Kolarova »pohvala« ljudskim slabostima

Rijetko je koji hrvatski pisac imao toliko razumijevanja za (male) ljudske slabosti kao Slavko Kolar. Vidljivo je to po protagonistima njegovih novela i drama koji su uglavnom daleko od savršenosti. I to svejedno bili iz ruralnog miljea, koji je najčešće tematizirao, ili iz urbanog. Osim pojedinaca koji tek povremeno pokleknu pred prevelikim izazovima koji im se (najčešće nenadano) pojave u životu, u njegovim se djelima često pojavljuju i tvrdokorni prevaranti, lijenčine, licemjeri, oportunisti, konformisti, konvertiti, kameleoni, egoisti, slabići, kukavice i slični. Međutim, niti njih Kolar uglavnom otvoreno ne osuđuje nego tek suptilno ironizira njihove postupke.

Nije Kolar, dakle, bio nikakav osorni moralist koji će nekome držati lekcije. No, nije bio niti moralni relativist, jer da je to bio ne bi toliko pisao o (malim) ljudskim slabostima, za čije uočavanje je imao izvanredno izbrušen osjećaj. Nikoga on, dakle, ne osuđuje, ali bogme niti ne opravdava, nego jednostavno prikazuje svoje likove sa svim njihovim eventualnim vrlinama i redovitim manama, a čitatelju prepušta da konačne prosudbe o njima donosi sam. Rijetka je to ne samo spisateljska nego i ljudska odlika. I vjerojatno u tome leži dio odgovora na pitanje zašto su brojna Kolarova djela ne samo rado čitana nego i višekratno prenošena u druge medije (kazalište, televizija, film, opera...).

Vrline su rijetkost

Kroz četrdesetak novela, koliko ih je ukupno objavio, Kolar je prikazao različite likove i tipove. Rijetke od njih mogli bismo interpretirati kao oličenja određenih vrlina. Najviše se tome približio, čini mi se, Janko Klasnić, protagonist dviju Kolarovih novela iz najbolje njegove zbirke Mi smo za pravicu. Klasnića upoznajemo kao četrnaestogodišnjaka u prvoj noveli u zbirci, Kako je Janko Klasnić upoznao slobodu, kada iz rodnog, zabačenog sela Bikovski Vrh odlazi u obližnje općinsko središte Veliko Gnijezdo po poštu. Vrijeme zbivanja novele posljednji su dani Austro-Ugarske Monarhije, kada odrasli već naveliko vode rasprave o tome kome će se hrvatski narod prikloniti nakon njezina raspada. Iz tih rasprava Klasnić je posebno zapamtio da se spominje dolazak »seljačke pravice«, a po prvi put čuo je i »krupnu i lijepu riječ sloboda«, čije je bremenito značenje ubrzo upoznao na vlastitoj koži.

Naime, u Velikom Gnijezdu održavaju se razna okupljanja i slavlja zbog uspostave nove južnoslavenske državne tvorevine i u općem metežu Klasnić spletom okolnosti biva optužen za krađu. Izrečenu kaznu batinanja Klasnić je stoički otrpio, no zasmetalo ga je to što je dobio jedan udarac više nego je dosuđeno: »Na deset sem osuđen... Samo onu jedanajstu, nju mi ni smel dati onaj mladi oficir za koga veliju da je fiškalov sin. Ako je fiškalov sin, zato nije sudec, a brez suda nije smeti batine deliti. To već nije pravica!« Tako je Klasnić shvatio da se vlast, doduše, promijenila, ali da niti ta nova nije pravedna, štoviše da i u njoj glavnu riječ ponovno vode »gospoda« (»fiškal« Hitrec i njegov sin), a seljaci i dalje izvlače deblji kraj. No, s time se nije pomirio, nego si je obećao da će se fiškalovom sinu kad-tad osvetiti.

