Krhotine

GUBILIŠTE

Iz svojih stanova izlaze slomljeni ljudi; ja sam jedna od njih. Znam da ću pronaći sve što mi je potrebno, u pravo vrijeme, kad za to dođe čas, no malo mi je toga uistinu važno.

Tvoje su riječi kao udarac u želudac. Kada te prestanem voljeti, hoće li život postati podnošljiviji?

Svakog jutra krećem prema gubilištu i vraćam se od njega, u čudu, čitava. Cjelovitost postižem nedodirnuta mnoštvom. O što se oslanjam dok hodam, osim o život izmišljen ili stvaran? U pozadini vrebam sudbinu, mada znam da joj ne mogu ništa, međutim željela bih biti spremnom prije udarca. Na primjer dok spavam, poluzatvorenih očiju i opipavam si puls. Svejedno, to i dalje nisam ja, s mirisom na sezam.

Čekala sam mrak, nevrijeme i oborinu, kako bih mogla uteći s tobom iz zidova, pomoliti se. To je bio dan kakva poznajem. Ta zora od prelamajuće svjetlosti, neutažive gladi za tobom, dok moji koraci klize kao kazaljke na satu, kao udisaj kojim osjećam kapanje kiše dok gasi mi se srce.

Za mene je Zagreb ti. Nakon što si otišao dugo nisam mogla proći Zrinjevcem, a i danas zadrhtim nadomak Tesline. Za mene je to poput sjećanja na dvosatni boravak u Veneciji, i moje frenetično trčanje po pljusku, u potrazi za kakaom koji je moj otac, u tom trenutku već položen u lijes, poželio da mu donesem po povratku. Ili prolaženje Mihovljanskom u kojoj je smješten majčin nekadašnji dom.

Mislim da sam to znala već s petnaest, da stalna je samo besmisao. I da najčešće nismo dovoljno mrtvi da bi o nama lijepo govorili. Kročim prema stratištu, i nije me strah, samo žudnju razapinjem u sebi. Kako je sve pošlo po krivu, zakotrljao se kamen u pogrešnom smjeru, samo na korak od raja? Taj nam je čovjek objema presudio. Kamen je s tobom pokupio i mene.

Samo je jedan negativan potez cijeli naš život usmjerio k nesreći, čak i ne krivi, već neželjen, neželjen za one koji nisu spremni suočiti se s njime, nadživjeti ga, oprostiti. Sasvim pogrešno! Jer mržnja se nerijetko preusmjerava. Ako je ne možeš iskazati (bar ne na način na koji bi to želio) prema osobi koja te povrijedila, tada je preusmjeravaš na drugu najbližu, najslabiju. Često razmišljam o tom trokutu unutar obitelji: majka, otac, dijete.

Izgleda kako me moja osjetljivost koju sam sa zrelošću uspjela nadrasti, nadograditi na senzibilnost koja rađa tek povremenom neslomljivošću, snažno privija uz sebe, pojačavajući stisak. Trebala bih ponovno pronaći alate u sebi, negdje duboko zakopane, koje sam u djetinjstvu otkrivala instinktivno. Jer prekratko traje zaustavljanje na meni omiljenom mjestu; tek što stignem do njega, odlazim. Moja nova igračka leži pohranjena, daleko od mene, na dnu metalne kutije. Jedino na taj način mogu prolongirati svoju potrebu.

Mnogi su prigušili svoju bol ili je odavno zaboravili. Ne nedostaje im nitko, kao što ti nedostaješ meni, krvlju išarana mojim zjenicama.

KRHOTINE

Ponekad se probudim i kao da sam od stakla. Svuda oko mene prozirne krhotine. I dok oponašam jutro, čineći sve što inače činim u to doba dana, kao dobar zaštitnik, uz samu sebe stojim i pokušavam se iscijeliti. Kao mantru, opetovano izgovaram riječi kojih se ne želim odreći, istodobno znajući da bi me moja slabost mogla prevariti, učiniti da se odreknem uvjerenja koja su stvorila misao koju si ponavljam, kao i ovo lažno jutro u kojem se pokušavam založiti za sebe, potrebnim ritmom ispraćajući posljednji ciklus svojih bojazni.

