Kolarov Joža Sveti

Postupak stvaranja književnih likova pisac Slavko Kolar (Palešnik, 1891. – Zagreb, 1963.) temelji na kombinaciji motiva iz životne i radne okoline. Motiv za pripovijest Breza bio je Kolarov špan i lugar Marko Markuz1) u Gornjem Hruševcu koji je pet-šest dana nakon ženine smrti molio Kolara za dopust da bude barjaktar na svadbi. Motiv za pripovijest Svoga tijela gospodar2) bio je mladić koga su prisilili da uzme djevojku pa on iz tvrdoglavosti nije želio brak konzumirati. Kolar je upoznao taj bračni par. »Ja se u noveli nisam točno držao viđene stvarnosti. Golo opisivanje činjenica nije za me nikad imalo draži. Ja sam u noveli odnose i suprotnosti zaoštrio. Učinio sam npr. ženu šepavom (iako ona koja mi je dala motiv to nije bila), ali mi je to trebalo da bi čitaocu bila vjerojatnija muževa uporna apstinencija. Da bih dao ambijent, i da bih dramatizirao odnose, ja sam u novelu unio i nesreću s kravom.«3)

Kasnije je sumnjao je li to bilo dobro jer su kritičari zbog krave stavili naglasak na ekonomsku situaciju, a Kolara je zanimala »ljubav i mržnja, zloba i zavist, hrabrost i izdajstvo, ljubomora, povrijeđena čast itd.«4) »Konkretne ličnosti i događaji bili su mi samo motivi na kojima sam gradio i fabulu, i lica, i karaktere. Obično sam polazio od neke smiješne anegdote iz koje je onda izlazila sasvim druga fabula i ideja.«5) Šegrtska anegdota u Križevcima s mačkom bila je motiv za pripovijest Ili jesmo ili nismo.6) »Rijetko sam kada jednu konkretnu ličnost opjevao u noveli. Ako jesam, to su sporedne figure. Veće je veselje stvarati svoje likove onako kako to zahtijeva sama stvar i njena misao. Kako ja osjećam potrebu da mi sva lica budu jasna i plastična, a zbivanje uvjerljivo, ja rijetko kada karikiram. Karikirao sam, recimo u ‘Šljivi’, a i neka lica uz put u ‘Ptici nebeskoj’ i to je gotovo sve.«7)

U Gornjem Hruševcu je njegov posao upravnika »Uglednog državnog dobra« od siječnja 1926. do siječnja 1929. godine bio plodonosan. U tom se razdoblju Kolar drugi put oženio8) nakon što mu je prva žena umrla. Tamo su ga posjetili Ljubo Wiesner, Dragutin Domjanić te glazbenik i turopoljski komeš Franjo pl. Lučić. Kaže da je tamo »htio-ne htio, morao upoznati način života, običaje i nepisane zakone žitelja toga kraja, njihove brige i probleme, svađe i sporove, javne i tajne nevolje, pa i radosti, kojih je tamo bilo vrlo malo, a bijahu vrlo skromne te radosti... Poljoprivredno dobro kojim sam ja imao čast upravljati bilo je na jednom brijegu, dok su na ostalim brdima i brdašcima živjeli Klasnići, Šajnovići, Grebenci, Pavunčeci, Brezovci, Markuzi, Šandori-Labudani i tako dalje, ostaci nekadašnjih zadruga«.9) Zadruga od šestero braće Markuza s dvadeset i tri člana zadržala se do 1970. godine. Bila je to posljednja obiteljska zadruga vukomeričkoga kraja.10) Jedan od tih šestero braće bio je Josip koji je Kolaru bio motiv za književni lik Jože Svetoga.

Josip Markuz zvan Joža Sveti (Roženica, 5. siječnja. 1904. – 5. siječnja. 1988.)11) gradio je kuće te imao mlin na motor Aran tako da su svi iz pokupskoga kraja dolazili k njemu, ali se nije bogatio jer mu nije bilo stalo do novaca.12) Isticao se svim ondašnjim majstorskim vještinama, bio je »tesar, graditelj, kovač, koji je izrađivao ukrasne ograde, drvena raspela za prijatelje, te zbog svojih vjerskih uvjerenja bio proganjan«.13) Oženio se oko 1925. godine. Sa suprugom Jelom14) imao je trojicu sinova i kćer. Prvi Josipov sin rođen je 1927. godine.15) Markuzi su bili poznati po vjernom sudjelovanju na nedjeljnoj euharistiji. Jednom je župnik u Pokupskom rekao vjernicima da će pričekati sa svetom misom jer nisu stigli Markuzi. Zakasnili su jer su prtili snijeg do pojasa.16) Iznad svega se Josip isticao iskrenom pobožnošću i zato ga je narod prozvao Joža Sveti.