I to se događa u posljednjoj, naslovnoj noveli u zbirci. Radnja novele Mi smo za pravicu odvija se 1935. godine, kada se isti taj fiškalov sin u Klasnićevoj općini kandidira za saborskog zastupnika. Ne samo radi odmazde, nego i zato što je vidio da dotični niti dalje ne mari za probleme seljaka, Klasnić ga pokušava ubiti iz zasjede, no metak ga je zamalo promašio. Slično kao i 1918. vlast provodi nemilosrdnu istragu, u kojoj, ponovno nerijetko i bez osnovane sumnje, stradavaju mnogi ljudi sumnjivci – dakako, isključivo seljaci – pa tako i Klasniću pokušavaju usta otvoriti kundakom. I, Klasnić je to ponovno stoički otrpio, ali se domislio i nove osvete. Naime, odlazi općinskom liječniku Mirku Kotarskom kako bi ovaj zabilježio njegovu ozljedu. Kotarski mu govori da mu taj dokument ništa ne vrijedi jer mu ga vlast neće priznati, no Klasnić ima drugu logiku:

– Eh, sad još ne, to je istina!... Ali bude došlo sunce i pred naša vrata, i onda mi bude onaj ki mi je zube stukel, dal nove i delati!... O svom trošku!...

– He-he, moj Janko, nećeš ti toga tako skoro dočekati! [Govori mu Kotarski.]

– Možda i bum! – nastavio je Janko uporno. – Znate, kak je, mi smo za pravicu. Mi u pravicu vjerujemo i mi se ne damo!

Klasnićev aktivizam i vjera u »pravicu« nisu, dakle, s godinama popustili i ne mogu ih slomiti niti opetovane batine. Zbog toga Janko Klasnić predstavlja rijedak Kolarov lik čije vrline pretežu nad manama, iako bi se i njemu mogle pripisati lakomislenost, naivnosti i druge slabosti.

»Plemenita« lijenost i blažena intuicija

Dio slabosti hrvatskog čovjeka proizlazi iz paradoksnosti nacionalnog mentaliteta, čime se Kolar najintenzivnije pozabavio u noveli Ptica nebeska iz zbirke Ili jesmo – ili nismo (1933.). Protagonist spomenute novele, koja je vjerojatno inspirirana stvarnim Kolarovim studijskim boravkom u Francuskoj 1919. godine, a koji je zbog financijskih problema završio fijaskom, zagrebački je student prava Vladimir Klisić, inače rodom iz »poetičnog hrvatskog sela« Šušnjaraca; nakon što mu je »presušila« stipendija koju je dobio za studijski boravak u Političkoj školi u Parizu, on prvo tvrdoglavo – unatoč potpunoj materijalnoj oskudici – odbija bilo kakvu pomisao da se vrati u domovinu. Situacija mu se dodatno zakomplicirala nakon što se spetljao s jednom pariškom damom, kojoj mora kupiti skupocjene cipele. Prilikom jedne uobičajene kavanske rasprave s pariškim našijencima-boemima Klisić pronalazi rješenje u tome da po ulicama traži novčanike koji zasigurno bogatašima svakodnevno ispadaju iz džepova. Jednom prilikom zaista i pronađe izgubljenu lisnicu, ali mu i samom ispadne iz džepa jer mu je bio poderan. Izlaz iz situacije ipak pronalazi u slučajnom susretu sa starim poznanikom, koji mu plati da u domovinu prokrijumčari novac.

Klisić je to bez problema izvršio, zbog čega je – nakon povratka – shvatio da je Hrvatska obećana zemlja, u kojoj ljudi ne trebaju u znoju lica svojega zarađivati za kruh nego će im sve biti dano kao i pticama nebeskim (aluzija na biblijsku parabolu): »Ta to je naša zemlja, dobroćudna zemlja! Ne možeš tu umrijeti od gladi, ako si i malo pametan... Ili kakva službica, gdje se puno ne radi, ili malo na račun drugoga, danas dinarčić, pa sutra opet (o, ima još dobrih ljudi), ili, što bi bilo najbolje, politika. Nešto će se već naći. Jer nema zemlje koja ima toliko ljubavi za parazite... koja ima toliko strpljenja za prosjake i toliko širokogrudnosti za plemenite lijenčine!« Kolar je u ovoj noveli ironizirao ne samo hrvatsku inozemnu boemu nego i jednu od svojih omiljenih tema – hrvatski mentalitet, u koji je duboko usađena plemenita lijenost.

