Ovjeravanje bliskosti

Svijet privatnoga života, onaj koji doživljavamo u svojim vlastitim sobama, sa svojom obitelji, sa svojim partnerima ili u samoći, oduvijek se smatrao sekundarnim u odnosu na profesionalni život. Javni život, karijera ili sudjelovanje u široj zajednici tako se smatra zanimljivijim, vrijednim dokumentiranja, dok se naša privatna sfera često čini banalnom i ispraznom. Na žalost, zaboravlja se na to kako se privatno i javno međusobno uvjetuju te se nerijetko zanemaruje važnost intimnoga života, na sličan način na koji često zanemarujemo i bogatstvo našega unutarnjeg svijeta. Razmišljanje o toj jukstapoziciji vraća me osjećaju koji u meni budi panoramski pogled na mnogobrojna, svjetleća okna u noći. Sva ta svjetla u mraku upućuju na šarolikost života, misli i doživljaja koji se svakodnevno odvijaju pored nas, a o kojima nikada nećemo ništa saznati – simboliziraju život koji titra u tišini, izvan radara.

Nova knjiga pjesama Irene Skopljak Barić, objavljena 2020. u Biblioteci poezije Hrvatskog društva pisaca, lirski progovara upravo o tome tihom životu, o najintimnijim svjetovima i prostorima. U dva ciklusa, U krugu i U daljini, evociraju se slike obitelji koja sjedi u kući za stolom i razgovara, slike partnera koji piju jutarnju kavu u tišini, slažu fotografije u album, uče svoje dijete novim riječima, pospremaju stvari i slično. Tako krug, osim čestih motiva sunca i mjeseca koji oslikavaju prostor pjesama, predstavlja upravo najuži krug obitelji, prostor kuće i dvorišta. Lirski je glas najčešće majčinski glas, glas nježnosti i intime, dok su pjesme nerijetko pisane u dijaloškom obliku, gdje se lirska protagonistica obraća svome sugovorniku, svome partneru ili djevojčici. Naime, sama knjiga posvećena je Dori umjesto igračke, intertekstualno prizivajući poznatu Matoševu pjesmu, te je odnos majke i djeteta u središtu prvoga ciklusa zbirke.

Ono po čemu iskače Plava mahovina ljepota je najobičnijih susreta i dijaloga koji potiču nevidljivu transformaciju. Lirski subjekt kroz razgovore s najbližima, svakodnevne događaje ili rutinske poslove dolazi do kontemplacije nad životom, starenjem ili bliskošću, nastojeći opisati i razumjeti životne procese, odrastanje, snove, svijet unutarnji i nevidljivi. Pjesme kreću iz sasvim obične slike, da bi nas pjesnikinja ubrzo vješto prenula iz toga sna svakodnevice, začudila nas ili uzbudila kakvom jakom slikom. Kao primjer može poslužiti prva pjesma u zbirci po nazivom ‘Trijem’, koja počinje stihovima: To su ta jutra / sjedim na trijemu ispred kuće / i gulim jabuku, da bi nam u trećoj strofi jasno dala do znanja kako je ovdje riječ o vrlo slikovitoj, sugestivnoj poeziji: Gledam:/ iz jutra izrastaju još jedne ruke / pa u krilo stavljaju izdahe iz pukotina svakih usta. / U čuđenju.

Nadalje, posebna se draž pjesama iz Plave mahovine skriva upravo u opisanoj gradaciji slika, odnosno u transformaciji ili spoznaji koja izranja iz tek nekoliko stihova. Tako u navedenoj pjesmi ‘Trijem’, jednoj od dojmljivijih u knjizi, nailazimo dalje na stihove: kad trljamo nadlaktice kao da će zasvijetliti / Sami sebi priuštimo zagrljaje. Riječ je o malim događajima koji prerastaju u velike, odnosno o onima koje lirska protagonistica doživljava u svoj punini, i koji je tjeraju na sitne, unutarnje pomake. Tako se u pjesmi ‘Tri’ govori o trima mjesecima koji se nalaze u dvorištu te će lirska protagonistica do kraja pjesme jedan mjesec iščupati i sakriti pod jastuk, iz čega će ujutro izrasti ružičasto dijete. Slično se događa i u pjesmi ‘U albumu’, refleksivnoj pjesmi o odnosu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, koja se odvija na sceni slaganja fotografija u album, gdje će roditelji izvaditi fotografiju svoje djevojčice iz albuma, zaključujući: Njezin je portret od danas na slobodi / Svijet više nije proziran.