Umjetnik Josip Markuz prikazan je u Velikogoričkom leksikonu kao »samouk majstor i kipar, pionir hrvatske naivne umjetnosti«. Izložbu njegovih radova u Muzeju Turopolja s popratnim katalogom postavio je 1993. godine Mario Lenković17) u čijoj monografiji Samouki kipari Zagrebačke županije18) Josip Markuz zauzima važno mjesto s 25 ilustracija. U zborniku Pokupsko kroz prošlost i sadašnjost Josipu Markuzu posvećeno je posebno poglavlje s deset ilustracija.19) U Turopoljskom leksikonu je također prikazan kao umjetnik.20) Radovi se dijele u tri skupine: prva je pod utjecajem barokne umjetnosti, druga je Markuzov vlastiti izričaj – obojeni kipovi anđela i Majke Božje, svjetovni likovi lugara Marka i Janice, nekoliko autoportreta, Adam i Eva itd.21) U treću skupinu ide niz ekspresionističkih reljefa koji prikazuju jaslice, Tri kralja, Bijeg u Egipat, Majku Božju Reparsku, kralja Tomislava i dr. te »spadaju u ključne radove početka hrvatske naivne umjetnosti«.22)

Roženicu sam posjetila 1998. godine. Na prvom je raskršću kapelica Srca Isusova pred kućom Jožinoga sina Stjepana Markuza.23) Malo dalje je kapelica Srca Marijina24) s velikim kipom koji je izradio Joža Sveti: Gospa ima tamnu kosu, bijelu haljinu s plavim plaštem, a veliko srce gori crvenim plamenom. Prsti su precizno izrađeni tako da u jednoj ruci može držati krunicu, a u drugoj cvijeće. Ispod haljine vire bosa stopala s lijepo izrezbarenim prstima. U kapeli su na zid naslonjene potamnjele grane šljive na koju je stala Blažena Djevica Marija. Na kapelici je spomen ploča s križem i natpisom:

+
KAPELICA
BEZGRJEŠNOG
SRCA MARIJINA
KAPELICA JE
IZGRAĐENA NA
SPOMEN UKAZANJA
BLAŽENE DJEVICE
MARIJE U ROŽENICI
24. 06. 1951.

Obje su kapelice blagoslovljene na 44. obljetnicu ukazanja 23. i 24. lipnja 1995.25) Kuća Josipa Markuza preko puta ove kapelice solidno je i lijepo građena za svoje vrijeme. Između dva prednja trokrilna zelena drvena prozora na fasadi je zeleni florni ukras, a vodoravni ukrasi dijele prizemlje od tavana s tri prozora.26) Uz kuću je vrt zvan »Grajica« ograđen letvama koje je Joža Sveti izrezbario. U kući sam vidjela kipove: Zlatna Kraljica u crvenoj haljini s tamnoplavim plaštem i zvjezdanom aureolom stoji na glavi crne zmije koja se ovila oko plave zemaljske kugle;27) anđeo ima crvenu pregaču s bijelim cvjetovima, koplje, trubu i zlatna krila;28) te Krist Kralj u bijeloj odjeći na zlatnom prijestolju, a kruna mu je poput kacige s križem na vrhu.29) Bilo je tu i veliko raspelo ispod kojega je stajao drveni reljef nalik na štit s velikim križem i tajanstvenim slovima koje čekaju nekoga da ih dešifrira.30) Slika Ruže Otajstvene bila je u okviru od 28 drvenih ruža.31) Budući da je radio za prijatelje i poznanike, Markuzova se djela nalaze po svijetu, a jedno raspelo je i u zatvoru u Remetincu.