Ništa manje paradoksan nije niti slavenski mentalitet. Najvidljivije je to u noveli Jesu li kravama potrebni repovi? iz zbirke Perom i drljačom (1938.). Kolar u toj noveli opisuje tipično državno poljoprivredno imanje, po kakvima je i sam proveo dobar dio profesionalne agronomske karijere. Među širokom paletom likova koji se pojavljuju u toj noveli pojavljuje se i lik mladog agronoma-stažista Luje Kovačića, koji se umjesto obavljanja agronomskih poslova »skitao po širokim livadama i poljima, osluškujući i pjesnički i stručnjački kako rosna trava raste, kako lišće diše i šušteći uzdiše, kako poklopljeni cvjetovi tiho, mirisno i diskretno sanjaju«. Kroz Kovačićev lik Kolar je ukazao na potrebu promatranja prirode ne samo kao ekonomskog resursa nego i kao izvora ljepote, upisavši u to vjerojatno i slična autobiografska iskustva (kao mladi agronom vjerojatno je i sâm poetično promatrao poljoprivredna imanja na kojima je djelovao). No, Kovačić nije idealiziran nego je prikazan ironijski, i to ne samo kao zanesenjak, nego i kao lijenčina.

Naime, budući da nije bio sposoban nešto drugo raditi, upravitelj imanja angažirao ga je da evidentira i statistički analizira koliko često krave mašu repovima i koliko na to troše energije; upravitelj je htio da tu energiju troše na proizvodnju više mlijeka, što će, dakako, njegovu imanju donijeti veće prihode. I Kovačić je svakodnevno stajao određeno vrijeme pored krava i promatrao ih, no podatke je u statistiku unosio proizvoljno, »po intuiciji«, što pripovjedač koristi za ironiziranje slavenskog mentaliteta: »Slavenima je veliki Bog dao mjesto statistike i njezine čestite ali dosadne drugarice točnosti druge simpatične i krupnije vrline: intuiciju i fantaziju. / Jednim pogledom, samim osjećajem, stanovitom vidovitošću, nejasnom, a dubokom kao slutnja, pravi će Slavljanin zahvatiti i obuhvatiti bilo koji problem i šire i dublje nego kakav sitničav i pedantan Švabo mučnim i savjesnim bilježenjem, mjerenjem i cijepanjem uzduž i poprijeko«. Da je tome tako, svjedoči i činjenica da je upravitelj imanja temeljem intuicije – a oslanjajući se tobože na Kovačićeve analize, za koje je znao da su bezvrijedne – na kraju donio zaključak da kravama treba odrezati repove kako bi davale više mlijeka.

»Pohvala« kukavičluku

U svojim novelama Kolar iznosi »pohvale« i konkretnim ljudskim slabostima. Jedna od takvih razvidna je već iz naslova novele Migudac ili obrana i pohvala kukavičluka, objavljene u zbirci Glavno da je kapa na glavi (1956.). U središtu novele naslovni je lik, koji nikako da realizira načelnu odluku o pridruživanju partizanskom pokretu (radnja novele odvija se u Zagrebu tijekom Drugog svjetskog rata). Zajedno s prijateljem Gudešićem sve je potanko isplanirao, no konkretan odlazak »u šumu« uvijek nešto poremeti pa sam sebe tješi različitim objašnjenjima, poput onog da nije niti »kukavičluk tako jednostavna stvar! Nije lako biti kukavica! Kukavica je zmija koja se prži, svija i previja na žeravici vlastitog straha ili se smrzava na ledu svoga razbora i opreza. Kukavica je patnik i treba ga požaliti. Kukavica je mučenik, a mučenike treba poštivati!«, ili ono da je neustrašivost zapravo samo »[ne]sposobnost ili barem umanjena sposobnost da se osjeti strah... A strah je... najprirodniji, osnovni osjećaj i životinje i čovjeka. Hrabri i neustrašivi ljudi vjerojatno nemaju dovoljno fantazije da se potpuno zamisle ili nemaju toga nerva da predosjete strahotu stradanja«.

