje: »Moje izgorjele muke su taj sjaj«. Pjesma »U čast Mandeljštamu 1973.« započinje također mottom, a taj potječe od autora kojemu je pjesma posvećena, te glasi: »Ono što je istinito za jednoga pjesnika, istinito je za sve pjesnike«. U prvoj kitici ocrtana je sudbina imenovanoga, ali i kob mnogih drugih:

U demonskom zavičaju usnulih patnika,
Iščezao –
Na dugom putu,
Na putu što izjednačuje
Svoje putnike, svoju tvar i svoje oblike,
Uvijek istim opsjenama.

Još je jedna kratka pjesma posvećena Mandeljštamu, ali je njezin meritum vrlo nalik Gotovčevoj pjesmi Mallarméu, jer je u jednoj i drugoj temeljna usporedba egzistencijalne pozicije inozemnoga i domaćeg pjesnika, što u Mandeljštamovu slučaju svakako nije zavidna, no sub specie aeternitatis rezultirala je dubokim tragom...

Umoriti se i nestati,
Kao Mandeljštam...
– A kad sniježi, on se vraća!
Bijeli Svemir sa Sjevera...

Vraća se Mandeljštam;
A moje stope u snijegu
Ostaju s mjesečinom...

Još tragičniju sudbinu, ukoliko je to moguće, strijeljanog pjesnika Nikolaja Gumiljova Gotovac evocira u nekoliko stihova pjesme »Na stratištu«:

Gumiljov puni stratište
Nehajnom samoćom...
Gumiljov u nehajnoj hladnoći –
Dobacuje nam vječnost jednog šapata,
Nerazgovjetnog u hitrom listanju
Po Rječniku, kojim se služi
Pozdravljajući nas i potpisujući se.

Pjesma »Raspitivanje« predstavlja Marinu Cvetajevu skicozno i zaneseno, eksklamativno i gotovo uzvišeno:

Znate li tko je Cvjetajeva?
– Ruža vjetrova!
U polju golemu
– Samoća orlova!
Djevojčica narasla
S dahom diva...
...
Izmislite neku riječ
I rimu iz najudaljenijih krajeva
Jezika: Tamo je Cvjetajeva!

A Boris Pasternak je dobio tek lapidarnu lirsku crticu:

To su oči Pasternakove srne –
Crnim sjajem izjednačena
Nježnost i neizrecivo.

Dugotrajno življenje Ane Ahmatove odvijalo se između oficijelne priznatosti i »podzemnoga« djelovanja u podršci nespokojnih i zabranjivanih glasova sovjetske realnosti, tako da je i sama dolazila na indeks i bila šikanirana. No, izdržala je u tom napol prigušenom otporu, pa je Gotovac spominje na više mjesta, aludirajući baš na posebnost njezina položaja:

Druga tema glasi:
Ništa nije dovoljno poznato za katakombe.
Otkriće je iz Petrograda, a patnja je Ahmatove.
Odsutne su riječi tog trenutka,
U kojem osvrtanje ubija:
Kojim ne prolaze ni Euridika ni Kora!
– Druga tema je još za riječi nemoguća –
Ona je šutnja pravca iznad katakomba...

U nešto izmijenjenom kontekstu naći ćemo spomen iste te autorice, popraćen aluzijama na neke simbolističke motive i karakterističnu sintagmu toga razdoblja, »Šum vremena«:

U Petropolu rastvorene olujom odaje Ahmatove,
Premire njezina melankolija
Na jezeru, s nježnim pelikanima, krvavog traga,
U bijelom oblaku punom šuma vremena...

Treća je prigoda da Gotovac govori o Ahmatovoj pjesma »Svečana melankolija«, koja je u cjelini zapravo njoj posvećena. Uvodni dio stiliziran je na način skaski i bajki, a središnji dio pjesme situira pjesnikinju u razdoblje apokaliptičnih prijetnji i stvarnih represija i zločina:

Oči Ane Ahmatove – petropolski suton proljetni, iza maske;
I ona dijeli život sa stoljećem:
Vođena bajkom, gonjena tugom...
Dok pod prozorima šumi
Aleja crnih topola...
I u njoj skandira kočija zlatna.

Lebdeći u prostorima Novog Potopa,
Više nema glasa.
...
Niti joj srce slijedi put
Gospodina Gumiljova. Crnina. Led.