U mojim si snovima sveprisutna. To su vjerojatno i jedini trenuci u kojima sam onakva kakvu se poznajem. Trenuci kada moram zakoraknuti u sebe s oprezom ili se preseliti u svoga psa i još dugo nakon toga ostati u njemu skvrčena.

Univerzum su milimetri sreće, svakoga dana po nekoliko, jedva primjetnih, onaj međuprostor u danu ispunjen blaženstvom, koji ne traži od nas ništa više od toga. Postojati, samo je postojati dovoljno. Jedini dio dana u kojem je to moguće, dok nas u danom momentu ne preuzme nešto jače od toga, dok još vladamo sobom, dok se ne traži od nas da rasporedimo vrijeme, već samo da smo prisutni i držimo otvorene oči.

Postoje dvije točke u mojoj sobi, jedna predstavlja prolaznost, druga bezvremenost. Kao zatvoreniku što iznosi šutu iz ćelije, u prilagođenim džepovima, dok kopa tajni prolaz za bijeg iz zatvora, daleka mi ljubav nije bila dovoljna.

Doduše, čovjeku je mnogo jednostavnije biti zadovoljan kad više nema što izgubiti. Isprva je obuzet tupošću, no njegova ga samodostatnost u kojoj mu se čini kako je okosnica svemira, čini nedodirljivim. On ne treba zagrepsti ispod površine da vidi kako tamo ne postoji apsolutno ništa, kako je sve iluzija, čak i ono što se gotovo uvijek činilo stvarnim.

Meni je nužno potrebno otrežnjenje, vertikala moje misli, umorenost želje za tobom, samoubojstvo potrebe.

Izdaja je uvijek iza okuke. Mene će prevariti moja ruka, riječ tvoja neizgovorena, moju srž uvesti u pakao. Kako je lagodno, odjednom, nevoljenje. Kao lahorom potisnuta lakoća klizi niz mene. I ne, neću iznevjeriti svoje obećanje, ne želim biti žrtva okljaštrene patnje. Neka sve bude kako mora biti, i tvoj odlazak i moj uzmicanje; lišeno ljubavi, poticano ravnodušnošću.

SAMO JE MORE PALO NA MENE

Pokrećem kamen u podnožju planine. To je moj prvi korak izvan zidova. Moj pas stenje u pozadini. Možda predosjeća nadolazeći zemljotres, a možda je samo, kao i ja, neobjašnjivo tjeskoban.

Zapravo je, kao i uvijek, bez tebe, i prije i poslije globalne pošasti bolesti, i prije i poslije zemljotresa. Ne znam si objasniti, percipira li razum prošlost s tobom na drukčiji način, ili se sve sliježe kao nakon potresa, magnituda postepeno opada, ili je u ovom slučaju obrnuto: tek se nakon snižavanja povisuje, da bi se tko zna kada ponovno počela spuštati.

Moj barometar neprestano pokazuje jednaki zračni tlak, a sat je stao na dvanaest i petnaest. U mome domu tješi me samo sigurnost simetrije. Ovo je stanje vigilne kome. Ništa ne osjećam, slome me ljudi k’o igračku, ostave i odu. Ne, ja ne smijem imati ključeve od zidova.

Ne znam je li dovoljno biti tako smiren. U kući u kojoj je vrijeme stalo svejedno vladaju razumijevanje i sklad. Možda je tako upravo zato što nismo prisiljeni predočiti trenutak u kojemu je nešto nužno učiniti, već činimo ono za čime imamo potrebu.

Usredotočenost na sjajnost monitora me opušta, kao da ima magičnu moć da moj pogled bez ijednog treptaja zadrži na sebi duže no što bih to željela. Mekana bjelina na kojoj tek sićušna kazaljka, ovisno o jačini moga glasa, klizi čas desno, čas lijevo, pomaže da se sporazumijevam s robotom u sebi. Kao da čitam kodove dok izgovaram ono što netom prije nisam mogla znati da ću izreći, pritom se plašeći da se ne ugasi sjajnost koja ugrijava.

Samo da potraje ova kremasta bijelost koja tješi, iako ne vidim razloga za utjehu, no svejedno, u ovome času ona je možda svakome potrebna. U ova neobična vremena dovoljan je samo moj usmjereni dodir da stane i ono što ne želim, ugasi se ekran, vibracije, tvoj lavež, svjetlost koju trebam kao lijek. Toga dana samo je more palo na mene.