U Roženici broj 2 na susjednome brdu nalazi se zidana kapela Sveta tri kralja čiji tornjić viri iz sredine strmoga krova, a na pročelju je spomen-ploča s uklesanim križem ispod kojeg piše:

+
JOSIP MARKUZ »JOŽA SVETI«
1904 – 1988
MJEŠTANIN ROŽENICE
IZRADIO JE ZA OVU KAPELU U DRVU
OLTAR, KRIŽ, OKVIR ZA SLIKU SVETA
TRI KRALJA. KAPELU JE POSVETIO
1975. G. KARDINAL FRANJO KUHARIĆ.
ŽUPA POKUPSKO I VJERNICI IZ
ROŽENICE PODIŽU OVU SPOMEN
PLOČU U ZNAK ZAHVALE
U ROŽENICI 1997. GODINE32)

Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić u propovijedi je istaknuo da bi ovaj oltar mogao ponosno stajati u katedrali. Optočen je brojnim izrezbarenim cvjetovima, vinovom lozom s grozdovima, simbolom euharistije, i drugim ukrasima, a u sredini je križ s tajnopisom (NA NA, STA). Tajnopis ispod križa glasi: JSIKZK što bi značilo Jezus Slavno Ime Krista Zlatnoga Kralja.33) Luster ima brojne svijetle i tamne drvene cvjetove. Tri su izrezbarena postolja za kipove. Na postolju kipa Majke Božje Lurdske izrezbaren je tajnopis: KNZ, vjerojatno za Kraljica Naša Zlatna.

Ukazanja Blažene Djevice Marije u Roženici uzrokovala su »događanje naroda« koje su komunisti kažnjavali. Narodna milicija je na konjima razgonila hodočasnike i zatvarala ih. Tek je 1998. godine objavljena knjižica Tajna kuće broj 434) koja otvoreno govori o tim događajima. Za svoga posjeta Roženici te godine razgovarala sam s Ivanom Markuzom, sinom Jože Svetoga koji je rođen 1927., vršnjak moga oca, i s njegovom suprugom Maricom. Bili su to tihi i ponizni ljudi.35) Ivan je jedan od vidjelaca zajedno sa svojom braćom, ocem Jožom Svetim, kćeri očevoga brata, i hodočasnicima koji su također vidjeli Gospu. Za blagdane je znalo doći i do deset tisuća vjernika iz velike daljine. Mnogi su završili u zatvoru. Moja mama mi je pričala da je i žandar iz našega susjednoga sela vidio Gospu. Nagovarao je majku u zatvoru da prestane tvrditi da je Gospu vidjela, no ona je tvrdila da je i da je. – »I ja sam ju videl pak mučim«, rekao je ljutito.

Ukazanja su počela 24. lipnja 1951. u 9 sati.36) Joža Sveti je zapisivao riječi i događaje i nekoliko puta su ga komunisti zatvorili zajedno s djecom.37) Dok je boravio u zatvoru, stražar bi zaključao vrata ćelije, a kad bi se vratio, bila su otključana, no Josip Markuz nije provjeravao mogu li se otvoriti. Jednom su vidioci zajedno s Jožom Svetim došli iz zatvora u 2 sata ujutro.38) Ivan mi je pokazao knjigu u koju je otac pisao događaje tajnopisom koji će jednoga dana, kada za to dođe vrijeme, odgonetnuti i pročitati jedan svećenik. Zašto tajnopis? Zbog komunističkoga progona katolika.

Blaženi Alojzije Stepinac u kućnom je pritvoru u Krašiću od 5. prosinca 1951. do smrti 10. veljače 1960., a ukazanja su u 40 kilometara udaljenoj Roženici trajala od 1951. do 1961. godine. Gospa je pozivala narod na obraćenje, da se odreknu psovke, abortusa, idolopoklonstva, bluda, gatara, vračara i rada nedjeljom te poticala na povratak Božjoj riječi, Božjim zapovijedima, sv. Euharistiji i molitvi krunice.39) Jožu Svetoga je zamolila da dnevno moli tri žalosne krunice za ubijenu djecu što je on i činio. Znao bi izmoliti i po 15 krunica dnevno. Hodočasnici su po njegovoj žarkoj molitvi »Zlatnoj Kraljici«, tako je on zvao Gospu, ozdravljivali i dirljivo o tome svjedočili. Mijo Bubnjić je imao neizlječivu bolest očiju zbog koje nije smio iz sobe pa je svoju suprugu poslao k Joži Svetom – i ozdravio.40) Kad bi koja žena došla po molitvenu pomoć, pitao bi Josip je li »zagutila« (zadavila) svoje dijete. Ženama koje su ubile djecu savjetovao bi da mole dnevno tri žalosne krunice do kraja života. Hodočasnicima se i poslije njegove smrti događaju ozdravljenja. Npr. ranjenik Domovinskog rata je ozdravio kad je njegova majka hodočastila u Roženicu.41)