Cijela novela prožeta je sličnim refleksijama, kojima prvoosobni pripovjedač nastoji sebi ili nekom drugom opravdati svoj kukavičluk, koji vrhunac paradoksa doživljava na kraju novele. Naime, skupina učenika kojima Migudac predaje, šalje mu pismo u kojem mu priopćuje da su primijetili da ih ne pozdravlja propisno »ustaški«, i ako se to ne promijeni snosit će posljedice. Ne želeći otvoreno kapitulirati pred »tom balavom bandom«, Migudac pronađe idealno rješenje tako što – na Gudešićev savjet – prilikom ustaškog pozdrava drži figu u džepu: »Nevjerojatna je snaga fige u džepu. Rugaš se, izazivaš, prkosiš, a nitko to ne primjećuje i ne sluti, nitko ti neće i ne može ništa. Pitanje otpora i borbe je riješeno. Elegantno riješeno«. Ovim samoobmanjujućim umirenjem vlastite svijesti kukavičluk glavnog lika – odnosno hrvatskog građanstva iz vremena fašističke vlasti – doveden je do vrhunca. Migudčeva figa u džepu pritom nije uperena samo fašističkoj nego ustvari i partizanskoj strani, kojoj nikako da se pridruži. Migudac je u tom smislu predstavnik onih koji nisu odabrali niti jednu stranu, ali ne zbog (postmodernističke) svijesti o smrti ideologija, odnosno svijesti o tome da su sve ideologije jednako promašene, nego zato što im je od svega najvažniji – vlastiti komfor.

Svojevrsni ruralni Migudčev parnjak lik je Kreše Klarića iz novele Veseljak iz iste zbirke. Radnja te novele smještena je u neimenovano posavsko selo 1943. godine, u kojem se mjesna trafikantica tajno sastaje s domobranskim časnikom, što partizani saznaju pa ga protjeraju. Takva banalna fabula u funkciji je osvjetljavanja teze da »na dva stolca nije dobro sedeti«, do koje dolazi i mještanin Ivek, koji je – nakon što je dezertirao iz domobrana – dvojio treba li se priključiti partizanima. No, kao kontrapunkt njegovoj tezi pojavljuje se spomenuti Klarić koji odbija priključiti se partizanskom pokretu jer ima važnije životne prioritete: »Svaka čast partizanom, ja proti njima nemam ništa, ali... meni je i ovak dobro. Nek se bori komu je do borbe i ko se ima za kaj boriti, a ja sem veseljak. Ja volim dobro pojesti i popiti, volim zapopevati i curicu poljubiti... ja sem veseljak«.

Filozofija fige u džepu

Direktno pak političko kameleonstvo tematizirao je Kolar u noveli Šljiva iz zbirke Ili jesmo – ili nismo (1933.). Prvoosobni pripovjedač-lik u noveli je pravnik Rudolf Drempetić, kojega činovnička služba odnosi u »simpatični gradić« Pavlovac, koji je bio »divno nalik na selo«. Njegovu dugogodišnju dosljednu i tvrdoglavu političku neutralnost, a zapravo prilagodljivost i udvornost vlastima (»Skoro jedan decenij ja sam tako taktizirao, lavirao, plivao kroz virove svih mogućih političkih situacija, i uvijek spretno i sretno...«), koja ga je i dovela do mjesta pavlovačkog čelnika, poremetio je Iks Ipsilonović, »poznati nacionalni radnik, uvaženi publicist-naučenjak« (a ustvari politički kameleon) koji dolazi u taj inače mirni gradić održati dva predavanja »nacionalno-etičkog karaktera«, za koja mu Drempetić po službenoj dužnosti mora osigurati adekvatnu publiku (»mjesnu inteligenciju«). Predavanja su prošla dobro, no stvar se zakomplicirala nakon što su posjetili lokalnog moćnika Nikolu Mrnjasa, kod kojeg su popili malo previše šljivovice pa se Ipsilonović popeo na Mrnjasovu šljivu i svima se izrugivao, a pogotovo vlastitom kameleonstvu te Drempetićevoj političkoj neutralnosti. Želeći zataškati taj skandal, Drempetić naloži odrezati tu inače čuvenu Mrnjasovu šljivu, zbog čega mu se njezin vlasnik osvetio batinama. A uz to je – očito na Ipsilonovićevu inicijativu kod nadređenih – degradiran.

