Pepelnica

I.

Gospode nebosklona, kamo da s’krijem lice,
Kad se u duši javi plašljiv lik varalice?
Tu vatra samo biva moć koju mnogi traže
Za uzlet kojeg nema. A grijeh koji se važe,
I pokajanje kada varav smisao nađe,
Poprimi u se stvari sasvim drukčije građe.
Jer nema nade da se vratim1) u vlastito
Srce s kojim sam nekad grješnim putima skit’o
Kao pravednik. Ako krajnosti istu sisu
Doje, ni vječne karte još podijeljene nisu.

Bljesne varava nada da ćeš upoznat’ opet
Kakav tren pouzdani koji te neće propet
Zbog prijetvornosti srca. Moćna je Sila jača
Kada za dobro slavom, a zlo još gorim plaća.
Sve je to tako jasno i znaš da sve to stoji
Da ti svemoćni Brojač svaku sekundu broji
I pregledava pomno. Smiluj se slugi svome!
Miserere Domine2) i ne daj zločestome
Da se približi opet. Bar nam zadnji ponovi
Korak, i riješit će se naši nečasni snovi.

Ali Gospode, mogu li se oprati grijesi?
Jer Ti u trenu grijeha uvijek nazočan jesi,
Kao onaj što jest. Pa bilo gdje i kada
Uvijek svemirom cijelim bez suparništva vlada.
O, zvijezdo pokaznice, pokaži put ljepoti
I na blatnjavoj zemlji, što ne može da kroti
Učenu samohvalu. Jer nitko se ne klanja
Onom što je izvan dosega njegova znanja.
Zrcala ljudske duše, poslije svakog daha,
Morala bi se tresti il’ od stida, il’ straha.

I kao Sirahu mi pružaš vatru i vodu.
A za što da se mašim pa da bestragom odu
Sva zastranjenja srca? O, samo jedna vrata
Prema dvorani vode sa prijestoljem od zlata.
Jer kad toplina neka za mučni izvor veže
Tad plahe misli kao da uviranju bježe.
Nikoga ne otrijezni plamičak nevjerice
U trenu otkrivenja. Rukama svoje lice
Svatko krije pred krajem. Gdje snovi presijecaju
Zbilju, u tom sjecištu ona se bliži kraju.

Bojim se – umrijet ću,...čini mi se zbog jedne
Međe i zida3) koji strše između bijedne
Moje sudbe i mene. Pred tim sam šutke stao,
Jer što je iza njih, nikada nisam ni znao.
Neka bude vidljivog što je moguće manje.
Neka se uspomena zastidi kao znanje.
O, cvijete, koji tamom mirišeš nesmiljeno
Tama je preopasna kada znaš što je njeno.
Jer njeni pravci nisu pravci vjere i nade
I na njima se čudno raskrižje naći znade.

I kako biti složan sa svojim bratom koji
Pogrješne ti korake sa takvim marom broji?
Jao, zavisti ljudska! Srce se svako smije
Kada vješto u sebi pokoju tajnu skrije.
Ah, poletio ti bi, al’ nisu krila jaka
Da tako teško srce nose. Jer naopaka
Logika krvotokom pronese plamen zloće
I Abadon tad radi u njemu sve što hoće.

U ljudskom umu vlada čudesna atmosfera,
Kada pomisli jednom da mu je nebo mjera.

Pepela cijele zdjele istresaju na glavu
Obmanjujući sebe i cjelokupnu javu
Kajanjem neiskrenim. Međutim, ljubomoran
Njihov je duh, naviknut na rat4), i besprijekoran
U izraženoj žudnji. Pa zastrani. A jao
Onom tko u toj žudnji nikada nije znao
Da će zaboravljen bit’. Tad i on zaboravlja.
Prevelika je tajna koju zaborav javlja.
Strpljivost tko nauči, tog neće koplje, niti
Buzdovan teški, nikad iz sedla izbaciti.

Ja pustio sam svoju pasiju neka plane
Jer u njoj sam proveo i najgrješnije dane.
Kolike strasti vidjeh koje padahu ni’ce
Zbog odlazaka čudnih. Rukama svoje lice
Sakrivah kao dječak, kom’ je nepoznat netko
Nekakvu strašnu tajnu tad kriomice rek’o.
Kada je jednom Parka presjekla života nit
Godine nestaju5). Tad se raspline ljudska bît
U vječnosti. Glasnici nam zemlju obrube snom
Da iskupljena znojem krene ka izvoru svom.