O ukazanjima u Roženici otvoreno piše Zlatko Šostar: »Krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća,42) prema pričanju ljudi, u Roženici u Vukomeričkim goricama ukazala se Majka Božja i ljudi su počeli onamo hodočastiti. Pretpostavljam da je to ‘čudo’ imalo veze s Jožom Svetim, Josipom Markuzom, stvarnom osobom koju je Slavko Kolar opisao u pripovijesti Breza.43) No, bilo kako bilo, činjenice su da su ljudi počeli hodočastiti, a da je tadašnja vlast to najstrože zabranjivala, i to toliko drastično da su u trećoj godini hodočašćenja na ljude nasrtali OZNA-ši44) na konjima i nemilice ih tukli. Ljudi su bili prestrašeni i hodočašća su prestala. Šteta što je to tako završilo i što se nisu našli pametni i slobodoumni ljudi u vlasti da to podrže i iskoriste za brži razvoj kraja. U prilog tomu najbolje govori Međugorje«. Šostar je 1972. godine pozvao Josipa Markuza da sudjeluje s nekoliko svojih skulptura na skupnoj izložbi Likovne grupe »10. lipanj« u Muzeju Turopolja u Velikoj Gorici, na kojoj su Edo Murtić sa suprugom bili gosti.45)

Kolarovo vjersko iskustvo bilo je dostatno da može razlikovati autentičnu pobožnost od površne tradicionalne. Vjerski i crkveni život, crkvene obrede, molitve, običaje kao i slabosti Crkve, imao je Kolar priliku upoznati u mladoj dobi. Kaže da je u Garešnici prvi put »javno nastupio kao ministrant« sa 6 godina na blagdan sv. Blaža: tako se motao oko oltara da se svećenik o njega spotaknuo pa je svijećama ukrštenim za grličanje dobio po glavi.46) Kolarov otac, orguljaš u crkvi, otpušten je iz klerikata zbog neke »psine« koju sinu nije otkrio.

Svoj pubertet Kolar smatra razdobljem vjerskih kriza.47) Sa židovskim prijateljima u Zagrebu raspravlja ima li boga.48) Tetak kod kojeg je živio bio je pobožan pa je i Slavko išao redovito u crkvu.49) Kad mu je teta umrla, nije razumio sakrament Posljednje pomasti koji je primila.50) U to vrijeme bilo je teško razumjeti vjeru jer je službeni jezik u crkvi bio latinski.51) Kad je pao razred zbog književnih fantazija, poslali su ga u nadbiskupski orfanotrofij sa strogom disciplinom.52)

Kolar vjeruje da se životne nedaće mogu gledati pozitivno i na taj ih način nadilazi. Osjeća da su događaji neobjašnjivo povezani kao da imaju režisera. Činjenice da ga je Ministarstvo Poljoprivrede i Voda otpustilo iz službe 1925. i da ga je Društvo književnika Hrvatske isključilo 1951. godine, komentira: »Bogzna čemu je to dobro!«53) Pošteno je radio i zato je stradao. Kao odjelni predstojnik za seljačko gospodarstvo u Požegi »uvidjevši da su mu nazori o redu i radu u državnoj administraciji sasvim zastarjeli, propisno se razbolio i otišao«.54)

Iz takvoga vjerskog iskustva Kolar je mogao biti osjetljiv za iskrenu pobožnost. Iako se nakon 1929. godine više nikada nisu susreli, mogao je čuti za desetogodišnja zbivanja u kojima je Joža Sveti bio progonjen i zatvaran jer o događajima u Roženici pisao je i Vjesnik. Tako piše u bilježnici s naslovom: Kniga tajni kuče broj 4, Gospa iz Roženice, gdje je rukom prepisan tekst iz Vjesnika: »U selu Roženica kraj Pokupskog živi jedan neobičan seljak, bavi se poljoprivredom i rezbarijom od drveta znade napraviti lijepe figure. Taj seljak govori... po selu da je vidio Bogorodicu dana 24. VI. 1951.«55)

Ukazanja su počela iste godine kad je Kolar bio isključen iz književnoga društva, a kada su 1961. završila, Kolar je zajedno s Antom Babajom režirao film Breza. Pitam se jesu li događaji u Roženici imalo utjecali na Kolarovu odluku da Joža Sveti dobije još jedan život u filmu iako ga u istoimenoj noveli nema?