Nakon mračnih, tragičnih asocijacija pjesma se zaključuje svojevrsnom evazijom, napuštanjem područja evokacije žrtava sovjetskog diktatorskog režima:

A kako lebde ispjevana mjesta?
– Rubovi u magli i vjetru,
Gdje usnama rumenim kola san...
Dolje, u dubini, zlatan meteor ljubavi
Vrtoglavo pada... Čisti poljubac.
– O pjesniče, vrijeme je da napustiš svaki trag!

4.

Budući da treba ostaviti za kraj Gotovčevo referiranje na domaće nam autore, pogledajmo najprije njegov odnos prema nekim pjesnicima iz susjednih nam književnosti. Srpskom piscu Miodragu Pavloviću posvetio je ciklus pjesama »Monografija o sfingi«, a to je znak njihova povremenog druženja i pomalo sličnoga statusa što ga zauzimlju u matičnim im literaturama. Naime, i Gotovca se i Pavlovića smatralo odveć cerebralnim i knjiškim pjesnicima, dalekima čistoj liričnosti i izvornoj slikovitosti.

I drugi srpski pjesnik kojemu je Gotovac posvetio veću pažnju i sjećao ga se u svojim stihovima bio je također često ocjenjivan kao ne samo misaon nego i opterećen pojmovnim kategorijama, čak zasićen Heraklitom i Anaksimandrom. Bio je to Branko Miljković, uostalom i on student filozofije. Njega je Gotovac jamačno i poznavao, barem za njegova kratkoga zagrebačkog predsmrtnog boravka. Posvetio mu je »u spomen« oveću pjesmu sastavljenu od više malih čestica, pretežno zaokupljenih motivom pjevanja i življenja:

Najavljivao si jednostavnost koju svi čekamo
Ozbiljno uzeti pjesnika i ozbiljno uzeti čovjeka
To znači živjeti koliko i pjevati
Ili u jednom času više potrošiti na pjesmu
Nego sabrati u mnogim danima rada
Tko pjeva malo mu ostaje za isti život.

Pjesma je, prema podnaslovu, nastala neposredno po Miljkovićevu samoubojstvu i ne može pobjeći od aktualnih podsjećanja i bitne neizvjesnosti odjeka napisane riječi:

Stvarati i umirati ne znači isto
Trenutak je ovaj tužan nitko ne pobjeđuje
I pjesme mogu biti kolebanje za sebe
Ali ne za svijet
I duša ne može biti sigurna od riječi
Bez ostatka pjevaju samo anđeli
A na zemlji još se gube koji bi pjesmu živjeli.

Parafrazirajući po sredini pjesme jedan od dominantnih Miljkovićevih motiva, motiv cvijeta, u završnom odjeljku Gotovac sažimlje žalobnu intonaciju:

Trag samoće vodi do tvojih pjesama
Trag ljubavi vodi do tvoje smrti
A 27 godina je premalo i za tebe
i za nas.

Premda je u Sloveniji, sjećam se, Gotovac bio vrlo dobro primljen, slovenskoj je književnosti, koliko znadem, posvetio relativno malo književnih odjeka. Istina, prevodio je sa slovenskoga u razdoblju kad sam nije smio objavljivati originalne radove, ali izravnih spomena u stihovima nisam baš našao. Jedino mi je u vidu »Balada o upoznavanju Pirjevca«, a riječ je o Dušanu Pirjevcu, filozofu i književnom tumaču, dakle opet kolegi po studiju i suputniku u misaonim procesima razumijevanja epohe. U toj je pjesmi ipak jedno mjesto izravnog spomena na liričara:

Zamijenio je šutnju
Kresnuvši u nebo, pokraj Kocbeka;
Sreo sam ga, dakle,
Kad je sve izgledalo kao nasljeđe...

Okrećući se pjesništvu jezika hrvatskoga Gotovac je s najvećom pažnjom pratio Tinovu putanju, pomalo ga je i slijedio po zemljačkom odazivu (Ujevićev je Vrgorac nedaleko od Gotovčeva Imotskoga), a i po kriteriju širokog obuhvata raznih znanja i mišljenja. Tom se pjesniku naš pjesnik obraća u više navrata, u više stihova. Pjesmu »Dospjeli ugovor« upotpunio je mottom što preuzima popularni Ujevićev stih: »Umrijet ću noćas od ljepote«, a tu je pjesmu zaokružio karakterističnim stihovima:

Pod mjesecom praznim dospjeli ugovor –
...
Vrijeme je osmijeha koji širi zaborav –
A ono što nikad nije bilo tu
Još može biti kad jedno postanu
Ruka, ugovor o smrti i Duh.