Drempetić je, dakle, kažnjen za političku neutralnost, koja je možda i licemjernija od Ipsilonovićeva kameleonstva, temeljenog na, kako je sam objasnio, »ideologiji sveobuhvatnosti«: »To takozvano uvjerenje, pogled na svijet i šta ti ja znam, šta je to drugo nego odijelo kojim se pred svijetom pokazujemo? (...) Čovjek treba imati u neku ruku garderobu uvjerenja, garderobu ideja, misli vodilja – – – pa će u svakoj sezoni, u svako vrijeme biti savremen, biti među onima koji diktiraju, koji vode«. Bez moraliziranja ili pametovanja Kolar u ovoj noveli prilično jasno kritizira prijetvornost, izostanak stava i udvornost moćnicima, svejedno kako ih pokušali opravdati – ideologijom neutralnosti ili ideologijom sveobuhvatnosti.

Mnoštvo političkih oportunista, konvertita i kameleona pojavljuje se u Kolarovoj novelistici o Drugom svjetskom ratu. Jedan od izraženijih likova s tim karakteristikama domobranski je pukovnik Rudolf Jendek iz novele Natrag u naftalin, uvrštene u istoimenu zbirku iz 1946. godine. Radnja novele odvija se u Zagrebu »treće godine rata«, čije posljedice Jendek i njegova milostiva gospođa Melita gotovo i ne osjećaju. Naime, kao dio povlaštenog, endehaškom režimu podložnog soja stanovništva, Jendekovi – za razliku od većine stanovnika Zagreba – žive u izobilju. No, cijenu svojeg položaja Jendek je platio kada su ga, prilikom naoko banalnog putovanja u zagrebačku okolicu, zarobili partizani, koji mu ipak nisu naudili nego su ga – shvativši da je posve nevažan – na kraju pustili. Koliko je bio sretan što je pušten, toliko se i posramio svoje nevažnosti, požalivši još jedanput svoje reaktiviranje.

Naime, neposredno prije rata Jendek je već bio u mirovini, no na poziv »velikog vojskovođe« Eugena Kvaternika reaktivirao se, priželjkujući prije svega nikada dosegnuti čin generala. Jendeka, dakle, politika nije mnogo zanimala, nego je poziciju pukovnika prihvatio sasvim oportunistički. Svoje dužnosti – kojih ionako gotovo da nije niti bilo – obavljao je površno, većinom zureći u zid u iščekivanju kraja radnog vremena, kao i većina tamošnjih zaposlenika, kroz koji motiv pripovjedač prikazuje apsurdnost tadašnjeg vojnog i državnog aparata uopće. Štoviše, mnogo toga što endehaški režim poduzima »nije bilo po ukusu gospodina Jendeka«.

Posebno se Rudolf Jendek razočarao kad nije uspio spasiti glave dvojice svojih prijatelja, Židova i Srbina, nakon čega je došao do zaključka »da su ustaše obična razbojnička banda«. No, nije odlučio dati ostavku, bojeći se vjerojatno za vlastitu glavu, pa je odlučio da će se pritajiti i čekati kraj rata: »Budi pospanac-domobranac kao što su i svi drugi, kritikuj i grdi ustaše da spasiš svoju savjest, psuj partizane da ugodiš ustašama, a sebe i svoju mudru glavu čuvaj i gledaj da se rat i bez tebe svrši. Poslije, što Bog da!« Jendekovu taktiku poremetilo je partizansko zarobljavanje, no i to je prošlo prilično bezbolno pa nakon povratka kući pukovničku odoru definitivno sprema u naftalin. U svakom slučaju, Jendek primjenjuje taktiku koju bismo također mogli podvesti pod filozofiju otpora kroz figu u džepu, što je bila jedna od pojava koju je Kolar najviše problematizirao.