Joža Sveti u Ženidbi Imbre Futača56) opširno je predstavljen bez humora kojim je Kolar inače ublažavao tragične ili negativne likove i situacije. Iz opisa probija stvarni lik tako da ujedno saznajemo kakvog je Josipa Markuza pisac pamtio do 1936. godine kad je objavio tu novelu:57)

»Jer je taj Joža i bio svetac, baš onakav kako se u svetim knjigama opisuje i kako velečasni priča u svojim prodikama.58)

Nikada se s njegovih tankih i blijedih usana nije omakla bilo kakva šarena riječ, a kamoli kletva. Nikad on još nije okusio ni vina ni rakije, niti se mesom ikad omrsio. Ali zato, kako li je bio mudar i umješan! Ne bijaše zanata kojemu on ne bi bio bar malo vješt, niti je bilo alata kojim on ne bi znao baratati. Govorili su ljudi: Joža Sveti treba samo jednom da vidi i razgleda, pa već zna!

Tesar ili cimerman i graditelj bijaše prvoga reda, a uza to i kovačiju, bravariju, te mnoge druge zanate i vještine, sve je on bio izučio tko bi znao gdje, kako i od koga. Iz drva bi škljocom umio, sve igrajući se, izrezati raspetoga Isusa. U kapelici svetog Martina59) izdjelao drveni kip Majke Božje da je bilo milota pogledati. Sam ga je obojadisao, svaku boju na pravo mjesto i u pravoj mjeri stavio, te drvena svetica kao da je oživjela. Upravo kao da će sad na progovoriti neku nebesku riječ.

Osim toga, sam je i bez škole naučio čitati i pisati. Uputio se bio i u sve vrste računa. Pobožne mu knjige bijahu najmilije štivo, te nije bilo molitve crkvene koje ne bi znao napamet. Kad bi samo pao mrak, Joža bi se odšuljao na neko osamljeno mjesto, u šljivik ili na sjenik, i tu klečeći po sat-dva odmolio bi sve molitve od Očenaša pa do Litanija svih svetih. I sve naglas, kao da je želio da mu molitva dopre do visokih nebesa, do uha božjega.

Što god radio, svaki je posao započinjao Boga moleći, i Boga moleći završavao.«60)

U pripovijesti Ženidba Imbre Futača Joža Sveti sin je Rože i Franca Nemaka. Uz petoricu Jožine braće harambaša ima i sestru Baricu koja se udaje za Imbru Futača. Joža Sveti ulazi u pripovijest u času svađe oko prekobrojne djece njegovih roditelja koja se rađaju istovremeno s njihovim unucima. Joža svojom molitvom smiruje svađu i kad mu je rođen najmlađi brat, na mjesec dana nestaje. Sestri Barici rezbari namještaj, osim bračnoga kreveta, jer bi htio da Barica ode u samostan. Majka Roža na paši izgubi prase predviđeno za svadbu i Joža ga traži iako u tome vidi prst Božji. Otac mlati suprugu, a Joža ga zaustavlja s uzdignutim rukama bez riječi uz rizik da sam dobije bičem. Kad pretučena Roža psuje gluhoga muža, Joža je opominje da Bog čuje. Kad su ukućani otišli na spavanje dobivši batina od muža, oca i djeda Franca, Joža na sjeniku glasno moli. Za vrijeme sestrine svadbe razgovara sa Stvoriteljem o ustanovi sakramenta ženidbe, slično kao za vrijeme Janičinoga vjenčanja u filmu Breza. Kad plane požar kod Futača, pribran i koristan Joža Sveti zapovijeda što da učine da bi spasili obližnje objekte od požara i onda mašta kako bi se požar mogao naslikati u jarkim bojama.

U odnosu na katastrofalnog Imbru Futača, osvetoljubivu Ljubu Dugijanku, mladoženjinog oca prevaranta Futača, divljeg Franca Nemaka, pričljivu Rožu i pokvarenu Jagu, lik Jože Svetoga je pozitivan s dodanom notom humora i zaoštrenim razlikama između njega i okoline.