Druga je pjesma medaljon o kolopletima sudbine, s Tinom u fokusu:

Ujević je iščupan u oluji,
Koju je nadvikao. Pun riječi!
Isti udarci puka, hvaljena dobroćudnost,
Tama ispunjenih očekivanja...
Ukratko: Imotski, zagledan u nesreću,
Opominje Crvenim jezerom, svojom moralnom rupom!
Po crtama našeg dlana
Stojimo u tragediji, goli,
Bez pratnje, bez sjaja.

Treći tinovski ekskurz u Gotovčevoj lirici sasvim je začudan, oniričan, nadrealan, virovit, isprekidan. Prvi nas stih uvodi u grotesknu situaciju, ali u magmatičnom vrtloženju ostalih stihova prepoznat ćemo i moći izlučiti relevantne spoznaje Tinova položaja u svijetu sanjarije i prakse:

Vračare se domogle Tinova tijela noćas;
Jedna ga zraka ranjava!... Pučina magle,
S arijom... Ah, sjajnog li putovanja do čarolije!
...
Tin se svalio u napuklinu kora: noćno stanje
Mjesečara koji uče arapski za Dantea... –
Bijaše uzalud i kao teret, to meso!
Tema posvuda vidljiva; varivo – tajanstveno!
On je enciklopedista, pun bilježaka:
Le Price d’Aquitaine! Oprosti ljepote
Okružuju njegovo srce svijećama zahvalnosti.
Drugi jezik je samo za šapat.
Hrvatski nema izgleda u podzemnoj radionici...

Pjesmu s naslovom »A. B. Šimić« Gotovac je sročio poput epitafa; kratkim i britkim stihovima naznačio je životnu parabolu također kratkog i britkog autora:

Glava s oštrinom viših sfera.
I brzo je potrošila slabe grudi,
Sušeći krv.
S krajnjom jednostavnošću
Pojavilo se Ništa,
Oko zvijezda i ljubavnika,
Gaseći vatru i dah.
Tijelo je tada palo u stvarnost
– Ugašenu mjesečinu.
Nestavši sa zvijezde,
San je u našem srcu
Samo slučaj...
Što udara o zemlju.

Morfološki i tipološki možda je Šimić bio Gotovcu bliži i pogodniji za slijeđenje nego li Ujević. S obzirom na Krležu imamo samo jednu, hirovitu i sasvim neočekivanu sliku-situaciju:

Krleža mi je uzviknuo: Ti si lud!
Ubit će te!
Ali bezazlenost je sve što mogu učiniti.

Posebno je poglavlje Gotovčevih stihovnih refleksija i evokacija odnos prema najbližim suputnicima, vršnjacima, prijateljima, djelatnima na istom poslu stihotvorenja i poetskih iluzija, snova, sačinjanja, rekonstrukcija i projekcija. Gotovca karakterizira solidarnost s mnogima, pravi klapski odnos sa svojim naraštajnim pajdašima, »krugovašima«. Ispisao im je post festum pravi samokritički epilog pod naslovom »Naša odstranjena generacija«. Donosimo ga gotovo u cjelini, ali dvodijelno:

Cijela jedna generacija – s tako malo nade –
Uzalud bijaše malodušna: Izvanjezično ne odustaje!

Slobodan Novak je oduzeo sam sebi,
Da skrenuo u stranu, da pao ne bi,
– Ne okrutan, već čovječan –
Slavu i patnju svog mučnog talenta.

Odstranjeni smo dok je trenutak tamnio pun otpadaka...
S mnogim razlozima,
Ludi na smrt: Generacija izgubljenog izlaza.

Izdržati poraze kojima su dosuđene tajanstvene forme –
Jednostavno: Izdržati dušu sred tišine...
U pozadini je uvijek bila visina i zamirale ruže.
Tako je prolazila slava našeg doba –