A otrov što je tada ost’o na rubu usne
Poprimi slatkast okus kada se na njoj zgusne
K’o tanka skrama grijeha. Slavljeno ćudoređe
U gnijezdu ljudskog društva postaje mnogo rjeđe.
Zanosna mlađahnosti što nemaš sluha za to,
Brzo će rđa pojest svo tvoje lažno zlato,
Koje k’o zalog čuvaš. Horde zla napadaju
Osvijetljene prozore duše. A nadu daju
Tek dobra djela, koja ti s druge strane smrti,
U vihoru sveznanja donesu dani škrti.

Ali na južnom nebu, čisto kao na dlanu
Blagoslovljene šake6) plameni jezik planu,
I spali ljudsko znanje. Jer što sad znanje treba
Kad te vlastita grješnost u tom sveznanju vreba?
Ogoljenost do kože i u vlastitoj duši
Osionosti svakoj potporne stup’e sruši.
Poslije zadnjega odra, kada se svjetla gase,
Tad nastupa samoća, a samo u njoj, zna se,
Susrećeš se sa sobom. I presuda je stroža,
Ako te je od drugih dijelila deblja koža.

II.

Pitam za našu prijetvornost,
Što nam se snishodljivo mota oko nogu
Poput pitoma psića.
Pitam nešto i o posipanju pepelom u ovo žalobno vrijeme.
Raspitujem se o tome, da li dobra ili rđava djela
Pripadaju čovjeku, kada stoji sam
S onu stranu smrti7)?
Al’ ne odgovara nitko.
Pa i da odgovori, kako bi to i mogli čuti
Mi sijači bola po pustopoljinama zemaljskim,
Što kao posade na Odisejevoj lađi
Radimo s ušima voskom začepljenim.
Mi, koji oblačimo kostrijet i pepelom posipamo glave,
Samo kad nas gledaju drugi.
Nitko neće hrabra srca
Silnu struju dočekati,
Tvrdom branom na put stati8)

Abadonu koji bi htio preko tvojih vlastitih želja
Do Prijestolja.
O, vjetre tjeskobe, koji u kovitlacu zahvaća ljudsko srce
I udara njim o oštre sike znanja, dok ne prokrvari!
Zar ovdje slabost mora postati snagom?
Evo moga znanja, pa što od njega imam?
Bože od gôra! Bože od jezerâ i morâ
Evo sunovrati, cvijeće proljetno polako umire
U mojoj vazi na stolu,
I ja udišem njegov obilan miris.
Svi prozori i vrata su čvrsto zatvoreni.
A ja, mogu li ovako jadan iznenaditi tajnu smrti?
Mogu li je zatajiti samome sebi?

Jesen je stigla, grožđe je zrelo i sve pliva u krvi
Jesenjeg sunca, grozdova i lišća,
Poslije obilatosti travnja i još veće obilatosti ljeta9).
Al’ tko su ti koji s lažnom slikom svijeta pomiruju srca?
Jesu li već bilo gdje prokazani?
O, to su besmrtni jastrebovi,
Koji pohlepno žude požderati sve naše potajne želje.
Krv je vatra koja ih kolajući žilama hrani.
A zatim pjeva i pati.
Ipak znamo da se na istom pojilu poje
Nepovjerenje, bojazan i silno drhtava nada.
Pa i kad ne bismo htjeli ipak smo uvjetovani
Ritmom vlastite krvi,
Kao melodija ritmom glazbala koje je prati.
(A naša melodija sve je tiša i tiša.)
Od svijeta se praznih dolazi ruku
Do neizmjernog Boga10).
A tu nestaju i strah i želje i nada.
Zar ne pamtiš, koliko te je puta strah okovao?
Zar se ne sjećaš divljih želja koje oteše čitavo tvoje srce?
Zar nada ne bje od rođenja pratilja tvojih želja?
Snjegovi će brzo prekriti čitavu zemlju
I svaka zvjerka će pokazati vlastiti trag.
Skriti ga nitko neće.