Joža Sveti u filmu Breza mnogima je poznat zbog popularnosti filma i glumca Fabijana Šovagovića pa spontano misle da je uzet iz Kolarove istoimene pripovijesti, što nije točno.61) Joža Sveti ima dva života: jedan u noveli Ženidba Imbre Futača kao sporedni lik i drugi u filmu Breza kao jedan od tri glavna lika. Tu je zaljubljen u Boga i Janicu, djeluje kao glas savjesti usred gluposti, neznanja i grijeha.62)

Film se otvara s Jožom Svetim koji sjedi na paši s kravama i rezbari kip anđela. Janica podalje pase kravu. Joža se prekorava što misli na nju, udanu ženu. Kad se ona sruši u blato, nosi je kući i Janica mu šapće da je »dober«. Joža javlja Janičinoj svekrvi Dori (Nela Eržišnik) da će velečasni skoro doći umirućoj Janici i uto vidi bijelu golubicu kako odleti u nebo (to u noveli Breza vidi Janičin suprug Marko koji zna da bijele golubice nema u tom kraju). Joža Sveti spozna da je to Janičina duša što pristigli svećenik smatra »ekstra fantazijom«. Dok nad Janičinim mrtvim tijelom rodbina i susjedi piju i pjevaju, Joža Sveti skrušeno priznaje Janici da će je teško preboljeti i prekorava njihovo ponašanje. Rugaju mu se dok pjeva korizmenu pjesmu, a kad se žandari poplaše vidjevši mrtvaca, svi se smiju kako ih je Janica prestrašila pa Joža zapovijedi da prestanu jer Janica nije strašilo. U hodu za njenim lijesom prisjeća se da na »proščenju« nije htjela licitarsko srce, nije s njim pošla kući; na paši je gledala kako rezbari anđela koji će ovjekovječiti njezinu ljepotu i nije marila za njegov prijedlog da se njih dvoje Bogu posvete (u Ženidbi Imbre Futača Joža Sveti želi da sestra ode u samostan); za vrijeme Janičinoga vjenčanja ljudi su mu se rugali pa je pobjegao, pao u brazde i razgovarao sa Stvoriteljem o sakramentu ženidbe (u Ženidbi Imbre Futača to čini za vrijeme sestrine svadbe); Janica mu se potužila da je njena tek rođena djevojčica umrla i nije razumjela njegove riječi da sada u Nebu pjeva i da je to bolje za obje, što se ispostavilo točnim jer bi mala ostala bez majke. Dan poslije sprovoda Joža Sveti donosi na Janičin grob drvenoga anđela i vidi svadbenu povorku ispred koje Janičin suprug Marko barjaktar (Velimir Bata Živojinović) veselo pleše pa ga prekorava: »Bog sve vidi, Bog sve zna!«

U odnosu na nepravednu i bezosjećajnu Janičinu svekrvu Doru, narcisoidnog supruga Marka, pijanoga Janičinoga svekra i praznovjerne susjede, Joža Sveti je pozitivan lik komu se takvi rugaju. To je Kolarov postupak zaoštravanja situacije i naglašavanja suprotnosti. Integritet svoga književnoga lika provodi dosljedno i Joža ostaje Sveti do kraja novele. Ako Kolar u komunizmu nije mogao otvoreno veličati katoličku vjeru, kroz Jožu Svetoga uspio je dati vrhunaravnu stranu čovjeka koji usred nepravdi i nepoštenja ostaje svoj i pošten vjernik.

Josip Markuz bio je suprug i otac četvero djece, a Kolarov lik nije oženjen, mašta o Bogu posvećenom životu i o bračnoj ljubavi koja ne bi bila tjelesna.

Ljudi su poštivali i cijenili Josipa Markuza kao graditelja, mlinara, kovača, svestranoga majstora, umjetnika i vjernika čije molitve Bog uslišava, a književnom se liku ostali likovi rugaju. Budući da je Josip Markuz doživio poruge i zatvor od strane komunista, znao je protumačiti odakle to ruganje dolazi. Kad je vidio film Breza u Osnovnoj školi u Gornjem Hruševcu, rekao je: »Kolar je iz mene napravio budalu po komunističkom sistemu«. Nije mu zamjerio.63) Njegove skulpture »Janica«,64) »Marko lugar«65) te nekoliko autoportreta »Sveti Joža dela Janicu«66) zapravo svjedoče o njegovom dobrom raspoloženju prema Slavku Kolaru i filmu Breza.67)