Kao prvi komentar nameće se misao kako je ovo izgovoreno plemenitom patetikom budućega glasovitog govornika, inače rođenoga s retoričkim darom. Njegovo mu je spisateljsko društvo zapravo pars pro toto potiskivane nacije i ugroženoga čovječanstva, simptom stanja u poratnoj Europi (nakon Drugoga svjetskog rata), a posebno u njezinu dijelu s onu stranu željezne zavjese, tako da on govori u ime mnogih »poniženih i uvrijeđenih«. Prvospomenuti, u ovom dijelu pjesme jedino navedeni, Slobodan Novak, doajen je te grupacije i svakako pisac koji je svoju darovitost dijelom žrtvovao, uložio u druge zadatke. U drugom, završnom dijelu iste pjesme navode se još neka, istaknutija, naraštajna imena, a pritom se Gotovac osvrće na mogućnosti i zadatke, na poteze i zaključke što su ih neki od spominjanih (i nespominjanih) poduzimali i doživljavali:

Jedina narudžba duše ostaje samoća;
Koja je zgusnula u središte trenutka;
Šoljanovo brdo, s mirisom blata, u noći,
Gdje književna vlast zamahuje sjekirom.

Pogledi završavaju s prošlošću – okomito.
Tko je najsretniji? – Vesna? Ivan? Neviniji tko?
Ne pitaj ništa? S godinama je sve u kazališnoj rupi završilo.

Treba li dešifrirati par natuknica, dodajmo kako je »Brdo« dramski tekst Antuna Šoljana, koji se bavi apsurdom vojničkoga drila, te je nužno izazivao podozrenje u vrijeme nastanka. Dva imena na koncu pjesme odnose se na Krmpotićevu i Kušana. Povodom Šoljana Gotovac je jednom drugom zgodom složio i distih: »Naše europske uspomene / Gube se u metežu novih ljudi«. Intimnom i vrlo bliskom prijatelju Čedi Prici stigao je samo posvetiti pjesmu »Jesen u Zagrebu«. Pjesniku Dubravku Ivančanu, s kojim je studirao filozofiju, ostavio je ciklus pjesama s ovom posvetom: »Na uspomenu Dubravku Ivančanu – u prijateljstvu koje ne poriče smrt, nego zastupa ono što je nadživljuje«.

Književna povijest o »krugovašima« gotovo je jednoglasna u tvrdnji kako je Antun Šoljan najraznovrsniji i najcjelovitiji pisac među njima, pritom i kritički najmotiviraniji, da ih većinu prati i okuplja, a da su Slavko Mihalić i Ivan Slamnig pjesnički najizrazitiji i najostvareniji autori, prvi na razini tjeskobnog i paradoksalnog doživljaja svijeta, a drugi u nesputanosti i razvedenosti pjesničkog govora. I jednoga i drugoga Gotovac je motrio sa zanimanjem, s odmjeravanjem dometa, pa je i u stihovima sačinio im svojevrsne mini-portrete, posvjedočio svoj neravnodušan odnos prema njima kao ljudima i stvaraocima. Smatram da mu je Mihalić ipak bio nešto bliži, po turobnim, melankoličnim tonovima i gotovo tragičnom osjećaju svijeta, dok je slamnigovska, ne manje sjetna, zafrkancija ipak znatno dalja od Gotovčeve uozbiljenosti i patosa.

Mihalićev profil iz Gotovčeva pera, dakako, ponešto je apstraktan, a uzemljen ponajprije spomenom (karlovačke rijeke) Korane:

Svuda groznica, gori glava, crna klopka!
I pjesnik Mihalić nema kamo,
Osim riječima... unutrašnjošću,
Gdje pijanstvo razvija u djelu tame
Slučajnu sliku radosti:
To se perjaši himnički dižu,
Gusti korovi bezvremene prašine,
Prema zvjezdanom magnetizmu.
Korana ima vitke bokove Hekate,
I tlapnjom se đačkom zove:
Taj iščašeni trenutak među vrbama!
Zbogom nepočešljana prikazo,
Išarana jesenjim kišama,
Jesenjim vjetrom, jesenjim granama,
Spaljena, ugašena, crna!
Mihalić nema kamo:
Preostale riječi mogu se samo nizati.

Ne znam je li to znak veće odanosti Slamnigu što se njegovo ime i, implicitno, njegovo djelo spominju čak u tri navrata, u raznim pjesmama. Najprije mu je posvećena »Pjesma sabranog«, koja doista donosi niz formulacija koje bismo smjeli smatrati autopoetičkima:

Svečane riječi su uvijek govorili
meni strani ljudi
Od velikih osjećaja jasno mi je
samo ono što se živi
Ali ja se divim onom što je nerazumljivo
ako je vječno
Moje je srce jednostavno kao sve
što načas postoji...