Naime, nije uvijek u potpunosti jasno što spomenute promjene predstavljaju, i što određeni motivi znače (primjerice, može se naslutiti da tri mjeseca predstavljaju i tri mjeseca starosti djevojčice), te se mijene i spoznaje više čitaju kao slutnje ili osjećanja, no čitatelj uistinu može uživati u nježnosti i nenametljivosti lirskoga glasa te snovitosti pozadine koja se skriva iza opisane svakodnevice. Jednako tako, gradacija figura i gomilanje glagolskih oblika čini poeziju Irene Skopljak Barić vrlo dinamičnom i živopisnom, u suštini narativnom: kažeš:/ bit ću velika, / ali te riječi katkad prerastu. / Skupljaš ih pod jezik / zavučeš / ušuškaš / tako ja tebe pokušavam / useliti u pokrivač (‘Skupljaš riječi’).

Plava mahovina puna je čuđenja nad životnim mijenama, sazdana od osjećaja nadahnuća, tihoga zanosa te ljubavi prema svemu onome što nas dotakne i nestane. Nemogućnost da se takvi procesi ili naši unutarnji svjetovi predoče riječima, uvjerenje kako nije potrebno proputovati svijet da bi se otkrivali novi svjetovi, ljepota početaka i zajedničkoga stvaranja, nerazumijevanje i strah samo su neke od važnijih tema ove skromne, no poticajne pjesničke knjige.

Iako drugi ciklus nadilazi krug dvorišta te se seli u nove, daleke prostore, prema kojima su i mnoge pjesme dobile ime (Azija, Zambezi, Italija, Indonezija, London itd.), mjesto iz kojega progovara lirska kazivačica i dalje je mjesto refleksije, maštanja i zamišljanja. Daljine su najčešće tek tema razgovora, riječi ispisane na razglednicama, ili slike na ekranu: Pričaš mi o njoj koja dolazi iz Izraela. Kao da je lako doći otamo,/ kažem (pjesma ‘Nemogućnosti’); Gledali smo razglednice koje je netko poslao iz Azije (pjesma ‘Razglednice iz Azije’); Mogla bih živjeti u Italiji./ S ruba stijene vrtoglavila bih poglede / u more (pjesma ‘Italija’). Čini se da se u tome postupku skriva i značenje naslova same zbirke pjesama: mahovina je ta koja nam služi kao kompas, a mahovina predstavlja dom (Na zidu naše sobe dvije fotografije. / Jedna je plava kosa razdijeljena snažnom podlakticom / i veliki bijeli kamen. / Druga je plava mahovina na šumskoj čistini.) Može se zaključiti kako je dom glavna točka za orijentaciju, u toj plavoj mahovini zakukuljuju se krijesnice, u njoj se ušuškava snijeg, traži i pronalazi vrijeme, san, rastanje, suživot.

Zbirci se Plava mahovina mogu prigovoriti određena slaba mjesta koja čine nezgrapni sintaktički odabiri (očigledni su oni u pjesmi ‘Izrastanje’ ili ‘Blue Nashville’, slabijim pjesmama u knjizi) ili gomilanje riječi ‘kažem/kažeš’ u službi upravnoga govora. Ponajviše se u stihovima iz drugoga ciklusa ostvaruje dojam nedorađenosti, što dodatno potencira česta upotreba neodređenih i pokaznih zamjenica te priloga poput ‘tako’, ‘onako’, ‘tamo’, ‘tuda, ‘toliko’ i slično (Prolazila sam tuda, / baš tvojom ulicom, / baš tamo gdje si nekad imala puno kestena, pjesma ‘Bijeg’). Zbog navedenih se postupaka izričaj drugoga ciklusa sve više približava razgovornome diskursu te se može zaključiti da su pjesme iz prvoga ciklusa nešto uspješnije usidrene u poetskome modusu.

Međutim, unatoč spomenutim nedostacima, riječ je o knjizi poezije vrijednoj čitanja, posebice u današnje vrijeme kada smo zbog globalne pandemije i nametnutih mjera osuđeni na bivanje u privatnim prostorima. Autorica nas podsjeća na to da se i u običnim, sitnim događajima kriju trenuci nadahnuća, trenuci koji nas mogu ispuniti i istinski transformirati. Definicija pisanja kao čina ovjeravanja daljine između nas i stvari koje nas okružuju, koju donosi Derek Hartfield, fiktivni pisac iz prvoga romana Harukija Murakamija (Hear the Wind Sing, 1979.), mogla bi biti i motto poetskoga glasa Irene Skopljak Barić. Štoviše, rekla bih da je u Plavoj mahovini više riječ o blizinama nego o daljinama, o ovjeravanju, doživljavanju te osmišljavanju bliskosti i aktivne prisutnosti u svakodnevnim trenucima.