Literatura

1. Breza, film 1967, Jadran film, Zagreb; redatelji: Slavko Kolar, Ante Babaja; scenaristi: Ante Babaja, Slavko Kolar, Božidar Violić; glavni likovi: Janica Labudan rođena Godinić (Manca Košir), Marko Labudan (Velimir Bata Živojinović), Joža Sveti (Fabijan Šovagović). https://www.youtube.com/watch?v=7IwtCRxh_qE posjećeno 21. 4. 2021.
2. Ćurić 2018. – Ivana Ćurić, Joža Sveti i ukazanja u Roženici, VG danas, 29. 7. 2018. https://www.vgdanas.hr/grad/joza-sveti-i-ukazanja-rozenici/posjećeno 21. 4. 2021.
3. Filmski leksikon, 2003. – Breza. Ur.: Bruno Kragić, Nikica Gilić. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb.
4. Huzjak 1974. – Višnja Huzjak: Po dragome kraju, Kaj – časopis za kulturu i prosvjetu, Zagreb, broj 5-6, 129-165.
5. Lenković, 1993. – Mario Lenković: Joža Sveti – Josip Markuz, Katalog izložbe u Muzeju Turopolja.
6. Lenković, 2013. – Mario Lenković: Samouki kipari Zagrebačke županije, Josip Markuz – Joža Sveti, Muzej »Matija Skurjeni«, Zagreb, 86-111.
7. Marenić 1998. – Josip Marenić: Tajna kuće broj 4. Događaji u Roženici od 1951. do 1961. Apostolatski centar »Sav tvoj«, Zagreb 1998. Suradnici: Stjepan Markuz, Ivan Markuz, Mato Markuz, Mijo Bubnjić i Josip Priselec. ISBN 953-6471-08-6.
8. Markuz, Stjepan, 2021. Telefonski razgovor Marice Čunčić s unukom Josipa Markuza Stjepanom Markuzom, 27. 4. 2021.
9. Maroević 2006. – Igor Maroević: Josip Markuz – Joža Sveti. Pokupsko kroz prošlost i sadašnjost. Zbornik. Ur. Agneza Szabo, Ogranak Matice hrvatske Pokupsko, Zagreb.
10. Matković Mikulčić 2021. – Katja Matković Mikulčić: Markuz, Josip (pseud. Joža Sveti), Turopoljski leksikon. Ur. Mladen Klemenčić, Katja Matković Mikulčić, 370.
11. Modra lasta, 1961. –Slavko Kolar u Adamovcu (Uz sedamdesetu godinu života), Modra lasta, 1. prosinca 1961.
12. Pavletić, 1956. – Slavko Kolar: »Ima neka duboka veza između komičnog i tragičnog«, Zagreb, 10. 9. 1955. Vlatko Pavletić: Kako su stvarali književnici, Zagreb.
13. SD 2. 1970. – Slavko Kolar, Ženidba Imbre Futača i druge pripovijetke iz seljačkog života, ur. Zvonimir Kulundžić, ilustracije Ivan Lacković. Sabrana djela Slavka Kolara, knjiga II. Gl. ur. Vlatko Pavletić. Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
14. SD 5. 1971. – Slavko Kolar, Prvi susreti u životu. Autobiografski fragmenti, Intervjui, izjave, polemike, članci i kritike, pripovijetke za djecu, agronomski radovi. Sabrana djela Slavka Kolara V. Ur. Zvonimir Kulundžić, Matica hrvatska, Zagreb.
15. Slukan-Altić, 2006. – Mirela Slukan-Altić: Pokupsko – osnovne geografske i demografske značajke kraja. Pokupsko kroz prošlost i sadašnjost. Zbornik. Ur. Agneza Szabo, Ogranak Matice hrvatske Pokupsko, Zagreb, 11-34, 31.
16. VL 2007. – Branko Dubravica, Agneza Szabo, Velikogorički leksikon, Markuz, Josip (Joža Sveti). Ur. Drago Bukovec, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, Velika Gorica, 2007. 144-145.

___________________

1) SD 5, 68.

2) SD 5, 70-79.

3) SD 5, 75.

4) SD 5, 76.

5) Modra lasta, 1961.

6) SD 5, 70-79.

7) Pavletić, 1956.

8) SD 5, 65, 612.

9) SD 5, 74. tu je pogreška jer piše »Šandovi« umjesto Šandori.

10) Huzjak 1974, 130. (u Maroević 2006, 31). Huzjak navodi prezime »Markus«.

11) Rođen je i umro u isti sat uoči Sveta tri kralja u 19 sati; po iskazu njegova unuka Stjepana Markuza 27. 4. 2021. U VL 2007 i Lenković 2013, pogrešna je godina smrti 1987.

12) Markuz, Stjepan, 2021.

13) VL 2007.

14) Crno-bijelu fotografiju Josipa i Jele vidi u: Marenić, 1998, 19.