To se pogotovo odnosi na sljedeći pasus:

Prihvatio sam nesigurnost čovjekove sudbine
I našao radost u posljednjem danu
I prolaznost sada rađa spokojne misli
Tako ću i pjesme pisati
Jer svaka je riječ sretna okolnost
Kad nas vječnost dotakne.

Druga se pjesma i doslovno zove »Prema Slamnigu«. Ne samo stoga što se u njoj spominje Provansa, ta nas pjesma vraća u okružje Arnautza (Daniela), u kontekst Dantea i »Čistilišta«, u situaciju razgovora među dušama (i to, neslučajno, na talijanskom), u prizor gorenja. Ali uza sve to pjesma se doimlje i kao registracija nekog slučajnog susreta u kafiću s ležernom konverzacijom (i šatrovačkom uzrečicom od šuba, znanom iz Slamnigova opusa):

Uzmi u obzir zamršene pojedinosti,
Slamnig reče,
Tako te onda mogu prepoznati,
Ma kako vrijeme teče –
Prepoznati od šuba!

Otkačen za kratke i otmjene seanse,
On trgnu travaricu jednu,
A duša mu odluta kulama Provanse...
I nagnuvši glavu sjetnu,
Umornu od pučine i pjene, fino,
Slamnig šapnu: Ah, dragi kataru...
I tiše: Lascia mi assassino!...

Da bi se što više približio postavljenom modelu prijatelja Gotovac se u navedenoj pjesmi poslužio i rimovanjem, a u jednoj od sljedećih lirskih zgoda i povoda još je jednom insistirao na eruditskoj provansalskoj poveznici. Pjesma koju ćemo upravo navesti započinje u duhu Slamniga, da bi ta ista pjesma na svome završetku, iznenadno i gotovo paradoksalno imenovala jednoga drugog iznimno značajnog pjesnika iz susljednoga naraštaja i sasvim različite poetike:

Slamnigovski sjetno
U visini mašte nagli jecaj
Nostalgične samoće iz Perigorda
...
(Dragojević bi zaključio:
Oko bombona šušti papir ljubavnog dogovora...
U krugovima zvjezdane noći.)

Možda je i simbolično to što Gotovčeva inventura svojega naraštaja prelazi izravno na autora izvan »krugovaške« grupe, obuhvaća pjesnika koji je iskustveno proširio raspone i dao novi poticaj već prethodno formiranim pjesnicima, kao što je i sam Vlado Gotovac. Uostalom, kako on samoga sebe vidi u odnosu na druge, posebno na kolege i sudionike istih kronoloških parametara i društvenih okolnosti, o kojima smo dosad raspravljali i njihove odjeke u Gotovčevu stihovanju razmatrali? Evo pjesme u kojoj se sam sebi obraća, ali s latentnom mišlju na druge, ponajprije na prijatelje koje inače cijeni, ali kao da se od njih i odvaja:

Nikad nećeš biti tako sam s riječima da kažeš:
Oni su pjesnici, ja jedno drugo pjesništvo.
...
Nikad nećeš biti tako bezbrižan s riječima,
Da upornu šutnju zahvatiš dušom, govoreći:
Zemlja je premalena za čovjekov kraj. –
...
Ti si pripremljen za svijet kojeg nema
Bez prošlosti. Njegov slučaj, samo trenutak beskraja.
...
Svijet prolazi kroz svijet; jednako se dijele
Njihove riječi i njihova šutnja:
Vječnost kojom smo jednako obuzeti.

Saldo što bismo ga iz prethodećih stihova ekstrahirali sastoji se u samosvijesti Vlade Gotovca da se on bavi »jednim drugim pjesništvom«, da on nije kao oni, kao ostali pjesnici. Doista, sva spominjanja drugih autora u njegovu opusu kao da su odmjeravanje distance koja ga od njih dijeli ili su pak znak čežnje da se ipak bude s njima, da ih usvoji i tako im se približi. Metoda pojmovnog pjesništva tražila je i nalazila egzemplifikaciju u usporedbama s drugima, a inkrustiranje, interpoliranje literarnih imena kao »stranoga tkiva« kao da je jačalo imunitet teksta. U svakom slučaju druženje s Gotovčevim stihovima koji su nastali druženjem s tekstovima, znakovima i imenima drugih pjesnika dalo nam je nekoliko elemenata za bolje razumijevanje specifičnog položaja njegova pjesništva na razmeđu erudicije i konvencije, ako i ne uvijek u prepletu intuicije i invencije.