I riječ Božja bi mi stavljena u usta i usta progovoriše:
O, jadni hvalisavci koji osim vlastite hvale
Pred mene ništa, osim samohvale, ne donijeste na jeziku!
O, jadni naraštaj onih koji se drže prosvijetljenim!
O, jadni svi oni koji proživješe život kojeg ne upoznaše nikad.
Ilija bje hranjen kruhom koji mu je donosio gavran.
A vi, čime ćete vi, u pustinji ovoj, utažiti glad?
Ah, tko li udešava škrta srca
U predvečerja zelena i mlade noći,
Da čeznu za svilom bludne mjesečine11)?
Taj bi trebao biti jedno veliko dijete
Koje je neodlučno da postane čovjek.
Netko tko se izvještio da pravi tek blijedu sjenu
Od vlastita života.
Uzalud ga Sveživotni zove imenom što mu ga dade,
Kao nekoga kojega dobro pozna,
Jer on se ne odazivlje,
Jer stvari koje ga okružuju nikako dovoljne nisu.
On ne zna da je tuga, tuga jednog trena,
A da je radost ona koja se trajno urezuje u srce.
O, čovječe, ti si suviše težak za letenje,
A noga kojom gaziš zemljom ranjena je!12)

A i ti, vatrena česmo koja sapireš grijehe,
Otplovljavaju li oni u vatri ka uviru,
Ili se talože na dno k’o živo blato,
U kojem duša grca sve do iskupljenja?
Neću se predstavljati kao nositelj Božjega glasa,
Al’ sa sigurnošću velim, da milost zraka
Sažiže svu nečistoću koja joj se na putu nađe.
Kada šumski požar zahvati raslinje,
Tad ni jedno drvo lišće ne sačuva.
I kamen koji sagori u utrobi zemlje
Čvrstim osloncem ne može biti
Dok se ne skruti na njenoj površini.

III.

Sričem ime Tvog plamena u duši
Koju nenadanje kao omča guši.
Pomirit se s Tobom.
Biti Tvojim robom,
Da me sa zlobom,
Ovako prevrtljiva Abadon ne sruši.

Jer sni su naši sami iz zajedničkog vrela...
I sebični je pečat jedan na sred čela13)

Prevrtljiva srca
Što se koprca
I u suzama grca.
Jer nada mu se na kajanje svela.

I shvatimo tada da dostojni nismo
Ni svog srca kojeg žudnjom proslavismo.
A žudnja svaka,
Isprva jaka,
Na koncu biva mlaka.
Bar tako govori Pismo.

I zato, evo moja duša sada
U blato beznađa ne htijući pada.
Pomozi mojoj boli
Prem prah sam goli14)

K’o zrnce soli.
I ne daj da me beznađe savlada.

Bio sam gospodar ružičnjaka snova
Dok oblijetahu me jata golubova.
Al’ me neki vrag
Slijedeći moj trag.
Dotjerao na prag
Na kom bjehu tajanstvena slova.

Ja sam gospodar svijeta, pisalo je.
Na kom mnogi, cijeli život zlato broje.
I tu sam stao.
I rekoh: Jao!
Jer već sam znao
Da gospodar pakla prati misli moje.

Svjestan sam, da ima nade da se obratim.
I znam da ima nade da se povratim.15)

Ja bih ti služio,
A ne bih tužio,
Već krila pružio,
Da svoje tmurne dane suncem pozlatim.

____________________
1) T. S. Eliot: Pepelnica (prev. Šoljan – Slamnig).

2) Lat.: Smiluj mi se Gospodine.

3) N. Petrak: Nesanica II.

4) 4 Lj. Krmek: Okupan novim pogledom.

5) F. de Malherbe: Utjeha Du Perieru (preveo S. Ježić).

6) R. M. Rilke: Deseta elegija (preveo B. Živojinović).

7) T. S. Eliot: Stijena (preveli R. Livada i D. Albahari).

8) Eshil: Perzijanci (preveo M. N. Đurić).

9) P. Claudel: Muza koja je ljubav prava (preveo D.Č.)

10) S. Košutić: Priznanje.

11) D. Tadijanović: Pregršti odsjaja, neću te više.

12) P. Claudel: Muza koja je ljubav prava (prev. D.Č.)

13) T. Ujević: Pobratimstvo lica u svemiru.

14) F. Petrarca: Djevici Mariji (prev. M. Pavelić).

15) Prednja dva stiha, prema: T.S. Eliot, Pepelnica (kao pod 1.).