15) Markuz, Stjepan, 2021.

16) Marenić, 1998, 10.

17) Lenković, 1993.

18) Lenković, 2013, 86-111.

19) Maroević 2006., 215-221.

20) Matković Mikulčić, 2021, 370-371.

21) Maroević 2006., 217. Reparska – od riječi reparare – lat. obnoviti, popraviti. Maroević, 2006, 220, piše »Majka božja regorska«.

22) Matković Mikulčić, 2021, 370.

23) Vidi fotografije u: Ćurić, 2018.

24) Fotografiju vidi u: Marenić 1998, 30; Ćurić, 2018, br. 10.

25) Marenić 1998, 29.

26) Vidi naslovnicu knjižice Marenić, 1998. Sada je na tome mjestu nova ograda i kuća je obnovljena. Ukrašene letve vidi u: Maroević, 2006, 220-221.

27) Fotografija: Lenković, 2013, 91.

28) Fotografije: Maroević, 2006, 219; Lenković 2013, 89,

29) Fotografiju u bojama s Josipom Markuzom i ovim kipovima u pozadini, kao i crno-bijelu fotografiju Josipa Markuza s anđelom u rukama vidi u: Ćurić 2018., br. 17 i 18.

30) Reljef se nalazi na vrhu kapelice u dvorištu unuka Stjepana Markuza i na zadnjoj korici knjižice Marenić, 1998.

31) Sve su još uvijek tamo. Markuz, Stjepan, 2021.

32) Fotografija u: Marenić, 1998., 27.

33) Maroević, 2006, 217. Slika oltara u Lenković 2013, 111.

34) Marenić 1998.

35) Sada su već oboje preminuli.

36) Istoga datuma nakon 30 godina 24. lipnja 1981. počela su ukazanja BDM u Međugorju.

37) Zato u VL 2007 piše da je »zbog svojih vjerskih uvjerenja bio proganjan«.

38) Marenić, 1998, 16.

39) Marenić, 1998, 17-18.

40) Marenić, 1998, 21-27. Mijo Bubnjić je još živ i to svjedoči.

41) Marenić 1998, 29.

42) Ispravno je: od 24. lipnja 1951. do 1961. godine.

43) Ispravno je: u pripovijesti Ženidba Imbre Futača i u filmu Breza.

44) OZNA je kratica za Odjeljenje zaštite naroda, sa sjedištem u Beogradu. U Hrvatskom državnom arhivu čuva se fond Odjeljenje zaštite naroda za Hrvatsku (HR-HDA 1491) u kojem nema imena Josipa Markuza niti Roženice (obavijest iz Hrvatskog državnog arhiva, primljena e-poštom 19.5.2021.).

45) Šostar, 2008, 297-300.

46) SD 5, 16.

47) SD 5, 11-12.

48) SD 5, 42.

49) SD 5, 24.

50) SD 5, 25.

51) SD 5, 27.

52) SD 5, 44.

53) SD 5, 71.

54) SD 5, 612.

55) Ćurić, 2018. Fotografija dviju stranica bilježnice. Slika br. 2.

56) Lenković 2013, 86, piše da je naslov pripovijesti »Veliko djelo kod Jaguštovića«.

57) U zbirci Mi smo za pravicu, Zagreb, 1936.

58) Na sprovodu Josipa Markuza župnik je rekao: »Umro je svetac«. Marenić 1998., 27.

59) Crkva u Starom Brodu.

60) SD 2, 1970, 159-160.

61) SD II, 1970, 19-46. Film je na festivalu u Puli dobio Brončanu arenu za film (ex aequo), te dvije Zlatne arene: za glumu (Velimir Bata Živojinović) i za kameru (Tomislav Pinter); vidi u: Filmski leksikon 2003. Breza.

62) Sa mnom se ne bi složio Nikica Gilić. Naziva ga poremećenim, jer »ima crtu fanatične poganske mistike, s konotacijama destruktivnog puritanizma«. (Breza, Filmski leksikon, 2003.)

63) Markuz, Stjepan, 2021.

64) Lenković, 2013, 107.

65) Maroević, 2006, 217.

66) Lenković 2013, 110.

67) Huzjak to potvrđuje 1974. godine: »U zaseoku Markuz još danas živi Joža Markuz – Joža Sveti, lice iz Kolarovih djela, koji iz drva izrezuje svoje skulpture: Janicu, lugara Marka i anđele«. (Huzjak, 1974, 157.)