PRISJEĆANJE

Jesam li ikada bila sretna, a da sam to znala, u tom sasvim određenom trenutku? Možemo li zaista pojmiti vrijednost doživljenog, a da to ne bude bez odmaka, ili se ipak trebamo udaljiti, kako bismo imali bolji vidik, da bismo, osvijestivši u sebi doživljeno, doprli do spoznaje?

Je li čovjek uopće u stanju imati pravi odnos prema vlastitom iskustvu, u trenutku njegova stjecanja? Ponekad mi se čini kako smo samo s propisne vremenske distance u stanju vidjeti jasnije, uočiti ljepotu.

Nedostaje mi egipatska Aleksandrija, spavanje uz širom otvoren prozor u hotelu Steigenberger Cecil i Semiramis, tik uz more... Nerijetko, kada bih putovala, iz mnogih razloga, dušom bih ostajala kod kuće... ali ne i tada. Možda percepcija sreće ovisi o našoj perspektivi, a možda o nedostatku sposobnosti promptne potpune svjesnosti. Moguće smo poput snimatelja koji sve promatra kroz uhvaćeni kadar, da bi tek kasnije imao cjeloviti uvid u zbivanja. Jer kada se uočava kroz fotografski objektiv, nedovoljno se osjeća.

Katkad naše oči i mozak djeluju poput kamere kojom se samo bilježi – pohranjivanjem slikovnih činjenica. Ljepota je u pravilu uvijek na dispoziciji, no kada je uhvaćena u određenom trenutku, ne može se mijenjati, osim kroz naše retroaktivne impresije, prisjećanje. Može se uzdići ili uniziti, premda oko kamere ne laže, ali kako niti ne osjeća, već samo ispisuje, naknadno ostaje prepuštena višeslojnoj interpretaciji.

AVET

Odjednom, sva su koplja u mene okrenuta, njihove mi sjajne, ulaštene oštrice izbliza prijete, a štita nemam, i ne mogu se obraniti; ne ovaj put. Moje je biće, uz moj iznebuha zakazao, urođeni oprez, zaozbiljno ugroženo. Trebala bih sačuvati pribranost, dopustiti sječivu, bez imalo opiranja, da uđe u mene koliko god je potrebno.

Ono što se dogodilo nemoguće je poništiti, naše su odluke prošle prijeki sud i s donesenim se presudama čovjek mora miriti.

S kime ću podijeliti svoju sadašnjost, kad tebe više nema, kome se povjeriti, kome u zrcalu dočarati svoje jutro? Jednom ću biti napuštena od sviju, kao uostalom i mnogi od nas, no nije li to odavno bio moj zastrašujući – premda možda do kraja neosviješten – plan: srce koje je ovisno samo o sebi i svojim otkucajima kojima nitko i ništa ne dirigira tempo. Za živa bića nemoguće je ne vezati se, no posvemašnja lišenost toga načina pripadanja već su metastaze beznadne pustoši.

Kada mi preostanu samo sjene i sjećanja, hoću li se prepoznati? Jer neminovno je kako će to vrijeme doći, možda već gazim po njegovoj vodi, no ne znam koliko nedostaje do trenutka kada će plima naići i ispuniti moje samo posuđene čizmice od četrnaest tisuća koraka.

Nesumnjivo, znala sam voljeti, no glad koju osjećam za tobom, proganjana nepoznatom silom, ne može se mjeriti ni sa čim. Ova je žudnja jača od žeđi za ljubavlju, ili je to prerušena ona, razarajuća, zarobljujuća. Uteći joj se ne može, nadvladava i najmanju naznaku volje koja bi joj mogla naškoditi; tvarna pogibao koju je teško pobijediti čak i bezgraničnom odanošću nematerijalnom.

Ta je avet gospodarica svih razočaranja, neuspjeha, neljubavi, uvijek spremna da naoko širokogrudno nadomjesti, ugura se u našu neispunjenost, golemom žlicom grabeći u nas, odnoseći našu konstruktivnu čežnju, sijući u nas varljivo blaženstvo koje će ionako nestati onoga trena kad ga postanemo svjesni, utrnuti brže od sjaja u tvom oku, ugušena mojom nehotičnom grubošću.