Između sna i jave

Možda će svakog čitatelja zaintrigirati naslov pjesničke zbirke Dom od kože. Zašto koža? Koža je najveći i najvidljiviji ljudski organ, djeluje kao prva linija obrane. Snažna, ali vrlo osjetljiva i prepoznaje kako najmekši dodir, tako i bol. Nije li upravo naslov Ivanove zbirke dao naslutiti njegove misli, sjene, zvijezde?

Ivan Kramar (rođ. 1967.) pjesnik je između sna i jave, duhovnosti i zvijezda, zemlje i oblaka, ljepote i realiteta, snage i klonulosti, nade i tihih noći. Zrake sunca koje prodiru iz ove zbirke diraju dušu svakog ponaosob. Koliko ljepote i božanskog dodira u stihovima Komadić neba/ meni pripada / poklanjam ga pticama, / a letjeti bih htio tvojim krilima.

Kao i Pupačićev, tako gori i Ivanov križ. No, iako nas nedaće, gubitci, neuspjesi, smrti, lažna obećanja, zli ljudi, iluzije možda udaljuju od nas samih, ipak čovjek ustraje i stoji gordo poput čempresa poredanih oko samostana u Pridvorju. Teško se odvojiti od slike i dojma kako Pridvorje otrgnuto od ovoga svijeta i svemira, pruža našemu pjesniku i svakome tko je imao sreću posjetiti ovaj samostan, mir i spokoj. Mir koji nije od ovoga svijeta, mir koji podaruje samo On. Kakav bi to samo prizor bio blagovati s Njim, pjesnikom i prijateljima Posljednju večeru! Ali samo Svevišnji zna naš čas, kada će zaklopiti ruke u kojima drži našu dušu. On je u kruhu od sedam zrna,/ zorom nas ljubi, kako govore Ivanovi stihovi.

U zbirci Dom od kože posebno se izdvaja ciklus pjesama s naslovom Posuđena rosa. Pjesnik poput Petrarce ženski lik uzvisuje do nebeskih prostranstava, onaj sjaj i prah zvijezda posut je po njemu, stoga pjesnik nikako ne može biti običan. Ne mogu biti običan, u očima osjećam tvoj sjaj/ u mojim kostima si/ svi moji pogledi ti si. Nemoguće je ne pustiti suzu koja se kotrlja čitajući ove stihove. Ivan poput antičkog Orfeja osjeća korake žene, njezino šuštanje haljine: Vješto ulaziš u voće/ hrana si suncu i pticama/ nahrani i mene. Žena nadilazi ovozemaljski hod te postaje i presijava se u oblake, transcendentalno.

Iako pjesnik ostaje trajno sam, jedna slika ga prati svakoga dana: Večeras nam se smiješe zvijezde/ Koja je naša?

Poput Kanta, Ivan nam ostavlja nebeski svod i njegova prostranstva kao i dušu, moralni zakon u nama. Koja zvijezda nosi naše ime? Možemo li se nadati ljubavi, osmjesima, dobroti?

U obzoru poezije Ivana Kramara, sigurno možemo reći: možemo. Koliko nade, koliko utjehe za svakog čovjeka u Ivanovim stihovima: Uzet ću kišu pod ruku/ odlutati do svoje glasne tišine/ ljubit ću jabuke. Iako se tematski, duhovno Ivanova pjesnička zbirka ne može usporediti s Baudelairovom, ipak ovaj stih podsjeća na pjesmu Stranac, na pjesnika koji jedino što doista voli jesu oblaci, divni oblaci.

I kao da smo s Ivanom Kramarom u njegovu Pridvorju, osjećamo šuštanje vjetra, slušamo pjev lastavica i gledamo njihov popodnevni ples: Luta vjetar mojom kosom/ traži kosti ostavljene/ rasute u tebi.

Koliko bi svijet bio ogoljen i siv bez prirode koju ovaj pjesnik duboko osjeća u sebi. Tužan je svijet/ bez pjesme, bez leta ptica/ bez vjetra. Autor nas poput Antuna Branka Šimića u svojoj Opomeni opominje koliko smo daleko otišli u oholosti, zgrčili šake i srca, ali ipak ostaje utjeha: Rukom diram potok/ hladan, svet. Dirati treba samo ono što je sveto.

Ivan Kramar nam jasno pokazuje put; unatoč traženjima, lutanjima, slabostima. Stoga, neka nas prate i ovi Ivanovi stihovi: U mom tijelu sve više raste trnje – i proljeće. Stoga, ljubimo jedni druge, budimo drugima utjeha, tihi šapat potpore i razumijevanja. Unatoč oporom životu, budimo ljudi. Budimo.